Hrvati i Ukrajina (2)

NACIONALNA AKADEMIJA ZNANOSTI UKRAJINE
ZNANSTVENA BIBLIOTEKA “V. STEFANIK” - L A V O V
290601 Lavov, ulica Stefanikova 2

26, prosinca 1995. g.
Nj. E. Gospodinu Đuri Vidmaroviću,
Izvanrednom i opunomoćenom Veleposlaniku
Republike Hrvatske u Ukrajini

Visoko poštovani Gospodine Veleposlaniče!

Vrlo sam Vam zahvalna na toliko milom pismu sa željama za blagdane. Sa svoje strane želim Vam zdravlja i poticaja u Vašem plemenitom poslu, kao i dobre blagdane. S radošću ću Vas dočekati u Lavovu, predstaviti ću Vam našu Biblioteku gdje ćemo imati mogućnost mirno razgovarati o zanimljivoj, herojskoj, ali i tragičnoj prošlosti naših zemalja.

Teritorij Hrvatske posebno je zanimljiv s arheološke točke gledanja. Kulturni utjecaji s Juga u Centralnu i Zapadnu Europu vjekovima su išli putovima uz Dunav i Dravu. Glede toga naše su zemlje slične jer put “od Varjaga do Grka”, s istočne strane Karpata išao je, uglavnom, uz Dnjistar. U Hrvatskim zemljama oformila se jedna od najzanimljivijih etničkih grupa - Illirijci, čija je kultura imala veliki utjecaj na europske kulture razdoblja ranog željeznoga doba.

Što se tiče Hrvata (Bijelih, Istočnih, Karpatskih), naziv tih slavenskih plemena pojavljuje se u povijesnim izvorima u vezi s avarskim ratovima. Njih arheolozi smještaju na teritorij skoro čitave Karpatske regije u Ukrajini, djelomično Poljskoj i Češkoj, kao i na Balkan u Dalmaciju. Upravo to otežava pitanje o njihovome podrijetlu. Neki znanstvenici uspoređuju ih s karpatskim stanovništvom koje je od rimskih vremena poznato pod imenom “CARPI”. Ti znanstvenici smatraju da je staroslavensko ime “H r v a t e” proizišlo iz naziva “Carpi”. Mislim da su Hrvati, kao i druga slavenska plemena, naseljavali različite teritorije (kao na pr. Duljibi). U VI.-VII. st. Avari su ih potisnuli u Podunavlje i dalje sve do Alpa, o čemu doznajemo iz brojnih rimskih izvora. Tada su se odvijali i “balkanski ratovi” tijekom kojih su Slaveni zajedno s Avarima napadali Langobarde i Gepide, bizantske gradove i drugo, a na području Moravije stvara se prva slavenska država “Samo”. Naravno, da su Hrvati uzimali učešće u svim tim događajima.

Danas su poznate brojne slavenske gradine na području Njemačke (iskapanja jedne od njih u Oldenburgu (Stargradu) blizu Hanovera, vršili su 80-tih godina naši kijivski arheolozi, tako da “drang nach Wessten” nije bio slabiji od “... nach Ossten”, samo zbog “slavenske skromnosti” o tome često ne govorimo.

Iz bilo koje točke gledano, Istočni (Bijeli) Hrvati su najstarije slavensko stanovništvo Ukrajinskih Karpata koje je nakon Duliba stvorilo veliki plemenski savez i pod tim imenom ušlo u srednjovjekovni ukrajinski Ljetopis. Integracija unutar takovih saveza stvarala je među njima određene specifičnosti koje se lako uočavaju na primjerima arheoloških kultura ranog srednjovjekovlja. Određene zaključke, također, rade i lingvisti. Primjerice, u radu O. Kupčinskoga određena je zapadna granica areala Istočnih (Bijelih) Hrvata, tako da ona prolazi s juga na sjever u Zakarpatju, od međuriječja rijeke L a b o r e c i rijeke O d n a v a do vrhova Karapata; u Prikarpatju - preko nizinskih Beskida i dalje desnom obalom rijeke Vislok, preko Sandomirske kotline, do srednjeg toka rijeke Sjan. Južna granica određuje se najslabije.

Veliki broj znanstvenika smatra da je, na pr., prijestolnica Hrvatskoga Saveza mogla biti i u ljetopisnom Peremišlju (koji se sada nalazi u Poljskoj). Poznati arheolog dr. B. Timoščuk u taj Savez svrstava sve gradine u Bukovini (sada Černivecka oblast).

U posljednje su vrijeme pronađene brojne gradine uz Gornji Dnjistar, uključujući i jednu među njima koja je kolosalna (više od 200 ha), u selu Stiljsko u Lavovskoj oblasti. Ove su gradine bile uništene u X. st., odnosno, vjerojatno, u vrijeme pohoda Volodimira Velikoga na slobodoljubive Hrvate 982. godine, jer su bili odviše nezavisni. Od toga vremena Hrvatski se Savez u ljetopisima više se ne spominje.

