Jaroslav Oros: Četverokraka zvijezda („Oporuka Bijelih Hrvata“), Arijske priče, „Kozaki“, Kijiv, 1995.

Predgovor: Prometej kojeg je prekrila vatra

 Markeza je čudesna povijest - “Lišće koje je već palo”. Bolje priča. Ulogu Bijele Vrane ondje dobiva vegetarijanac. Tijekom svojih doručaka, ručaka i večera “Bijela Vrana” kosi travu. Zbog toga živi. U jednom od sela civilizacije koja jede trupla umrlih. Ja namjerno govorim “truplojedna”, a ne mesožderska civilizacija, jer prema mojem poimanju, civilizacija sinhrona mojem postojanju cijeni pepeo a ne oganj. Čudak iz Markezove “Povijesti” RH UKrajinasluži kao objekt mržnje okoline: ljudi žele njegovu smrt, njihova je želja omirisati njegovo truplo koje se raspada. Jednom riječju “truplojedi...”.

Ja neću tražiti analogiju između ranoga Markeza i ranoga Orosa. Kolumbijac je napisao ep o samoći Vremena ogrezlog u krezube kromosome ljudskoga roda. Od teme vegetarijanstva on pruža most do teme ljudožderstva u romanu “Sto godina samoće”. Autor je uvjeren da su vegetarijanstvo i ljudožderstvo - dva pola kruženja planeta Dijalektike.

U “Oporuci Bijelih Hrvata” govori se o ljudskosti, može se kazati o do-vegetarinaskoj dobi. Tu je dobro došao citat iz “Kabale”: “O kamena nastaju biljke, od biljaka nastaju životinje, od životinja nastaju ljudi”. Jaroslav Oros hrani svoje Božje skitnice Mliječnim Kamenom. Bilo je vrijeme kada su Hrvati živjeli samo od planina, mlijeka i sira kojeg su pravili od Mliječnoga Kamenja. Javlja se pitanje: zašto tražiti Boga? Zašto modeli žele sve znati o modelaru. Opečeš se ili izgoriš?...Možda je u početku potrebno naučiti “krasti”, a tek potom “tražiti”? Vječita dilema. Do čega je dovelo traženje? U početku su djeca Mliječnoga Kamena našla suštinu biljaka, dalje - suštinu životinja, čim dalje kvareći vlastitu suštinu. Traženje traje u dvije prizme iza kojih mora biti istina. U jednoj prizmi - libido, to jest imena tražitelja Ljubčik, Un(Ud), u drugoj prizmi - izgubljeni raj kao mitologična istina. Nevjerojatno, ali izgubljeni raj - to je izgubljeno znanje. Ja sam kušao zabranjen plod i izgubio spoznaju o Bogu, izgubio sam umijeće uzimati kozmičku energiju jednostavno iz kamena; Ja sam kušao iz carstva Biljaka i to je bio grijeh - početak puta u zaborav. Sve svoje živote ja se učim stvarati - krasti oganj. Ali svaki je život znatno ograničen a da bi se spoznavao. Trčanje za nasladama - izvorima - pokvarilo je moj ukus: poslije soka jabuka ja sam kušao krv životinja, odnosno, sve sam više gubio spoznaju: ŠTO SAM JEO - TO SAM BIO.

Mliječna snaga planina (o ti nedostižni bijeli vrhunci - otuđene bradavice ženskih grudiju) - ni kroz jednu od prizama Bijela Hrvatskane dolazi do Ljubčikovog oka. Već kruženje vjere - nezamjenjivi suputnik promjenjivih stvari. Samo se o tome govori u Orosovoj priči, priči o povratku, o lutanju od jednih do drugih planina. Sistem kamene hrane čudesno rasprostranjene. Mlijeko Karpata sastoji se od istih simbola kao i Himalaja. Mlijeko (voda) i sir (snijeg) - to su mjesta koja mogu izluditi zbog znanja. Još mogu kazati i ovako: Planine - hraniteljice - to je vidljiv dio ledenjaka koji nesmetano “pliva” Oranijom. Nevidljiv dio - Bezdan - može se pokazati kradljivcu ognja za oganj... I on neće pogriješiti. Uran je modelar libida, zakonopisac ukusa. Kao i svaki oganj - uran je bumerang. Njega je nemoguće ukrasti. Njega je dozvoljeno “fiktivno ukrasti”, jer božji oganj do posljednje iskre mora se vratiti vlasniku. Duga dimenzija prizme: Hrvat (Arijac) uzima iz zraka kisik. Po zaključku znanstvenika najmanje kisika nalazi se u zraku. Skoro 90% - u vodi, a još je više kisikae u kamenu. Dakle, “Ja” je izišlo iz kamena i u kamenu ono je bilo bezgrešno. Debljina crnoga i bijeloga kisika prožima težinom uran. Svojevrsno stvaralaštvo kometa i asteroida - samo je jedna stepenica zamisli Onoga kojega traži umjetnik. Čovjek je neuhvatljivo mekan. Ova mekoća - cesta između jednih planina i čini se, ljepših planina. Ljudski mozak - akupunkturna točka na “Tijelu” Stvaralaštva, a možda i Tvorca. Dolina (Oranija) - to je protežnost puta, svaki rad na zemlji - korak do slijedećih planina - model Hramova. Ali ja mislim da je obratno. Uran -uistinu je Mliječni Kamen - nazivamo ga oštricom magneta. On prebiva u točno označenome mjestu. Ur - An(Un) žari dvije volframove žice kromosoma. Ugrijati do ljepote ili potvornosti ove žice koje ili osvjetljuju ili spaljuju. Za tzv. sijalicu, gdje borave ženska i muška polovica jastva kromosoma, služi jaje - raj, ili poganski hram. Hram za mnoge, za sve bogove. Monoteizam poganstva - to je mnogoslojnost Boga. Hrvati grade - obnavljaju - svoj hram : svako pokoljenje. Za materijal im služi... boja. Boja kamena koji hrani. Čisti, tako reći stopostotni san boravka. Hram boje smrti, a istovremeno - boja kože samih Arijaca. Ako se uđe u jaje-raj vidiš moći... sunca, odnosno, to što čovjeku gledati nije suđeno. Vidiš križ s “vijugavim” krajevima, vidjeti ćeš ono o čemu misliš - pečat na ostalim smjerovima.

Dvodomnost tijela u hramu gubi smisao. Imamo mjesečno sunčani svijet. Kao Tot o kojem se govori u redcima božićnih pjesama:

A kruh u peći peče se,
A Vasilj na peći smješka se...

Ovdje se govori o dvodomnosti Vremena: peć - dan sa suncem - kruhom, na peći - noći s mjesecom - Vasiljem. Dakle, hrvatski hram - jaje-raj ima dva vremenska smjera: uzdužna linija svastike - križa i poprečna: prva je iluzija puta, druga je mistična granica između vlasti Višne i onostranog carstva Šive.

Podcrtavam, da je hodočašće do jajeta-raja mistično, već za to što dvaput boraviti u jednoj ljuski smrtniku nije dano. Zbog toga “obnova” traje samo izvana i samo pod cijenu libida. Maline međunožnoga spola primoravaju Ljubčika tražiti oslonac u mekoj ljudskoj prirodi, nalaziti magnet u zrakopraznosti. Muško načelo Hrvata, prvooblik. Vječni Ditko kreše pohotljivost iz grudi Babe Vještice - iz kamenja koje je svojevrstan dio Bijeloga Kamena.. Gerontomanija? Moguće. Samo u tome senzusu, kao arheologija za oduševljenoga arheologa. Sveprisutnost Boga, obraz stvoren za mirijade oblika, vodi vladara libida do filozofije ekleziasta, a ujedno prisiljava pitati sebe: “U koga ja kradem?!» I da li kradem? A možda u mene kradu?”. Očigledno da je poganski panteizam - samo efekt Višedimenzionalne prizme. Ljana se na kraju pretvara u Babu Vješticu i njezina mogućnost rađanja mijenja se u sukladno mogućnost pritisnuti na sebe dva malena dijela Domovine.

Iskre Božje vatre su cvijetovi biljaka, oči životinja i ljudi. A te iskre nisu ukradene. Ali i one spaljuju, obesnažuju, umnožavaju kompleks kradljivosti, premda je to iluzija. U riječi “grijeh” (ukr. grih, op. pr.) pronalazimo leksem “rig” (hrv. rog), odnosno središte znanja koje se na suprotstavljenome polju - putu Hrvata, naziva “Rigveda”. Ako je riječ o urođenom grijehu (istočni), njegova količina u jastvu - nerasvijetljena tajna. Ako je grijeh “sakupljen”, on je kao eter? Kome i zašto? Pitanje - besmrtnici nasuprot odgovora.

Danas metaforičari revidiraju kršćanski mit i dodaju mu nacionalne legende.

