Marija Peakić-Mikuljan: Pogled unatrag, „Naklada Đuretić“, Zagreb, 2017. (sjećanja, zapisi, reagiranja – iz privatne arhive)

Marija Peakić Mikuljan rođena je 7. svibnja 1943. godine u selu Drenovci, kod Županje. Djetinjstvo i ranu mladost živi u vrlo teškim prilikama kao dijete dugogodišnjeg političkog zatvorenika. Samo zahvaljujući velikoj majčinoj žrtvi uspijeva dobiti željeno obrazovanje. Osnovnu školu pohađala je u Livnu, a zatim u Derventi gdje na tamošnjoj gimnaziji i maturira. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je književnost i filozofiju. Još za vrijeme studija započinje raditi kao lektor kod prof. Petra Guberine. Kasnije prelazi u izdavačko poduzeće "Mladost" u kojem, kao urednica nekoliko zapaženih biblioteka (Jelen, Prva knjiga, Orion i Prizma) radi punih 17 godina). Početkom 1985. godine izabrana je na časnu dužnost predsjednice Društva hrvatskih književnika (jedina žena do danas) u dramatičnim političkim okolnostima. Izdržala je nepuna 2 mandata. Kao predsjednica DHK djelovala je u vrijeme kada su hrvatskom političkom, kulturnom, a to znači i književnom scenom dominirali retrogradni politički vjetrovi vraćeni na scenu nakon sloma Hrvatskog proljeća, čije simbole nalazimo u likovima političara dr. Stipe Šuvara i pjesnika Gorana Babića. Tada je rad Matice Hrvatske bio zabranjen, na tisuće mladih intelektualaca prolazilo je razne vrste političkih progona, a među književnicima vladala nesigurnost i ogorčenje. Ali bilo je to vrijeme i jačanja demokratskih i suverenističkih snaga koje su iskazivale otpor opasnim jugounitarističkim nasrtajima na hrvatski jezik kao bitan čimbenik narodne samobitnosti.

Marija Peakić je pokazala političku odvažnost i suprotstavila se ovoj protuhrvatskoj politici. I sada se sjećamo čuvenog plenuma DHK na kojem je srušen mit o nepobjedivosti zloglasnog Gorana Babića. Uoči raspada Jugoslavije Marija Peakić je vodila delegaciju hrvatskih književnika na Kongres na kojem se zbilo razbijanje Saveza književnika Jugoslavije kao snažne jugounitarističke i velikosrpske organizacije.

U drugom dijelu knjige donosi prijepise pisama i članak, među kojima je i pismo akademika Slavka Mihalića. U pismu čuveni pjesnik svjedoči o političkoj klimi koja je tada vladala.:

„Zajedno s našim članovima u Ljubljanu su doputovali i novinari Vjesnika i Danasa. Iz njihovih izvještaja, objavljenih neposredno nakon povratka, jasno se vidi da u Ljubljani nije bilo ničega nepriličnog, da su se neki nesporazumi kao rezultat preslabog međusobnog poznavanja, ubrzo razriješili u drugarskoj atmosferi.

Zagrebačka televizija nije s našim piscima putovala u Ljubljanu, jer joj je ponekad teško stići i do prostorija Društva na Trgu Republike 7, dakle u samom središtu grada. Pa ipak je upravo ona, u "udarnom terminu" svejugoslavenskog programa, podigla neviđenu buku oko našega gostovanja u Ljubljani, izmislivši da smo u Sloveniju slali "etnički čistu" delegaciju (neobvezna skupina pisaca sad je najednom postala delegacijom!). Na žalost je naša predsjednica, naivna kakva jest, pristala na prijedlog urednika zagrebačke televizije i našega člana Duška Arežine da pred kamerama odgovara na neka njegova provokativna pitanja, umjesto da mu odbrusi, kako su se u Društvu književnika Hrvatske problemom "etničke čistoće" i nacionalnim prebrajanjem bavili jedino Goran Babić, Pero Kvesić i još neki iz njihove grupe. U kartoteci Društva ni za koga ne piše koje je nacionalnosti, još manje koje su mu nacionalnosti majka i otac, djedovi i bake, ali svi znamo da pripadamo hrvatskoj književnosti i da pišemo hrvatskim književnim jezikom.