Prema podacima arheoloških istraživanja Hrvati su imali široke međunarodne veze. Održavali su bliske odnose s Velikomoravskom državom kao, naravno, i sa svojim sunarodnjacima u Podunavlju. Pronađeni su u Galiču predmeti od srebra za kršćansku euharistiju, s pečatom Imperatora Heraklija (VII. st.). Ovi predmeti ukazuju na veze s Bizantom, kao i na činjenicu da se prihvaćanje Kršćanstva od strane hrvatskog vladajućeg sloja moglo desiti mnogo ranije od pokrštavanja Kneza Volodimira, Rusi Ukrajine (988.).

Ukoliko se radi od daljnjoj povijesti naših zemalja (koje su bile ukusan komad za neprijatelje i “prijatelje”), onda, vjerojatno, zahvaljujući naslijeđenoj od tih slobodoljubivih predaka - Hrvata, ljubavi prema Slobodi, izdržali smo i nismo dali da nas definitivno unište.
Još jednom želim Vam sve najbolje.

S dubokim štovanjem: L. Krušeljnicka

S ukrajinskog preveo Đuro Vidmarović

Razgovor s dr. sc. Larisom Krušeljnickom

ETNIČKI KORIJENI

Razgovor s Larisom Ivanivnom Krušeljnickom, starijom znanstvenom suradnicom (rang redovnog sveučilišnog profesora) Odjela za arheologiju Instituta društvenih znanosti Nacionalne Akademije Znanosti Ukrajine (NANU) u Lavovu.

Gospođa Larisa pripada poštovanoj obitelji Krušeljnicki. Njezin se život odvijao tako da je imala nadarenost za slikarstvo i glazbu, ali je završila na arheologiji. Budući da je istinski nadarena po prirodi i ovdje je našla sebe.

 Gospođo Larisa! Ako o arheologiji kao profesiji imamo pojma, tada je arheologija znanost, za većinu sa navučenim zavjesama. Molim vas da ih razotkrijete.

Arheologija je bez sumnje nauka domoljubna. Ako nema domoljublja, ljubavi prema spomenicima naše davnine - arheologije nije moguća. Ali to domoljublje ne može biti obvezatno planirano, kako su nas učili za vrijeme Staljinizma. Kažimo, npr. da su kroz našu zemlju prošli Goti, a nama su govorili: vi nemate pravo o tome pisati, jer ovdje nije moglo biti Gota. Franci? Nije bilo Franaka. Vrlo primitivan stav. Tako se dešavalo i u Poljskoj. Bilo je ponekad smiješno, kada su znanstvenici iz ove države pokazivali migracione pokrete germanskih plemena: tu je karta Poljske, a Goti, odnosno Goto-Gepidi išli su oko Poljske, ali kroz nju nikada nisu prolazili.

Kada je naš učitelj, profesor Marijan Julijanovič Smiško otkrio prvi nalaz - grobište u selu Ditiniči - ostatke Gota-Gepida, koji su se u III.-IV. st. pomicali kroz našu teritoriju na sjever, nije mogao objaviti materijal, i morao se na sve načine opravdavati, “što je to..., ali sve je tako...” kako ne bi točno kazao da su to germanska plemena. Takovo domoljublje moramo odbaciti, jer znanost mora biti znanost. Istovremeno domoljublje je potrebno biti jednostavno domoljublje - uvažavanje, razumijevanje toga, da su se svi ti događaji odvijali na našoj zemlji.

Znadete, među zemljama koje su donedavno bile socijalističke vrlo je visoki nivo dosegnula arheologija u Poljskoj. Tamo je ona bukvalno postala modom. Svi su išli studirati arheologiju, a potrebna se inženjerija nalazila sa strane. Negdje krajem 50-tih ili 60-tih godina tadašnji poljski lider Gomulka, istupajući pred poljskom mladeži govorio je: “prije svega Poljska se ne može oslanjati samo na arheologiju”. Sjećam se i takovih događaja: bila sam u Poznanju, kada je došao signal od seljaka koji je našao na svojoj njivi kljovu mamuta. Pošla sam s jednim profesorom i uzeli smo tu kljovu, Profesor se zahvalio seljaku (treba kazati da naši ljudi ne znaju da je potrebno upozoriti državne organe na arheološke nalaze), a seljak kaže: “Ali pane profesore o čemu može biti riječ, pa to je poljski mamut”. Možda je i smiješno, ali u tome nečega ima. Jer sve što je u našoj zemlji treba cijeniti. To je naše bogatstvo.

Panji Lariso, o stvarnim činjenicama ljubavi i patriotizma kod nas na žalost nisam slušao. Da li mi uopće znademo za svoja bogatstva i dragocjenosti?