Jedina djelatna osoba u tragediji Jaroslava Orosa traži drvo za obruč. Inače, postoji još jedno pitanje: da li će spasiti Bijele Hrvate obruč u kaosu? Odgovor nije utješan. Naravno, neće ih spasiti. Put bez cilja - bezbožan je. Lov na cilj, - to su vrijednosti jafetične civilizacije... Ali smrtnost... To je nepromjenjivi kompleks manje vrijednosti, koji je odbacio S. Freud. Spomenimo: Jafetične zore nad Ukrajinom. Riječi pripadaju J. Maru. Njih je ponovio Ukrajinac V. Vernadskij. Oba su akademici. Bijeli Jafet Bili Hrvat... Kakovo svetogrđe - tijela Tibetanaca u podnožju Trećeg Reicha!

Problem pojave - jedna od najvažnijih. Da li je jaje-raj - u nimbusu Sema, ili ako ljubiš nimbus, onda dostižeš Onoga koji je za njim, u dubini ničega? Ne. Utroba - kamen boja. Boja grudi. I to ne samo Babe Vještice. Tako i u priči “Kotigoroško” imamo poznati detalj. Najmlađi (igra riječi: Mliječni) sin Kotigoroško, kako bi saznao od majke o sudbini svoje braće, podiže stijenu obiteljske kuće i s tom stijenom pritišće majci dojku. Izvor izvora - bijelo.

Biti čovjekom i ne krasti od Boga - to je sudbina odabranih - ali bez obzira na to, ja ih ne ubrajam u luđake. Želje vidljivoga za nevidljivim - besplodno je ako nemaš za plod oganj ukraden od noći. Po mojoj logici, Ahajci su u početku ukrali Prometeja koji je već imao oganj. Zahvaljujući njemu spaljena je Europa. “Preživjeli djelić arijskog plemena” ostao je na međi - između zgarišta i Moskovita (naziv za žitelje Veleke Moskovske Kneževine, prije nego što su počeli kao svoj etnonim koristi pridjev «ruski», odnosno hrvatski: Rusi, op. prev.). Na velikom Putu - na drvetu života, uljepšanom ratnom sjekirom, - Perun se naljutio na Prometeja - narkomana, kojemu kao narkotik služi oganj.

Međutim, potraga za obručem traje. Ni jedan model puta ne zadovoljava Una. Takva je priroda umjetnosti - lukave sluškinje libida. Maraton između utega i vage, jedan od utega - misterija je Mliječnoga Kamena, a drugi je s duplo mističnom Babom Vješticom, u čijoj je istosti izvor Maline... Ili između Karpata i Tibeta...

Možda je to sto godina samoće u ukrajinskoj varijanti.

... Postoji budistička priča. U dijalogu Učitelja i Učenika govori se o prirodi istine, u čemu je ona, i kakva je po sebi. Guru pita svoga Učenika: «Evo pred tobom je naranča: kakva je ona?»

- Okrugla, sjajno-žuto, - odgovara Učenik.

- Nisi pogriješio, ali ovo je samo dio istine. Sva je istina u dubini naranče. Kaži mi, tražitelju, kakva je ona, kako sada osjećaš ovo voće? - Nakon tih je riječi Učitelj raspolovio voće.

- Sokovito i ružičasto-zeleno, - s nekom sumnjom odgovorio je tražitelj.

- I ovoga puta imaš vezu, ali, na žalost, u tvome odgovoru samo je pola istine, - nakon tih riječi Učitelj je izvadio iz naranče sjeme i usitnio ga u avanu.

- A što sada vidiš?

- Bijelo i bez oblika, - odgovara Učenik. Tražitelj je pozorno zagledao Mudrome Arijcu u oči.

- U ovome zrnju krije se istina.

Priča je kao laboratorijski pokus. Piscu, ako je i najsmjeliji eksperimentator, nije potrebno mrviti zrno kako bi vidio bijelo i bezoblično, ili krvavi trag... Umjetnik je dužan iz toga zrnja odnjegovati istinu, puštajući zrno u zemlju da ondje “još malo prošeta.” Po mome mišljenju, takav koristan rad među našim piscima obavlja Jaroslav Oros. Njegove nove stvari potvrđuju nesumnjiv hod u njegovanju vlastitoga demonologičkoga drveta, u pisanju kronike o raznovrsnim metamorfozama - u protovremenu i protoprostoru svoje rodne priče, o odlasku i povratku u zrninu svijesti.

Stanisalv Višenjskij

Ako sam homeopat, liječim srebrom

U jesenje doba stajao je u hladnoj planini i tihim pogledom milovao mrtvu okolicu. Nitko osim njega nije to primjećivao. Samo je Bog grijao prozeblu dušu. Ustvari, Bog - to je naša nazočnost u trenutku laganog razočaranja. Budimo vjerni sebi! Iskreno primajmo mrtvu okolinu jer ona nije ništa nasuprot tupom cilju.

Oštar metal - snaga božićnoga Sunca. Andrij je stajao u hladnoj planini, zaljubljen u planinu. Samo je on mogao ljubiti goru, inače kao ljepoticu neprimjećenu među drugim sestrama. Planine ne znaju obmanjivati. One su rođene za iskrenu ljubav prema onima koji istinski ljube jednom za cijeli život.

Stajao je i pogledom brisao mutne potoke koji su tekli niz planinu. Pozor! Njegova planina otječe. Snažan Arijac - nema se što dodati. (Čovjek se zaljubio u prirodu). Smiješno se činiti ravnodušnim dok negdje u hladnoj planini ponosan junak pada od umora kako bi pobijedio strah.

U okolici je mnogo planina, ali Kičera je samo jedna. Neponovljiva čarobnica. Ali sada je nemoćna. Što da učini protiv ruinacije vlastitoga tijela? Tko je za to kriv? Junak je kriknuo: “Ja!” Umire planina...” Pokušava je zaustaviti. Napregnuo je um dignuvši desnu ruku uvis: “Daj mi snagu, Jažbo. Ja ž bo Bog, a Bog - Jažbo.” Probila se riječ do Sunca, razlila se nebom u vis. I zamrlo je moćno nadahnuće, i odmah se zaustavilo ranjavanje planine. Planina je izgubila prvotni oblik, a dobila istinski: Arij je uspio. Crvenim silama i njihovim slugama onemogućeno je potpuno ruiniranje prirode.

Sada je junak naoštrio sjekiru, uzeo sa sobom hranu, te hitro krenuo kao homeopat srebrom liječiti ljubimicu. Dugo je išao strmom stazom koja je prolazila pored tihe rječice. Sa svih su strana, pod grubim šljemovima, vojnici-Beskidi čuvali arijsku zemlju. Ovamo je pošao junak kako bi podario ljubimici svijetlo svoga života.

Teško se uspinjati planinom, ali poslije napora postaje ti lagano kao orlu. Gubiš zemno jastvo i tada kao ptica letiš nad pokorenim svijetom. O, to je snaga. Biti iznad planina. Vrlo snažno baci sjekiru u drvo, neka se prosječe rupa iz koje će briznuti gust sok ispod krhke kore. Izori tvrdu zemlju, vrati joj prvotan izgled. Dan i noć marljivo radi sjekirom kako bi u novome vremenu nerazumni izabrali pravilan put.

Onemoćala planina dočekala je pravednoga gospodara. Njezin dragi gospodar sa samo njemu svojstvenom snagom počeo je sjeći naraslu šikaru i trnje. Nevoljko je padalo posječeno trnje s grbavim zgrčenim noktima. Ali marljivi Arij uporno je probijao put, a posječeno nabacao pored sebe. Planina se polagano oslobađala od na nju bačenih uroka.
Iduće godine on će spaliti skupljenu posječenu gomilu i iščupane crne panjeve, urediti ovu zemlju, preobratiti je u crveno jasnu poljanu. U jučerašnju šikaru zasijao je mirisno cvijeće. Mladi gospodar želi živjeti u čistoj Četverokrakoj Zvijezdi očišćenoj od šikare - to je cilj. Tijekom vremena njegova će duša prijeći iz tijela u tijelo, što će biti nagrada za sadašnje proniknuće. I Arij cijelo vrijeme uljepšava svoj prostor pred neizbježnim suženjem ušica igle. A tamo...

Sjekira bez prestanka stvara u njegovim rukama (teško ju sustiže). Ali sve u svoje vrijeme. Podnevno Sunce zove do drugih stvari. Gospodar iskreno uživa u somi, dok njegove oči spuštaju svoj smireni pogled na netom ostavljen rad...

“Oporuka Bijelih Hrvata". Mitološki uradak 

Olenama Orosovima - mami, ženi, kćeri - posvećujem

Moja draga rodbino, ova bojna sjekira koju držim u ruci, nekada je pripadala slavnome ustaničkome atamanu Pinti Kapitanu. Može se dogoditi da me sutra posjeti ona koja nema moći, ali razdvaja dušu od tijela, pa neće biti kome predati ovu bojnu sjekiru. Ja živim sam kao goli prst, na visokoj čistini, gdje samo vjetar huji kroz trošnu kolibu, a crni gavran kriješti na nebu. Bio sam prinuđen napustiti Široki Lug i odvojiti se od ljudi.