Prošlo je dosta dana dok smo sve koji su nasjeli televiziji, uvjerili da je posrijedi bila samo kleveta. Na kraju nas je i Predsjedništvo Saveza književnika Jugoslavije uzelo u zaštitu, jasno se izjasnivši da se doista radilo o podvali našem Društvu.

Marija Peakić-Mikuljan 2016. g.

I kad smo već mislili da je neugodni i nikome normalnom potrebni nesporazum razjašnjen, zagrebačka televizija je još jednom dezinformirala svoje gledatelje, posluživši se ovaj put izravnim falsifikatom.

Naime, na jednom skupu u Republičkoj konferenciji SSRNH drug Marijan Radmilović je jasno rekao da prigodom odlaska naših članova u Ljubljanu nije bilo težnji za "etničkom čistoćom", ali da bi se moglo govoriti o nepromišljenosti. Krivotvoreći druga Radmilovića zagrebačka je televizija objavila da je on rekao upravo suprotno: i da je bilo težnje za "etničkom čistoćom" i da je tom prigodom bilo čak i "mračnih namjera"! Društvo književnika Hrvatske posjeduje oba teksta: i Radmilovićev govor i neistiniti izvještaj televizijske novinarke. (U konferencijskoj dvorani bili smo zamijetili i Duška Arežinu.)

Oduvijek smo znali da nas neki ljudi na zagrebačkoj televiziji ne vole, ali nikada nismo pomišljali da bi se oni mogli baviti i ovakvim stvarima. Suviše to podsjeća na metode Babić, Kvesića, Jurice i P. Raosa, od kojih su neki, čini se, jedva dočekali da je opet netko nešto smislio protiv Društva književnika Hrvatske.

Međutim ne bi trebali imati iluzije o svojim rušilačkim planovima. Budemo li uskoro suočeni s nemogućnošću normalnog djelovanja, i nekima od nas, ili čak mnogima, moglo bi pasti na pamet da istupimo iz DKH i osnujemo neku drugu književničku organizaciju, pa da vidimo tko će s kime.

U knjizi POGLED UNATRAG (sjećanja, zapisi, reagiranja – iz privatne arhive) gospođa Peakić- Mikuljan objavljuje niz svojih članaka, govora, sjećanja i polemika nastalih u posljednja tri desetljeća. Danas ti tekstovi zbog vremena koje je proteklo imaju snagu povijesnih izvora.

Marija Peakić- Mikuljan nije samo istaknuta književnica, već je isto tako bila djelatna u političkom životu Hrvatske u vrijeme borbe za državnu neovisnost. Godine 1989. kao ravnateljica Nakladnog zavoda Matice Hrvatske ona je imala hrabrosti objaviti knjigu „Bespuća povijesne zbiljnosti“, tada istaknutog hrvatskog disidenta i povjesničara dr. Franje Tuđmana. U ovoj knjizi možemo pročitati Marijina sjećanja na razgovore s dr. Tuđmanom koji su prethodili objavljivanju ovoga djela. Vrlo je važan i tekst korespondencije sa Slavkom Goldsteinom koji se suprotstavio objavljivanju Tuđmanove knjige, a nakon što to nije mogao spriječiti prekinuo je sve odnose s Nakladnim zavodom Matice Hrvatske i time najavio urednici zlokobne trenutke. Zanimljiva je i Marijina polemika s nekim osobama iz hrvatskog javnog života koji su joj željeli osporiti ulogu u suradnji s dr. Tuđmanom.