Naš teritorij, ne samo s arheološkog, već iz bilo kojega pogleda, izvanredno je originalna, jer je na križanju europskih kulturnih masiva između crnomorskoga i baltijskoga bazena, između Srednje i Istočne Europe. Ja sam objavila knjigu “Mižkulturni zvjaski naselenja Prikarpatja i Volinji z plemenami Centralnoji i Shidnoji Europi”, možda prvu o tim procesima u periodu brončanoga i početka željeznoga doba. Istražujući veze, došla sam do zaključka, da u razvitku kulture naše zemlje postoje suprotnosti (imam na umu ne slavensku, već prvotnu arheologiju). S jedne strane kulture koje su postojale u to vrijeme kristalizirale su se na raskrižju civilizacija Srednje Europe i Istočnoga svijeta i bile su periferija u odnosu na njih. S druge strane - ovdje se stvara vlastita samobitna kultura.

Razmišljajući o mjestu na kojemu se rodilo slavenstvo (to nije samo domoljublje, već u stvarnosti je tako) sve više znanstvenika slaže se s mišljenjem da se to dešavalo na ukrajinskom teritoriju negdje u međuriječju Gornjeg Dnjistra, Pruta i Pripjeti. Njemački lingvist Udolf tvrdi da su upravo ovdje najstariji slavenski hidronimi.

Na našim zemljama arheolozi nalaze vrlo zanimljive i važne nalaze. Npr,. u selu Korolevi u Zakarpatskoj oblasti, otkriveno je jedno od najstarijih staništa paleolita. Neki znanstvenici misle da se radi o nalazu starijem od milijun godina.

Izvanredno je bogato nalazima naše Podnjistrovje - prva nastamba sagrađena od kostiju mamuta, umjetnost, prvi glazbeni instrumenti - sopilka od kosti... Podnjistrovje je arterija načičkana nalazištima. Zbog toga je velika šteta, što su ondje potopili velike površine zemlje. Ekologiji i arheologiji zadan je time nepopravljiv udarac. Dnjistar s meandrima dere zemlju do kamena i briše sve što se ondje sačuvalo.

Na žalost tijekom svih tih godina u našoj državi su nastojali izbaciti iz narodne memorije cjelokupno nasljedstvo ukrajinskoga naroda. Odakle takovo neprijateljstvo prema vlastitoj povijesti?

Ljudi su se bojali da uvažavanje starina (iz nacionalne prošlosti, op. prev.) netko ne bi protumačio kao izraz nacionalizma. A samo poimanje nacionalizma kod nas je tako pretjerano, da su se ljudi plašili zanimati za vlastitu povijest. Preplašili su ljude i evo rezultata - ravnodušnost. Podsjećam, raskopavali smo neki kurgan. Nitko u selu nije znao čiji je to grob. Pored su bili materijali iscrtane keramike (konac epohe eneolita, poč. bronze), i meni je palo na pamet da taj neveliki kurgan također pripada toj kulturi. U taj smo tren naišli na grob Sičovih Strijelaca. Ja sam u početku bila dezorijentirana, ali kada sam ugledala dugmad i pojaseve, odmah sam kamuflirala grob. Pri tome su seoski momci već uspjeli uzeti nekoliko crjepova i počeli se s njima igrati. “Djeco, što radite?” - kazala sam im. A oni meni: “Ta to su Sičovi Striljci!”

Kada je to bilo i u kojem rajonu?

- To se desilo početkom 60-tih godina. Više se najbolje ne sjećam mjesta. Čini mi se da je bilo u okolici Sambora, jer tamo je mnogo nalazišta kulture iscrtane keramike. Ja sam pitala djecu da li znaju tko su bili Sičovi Striljci. Trebalo je uračunati vrijeme. U taj je čas čovjek bukvalno stavio na vagu sve što je imao, govoreći istinu. Tim više, što su učitelji po- vijesti najčešće bili specijalno školovani ljudi. I u samo nekoliko sela sa- čuvali su se takovi učitelji koji su htjeli pravedno učiti djecu. A to je bilo nesigurno. Sada se gledamo: odakle takova ravnodušnost.

Na našim je zemljama bilo mnogo zanimljivih kultura. Koje su među njima najviše samobitne?

Počinjući s neolitom, eneolitom, bronzom, naše su se zemlje razvijale pod utjecajem kultura BALKANA i PODUNAVLJA. Ti su utjecaji prodirali k nama uzduž Karpata s dvije strane. U Zakarpatju, koje leži na sjeveru, ove, kako ja kažem, međukarpatske vreće, zadržavale su se razne kulture iz Pridunavlja i imale ondje svoj vlastiti razvoj. S vremenom su one dolazile u naše zemlje i nerijetko kroz prijelaze ili sa sjeveroistočne strane Karpata, po Prutu i Dnjistru. Takova fenomenalna kultura za koju možemo kazati da se razvijala samostalno na našoj zemlji je TRIPILJSKA kultura. Ona je toliko fascinantna da su joj pažnju poklanjali svjetski znanstvenici. Na pr. engleski arheolog Čajljd posvetio je Tripilju poseban rad.