Ako me ikada kanite posjetiti, ne trošite vrijeme na razmišljanje, već odmah sjedajte u Užgorodu na autobus. On će vas dovesti do samoga Širokoga Luga. Za put je potrebno dobrih pola dana, a dalje se pješice uspinje na planinu. Čim mimoiđete ruševine Hustskoga zamka naći ćete se u zagrljaju silnih planina. Ovdje počinje povijest s bojnom sjekirom koju vam želim ispričati.

Moram naglasiti, da nisam posebno školovan, slabo se razumijem u suvremenu gramatiku. Kako bih se mogao s vama sporazumjeti, dajem vam nisku objasnidbenih riječi. Na kraju – želim vam dobro zdravlje.

Daleki rođak Pinte Kapitana.

Bajbarak - gornja muška ili ženka odjeća, ili kožuh pokriven suknom.
Barkta - topuz, bojna sjekira.
Besagi - bisage
Vijstja - rupa
Vorina - motka
Goverla - ovdje označava središte svijeta (planinski vrh u Karpatima, op. prev.)
Granj - ovdje označava vrućicu
Grunj - planinski vrhunac
Dranica - dranja (tanka daska (-«lamperija», op. prev.)
Zasedj - grunt
Zgarda - perle
Kapitan - vođa
Koloba - koliba, planinska kuća
Kopol - kopile, vanbračno dijete
Košarka - mali koš
Križma - poklon za novorođenče, bijela plahtica koju kuma drži na krštenju
Krosa - tkalački stan
Njanjo - tata
Oborig - krovac za zaštitu stoga sijena
Palanok - plot
Pacorki - biser
Popukalo - pištolj-starter
Pstrug - pastrva
Pusta - pusta, stepa
Rodak - rođak
Ruten - Rusin, Ukrajinac iz Zakarpatske Rusi
Sirohman - sirotinja
Skobotanja - golicanje
Snoče - prošle noći («snočka», op. prev.)
Spuza - pepeo
Su - podsjećanje na neku sreću, svastika
Suterina - grob (za život)
Tepša - tepsija
Fara - župni stan (farof, op. prev.)
Hopta - korov
Cisar - Car Austro-Ugarske
Činenik - prokopana planinska cesta
Čička - čičak
Švab - Austrijanac, Nijemac (Švaba, op. prev.)
Šovkova kosica - runolist
Šopa – šupa, ljetna staja
Cimbor - prijatelj, pobratim

Bezvrijednost - tama
Bezvrijednost...
Ja sam jedini
Sišao nad svijet.
Kao žrtveni dim:
Lagan, mirisav,
Bijel kao Hrvat,
Kako bih povratio
Arijce.

Kotač

1. Na raskršću nekada punome ljudi, u središtu planina, snije u magli kapelica vratima okrenuta prema zalasku Sunca. Mladi vidovnjak - momak s visokim bijelim čelom - sjedi na starome istrošenome pragu i čeka na vođu ustanika - Pintu Kapitana. Pobratimi se dogovorili o kasnijem susretu, dok još nije na zemlju pala rosa, kako bi je uzeli prije početka dana - za pričest. Mladiću s visokim čelom na koljenima leži Ispisani kamen - otvorena Knjiga Oporuke Bijelih Hrvata. Kao lan suha kosa pada mu s glave - ne daje čitati. Na kraju on se odvaja od kamene stranice i okreće prema strehi da počuje oživjeli govor lastavica. Sumaglica. Nad rijekom vidljiva ljudska figura. To ide lagano hodajući, Pinta-Kapitan.

- Slava Isusu.

- Navijeke slava - klanjaju se pobratimi i počinju dugu priču. Ona - ta priča - povela ih je oboje u onaj kraj u kojem su proveli djetinjstvo. Tamo gdje se rodio gen još u ono vrijeme - poslije Potopa - kada su se od uzburkanih voda zatresle Svete Gore, a zamuljena zemlja izgubila svoje središte. Sve je naokolo bilo porušeno, kao i prošli svijet s njegovim principima i prilikama. Nitko nije, zapravo, ništa znao. Svaki se pripremao učiti drugoga, misleći da mu je to dano od Dažboga. Po planinama su išli od špilje do špilje lukavi neradnici, dizali uvis ruke, zaklinjali se da su se odrekli pradjedovske vjere i molili se svježe sastruganim idolima o kojima, naravno, ništa znali nisu. I tako bi trajalo vrlo dugo, možda i do danas, da se nije zbio jedan događaj pored špilje Mliječnoga Kamena.

Šačica arijskih plemena poslije dugih lutanja vračala se u rodne planine. Ispred šarene ratne kolone, na izcifranoj dvokolici, išao je muževno mršav djed s nadmenim pogledom, polagano požurujući dugim držalom bojne sjekire i tako nemirne konje. Starcu se htjelo skupljati granje u grmlju koje se počelo nazirati nakon gole stepe, sagraditi kolibu u lijepome mjestu i zapaliti živu vatru, jer beskrajno putovanje nije dojadilo samo njemu, nego i njegovim vršnjacima koji nisu tek jedno ljeto putovali svijetom. Sada se malo tko od djedovih suputnika vraća svome domu. Neke od njih, jadnika, pokrila je snježna lavina u ledenim planinama, nekima je bilo suđeno prijeći preko krova svijeta i pasti sa zdrobljenom glavom pod zidinama savanskih gradina, a neki su se priženili kod udovica koje su sami takvima učinili.

Djed lagano, požurujući konje, mislima odlazi u prošlost; nada se da će, tu u dolini, pronaći gorsku cestu koju je on nekada kopao, a koja vodi do špilje Mliječnoga Kamena. Pored starca drijema lijepa mlada žena, obuhvaća rukama otežali trbuh. Nabujale grudi napunjene mlezivom, ljuljaju se zbog kotača koji nailaze na jame, i tješe djeda. Kupio ju je od pohotnoga haremnika, negdje u Mezopotamiji, ili na bregovima Inda. Kao pravi muž vojničkog plemena, starac je od mladosti pripadao jednome Bogu - živio je njegovim duhom i spaljivao kao žrtvu za svoje ja, stada ovaca. I već sredinom putovanja, zaokupljen strahom za učinjene grijehe, čekajući nad sobom i suplemenicima kazne nebeske, upustio se u blud. Un - kako su ga zvala subraća, naredio je da svaki od njih uzme sebi za ženu zarobljenicu laganog hoda, meku na sreću, s pokornim dubokim očima, jer je trebalo spasiti po svijetu raspršeno veliko pleme, od kojega je ostala samo šačica Arijaca koji su zajedno s Unom pošli u svoje vrijeme na dalek put. I kada je djed to shvatio, on je prvi prekršio kletvu koju je sam izrekao, i primio u postelju poglavara ženu tuđe krvi.
Sjaa je sa odmah sa zadovoljstvom došla u kolibu obloženu kožama. Un, koji do tada nije poznavao žene svladao ju je kao pravi konjanik. Sjaa, iskusna u takovim poslovima, taj put vrlo umorna, jedva je dočekala jutro.

Druge večeri Unova subraća odlučila su srušiti do zadnjeg kamena taj kupleraj, a samoga haremnika privezati gologa za drvo kako ne bi nikada više držao žene u zatvoru. Tako su i uradili. Žene raznježene muškom snagom nisu pružale otpor kada su se usred noći srušile stijene i s toplim povjetarcem uletjele muškarčine koje kao i Un nisu do tada poznavali žene. Sna je za njih nestalo, kao i sramote za pokunjene mladiće. Skoro cijeli tjedan kola su se ljuljala, plašeći konje do tada za njih nepoznatim zvucima. Svaka od žena, imajući sada pored sebe stalnoga čovjeka, bila je spremna poći kuda hoćeš, kako ne bi ponovno postala robinjom. Za vrijeme putovanja u tim su ženama začeta djeca od plavih, bojom kože od njih sasvim različitih muškaraca.

Un je mjerio prostor oko sebe. Iza Dunava se postepeno otapao ostatak Sunca. Još je jedan dan putovanja završen, ostavljajući za sobom nadu da će se možda danas-sutra sresti s planinama. Odavde, iz divlje razdrljene stepe, počinjala su njemu poznata mjesta. Nekada je ovamo gonio na pašu veliko stado ovaca i brinuo se o njemu. Potom su, po njegovom naređenju, po tim donjim zemljama poletjeli vjetroviti konji, gazeći suhu travu, a kola su potom kotačima utabavala ovo polje kao hrđavi lim koji je bio pokriven debelim slojem prašine i nad kojim više ne snivaju ovce poput oblaka. Od ljudskoga pritiska zrak je rikao nemoćan da se suzdrži pored bučnog potoka. Ništa nije moglo zaustaviti veliku seobu naroda.