„Napetost u zemlji je rasla – piše naša autorica - i doslovce se mogla pipati na svakom koraku. Svima je bilo jasno da se nemilosrdna četnička vojnička čizma spušta na nezaštićeno biće hrvatskoga naroda i da se tomu treba oduprijeti, svatko na svome mjestu i svatko kako najbolje zna, umije i razumije. To je ukratko bila atmosfera te, sada već davne 1989. godine, značajne i po tome što je upravo u mom Nakladnom zavodu Matice hrvatske izašla jedna knjiga koja je uzburkala cijelu zemlju i na neki način postala međaš demokratskih promjena koje su neminovno dolazile kao odgovor na protuhrvatsku političku i medijsku agresiju iz Beograda i od srpskih snaga u Hrvatskoj. Bila je to knjiga 'Bespuća povijesne zbiljnosti' dr. Franje Tuđmana. Ta knjiga je što izravno, što neizravno svjedočila da se u narodu žurno okupljaju snage, tajno i javno, koje će znati odgovoriti ovoj povijesnoj prijetnji i umom ali i organizacijom obrane vlastite samosvojnosti. Dr. Franjo Tuđman posebno je isticao važnost veze matice zemlje i hrvatskog iseljeništva koje je po svojoj tragičnoj brojnosti u stvari predstavljalo još jednu domovinu rasutu po svim kontinentima. Već tada se znalo za njegov posjet Canadi i za masovnu mobilizaciju našeg iseljeništva u zaštiti Domovine, velikom aktivacijom u utjecajnim svjetskim medijima, u parlamentima Canade, SAD i europskih država, u materijalnoj i moralnoj potpori svih ideja i napora usmjerenih na otpor prijetećoj agresiji i u korist prave istine o zbivanjima u zemlji. Iseljenici, posebice kanadski Hrvati, ubrzano su se povezivali s intelektualcima u domovini pružajući im priliku da svojim ugledom, znanjem, hrabrošću i nadahnućem pomognu u raskrinkavanju velikosrpskih laži, nataloženih u stranim medijima, knjižnicama i političkim središtima. Jedna od takvih obmana je i ona da hrvatski jezik ne postoji pa u skladu s time nigdje u svijetu, ako se tko zanimao za hrvatsku književnost i jezik nije postojala mogućnost (ni u najpoznatijim knjižnicama, koledžima i učilištima svijeta) – dakle rijetko je postojala mogućnost da traženi naslov pronađete pod nazivom hrvatski. Uporna jugoslavenska diplomacija i tobožnji kulturni atašei desetljećima su sve preimenovali u srpski ili u najboljem slučaju srpskohrvatski. Jednostavno rečeno: hrvatski jezik i hrvatska književnost u inozemstvu službeno nisu postojali. Uostalom i sama sam se u to uvjerila prigodom svoje posjete Canadi i SAD upravo u vremenu o kojemu pišem. (SJEĆANJE NA OSNIVA-NJE KATEDRE ZA HRVATSKI JEZIK I KULTURU NA SVEUČILIŠTU WATERLOO 1989. GOD.)

Nakon demokratskih promjena 1990. godine, Marija Peakić- Mikuljan postaje službenica u Ministarstvu useljeništva i iseljeništva kojemu je bio na čelu tada kao ministar Gojko Šušak. Ona je ujedno i ugledna članica Hrvatske demokratske zajednice i osoba od povjerenja Prvoga hrvatskoga predsjednika. O tome u knjizi piše:

„– Bila sam na čuvenome skupu HDZ-a u DHK-u. Bila sam na Prvome općem saboru stranke, dolazila sam Predsjedniku u baraku u Savskoj i jednoga dana, na Trgu hrvatskih velikana, Ante Beljo me upitao od kada da me upiše kako bi mi dao knjižicu i uveo me u evidenciju. Rekla sam da napiše kako misli da treba. Nemam više tu knjižicu i ne sjećam se što je upisao. Nisam formalist i mislim da sam pristupila toj stranci onoga trenutka kad sam čula kako se dr. Tuđman s moga telefona obračunava s tadašnjim partijskim moćnicima. Već tada mi je bilo jasno da se u mojoj sobi nalazi budući hrvatski predsjednik.) "Panorama", 28. prosinca 1996.)“