Ona se širila vrlo brzo, tako da se rasprostrla skoro po cijeloj Ukrajini. Na Dnjistru je naselja tripiljske kulture bilo pronađeno više nego što ih ondje imamo danas. Ali vrlo ih učestalo uništavaju. To je - da kažem - također izraz našega “patriotizma”.

Ove je godine na Čerkaštini održana svesavezna konferencija posvećena gigantskim naseljima tripiljske kulture iz IV. tisućljeća do n.e.

Nekad poznati kijivski arheolog Vikentij Hvojka imao je hrabrosti opisati tripiljsku kulturu kao bazu za daljnji razvoj kulture u Ukrajini. U sovjetsko vrijeme to bi bilo protumačeno kao supernacionalizam. Zbog toga su se znanstvenici bojali tako objašnjavati tripiljsku kulturu. Analizirali su keramiku, elemente dekora, plastiku, gradnju stambenih nastambi... jer je to bio fenomen a da se radilo o naselju učenjaci nisu govorili. Danilenko je bio jedini koji je proučavao tripiljsku kulturu u suodnosu s epohom..

Postoji vojni pilot Šiškin koji je radio aerosnimke. (To je efektan način otkrivanja arheoloških nalazišta.) Kažimo, kada promatramo sa visine, trava ima jednu boju tamo gdje su nekada bile ljudske nastambe i putovi, a sasvim drugu gdje zemlja nije kopana. Istina je da je Šiškin otkrio naselja-gigante koja su imala dvokatne i trokatne zgrade. A to je bilo u IV.-III. tisućljeću pr. n.e. Šiškinu nije bilo lagano. Kao vojnika umalo da ga nisu optužili za otkrivanje vojne tajne.

Nitko od plemena do i nakon Tripiljaca nije znao tako stručno raditi s keramikom kao oni. S keramikom su radili sve: namještaj, kuće, a da ne govorimo posudama. Njihovi ornamenti, simbolika i plastika svjedoče o visokoj duhovnoj kulturi. Sve je to, na žalost propalo. Na kraju eneolita nešto se desilo, možda neka katastrofa za koju ne znamo. Znadete, takovih stvari na svijetu se već događalo: ako se nešto desi tragično u jednome mjestu to će se sigurno pogubno odraziti u drugome.

Kazat ću vam par riječi o periodu koji istražujem. Krajem prošlog stoljeća na Dnjistru u selu Mihalkovi, bila je pronađena najljepša u Europi zlatna riznica. Faktično su to bile dvije riznice s kraja VII. st. pr. n. e., nađene slučajno. Učenjaci ih tretiraju kao sakralne predmete koji su možda pripadali nekom žrecu, ili vođi plemena. Po umjetničkoj obradi nema im ravnih među riznicama toga vremena. Te su riznice ukrali. U oblasnim novinama ne tako davno pojavila se verzija da su ih Nijemci zaplijenili za vrijeme 2. svjetskog rata. Vrijeme je da se kaže: riznice je zaplijenila 1941. g. sovjetska vlast. Pokojni direktor Ermitaža Petrovskij osobno mi je kazao da je on bio posljednji koji je držao u rukama te riznice. Očevidno su riznice pohranili u Ermitažu u neku banku dragocjenosti, jer gdje ih je Petrovski mogao držati u rukama ako u Lavovu on osobno nikada nije bio? A koliko je našega zlata “zalutalo” preko ukrajinskih granica! Ako bi ga sakupili mogli bi napuniti tri bačve zlata...

A potapanja naših zemalja, ruinacija ljudskih duša - zar to nije pljačka?

Ja sam sedam godina provodila iskapanja u zoni potapanja zemlje zbog izgradnje Dnjistrovske Hidrocentrale između Hoćina i Mogilevo-Podiljskoga, u Sokirnjanskomu rajonu. Radila sam sondaže i po cijelom Dnjistru. Naš se rad temeljio na fanatizmu. Radili smo pored strmoga dnjistrovskoga jarka, osam kilometara od najbližega sela, bez automobila, pod šatorima, s djecom, bez kruha, bez normalne hrane, rizikujući doživjeti napad sumnjičavih elemenata, na primjer bjegunaca iz zatvora, koji su se često skrivali u ruiniranim selima.