Sjaa, žmirkajući očima ispod dugih trepavica, skupila je u šaku pospanost. Još dremovna poslije lošeg sna, spomenula je da treba večerati, te pripravljati se za spavanje. Un je ispregnuo konje. Kolona kola ukrašena suhim zlatom kao raspršena četa svjetlucala je i bljeskala pored potočića. Mladi se mjesec, ne primjećujući ljude divio blještavim dvokolicama. Njemu se vjerojatno htjelo jednu od njih nanizati na svoj rog i pokloniti nekoj od zvijezda, jer mu je samotno na ovome beskonačnome nebu, jer mu je hladno bez para. Sjaa, suosjećajući s Velikim Krezupcem uhvatila je krijesnicu. Mladić Mjesec potonuo je u kudravoj kosi nepočešljanog oblaka, pokazao se još jednom - i nestao za dugo.

Un, uvijek kada su išli spavati, dugo nije dao Sjai zaspati. Ali ona se već priučila na njegovo glasno hrkanje, dugotrajne molitve pored dogorijevajuće vatre. Kao snažna ličnost spomenula mu je kad je prvi puta ušla u njegovu kolibu, glumeći stid: Ja nisam tebi smeće, već žena - i razodjenula se. On je sjedio sav bijel, s obrijanom glavom i snažnim dlakavim prsima. Bijele gače omatale su njegove mišićave noge. Kažeš da od tebe zviždi vjetar. - Dao je znak jednom od nazočnika i on iziđe. Uskoro ću zatvoriti ovu rupu. Kada je Sjaa ugledala kako pred njom sjedi njezin nemladi novi gazda kojim ona može upravljati, osjetila se kao da je kruna na njegovoj ćelavoj glavi (tako je pretpostavila, zbog toga što još nije susrela među muškarcima-pridošlicama koji su u zadnje vrijeme vladali u njezinome kraju, one s obrijanom kosom).

- I ne samo takvi - htjeli su na mene, - jednim je mahom skinula sa sebe providnu odjeću, uvijajući se pred njim. - Na mene!

Ogrnuta uspomenama, Sjaa je uskoro usnula. Tako i nije dočekala Una. On se molio pored vatre. Crveni jezici lizali su crnu boju noći, osvjetljavali njegovu pokornost pred Dažbogom. Do samoga jutra klečeći oko dogorijevajućega drveta, Un je čekajući Sunce, poletio u mislima do svoga “ja”. Pronicljiva duševna molitva tiho je budila subraću. Oni su se nerado budili, nogama slabim od pospanosti ustajali su iz toplih ležaja i teturali do Una. Stali bi iza svoga poglavara i dizali k nebu ruke. Svaki se zahvaljivao za prošli dan, za svoj siti želudac i molio od mladoga Sunca sretan dan. Tako je činio Un. Tako su radila i subraća, jer su iznad svega vjerovali u svoga poglavara.

Sutra se nastavlja putovanje. Za Una i njegovu subraću - putovanje u rodne planine. Njihove tzv. žene radovale su se nepoznatim krajevima. Grobovi, nasipani skoro do samoga neba, nazirali su se u plavoj sumaglici i pretskazivali skori kraj donjih stepa. Poglavar je išao ispred konja koji su hodali polagano, pipkajući oštrim vrhovima cipela cestu koju je on nekada kopao. Cesta se uspinjala na brdo. Točkovi, bez obzira što su bili izrađeni od snažne tisovine, trošili su se. Bilo je nesigurno ići dalje s izlizanim kotačima koji su se jedva držali na četiri rasklimana prljka, iznad strmih urvina. Un, bez obzira na svoju tvrdu ćud na putovanju, odmah se raznježio ugledavši uplašene žene. Naredio je rastaviti dvokolice, staviti na konje bisage, a sam je s nekoliko subraće otišao potražiti Mliječni Kamen.
- Uskoro ćemo se grijati pored žive vatre, - uvjerio je uznemirenu Sjaa.

Svako brdo korak po korak obišla su subraća tražeći izgubljenu cestu. Un je bio uznemiren, propadao nogama u blato i promatrao svaki kamen koji se nalazio na riječnome dnu. Kao za nesreću, pod vodom, na dnu gorskoga potoka nije bilo ničega što bi ohrabrilo tragače. Jedino što je zagrijalo do kosti promrzle ljude - bio je bijeli mulj kojega su pronašli i izbacili na breg.

- Našu je cestu potopila voda, - teško je uzdahnuo preneraženi Un, mrveći na dlanu gusto vapno. - Vidno je da Mliječni Kamen pomalo odtiče od nas. Treba ga stići i spasiti.

Naredio je subraći da pođu u dolinu po ljude koji su ondje ostali i da ih dovedu kroz prašumu ovamo u luku. Sam je počeo tesati klinove, ali uskoro je ponovo ušao u rijeku. Silno je želio pronaći cestu. “Možda se, - razmišljao je Un, - potok dade pregraditi, te očistiti dno od mulja”. Naviknut na rad Un nije primijetio da je stigla večer; voda u Lužanci već mu je došla do gležnjeva, a subraće sa ženama još nema. Veliki Krezubac posebno je bio, kao nikada, jasnorog, hladan i čist. Kroz njegov izbočeni dio probijale su se zrake sutrašnjega sunca. Grijati, zapravo, nisu grijale, ali su davale do znanja da postoje. Un je morao prekinuti posao, pogledati u nebo - i klinovi bi mu ispali iz ruku, ali udarajući debelim palicama, zaboravio je na ispovijed pred samim sobom - pred svojim “ja”. Želio je pronaći cestu koju je započeo graditi. Vratiti se do Mliječnog Kamena i više nikada, nikada, ne činiti Suncu zlo. Momak-mjesec imao je zub na Una. Bojao se da Un i njega ne prenese na Zemlju, i preda ljudima, kao što je nekada učinio sa Suncem.

Mnogo je vremena otplivalo. I evo, Un je opet u planinama. Lagano mašući ratnom sjekirom, raspravljao je s bukovom prašumom, vršnjakinjom Velikoga Krezupca. Prije blagoslovljenog dolaska Una na svijet, prašuma nije bila prašuma, već brzorastuća mlada šuma, čija je kruna doticala oblake. Nakon što je izumio ratnu sjekiru Un je svom snagom zasjekao u prvo lijepo drvo koje mu se našlo pred očima i kazao:

- Sada imam svoje “ja”.

Un, sin Svete Ljane, bio je svime obdaren. Mudro kopile, kako su ga nazivali čobani, u djetinjstvu je iznenada ostao potpunim sirotanom. Skoro ne misleći o svakodnevnim teškoćama koje su opsjedale i druge ljude, on je cijele dane žmirkao na Sunce, nadajući se kroz njegove promjene proniknuti u dubinu Svijeta. Sunce se zbog iskazanog uvažavanja zahvalilo takvome stvorenju kakvo je i ono, i kroz Una podarilo ljudima ratnu sjekiru. Izvanredni poklon u početku su u špilji Mliječnoga Kamena doživjeli kao običnu igračku, kojom su se ozlijedila radoznala djeca.

Starješine roda su bacile nesiguran poklon u tamni zakutak do dolaska proljeća.

Negdje oko Velikoga Dana Un se pojavio ispred špilje Mliječnog Kamena i zaželio da mu vrate ratnu sjekiru koja je već zahrđala.

- Ako je vaš razum tup kao ova sjekira, - Un je kipio od zlovolje, - ja ću spustiti Sunce do vaših nogu. Prosvijetlite se čađom prožete duše.

- Ljudi iz špilje Mliječnoga Kamena naučeni vjekovima: uzimati gotovo, a zemlju ne diraj (jer kroz nju past ćeš u provaliju), hranite se samo onim i odijevati se samo u ono što vidi oko! - U prvi tren nisu razumjeli Unove riječi.

- Da li je bilo koji među vama bar jednom zahvalio Suncu za prošli dan?, - hladio se od ljutnje Un. - zamolio je Sunce da sutra dođe. Zašto? Jer ono i tako grije, svijetli nad glavom.
Pooštrivši komadićem kamena hrđavu sjekiru on je počeo sjeći mladu tisu. Uplašeni ljudi promatrali su kako se Un lagano raspravlja s nevinim drvcem.

- Na njemu je kraj i početak dalekog puta! - Držeći u ruci istesani obruč - za dovršenje oboda za izradbu točka, Un je pozvao uzbuđenu gomilu.

On se već odavna pripremio: našao je zdenac kojemu je na dnu klokotala vruća voda rđave boje. Napravio je od klade spravu za savijanje oboda kotača, pritegnuo ga do zdenca kojega je iskoristio kao parenicu. Ostalo je Unu samo jedno - dići k nebu ruke, moliti Sunce da se ne okrene od njega. Un je imao snažnu potrebu da se dokaže pred svijetom. Ovo je tražila i njegova svijest.

- Pomozi!