Prijelomna odluka glede društvenog i političkog života Marije Peakić-Mikuljan bilo je njezino detaširanje na Hrvatsku radio televiziju, na mjesto urednice za kulturu. Od nje se očekivalo da ova institucija doista postane hrvatska katedrala duha. Međutim, kako je predsjednik Tuđman sve više bio bolestan, a poglavito nakon njegove smrti orjunaške, filojugoslavenske i udbaške grupacije preuzimaju, uz podršku SDP-a, dominantnu poziciju u HRT-u i umjesto katedrale duha ona postaje katedrala orjunaštva i filojugoslavenstva titoističke provenijencije, odnosno izvorište borbe protiv hrvatske kulture, samobitnosti, pa čak i državnog suvereniteta. Marija Peakić se suočila sa ovim neprobojnim i umreženim ešalonima i bez odgovarajuće političke podrške nije mogla učiniti ništa. Što više, našla se na žestokom udaru petokolonaša, a pored nje to je doživio i njezin muž, istaknuti autor sjajnih dokumentarnih filmova, Miroslav Mikuljan, ali, nažalost, i njezina djece. Stoga je ova knjiga dramatično upozorenje mnogima koji su vjerovali u Tuđmanovu pomirbu. Marija Peakić-Mikuljan i njena obitelj ne samo da su odstranjeni s HRT-a već je njezin muž to platio i prijevremenom smrću. Velika ličnost naše politike i naše književnosti, borac za demokraciju i hrvatske nacionalne vrijednosti, bačena je u demokratskoj Hrvatskoj, nakon smrti predsjednika Tuđmana, na marginu i prepuštena petokolonaškim hijenama. Ona u brojnim tekstovima minuciozno vrši vivisekciju ljevičarske političke atmosfere, njezinu političku nesmiljenost u uništavanju političkih protivnika. Navodi imena svih aktera, od kojih su mnogi još i danas faktotumi na HRT-u.

Nažalost, kao što čitamo na stranicama ove knjige, slična sudbina zadesila je i niz drugih istaknutih hrvatskih književnika tzv. lijeve orijentacije. Spominjem samo neke, npr. Juru Kaštelana, Vjekoslava Kaleba, Milivoja Slavičeka, Dalibora Brozovića, Krunoslava Šuteja, Petra Šegedina, Ranka Marinkovića, Slobodana Novaka... Svi su oni bačeni na marginu i javno vrijeđani, a umjesto njih javni mediji su slavili razne poltrone, novinare, redatelje, uglavnom pobornike Titoizma, orjunaše i otvorene neprijatelji hrvatske nezavisnosti.
Marija o tome piše u tekstu nastalom nakon pobjede ljevičara 2000. godine:

„Hrvatska kultura sramotno šuti. Na sceni je tzv. alternativna kulturakojom vlast prikriva šok prekida kontinuiteta kulturnog života i zamjenutemeljnihcivilizacijskih vrijednosti. Država u kulturi otvoreno kažnjavaneistomišljenike uskratom potpore i ucjenjuje institucije koje bez te potpore ne mogu opstati. Prostor šutnje sve je širi, sve se više ljudi povlači i rezignira, a prostor mogućeg javnog reagiranja sve je manji. Država financira projekte koji razorno zasijecaju u njezine vlastite temelje, a perjanice promijenjene kulturne situacije postaju tzv. "disidenti" i apatridi, umjetnici koji su napustili Hrvatsku ili BiH u plamenu, okrenuli lice od mučeničkog lica domovine i započeli seriju neutemeljenih objeda na račun ubijenih, opljačkanih i silovanih sunarodnjaka.

Što još nedostaje? Sukob sa Crkvom i konačno policijska represija nad sve većim brojem nezaposlenih, prevarenih i očajnih? Model vladanja revitaliziranog komunističkog aparata time je zaokružen i to jest stvarni društveni kontekst u kojemu živimo. Kontekst u kojemu ova vlast i "ova vlada" želeći provesti promjene do kraja zastaje pred posljednjim pitanjem a ono glasi: trebalo bi promijeniti ovaj narod! No, sasvim je jasno da će narod ostati kakav jest i gdje jest, a od svih promjena ostat će upamćena tek promjena ove vlade. Dokumentarni program HTV okrenut i životu i politici do danas je uspio časno obavljati svoju dužnost i biti slobodna javna narodna tribina u kojoj su se čuli i krici i patnja i mudrost i iskustvo običnog hrvatskog čovjeka. No, politički kontekst u kojemu danas živimo postavlja pitanje hoćemo li i hoće li se i dalje moći raditi po savjesti, ili će sve preplaviti strah od famozne sintagme "govor mržnje" koja je dovoljno nejasna da prekrije svaku nepodobnu istinu, svakiistinski krik. Od nejasne sintagme "govor mržnje" do verbalnog delikta tek je nijansa. A iza toga padaju glave problematičnih urednika.