Pred mojim se očima desila strašna ljudska tragedija - seljake je trebalo, ne prosto istjerati, već su sami morali srušiti svoje kuće. Inače im ne bi platili ni groša. Korijene svoga roda, najdraža mjesta, tradiciju - sve su morali vlastoručno uništiti. Svi su ti osjećaji utjecali na ljude, mijenjali ih do neprepoznavanja. Ti dobri, sentimentalni ljudi i žene dolazili su k nama i plakali, molili da ih se ne potopi, jer su mislili da mi imamo u svemu tome neku snagu. Ti Pridnjistranski Hmeljničani koji su najteže postradali za vrijeme gladomora 1933. g. pričali su nam kako su pod mecima preplivavali Dnjister (a on je tamo širok 200 metara) do Rumunjske obale kako bi do-bili komadić kruha, a potom preplivavali nazad. Oni su plakali i govorili: “I kuda da pođemo?” Među njima je bilo dosta starijih ljudi koji su imali kozu, vrt i od toga su živjeli. Već druge godine, nakon što bi se ti preseljeni ljudi vraćali se na svoja nepotopljena zemljišta, jer su ondje manji vrtovi, bili su sasvim drugačiji, izgubili su dobrotu, pobjedu je odnijela gola praktičnost.

Mislim da poslije svega što su preživjeli naši ljudi, čudo je kako svi nismo postali ravnodušni. Ushićuje da je kod nas još ljubavi, dobrote i želje za radom.

Panji Lariso! Kažite, molim Vas, nešto o svojim istraživanjima. Što ste uradili u arheologiji tijekom skoro 40-godišnjeg rada?

Možda neće biti pogreška ako kažem da je posljednje tisućljeće pr. n.e., odnosno vrijeme kada su se dešavale važne promjene i kada je slavenstvo puštalo korijenje - bilo najmanje izučavano na prostoru Prikarpatja i u Volinji.
Ja sam počinjala svoju djelatnost početkom 60-tih godina, može se kazati na pustoj ledini. Obavila sam nekoliko velikih iskapanja na cijeloj toj teritoriji, a rezultat toga je otkriće nekoliko ranije nepoznatih etnokulturnih grupa, proučen njihov razvitak od vremena rođenja do finalnog stupnja, kada one kao posljedak migracijskih pokreta ili snažnih utjecaja, prerastaju u novu kulturnu pojavu. Mogu se pohvaliti da je moj rad dobio priznanje i u europskoj arheologiji, možda više nego među mojim kolegama u zemlji. Ali ne želim vas opterećivati svim tim problemima. Institutski fondovi se savijaju od sakupljenih materijala, a muzeja nema. Dajemo po provinciji - zavičajnim muzejima i svaki puta strahujemo: neće li se promijeniti ravnatelj, ili kažimo sekretar Rajkoma (Rajonski Komitet Partije, op. prev.) pa da naše teško stečene starine nestanu? Takovi su se slučajevi dešavali ne jednom.

Danas je cijeli svijet skroz na skroz ispolitiziran. Da li se arheologija uspjela zaštiti od politike?

Arheologija nije politizirana znanost ali se može koristiti za političke ciljeve. Kažimo, Hitler je za razradbu svojih rasnih teorija zadužio arheologe. Nemalo poznatih arheologa, kao Kossinna, Petersen i drugi, svojim su istraživanjima sudjelovali u razradi teorije o “ibermenšu”. Ideolozi Trećega Rajha utemeljili su “Drang nach Osten” oslanjajući se na arheologiju, ne uvijek pravednu i, konačno, na one pokrete germanskih plemena o kojima smo govorili, zaboravljajući da je to bio naprosto samo povijesni period kakovih je bilo mnogo. U naše vrijeme tipovi slavenskih gradina nađeni su kod Hanovera u Zapadnoj Njemačkoj. Sada razmislite, u kojem je vijeku bio taj “drang”?

A ukoliko je riječ o Slavenima (to nije jedino zbog patriotizma, to je činjenica), oni su u VI.-VII. st. masovno kretali na Zapad, poglavito u Podunavlje, pri čemu su, istina je, u Europi izazvali veliku pomutnju. O tome postoje brojni povijesni izvori. Postojali su vojni cirkulari o vojnoj taktici u ratovanju sa Slavenima. Tamo se navodilo da rat treba voditi isključivo na otvorenom prostoru, ni u kojem slučaju ne dopustiti da Slaveni protivnika natjeraju u šumu ili u planinu, jer su vrlo hitri i ondje se osjećaju superiornima i nitko ih ne može poraziti.

Poznato nam je pismo Pape Grguru I. iz 600. g. bizantskome Mitropolitu. Papa iskazuje sućut zbog neprijatnosti koje Bizant ima zbog Slavena koji mu ne dopuštaju živjeti u miru. Ali nesreća je u tome što su Slaveni već stigli do talijanskih Alpa!