Takva, još ne izrečena riječ, bila je dovoljna, i vukoliki ljudi sa spuštenim očima zadivljeno su pogledali u Sunce. Sunce kao uvijek prozirno je grijalo, ali jedino nije dopuštalo pogledima proniknuti u njegovu kuglu. Un je, ne obazirući se na gomilu tek rođenih šeprtljivaca koji su obgrljeni sunčanom toplinom odmah zaboravili na njega, marljivo radio s napravom, izvukavši obruč iz kropa, te ga savio u luk. Pobijedio je bezlične sumnje koje su mu kao crvi rastakale dušu. Nakon prvih minuta radosti, kada je okružen polukrugom svojih zbunjenih zemljaka koji su mu stiskali rebra kako bi dotakli umjetno Sunce, - ono je kroz obod kotača cjedilo guste zrake jednostavno na ljudske glave - Un je postao ozbiljan. Možda ne treba ove sirove ljude, nesigurne u sebe, koji već sada idu bez blagoslova gore, - razmišljao je Un noseći obod složen u kotač nad glavom, - puštati u svoju osvijetljenu sobu? - Un se zabrinuo za svoj mozak koji je još uvijek pripadao samo njemu. Ali, izgleda, još nisam gazda svome mozgu. A i samo «ja», vidno je, da mu još nije gazda. Treba stvoriti iz misli osnovu. Tkalački stan, - probila se dobra misao. - Treba sagraditi tkalački stan.

Drugog dana, Tot, jedan iz bezlične mase, koji je bio oprezan i pažljivo gledao kako Un radi, iznenada je nestao u šumi uzevši ratnu sjekiru. Tot je sa sobom poveo ženu i svoju malu djecu. Bio je sjajan majstor u krađi tuđih ideja. Za razliku od Bijelih Hrvata, ljudi iz špilje Mliječnoga Kamena, on je imao crvenu bradu, hodao opreznim kratkim koracima, kao da se neprestano nečega boji. Ljudi iz špilje Mliječnoga Kamena primili su na noćenje njega i njegovu obitelj, ne pitajući tko su oni i odakle su.

Un - razborit mladić - bio je sumnjičav prilikom prvog susreta s Totom i upozorio je starješine roda:

- Ne budite povjerljivi pred tuđincima. On za vas nije isto što i ja, kopile Svete Ljane, već nikome poznati došljak. Od njega se sve može očekivati. Potegnite ga za jezik kako bi nešto kazao o sebi.

Unovo nepovjerenje prihvatili su ovako: Od starješina roda nepriznati mladić hoće nas nahuškati na ovoga odabranog čovjeka. Tko si ti?

- Ti nisi upravitelj naših sijedih glava! - naljutile se starješine. - Marš u stepu, ondje ti je mjesto uz stoku!

Povrijeđeni Un prestao je upozoravati važne djedove i otkrivati im sve zle osobine koje hitri Tot nije uspio sakriti pred njim. To nije bilo u Unovom karakteru.

Vrijeme će pokazati, - kazao je umjesto pozdrava kao odgovor. - Ja ću doći u svoje vrijeme kako bi pravda bila na mojoj strani.

Sada kada je Un ostao bez bojne sjekire i prvoga kotača, (Tot je bježeći bacio obruč u vatru), ljudi iz špilje Mliječnoga Kamena pretukli su do besvijesti svoje nekadašnje rodovske očeve koji su još upravljali plemenom i upravljanje predali Unu.

Netko je od uplašenih zemljaka počeo spominjati kako je Tot glumio čovjeka koji spava, a u stvari je prisluškivao njihov razgovor uz vatru. Kasnije se došaptavao sa svojom ženom o tome što je čuo, kao i sa svojom djecom. Totova dječurlija, koja su došla na svijet tek u špilji Mliječnoga Kamena, igrala su se odvojeno od ostale djece. Tako je naredio Tot. On ni je želio da djeca koju on odgaja rastu pred očima Bijelih Hrvata.

2. Negdje početkom II. tisućljeća, Un je ujedinio rodove oko Mliječnoga Kamena i postao potpuni gospodar od toploga do hladnoga mora. Totova žena, prisiljena sustizati do smrti prestrašenoga muža, izgubila je po svijetu vlastitu djecu. Tako je, nesretna, opet ostala bez djece. Materinska tuga nadvladala je osjećaj rodbinskih obveza koje joj je neprestano u glavu utuvljivao Tot. Klimajući za mužem razočarano je ponavljala da zahvaljujući njemu sada životare kao suhe grane na drvetu života.

Jednog dana odmarajući se nakon besanih noći, osjetila je sebe tako obmanutom da je uvečer uzela bojnu sjekiru i ubila Tota.

Ti si sam sebi skrivio smrt, - suludo je pogledala na žrtvu, - a ja sam je samo pozvala.

Ona se još u mladosti složila s Totovim uvjetom.

- Jedino zbog roda mogu spavati sa stranim muškarcem, - obećala mu je tada. - Premda osramoćena, ja ću časno ispuniti svoju zadaću pred umirućim plemenom. Grijući se mišlju kako će uskoro ljuljati prvijenca, Totovica je krenula na put kako bi potražila oca svoga budućega djeteta. Tot se kao izgrižen rep vukao pozadi i tiho psovao zbog svoje muške nemoći. Rana zora dovela je došljake u Svete Gore, do dobroćudnih ljudi iz špilje Mliječnoga Kamena. U nepoznatome i neobičnome za njih gorskome kraju obitavali su bijeli ljudi koji su se nazivali Hrvatima. Živjeli su dobro. U društvu s pticama i zvijerima, s drvećem i s biljkama. Hranili su se mlezivom koje se bez prestanka cjedilo kroz bezbrojne rupice Mliječnoga Kamena. S vremena na vrijeme napuštali bi zagušljivu špilju i tjerali u stepu stada ovaca koja su stoljećima lutala u potrazi za pašom.

Došljacima su se svidjeli ti prostodušni i vrlo otvoreni ljudi. Tot i njegova žena čvrsto su se pridržavali mjesnih običaja i uskoro su bili primljeni u zajednicu. Tot se s pažnjom odnosio prema životu Bijelih Hrvata trudeći se da im u svemu ugodi. Totovica je zajedno s drugim ženama čuvala živu vatru i čistila izmet iza svetih roda, - a njih je bilo tma i tmuša. Te rode su po oporuci predaka bile zaštitnice plemena. Svaki put, kada je pristizala večer jato je šišmiša izlijetalo iz špilje da udahne svježega zraka i kao da ostavlja ljudima mjesto za počinak. Totovica je razmišljala: možda je i dobro živjeti s pticama i u nekom smislu, njima sličiti. Ženi se htjelo poletjeti za klepetavim jatom i donijeti iz toplih krajeva novorođenče, jer su muškarci iz špilje Mliječnoga Kamena bili prema njoj ravnodušni.

Tota su zbog inteligencije i ulizivanja rodovski starješine odmah prihvatili kao savjetnika. To se objašnjavalo vrlo jednostavno: kada je koje od djece iskazivalo svoju misao on je bio uho na uho; potom je brzo pozvao Vijeće i predložio “ novu ideju”. Ljudima se sviđalo što za njih netko misli i daje im mudre savjete. Nitko nije ni pomišljao da Tot krade misli od djece. U to vrijeme ljudi nisu znali razmišljati svaki za sebe. Rodovski oci zabranjivali su slušati mladež.

- Djeca su nam se dužna pokoravati, - ustvrdili su.

Među ovim nesigurnim ljudima živjela su dva siromašna čobana s mnogobrojnom djecom. Marljivi, oni su zimovali u stepi pored ovaca. Možda su se tek na dan-dva vraćali u planine. U starosti ove su se dvije obitelji ujedinile i odvojile od ostalih ljudi iz špilje Mliječnoga Kamena. Postojano su živjeli na salašima tražeći dobru pašu za ovce. Više se nisu hranili prastarim mlezivom rodne špilje, već su dojili ovce i hranili se njihovim mlijekom. Zbog toga su morali odgovarati pred rodovskim ocima i izgubiti glave. Oba obiteljska glavara bila su spaljena na živoj vatri.

Oni su kažnjeni za svoj grješni rad i neposluh, - tumačili su oci glupima i na taj način strašili ostale ljude.

Djeca ubijenih razišla su se tko kuda, tražeći krov nad glavom. Udovice su uskoro jedna za drugom napustile svoju djecu, a njihove zaljubljene duše potražile su one bez kojih je na bijelome svijetu njima bila tama. Uskoro su svi siročići, osim jedne djevojčice (koja je od tuge izgubila ljudski oblik), poginuli. Nesretnica je tražila mjesto gdje bi bilo moguće skloniti svoje bolesno tijelo. “Sada - mislila je - mene će izbjegavati ljudi iz špilje Mliječnoga kamena”. Njezino ime Ljana je ostalo, jer su ga zemljaci poznavali kao svoje. Iako je tim imenom bio privučen jedan momak, djevojka je ipak sumnjala: “Možda me neće prepoznaje?”