Svaki slobodan čovjek, u sebi slobodan, ne smije pristati na takve uvjete. Tomu se treba suprotstaviti i na vrijeme prokazati takve cenzorske namjere. To je bio i motiv mog današnjeg izlaganja, iako ne vjerujem da ću uspjeti. Jer jedanoblik obrnute lustracije upravo je na djelu i tragična zamjena teza stvorila je bolesnu društvenu situaciju u kojoj će se bez milosti moralno, materijalno iegzistencijalno uništavati svakoga tko je označen, pojednostavljeno rečeno, kao Tuđmanov čovjek.

(Neobjavljeni govor s jedne od tribina u "Hrvatskom slovu" nakon 3. I. 2000. godine i poznatih neokomunističkih čistki na HRT)“

Vrlo je dramatično autoričino „Pismo kolegama književnicima“ u kojima ih obavještava o upadu hrvatske policije u njezin dom.

PISMO KOLEGAMA KNJIŽEVNICIMA

Dragi Slavko (misli na Slavka Mihalića, op. Đ. V.),

Štovani kolege

U prošlom broju "Hrvatskog slova" gospodin Hrvoje Hitrec objavio je, pišući o stanju u medijima i činjenicu da je nedavno u moj stan bez naloga upala policija tražeći nekakvo oružje. Taj žalosni događaj toliko je šokantan i nevjerojatan da nije nikakvo čudo što mi se danomice, nakon izlaska tog broja "Hrvatskog slova" javljaju različiti ljudi koji s ogorčenjem, ali i u strahu, pitaju je li to istina i što namjeravam poduzeti.

Ponajprije o istini. Policija je u mom stanu bila ne jedanput, nego dvaput i to oba puta u vrijeme dok smo ja i suprug bili na poslu, dakle u radno vrijeme. I prvi i drugi put bili su u uniformi, bez naloga i razgovarali su s mojom majkom i kćerkom. Prvi put su se raspitivali o jednoj obitelji s našeg stubišta koju iz razumljivih razloga ne želim za ovu priliku navesti. Zanimalo ih je imaju li oni oružje, kakvi su to ljudi, kakvi su odnosi u toj obitelji te u kakvim smo mi odnosima s njima.

Za par dana ponovo su došli i prema svjedočenju moje majke i kćerke postavili slijedeća pitanja:

– Imaju li Vaši oružje?

– Jesu li to oni što rade na televiziji?

– Što vi gospođo mislite o svom zetu i kćeri?

– Opasno je raditi na televiziji, uvijek se mogu nekome zamjeriti...

– Ima li koga od susjeda doma. Raspitat ćemo se malo o Vašima... (!??)
I zaista išli su, ulazili i raspitivali se.

Na policijskoj postaji u Bauerovoj, gdje smo suprug i ja odmah zatražili objašnjenje ovog užasnog događaja rečeno nam je da je to dio akcije provjere oružnih listova, koja se provodi u cijeloj zemlji, no nismo mogli dobiti imena policajaca koji su sat prije toga moju obitelj ostavili u šoku i učinili nepopravljivu moralnu štetu u našoj okolini.

Štovani kolege, možda se nekome može činiti da je nakon afere s generalom Bobetkom i njegovih javnih reakcija na ovu neobičnu pojavu izlišno o tomu dalje raspravljati.

Ja osobno mislim da nije i zbog neprijeporne činjenice da su meni i članovima moje obitelji povrijeđena ljudska i građanska prava. Kao članica Društva hrvatskih književnika i jedina žena u njegovoj povijesti koja je obnašala dužnost predsjednice, osjećam obvezu na ovoj skupštini, pred cjelokupnim članstvom i ovom Upravom, postaviti nekoliko pitanja.