Na mene su ostavili utisak zapisi rusijskoga pisca VLADIMIRA VOJNOVIČA o Jugoslaviji. Ondje, da kažem, on je pronašao korijene nekoga svoga pradjeda. Ali on govori o Jugoslaviji kao, npr., Solženjicin o Ukrajini. Također ističe da SRBI, HRVATI, CRNOGORCI i SLOVENCI uopće ne znaju tko su, a on, Vojnovič, uvjeren je da su oni jedan narod. Kako je takovo nešto moguće napisati? Ta preseljavanja Slavena dešavala su iz raznih mjesta. Naravno, nije riječ samo o preseljavanju. Proces razvoja svakoga od tih naroda bio je drugačiji. Prihvaćali su drugačije etnokulturne elemente. Naglašavam da je Hrvatska u kasnije vrijeme kontaktirala s Mađarskom, da je mnogo vremena bila vazalom Venecije. Dakle, imala je odvojen razvoj od Srbije, a to je svojim tijekom utjecalo na samobitnost kulture Hrvata. Zbog čega ovi narodi ne bi imali prava doživljavati sebe onako kako oni to žele? Evo tu je ta oštra crta koja dijeli ili sjedinjuje politiku i arheologiju. Nije potrebno da političari iskorištavaju arheologiju za konfrontacije. A kada mi znademo da su ovdje u našim krajevima živjeli također i Hrvati i kao takovi su postojali, da je Volodimir išao u vojni pohod protiv njih, to ipak ne znači da smo mi (na zapadu Ukrajine, op. prev.) različit narod od ostale Ukrajine.

Ali i Lemki nisu sebe doživljavali drugim narodom već se osjećali dijelom ukrajinskog naroda?

Znadete, nikada se ne može oprostiti onim Poljacima koji su organizirali operaciju “Visla”, ni sovjetskoj vlasti koja je bila njezinim inicijatorom, jer je to vodilo uništavanju samobitnosti etničke grupe Lemka! U naše se vrijeme susrećemo sa željama nekih psudoznanstvenika (ili ljepše, pseudopolitičara) da dokažu kako Lemki nisu bili Ukrajinci. Sama činjenica uništavanja Lemka potvrđuje da su oni Ukrajinci, jer ako ne bi to bili zbog čega bi ih trebalo etnički čistiti?

Povijesno se tako složilo da Ukrajinci žive u Češkoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji (intervju je iz 1991. g. Autorica tretira Jugoslaviju još uvijek kao jedinstvenu državu, op. prev.). Zbog toga ipak ne govorimo: dajte nam dio Jugoslavije ili dio Rumunjske. Vrlo je dobro ako ondje Ukrajincima dozvoljavaju mogućnost normalnog etničkog razvoja. Mi kao odgovor na to moramo se truditi da ne budemo u sukobu s narodima koji žive u našoj zemlji.. Jednom mi je jedan Rus-Sibirjak pričao da se Ukrajinci vrlo dobro razumiju s ljudima, a on ne pamti da bi se i jedan Ukrajinac rugao tuđoj tradiciji. To je istina. Ne sjećam se ni ja takovih događaja. Takovo uvažavanje očekujemo i mi!

Arheologija se studira na Univerzitetu u Kijivu, Moskvi, Lenjingradu, na Povijesnom fakultetu Univerziteta u Lavovu. Da li studenti dobivaju kvalitetnu podršku?

Cijenim znanja naših profesora, ali na žalost sistem našega visokoga obrazovanja je školnički: ti konspekti, provjere nazočnosti... Studenti trebaju imati osoban interese za praćenje lekcija. Sjećam se pričanja moje mame o Bečkom Konzervatoriju. Oni su znali da na Univerzitetu danas taj i taj profesor drži predavanje u Institutu za umjetnost i svi su bili ondje, jer im je bilo zanimljivo. Studenti su nastojali prisustvovati tom ili slijedećem predavanju jer je od toga ovisila razina njihovoga znanja. A to je bilo vrijeme Rilkea, Rikarda Strausa, Hofmanstahla!
U vrijeme međuratne Poljske koja je, bezuvjetno, bila siromašnija od drugih europskih zemalja, na Lavovskome univerzitetu su djelovale dvije katedre za arheologiju. Danas ne postoji ni jedna. Ja također nemam arheološko obrazovanje, jer sam završila povijest, i samo zahvaljujući tome što sam sudjelovala u ekspedicijama otkrivala sam tajne te izvanredno zanimljive znanosti, jer u arheologiji sama metoda iskapanja, metoda rada s izvorima, metoda dolaska do raznih nijansi imaju osnovno značenje.

A kako danas studenti provode praktičan rad?