Ljana i njezin Ljubčik rasli su zajedno pod nebeskim svodom. Dolje, pod njihovim nogama prostirala su se valovita brda, a nad njima - dokle je oko sezalo - vječno nebo nad glavom. Još dok su im živjeli roditelji Ljana i Ljubčik odlučili su se oženiti i imati vlastitu obitelj. Ali rodovske starješine, podgovorene od Tota, zabranile su mladima imati svoj kutak u špilji Mliječnog Kamena. Zašto je to učinio Tot? Zbog toga što se u Ljubčika zaljubila njegova žena i zato je on htio plavokosog mladića oklevetati kao ženskara. Totovu ženu mladić je osvojio zdravljem, marljivošću, a poglavito svojim umom. To je mnogo značilo. Nekada je Totu kazao momkov djed, a njemu njegov djed:

- Naš narod potječe od najstarijeg plemena. Naša je bijeda u tome što nemamo svoju zemlju u kojoj bi mogli pustiti korijenje. Zemlja nam nije u duši. Možda smo rođeni na vodi, ili smo pušteni s vjetrom, - rekli su davni Totovi rođaci

- Kako se ne bi zaustavili u prošlosti potrebno je postojano tražiti mudro pleme. Ljana i Ljubčik bili su prisiljeni više se ne susretati. Ali ostali su vjerni jedan drugome. Istina, svaki čovjek iz špilje Mliječnoga Kamena iskreno je suosjećao sa zaljubljenima. Naravno, osim Tota, njegove žene i rodovskih starješina. Oni su se plašili da bi pravedna ljubav Ljane i Ljubčika mogla “osramotiti” cijelo pleme pred obitelji došljaka.

Kako je to moguće da bi bez našega dopuštenja stvorili par? - ljutili su se rodovski oci, pokazujući na stranu zadovoljnih došljaka.

Tada je došao Totov trenutak. Konačno je dočekao proljeće i krenuo s čobanima u stepu. Njegova je žena ostala sama, spremajući se postati prvom kurvom u zemlji Bijelih Hrvata. Ljubčik se poslije razdvajanja od Ljane sasvim zatvorio u sebe i danima je boravio u šumi. Tada je Totica odlučila iskušati mladića. Kršeći običaje špilje Mliječnoga Kamena, ona je sakupila iz rupica mlezivo, nalila ga u pripremljenu zdjelu i cijelu noć ispirala, za Bijele Hrvate svetom pričešću, pjege na svome znojnome tijela. Sama po sebi bila je lijepa. S porfirnom valovitom kosom, prćastim nosićem, savitljiva kao hrskavica. Iako se plašila da se Ljubčiku neće svidjeti pjege koje su je pokrivale od nogu do glave, nije ih uspjela isprati. Jedva je dočekala večer.

Ljubčik je ležao pod drvetom na kao puh mekanoj mahovini i gledao u nebo otvorenim očima. Vrućim, pomalo ljepljivim dodirom prsta ona je skrenula na sebe njegovu pažnju. Pavši kao plijen ženske napasti zaljubljeni se momak na trenutak pretvorio u gladnu zvijer, izgubio je nevinost, a zatim i razum. Odmah je zaboravio na svoju dotadašnju nedodirljivost i čistu prošlost, oduševivši se tamnim noćima u kojima se nakon večere zadovoljavao vrućim i vlažnim zagrljajima. Do duboke jeseni, sve dok nije pao prvi snijeg i dok se nije vratio njezin muž, ona je nakon besanih noći po danu spavala u špilji. Njezin način života zainteresirao je žene Mliječnoga Kamena. Djevojke brbljavice brzo su proširile glas o njezinim susretima. Samo nisu znale s kime. Jer Ljubčikove su spuštene oči, po mišljenju vjernih žena, tugovale za izgubljenom Ljanom. Povratak Tota do kraja je raspršio loše glasove o njegovoj ženi.

To sam ja, vraćajući joj se iz stepe, ispričavao se umjesto nje muž. Zahvaljujući vama i vašem smještaju, - klanjao se Tot djevojkama, - kod nas će uskoro biti prinova.

Rodovski oci su povjerovali Totu. Ponovo, kao i nekada u špilji Mliječnoga kamena, život se odvijao bez velikih uzbuđenja. Ljudi nisu primjećivali privrženost Totove žene Ljubčiku. Tako je bilo sve do trenutka kada se pored špilje Mliječnoga Kamena pojavila ljubav u obliku svijetle vile sa svilenom kosom u ruci. Ona je podsjećala, okupana u Suncu, na čarobnu djevojku sličnu lijepoj Ljani. U početku o njoj su govorili šapatom. Kasnije je Tot uvjerio starješine da ju se ulovi i spali na živoj vatri:

- Mi moramo sačuvati sebe, - očajno je govorio pred blagim, kao i njihova stada ovaca, čobanima, - prečistu treba uništiti. Ona je službenica Sunca i može nas pretvoriti u pepeo. Totova žena je u duši tajila zlobu na Ljubčika. Noći koje je s njime provodila ma mekoj mahovini nisu prošle bez posljedica i već je treći mjesec nosila začetak želje zbog koje je stradavala. Sada je Tot bio za nju običan bezvrijedan čovjek, a ne muž. Bacila ga je u zapećak ne vodeći računa o svojim ženskim obvezama. A Ljubčik, izgubljen iznenađujućim vijestima, odmah je zaboravio na nju - i počeo tražiti izgubljenu prošlost, - Totovica je pronašla drugog ljubavnika.

- Gledaj u mene, zaprijetio joj je s prstom Tot, njoj koja je bila pijana od ljubavi, - ova noć s tuđim čovjekom bila ti je posljednja.

- Onda me ti počeši kada me zasvrbi, - odgovorila je lukavo.

Tot je bezvoljno raširio ruke i zlobno stisnuo među nogama nesposobnoga za posao pjetlića. “Treba nešto učiniti, - umirivao je svoju ljutnju, - ne osramotiti se pred cijelim plemenom”. Pozvao je ženinog ljubavnika i zagrozio mu se: «momče, zaboravi ovu stazu! - dao mu je komad kamena, - ili si razbi glavu!» Momak se razbjesnio.

- Nisam ja našao nju, - udario je Tota u želudac. Uzmi svoj kamen i nabi si ga gdje ti je potrebno.
Tot se poniženo sagnuo do kamena i iskosa oštro pogledao ponosnog mladića.

- Dobit ćeš ti svoje... tiho je kazao obazirući se oko sebe kako nitko ne bi čuo izgovorenu prijetnju.

Usred noći Tot je probudio skoro sve ljude u špilji Mliječnoga Kamena. Naredio je svakome da uzme po kamen i prvi krenuo prema izlazu. Njegove žene među nazočnima nije bilo. Ona se još sinoć odlučila uvjeriti u smjelost svoga ljubavnika, nakon njegovog susreta s Totom: došla je na dogovoreno mjesto, do bunara i nagnula se kako bi popila vode. Za vrijeme trudnoće brinula se za sebe, a ljubavnik je došao otpozadi. Zaneseni ljubavlju nisu čuli korake u šumi, i njih su zatekli na djelu. Kamen koji je Tot bacio iz sve snage raskrvario je mladiću potiljak. Totovica je ostala preneražena.

- Pogledajte što radi s mojom ženom, - ponavljao je poživinijeli Tot, - ubijte gada.

Rano u jutro, kada su krvavo mladićevo tijelo opsjeli kljunovi ptica, Tot je zahvalio obmanutim ubicama za milosrđe prema njemu i ostao nasamo sa svojom ženom.

- Zašto si uništio dobroga momka? - zasiktala je kroz zube. - Sutra ću osvojiti cijeli roj takovih, tebi za inat.

- Što melješ glupačo glupa, - uvrijedio se. - Ti si još uvijek moja žena a ne špiljska kurva.

- Ti si me sam doveo na ovaj put, - nezadovoljna zbog minule noći, polagano ga je napuštala. - Zapamti... Vraćam se narodu koji si ti zaludio. Sada mi je svejedno s kime ću se zabavljati, - samo neka je muško.

- Više me ne držiš niti za čovjeka?

- Ti sebe poznaješ bolje nego ja, - pošla je, vukući noge, zabrinuta Totica.

Idući što dalje od njega i krvavoga mjesta s ostatcima žrtve (od mladića su preostale samo oglodane kosti, zgrčeni prsti i pramen zgužvane kose), ridala je. Našla se sama u tuđoj zemlji. Do špilje Mliječnoga Kamena nije smjela jer se bojala ljudi koje je obmanuo njezin muž. Ti bi ljudi mogli doći k pameti i kopljem joj probiti rebra, iskopati oči - učiniti je nakazom, kako bi čitav život nosila pokoru zbog krivnje što je među Hrvatima došlo do čarki. Tot je samo pripomogao. A ona ima na ramenima samo jednu glavu. Pa i muškarci iz špilje Mliječnoga kamena ...

Njene teške misli odmah su nestale kada je pred njenim očima nečija snažna ruka odbacila drvo sa staze. U sredini kamenih gromada, bojažljivo je stajao nezgrapan čovjek razvezujući čvor na ogrlici. Totovica se prisjetila kako je to lice nekada vidjela u špilji Mliječnoga Kamena.