– Je li ovakav način provjere oružnih listova normalan kada se točno zna kako se to radi u normalnim prilikama?

– Jesmo li, možda, u nenormalnim prilikama jer ovakav višestruko opasan stil naklapanja po stubištima zaista, ako i ne postoji, može stvoriti uznemirenje građanstva? Je li cilj prestrašiti i uznemiriti ljude i zašto?

– Zašto se nova vlast odlučila na zastrašivanje i teror i nad svojim građanima za koje je opće poznato da nisu anonimna imena u borbi za stvaranje hrvatske države i njezinu obranu?

– Zašto su hrvatski mediji nezainteresirano preskočili ovu policijsku priču u "Hrvatskom slovu" i bi li se tako ponašali da je koji drugi umjetnik, ili nedaj Bože novinar u pitanju?

– Hoće li Društvo hrvatskih književnika nešto poduzeti u ovom slučaju, jer valjda je jasno, da se ne radi samo o meni osobno i samo o mojim pravima ili sasvim osobnim traumama?

Kad spominjem sasvim osobne traume reći ću i to da je moj otac u bivšem jugoslavenskom režimu bio osuđen na smrt, a moju majku su tadašnji udbaši nagovarali da se javno razvede od njega i optuži ga da je neprijatelj države pa da će mu tobože smanjiti kaznu. Sve se to zbivalo pred mojim očima, a imala sam samo 7 godina. Neka mi danas ostave staru majku i moju djecu na miru. Borećise za ovu državu i u Društvu hrvatskih književnika i van njega borila sam se prije svega za to da u hrvatskom policajcu i ja i moja djeca napokon nađemo zaštitnika svojih prava i sloboda, a ne oružje kratkovidnog i opasnog političkog revanšizma.

Žao mi je što i osobno neću moći govoriti o ovoj temi na Skupštini, jer tada neću biti u Zagrebu, no želim vjerovati da ćeš i Ti Slavko kao i kolege iz Uprave razumjeti razloge zbog kojih tražim da se ovo uvrsti u dnevni red, sasluša i ako Bog da dobronamjerno raspravi.

Tebe i sve prisutne prijateljski pozdravlja
Marija Peakić-Mikuljan

(Moje pismo predsjedniku DHK Slavku Mihaliću i Skupštini DHK, 28. VI 2000.)“

***

Drugi dio knjige koju predstavljamo ima posebnu vrijednost za povijest suvremene hrvatske kulture i politike. Nosi jednostavan naslov: „Dokumenti, pisma, reagiranja – iz privatne arhive“. Kao istaknuta književnica Marija PeakićMikuljan održavala je kontakte i korespondenciju s najistaknutijim književnicima toga vremena. Neka od pisama su prava iznenađenja, kao npr. pismo slavnoga Bogdana Radice:

Knjiga Marije Peakić Mikuljan ne bi smjela proći nezapaženo, jer je ona veliko upozorenje, pa i povijesni prijekor hrvatskoj ljevici, ali i hrvatskoj desnici koja je zahvaljujući čudnoj politici svojih političkih elita dozvolila diskriminaciju najvećih imena hrvatske kulture i svojih vjernih članova. Ovo je djelo Peakičkin j'accuse.

Baraka pored zgrade HRT-a u kojoj je radila M. Peakić-Mikuljan (Snimio Đ. V.)

Marija Peakić-Mikuljan ispred barake pored središnje zgrade HRT-a u kojoj je bio njezin ured (snimio Đ. V.)

Marija Peakić-Mikuljan u hodniku barake u kojoj je bila smještena kao urednica za kulturu HRT-a. (Snimio Đ. V.)

Marija Peakić - Mikuljan je unatoč, svim diskriminacijama kroz koje je prolazila ostala vjerna svojim idealima iz 1990. godine. Unatoč brojnim šikaniranjima i diskriminacijama, unatoč tome što su iz osvete kažnjavali i njezinu obitelj! Podsjećam riječ je o osobi koja nosi najviša državna odličja, među kojima je i ono koje je dobila zbog sudjelovanja u vojnoj redarstvenoj akciji „Oluja“.

Đuro Vidmarović