Različito. Ja sam imala loše iskustvo kada sam sudjelovala u iskapanjima zajedno sa slučajnim arheolozima i promatrala kako je njihov odnos prema nalazima ispunjen ravnodušnošću. Na primjer, gradinu istražuju ovako: uzimaju tragač mina, hodaju prostorom gradine i traže riznice. Zar je to metoda istraživanja? Zar je to oblik učenja studenata? Ne bih željela da me pogrešno razumijete, da su jedino Ukrajinci dužni istraživati arheološku baštinu Ukrajine. Mi smo zahvalni takovim istraživačima kao što su T. Passek, S. Bibikov, V. Kanivec i drugi koji su poslije rata izvršili masivna istraživanja. Ali kod nekih slučajnih arheologa postoji odnos prema nalazima koji je, ja bih kazala, okupacijski.: uzeti materijal a nakon toga što Bog dade, možda iskop ne treba ni zasipati, da ne istaknem i činjenicu kako se materijali iznose izvan granica Ukrajine...

Poznato je da održavate kontakte s europskim arheolozima. Kako su kod njih organizirana arheološka istraživanja?

Prošle sam godine bila na znanstvenoj konferenciji u Njemačkoj. Ne želim govoriti koliko me impresionirao nivo i stil života. Među suradnicima ondje nema familijarnosti, već opće međusobno uvažavanje. Najviše su me impresionirali uvjeti za rad. Laboratoriji u arheološkim institutima su mali zavodi. Ondje su sobe za umjetnike, za fotografe, sobe za izradbu galvanokopija, drvenih kopija za provođenje raznih analiza... Ja razumijem da smo mi siromašni, ali mislim da smo još i lijeni. Mi ne shvaćamo koliko gubimo na tome što sam arheolog mora priređivati ilustracije, prepisivati tekst monografije i t. d. Sam arheolog je ili stariji naučni suradnik ili doktor arheoloških znanosti. Za ovo vrijeme ja bih, recimo, mogla napisati četvrt nove monografije, jer imam o čemu pisati. A ovako za moj honorar ja obavljam i posao laboranta i daktilografkinje.

Još o nečemu - o računovodstvu. Kada sam došla na konferenciju u Njemačku, meni su vratili novac za kartu, jer Akademija znanosti pušta nas iz SSSR-a oprostite, gole. Pitam: da li vam treba dati kartu ili neke dokumente? “A zbog čega? Mi ionako znademo koliko stoji karta od Moskve do Frankfurta.” Ondje arheolog ima temu nad kojom će raditi, a država za temu isplaćuje određenu sumu i arheologu daje novac za istraživanje. Iskoristiti ih za rad na temi, to je obveza arheologa. Tvrdo vam kažem: svaki arheolog-znanstvenik (loše znanstvenike ondje neće podržavati) želi koliko je moguće više uraditi, jer je to smisao njegovoga života. Ja ne mogu kazati koliko je živaca potrošeno, koliko doživljeno poniženja od naših financijskih zakona. Te neprestane evidencije, provjere - to je odnos prema nama kao prema zločincima. Ja podnosim financijski izvještaj o svakoj ekspediciji toliki da ima dva puta veći obim nego moj znanstveni izvještaj.

Panji Lariso, arheologe interesiraju tisućljeća, i činjenica da ti daleki vjekovi odvajaju njih od naših nervoznih svakodnevica, našega normalnoga života, ali duše arheologa nisu zaštićene kao ni kod svakoga od nas. Hvala Vam za intervju.

“Litopis červonoji kalini. Istoriko-krajeznavčij časopis”, br. 2., Lavov, 1991., str. 58-60.

Razgovor vodio: Vasilj Gabor
S ukrajinskog preveo Đuro Vidmarović

ZAHVALNOST DR. SC. LARISI KRUŠELJNICKOJ - ČUVENOJ UKRAJINSKOJ ZNANSTVENICI - ZA PRIJATELJSTVO PREMA HRVATSKOME NARODU

Dr. Larisa Krušeljnicka (1928.–2017.)spada u red najpoznatijih ukrajinskih arheologa. Osim toga, ona je jedna od najpoštovanijih osoba u Ukrajini. Zaslužila je to svojim stradanjem za vrijeme boljševičke komunističke strahovlade, svojom hrabrošću da radinošću, marom i poštenjem savlada sve teškoće, zaslužila je to kao jedini preživjeli potomak slavne ukrajinske nacionalno svjesne obitelji.