Čini se Ljubčikov rođak.

Neznanac je prišao tihim koracima i hodajući stazom skidao sa sebe svoje prnje.

- Ljubčik je tebe predao meni, - lagao je.

- Eto, to je moja sudbina, - umjesto svoga Ljubčika imati koga god, - umorna i razbijena poslije krvave noći lagano se podala novome ljubavniku.

Shvatila je da je sada očekuju nevolje. Svaki čovjek iz špilje Mliječnoga Kamena može sada prestupiti granicu nedopuštenoga i nasladiti se tuđom ženom.

Zabrinuti se Tot vratio u špilju Mliječnoga Kamena i ponovno nije našao ženu kod kuće. Sada, naučen iskustvom, odluči - treba trpjeti... Čekati da zadovoljena Totica sama dođe i zamoli ga da napuste špilje Mliječnoga Kamena: “Svašta se, mužu moj, događalo među nama - ali tu je sada dijete. Možda nam se još nasmiješi sreća”.


Ali nije se dogodilo kako je zamišljao. Poslije rođenja kćeri Totica je kazala:

- Djevojčica je kao vrba, gdje je posadiš ondje se i primi. Hoću sina. ...

Tot se šuteći složio. Totica se još nje oporavila nakon rođenja kćeri, a već je počela spavati s novim ljubavnikom. Nesretna djeca rasla su Totu na rukama. Poočim je morao zamatati lišće i močiti ga u mlezivo Mliječnoga Kamena kako bi djeca imala što sisati, i kako ne bi umrla od gladi. S vremenom je u došljaka bilo djece koliko i zvijezda na nebu. Tot nije stigao zapamtiti obličje svakog djeteta. Sva djeca, kao klasovi iz jedne njive, ličila su na majku. Žene iz špilje Mliječnoga Kamena imale su o čemu mlatiti jezicima: ogovarale su Totovu marljivost oko vlastite žene, a poneka od djevojaka učinila je lukavu stvar: napravila je travaricu. Njome je htjela počastiti Tota kako bi kasnije saznala iz njegove smušene glave od čega takova plodnost. Ni jedna od tih žena nije imala pojma da Tot odgaja tuđu djecu. Ako bi se netko usudio kazati što loše - cvrčao je na živoj vatri. Rodovski oci čvrsto su ispunjavali Totove primjedbe. I da se nije pojavio Un s ratnom sjekirom i obručem - poklonom Sunca - on bi i do sada vladao Bijelim Hrvatima. “Un je došao u pravo vrijeme”, - razmišljala je Totovica, na brzinu se pripremajući za put.

3 Tot je sa svojom ženom i malom djecom napustio špilju Mliječnoga Kamena, a Un se vratio na svoju zemlju koja mu je po pravici pripadala. Sada su ga mučile sasvim druge misli. Zamišljeno je mjerio špilju od kraja do kraja, ne bi li pronašao na neravnom podu tragove neuništivih došljaka. Ti dotepenci nisu mu odlazili ispred očiju, nisu mu davali mira ni u snu. Tot i Totica neprestano su se smijali nad njim i njegovim zemljacima. “Tako vam i treba, čobani, - zlobno su se kreveljili, - jer priznajete kopile Svete Ljane za svoga sina. Budite i dalje lakoumni kao i vaše ovce”. Jedne noći Un nije izdržao, skočio je na noge:

- Ljudi što nam je činiti s našim sjećanjem?

- Pričekaj do jutra. Ne treba prekidati san lošim stvarima koje su prošle, - mrmljali su zemljaci.

- Oprostite ako sam nekoga probudio. Neka ustanu oni kojima se u snu pojavio put. Ja vas pozivam.

- Kamo? - zaorilo je u špilji.

- Pozivam vas da tražimo poklon Sunca, - Una je prenerazila ljudska zaboravljivost. - Zar ste već zaboravili na ratnu sjekiru!

Nama je dobro i bez nje.

- Dobro kada je dobro - neodlučno je odgovorio. - Sunce mi neće oprostiti zbog poklona, a vi će te u špilji trunuti do beskonačnosti.

- Ne svi - zažamorili su ljudi.

Došao je dan kada je Mliječni Kamen Ispraćao Una na put. Zajedno s njim krenuli su hrabri mladići, od svojih muževa iznevjerene žene, zahvaljujući Totu ojađene djevojke, ljudi koji su osjetili u sebi potrebu za putovanjem. Bilo je i cijelih obitelji s djecom. Svakome od njih htjelo se pogledati Totu u oči, ali sada bez robovske koprene. Izvaditi mu utrobu i politi je kropom kako ne bi smrdjelo. Toliko je nasolio Bijelim Hrvatima. Naravno, ni Totovicu nije čekao med od ljutitih žena.

Krenuli su u zoru. Kolona se protegnula oko Mliječnoga Kamena. Un je predložio da se krene suprotno od stepe - onamo su tjerali na pašu ovce. “Nije moguće - razmišljao je - da su došljaci krenuli u stepu. Ondje ljetuju čobani.” Prvi su išli kopači i krčili put. Nitko sa sobom nije uzeo hranu, osim žena s malenom djecom. One su nacijedile u, na loju kuhane mjehure, malo mleziva. Svi su vjerovali u brz povratak. Ali desilo da će mnogo ljeta lutati okolo Mliječnoga Kamena, tražeći došljake. Premoreni glađu, hladnoćom, bolestima i strmim stazama, oni se jednom zaustaviše pod samim podnožjem nepoznate planine. Nekoliko se subraće okrenulo i prenerazilo: pred njima - iza dubokog potoka - nad visokim drvećem nazirao se Mliječni Kamen. Ljudi iz Unove grupe su sjeli na vrat svome vođi, jer ih je bilo strah produžiti putovanje. Učinilo im se da za njima idu planine.

Vraćajmo se nazad, - oglasile su se onemoćale žene. Tvrdoglavi Un naredio je da se organizira logor. Nekolicini mladića je naredio da pođu dalje i pretraže svaki grm kako bi stvarno bili sigurni da ih došljaci nisi i ovoga puta nasamarili. Uvečer su mladići došli s viješću. Ona je prenerazila Una. Prekidajući jedan drugoga mladići su nastojali opisati veličanstveno drvo s dupljom i raznobojnim lišćem. U duplji sjedi nečista sila i igra se s vjetrom. Momci su drhtali od straha.

- Une, ti pođi.

- Možda je to bio Tot?

Cijela ga je družina uspjela uvjeriti da su došljaci već daleko od Svetih Gora - koristeći se tuđim poklonom i tiranizirajući njihovu djecu. A Totica tuguju za ljubavnicima. U duplji živi nešto vrlo strašno.

Un je morao poći. I samome njemu bilo je zanimljivo susresti nečistu silu i pogledati čudno drvo s obojenim lišćem.
Pošao je. Put mu se činio poznatim, kao da je tu već nekada boravio. Gusti šipak ozljeđivao mu je tijelo, teturao je po klizavoj masi od gljiva, ali tada je išao u suprotnom smjeru - do špilje Mliječnoga Kamena. Rano sunce grijalo mu je leđa. Sada Veliki Krezubac gazduje na nebu. Un se želio s nekim posavjetovati. Htio se uvjeriti da ga omara vara i stavlja mu u glavu svakojake magle. Bez Sunca nije mogao razmišljati, ali bez obzira na to zarojile su se misli glede puta po kojem prvi put hodi. Iznenada se našao pred kvrgavim drvetom s dupljom i gustom imelom umjesto krošnje. Maleni obojeni listići treperili su na kruni. Na istoku se javljala zora. Odavde, pored strme provalije, on je ugledao nedosežne Beskide prosječene dubokim brazdama. Te planine nisu sličile na Vrhovine oko Mliječnoga Kamena. Njihovu posebnost nije mogao prihvatiti očima, ali ih je osjećao cijelim jastvom. Zaokupio ga je strah za Bijele Hrvate, te ljude koji su rasli na bijelome mlezivu. Osim kraja u kojem su živjeli - ništa nisu drugo upoznali. “Možda se mogu uplašiti, - postao je nespokojan , - to nije stepa u kojoj postoji samo goli prostor”.

U duplji se nešto zameškoljilo, bučno zijevnulo poslije sna. Do Una je došao namrgođeni djedica, s vrlo dugom, pljesnivom kao i on sam, zelenom bradom. Oslanjajući se na kosturu, on je na silu vukao za sobom čupavu zelenu kosu. Bio je to čuvar gorskih duhova Rah.

- Une, to si ti? S kosturom je podupro obješen obraz.

- Naravno ja - lagano se osmjehnuo Un i čučnuo pored malenoga Raha.

- Dugo smo te čekali. Pokazao je prema luki u dolini. Sada ćeš se očistiti od ljudskoga tijela i ponovno se pojaviti pred Svetom Ljanom kao njezin Ljubčik. Za svoj ugled se ne boj. Ti ljudi tebi pripadaju i nikuda neće bez tebe krenuti. Sami će ovamo pronaći put. Idi! Un je dugo razmišljao kamo poći, sve dok se nije zaustavio pored korijena drveta. Ovdje se uvjerio da jedino u luki, zaštićenoj sa svih strana planinama, treba tražiti ukradenu ratnu sjekiru i obnoviti sjećanje na gradnju kotača. Jer je luka bila zemlja iz njegovih snova, bogata ljubavlju i vjerom, a malo lukavstvom. Doći na ovo mjesto i sjesti na vrata njemu i njegovim ljudima došljaci se nikako nisu mogli odvažiti. Ovdje su se naživjele duše naroda uništenog zbog djela njihovih otaca. Ovdje na njega čeka Ljana. Ovdje nad Beskidima vlada čuvar gorskih duša Rah - također djelo fantazije Svete Ljane i njezinoga Ljubčika. Ovdje će on prestati biti sirotanom i pronaći roditelje.

Kada je Un prošao kroz duplju i zaustavio se na rosnoj ledini shvatio je svoj nespokoj zbog Bijelih Hrvata: rupa oslijepljujuće bjeline zarobila je svjetlo drugoga svijeta. “Hoće li se priučiti njihove oči na bujno zelenilo?” - zažmirio je Un prema Suncu koje je tada bljesnulo krajičkom i započelo vrijeme novog dana.

Umjesto Unovog lika u luki se pojavio Ljubčik, držeći za ruku sina. Momčić je cijelim putem zapitkivao oca za mamu: zašto se bez nje vraćaju rodnoj kući? Ljubčik je pojednostavljeno, kako bi dijete shvatilo, objašnjavao da su ljudi u špilji Mliječnoga Kamena naučili živjeti ustaljenim načinom života bez vlastitih stavova. Sunce je nad njihovim glavama svijetlilo i grijalo - neka bude vječno. A kada su se u špilji pojavili došljaci - trebalo je spašavati domaćine zbog njihove gostoljubivosti. Pretjerana srdačnost čini ljude mekanima kao što se dogodilo i s Bijelim Hrvatima. Da te ljude njima dobro poznati Ljubčik nije vraćao na pravi put - oni sada ne bi stupali ovim svijetom svjetla. Tako su se našli među tim nesigurnim ljudima koji su bili proniknuti sunčevim zrakama. Ostali će poći će za njima po već sagrađenoj cesti. Netko mora biti prvi.

- Ja i mama zahvaljujemo tebi, sine, što se u tvojoj osobi ostvario barem dio naše mašte, - nakon ovih riječi dječak je poljubio Una.

Razgovarajući po podne su stigli u luku. Momčić se divio plemenitosti Sunca. Sunce nikoga nije mimoišlo. Svakome koji živi u ovoj luki svijetlilo je jednako. Ma koliko gledao Un nije vidio niti jednog traga, niti jedne sjene koji bi ukazivali na moguću uvredu Sunca. Momčić je bacio oko na široko drveće uzduž strme obale plitke rijeke. Pored toga drveća ljudi su radili domaće poslove, a djeca se živahno igrala. Gacala su po močvari i ubijala žabe. Sada je u luki bilo tiho i spokojno. Na drugoj strani rječice zvanoj Lužanka, pasle su ovce, volovi i krave. Nekoliko bijelih konja kupalo se u prozirnoj vodi. Jašući dječaci su ulazili u vodu. Ljubčik je prišao jednoj kući i zamolio da pričuvaju njegovoga sina. Pošao je, kako mu je savjetovao Rah, po Ljanu. Cijelo vrijeme dok je boravio u špilji Mliječnoga Kamena, ona je sačuvala nedodirljivost. Rasla je kao svilena kosa - što je moguće dalje od ljudskih očiju. Ljubčiku nije bilo lako pronaći svoju ljubav. Na samom vrhu golog Beskida ugledao je bijeli cvijet. Kada se popeo na vrh planine Ljubčik je privinuo na grudi svileno cvijeće, - i sjeo je na cvijet kao leptir. Ljanka je osjetila na sebi poznati dodir. Leptir je poletio za njima u luku.

Lana i Ljubčik naselili su se, zajedno s Unom, pored zadnjeg još nenastanjenog drveta. Otac je počeo odgajati sina, a mati je vodila brigu o domaćinstvu, nad kojim je lebdio leptir. Sada je svaki od Lužana, ljudi koji su živjeli u luki, želio da njihovo drvo života osvjetljava sunčani leptir. Ponekad se na Vijeću Ljubčik ispričavao što njemu za život mnogo ne treba - samo sloga i ljubav.

Ljubčik je privikavao sina na rad. Po slici koja mu je ostala u pamćenju sagradio je ratnu sjekiru i zajedno s malim krenuo u potragu za drvom od kojega će napraviti točak. Ljubčik je želio započeti djelo do toga vremena sasvim nepoznato - izgradnju tkalačkoga stana. Želio je na platnu izatkati svoje misli kako bi mu neprestano bile pred očima. Ali izgradnja oboda za kotače zaokupila ga je iznad svega. Na taj je posao utrošio mnogo vremena. Iz dana u dan odgađao je nezapočet posao, misleći na sutra. Jedne noći probudila ga je Ljana i saopćila da će postati majkom.

- Mi smo stvorili Una u javi. Sada želim, kao svaka normalna žena, roditi dijete, - takva je bila njezina odluka.

- Dobro, - složio se Ljubčik i prihvatio ženinu želju.

Rano u jutro čuo je od sina primjedbu kako je praviti djecu potrebno tako da on to ne bi čuo. Ljubčik je iznenađeno pogledao dječaka i tek sada ustanovio da je pred njim već odrastao sin s dubokim glasom.

- Dobro, - složio se otac, pocrvenjevši prvi put u životu, - ja ću prenijeti tvoju primjedbu majci.

S ukrajinskoga preveo Đuro Vidmarović

O piscu: Jaroslav Oros pripada mlađoj generaciji ukrajinskih pisaca. Rođen je 18. travnja 1959. godine u selu Široki Lug, u Zakarpatskoj oblasti, dakle u kraju u kojem još živi sjećanje na Bijele Hrvate, stari narod koji spominju brojni povijesni izvori, među kojima je i ljetopisac Nestor, najpoznatiji kroničar moćne i velike srednjovjekovne ukrajinske države, Kijiviske Rusži.

Gospodina Orosa, novinara u jednoj od kijivskih radio-postaja, upoznao sam 1994. godine kao člana Ukrajinsko-hrvatskog društva prijateljstva. Tada mi je pokazao za tisak pripremljen roman “Četverokraka zvijezda” s tematikom koja se na metaforičkoj razini veže uz Bijele Horvate. Autor ih naziva ukrajinskim jezikom “Gorvati”, pri čemu fonem g čitamo kao muklo h. Time upućuje na svoje tumačenje hrvatskoga etnonima, stavljajući mu u osnovu imenicu “gore”, odnosno planine, što znači da bi “Gorvati” bili zapravo stanovnici planina, Karpata, dakako.

Godine 1995. Oros objavljuje “Četverokraku zvijezdu” s podnaslovom: “Arijske priče”, roman od 327 stranica, vrlo složene psihološke, etnografske kozmogonijske i leksičke fakture, koji kao takav predstavlja novinu u suvremenoj ukrajinskoj književnosti. Prvo poglavlje, koje ujedno određuje sadržaj cijeloga romana, nosi naslov: ”Oporuka Bijelih Hrvata.” Jedna od najpoznatijih ukrajinskih književnih kritičara, Stanislav Višenjskij, napisao je za “Arijske priče” slijedeće: ”U “Oporuci Bijelih Hrvata” govori se o ljudskosti, možda ispravnije o do-vegetarijanskoj dobi. Ovdje bi dobro došao citat iz Kabale: žOd kamena nastaju biljke, od biljaka nastaju životinje, od životinja nastaju ljudi.ž Jaroslav Oros hrani svoje božje skitnice Mliječnim Kamenom. Bilo je vrijeme kada su Hrvati živjeli samo od planina, mlijeka i sira kojeg su pravili od mliječnoga kamenja...”

Oros piše vrlo teškim jezikom, bazirajući svoj vokabular na dijalektalnome bogatstvu Zakarpatja, Bojkivščine, Galičine i Lemkivščine, tih specifičnih zapadno-ukrajinskih krajeva u kojima se najdublje očuvala ukrajinska kulturna baština i nacionalna svijest.

Za nas u Hrvatskoj roman “Četverokraka zvijezda” posebno je zanimljiv jer podsjeća na razdoblje naše povijesti koje u našoj kolektivnoj svijesti živi više kao priča, kao sjećanje na korijene naše narodnosne samobitnosti, kao historiografska i etnogenetska tema. Oros mnogo znade o Hrvatima i Hrvatskoj. On je veliki prijatelj Hrvatske, premda do sada nije mogao posjetiti našu zemlju. Na određen način smatra se potomkom Bijelih Hrvata.

Đuro Vidmarović

Pet, 18-10-2019, 12:21:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.