Vrlo poštovanu gospođu Larisu Krušeljnicku upoznao sam u prosincu 1995. godine, kada sam kao Veleposlanik bio pozvan u Institut za književnost “T. Švečenko” Nacionalne Akademije Znanosti Ukrajine (NANU), na promociju 5. i 6. toma kapitalnog djela “Ukrajinska literatura u zagaljnoslav’janskomu i svitovomu litertaurnomu konteksti” (Ukrajinska literatura u općeslavenskom i svjetskom literaturnom kontekstu). Četvrti i peti tom ovoga djela tiskani su pod naslovom: “Ukrajinska literatura u zemljama srednje i jugoistočne Europe”. Na žalost, kada je riječ o Hrvatskoj i Hrvatima ovdje vlada totalna zbrka. Razlog je loše ili površno poznavanje državno-pravnog ustroja bivše SFRJ, površno poznavanje uopće povijesti Južnih Slavena, te vrlo slabo poznavanje njihovog etničkoga rasporeda i narodnosnog prostora. Promičbena teza iz prošlih socijalističkih vremena nametnula im je, glede Jugoslavije, gebelsovsku “činjenicu”: jedna država = Jugoslavija - jedan narod = Jugoslaveni - jedan vođa = Marašal Tito. U skladu s tom “istinom” oni su prilazili cjelokupnoj materiji Južnih Slavena na pogrešan način i rezultati su mogli biti jedino pogrešni ili lektira za političku uporabu u radu Partijske propagandne mašinerije. Ono što su znali o Hrvatima bilo je isključivo svedeno na NDH kao fašističku tvorevinu, ili na kontrarevolucionarnost cijele nacije iskazan prema Marx-Engelsovoj tvrdnji 1848. godine. Pod jugoslavenstvom se vrlo vješto plasirala srpska povijest, kultura, znanost, pravoslavlje, otpor Turcima, Nijemcima..., velikodržavna politika... Šafarikove i Vukove teze kojima je pomogao i naš Jagić ostavile su duboki trag među znanstvenicima i onda kada su htjeli pisati objektivno.

Madam Larysa Krushelnytska je dr. arheoloških i povijesnih znanosti. Do ove godine bila je direktorica Sveučilišne biblioteke u Lavovu. Iznenadila me je poznavanjem povijesti Bijelih Hrvata.

Život ove velike znanstvenice i dame koju nije slomila sovjetska indoktrinacija i strahovlada, zrcali pakao kroz koji je morao proći najveći dio ukrajinske nacionalno svjesne i državotvorne inteligencije. Njezina je cijela obitelj ubijena, zajedno s vodećim ukrajinskim intelektualcima, a nju je sa ruku majke koju su vodili na strijeljanje, spasila supruga Maksima Gorkoga. Godine 1988. otkrivena je masovna grobnica u šumi Sandormok u Kareliji gdje je ubijen i zakopan cvijet ukrajinskog naroda. Nakon spašavanja od sigurne smrti gospođa je Larisa odgajana s falsificiranim prezimenom, a život u takovim ustanovama opet je poseban krug sovjetskog pakla.

Bijeli su Hrvati u Ukrajini daleko poznatiji nego u Hrvatskoj. Niti jedan hrvatski arheolog nije istraživao arheološka nalazišta na prostoru Bijele Hrvatske. Slično je i s povjesničarima. O kolikom se nemaru radi svjedoči činjenica da još uvijek nije preveden srednjovjekovni ukrajinski ljetopis "Povijest minulih ljeta", u kojem se govori o Hrvatima. Čak nemamo uvida u istraživanja problematike Bijelih Hrvata, ukrajinskih i ruskih arheologa i povjesničara.

Dr. Larisa Krušeljnicka jedna je od rijetkih znanstvenika u Ukrajini koja dobro poznaje povijest Hrvata. Trudila se kao arheolog prezentirati istinu o Bijelim Hrvatima. Prijatelj je našeg naroda, premda nikada nije bila u Hrvatskoj, niti je održavala znanstvene veze s nekim od hrvatskih kolega. Da se kojim slučaju radi o Francuskinji ili Engleskinji, proglasili bi je počasnom doktoricom Sveučilišta u Zagrebu.

Tijekom veleposlaničkog mandata u Ukrajini imao sam čast nekoliko puta susresti dr. Krušeljnicku. Iskazao sam joj zahvalnost za pažnju koju iskazuje hrvatskom narodu i njegovoj povijesti. Bilo je to najviše što sam mogao.

Sada kada je velika ukrajinska znanstvenica otišla u zasluženu mirovinu, nakon sjajne znanstvene karijere i mučeničkog životnog puta, a ja sam stekao vremensku distancu u odnosu na dužnost u Kijevu, mislim da smijem hrvatskoj javnosti podastrijeti pismo koje mi je uputila, jer se u njemu očituje i njezin stav prema našem narodu i njegovoj prošlosti. Nakon pisma našoj javnosti predstavljam intervju koji je madam Krušeljnicka dala jednim novinama, u kojem se dotiče i našeg naroda.

Kruseljnicki2

Knjiga Larise Krušeljnicke o obitelji, ukrajinskoj inteligenciji i političkim zbivanjima

Kurseljnicki3

Larisa Krušeljnicka u svome domu

Đuro Vidmarović

Čet, 23-01-2020, 18:08:10

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.