Bogdan Radica

Društvo hrvatskih književnika i Matica hrvatska organizator su znanstvenog skupa u povodu 110. obljetnice rođenja prof. dr. Bogdana Radice. Skup je održan 21. studenoga 2014. u zbornici Društva hrvatskih književnika. Bogdan Radica (Split, 26. Kolovoza 1904.-New York, 5. Prosinca 1993.) hrvatski je povjesničar (sveučilišni profesor u SAD-u), istaknuti publicist, diplomat, književnik i prevoditelj.

Osnovnu školu završava u rodnom gradu gdje zatim polazi klasičnu gimnaziju. U Ljubljani studira samo jednu godinu, od 1923. do 1924. godine. Tijekom studija u Ljubljani slao je dopise u Hrvatsku prosvjetu i Vijenac. Godine 1924. odlazi u Firencu i na tamošnjem sveučilištu sluša predavanja. Tijekom studija u Firenci uz slanje dopisa i izvješća u Hrvatsku prosvjetu postaje dopisnikom Hrvatske riječi te kasnije i Obzora. 1928. godine odlazi za dopisnika u Pariz, a zatim u Atenu gdje živi od 1929. do 1933. Godine. Prihvaća suradnju s monarho-fašističkim režimom kralja Aleksandra Karađorđevića i postaje dopisnik je Avale te ujedno izaslanik za tisak pri Jugoslavenskom kraljevskom poslanstvu.

Jedno vrijeme provodi u Turskoj, a od 1933. pa sve do 1939. godine radio je kao diplomat, član jugoslavenske kraljevske delegacije u Ligi naroda u Ženevi. Godine 1935. oženio je Ninu Ferrero, kćeri utjecajnog talijanskog ljevičarskog filozofa i političara Guglielma Ferrea. Nakon Sporazuma Cvetković-Maček 1939. godine radi u uredu za vanjski tisak u Beogradu. Godine 1940. biva premješten u Washington, a nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije 1941 godine radi u tiskovnom uredu izbjegličke Vlade u New Yorku. Ovaj Ured napušta 1943. kako bi postao promičbenim djelatnikom Titovog partizanskog pokreta.

Od 1943. zajedno s Luisom Adamičem radi u kampanji protiv Jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu, a za priznanje Tita i njegovog pokreta. Louis Adamič, američki književnik slovenskog podrijetla, bio je najviše pridonio da se Amerika okrenula Titu svojim brojnim brošurama, knjigama, novinskim člancima i govorima. U listopadu 1944. godine Radica odlazi u London gdje je dr. Ivan Šubašić, po diktatu Engleske, radio na stvaranju nove jugoslavenske vlade sjedinjavanjem s Titovom partizanskom vladom.

Godine 1945. vraća se u Titovu Jugoslaviju koja se nakon Sporazuma Tito-Šubašić zvala Demokratska Federativna Jugoslavija. Kratko je radio u Ministarstvu informacija u Beogradu.Vrlo brzo uočava i shvaća kako je politika jugo-komunista za koju se zdušno zalagao u SAD-u prijevara, jer je umjesto demokratski ustrojene zemlje uspostavljena staljinistička totalitarna tvorevina ovisna o Staljinu. Nastoji doći do vize kako pobjegao iz te „svoje"miljenice. U tome uspijeva oko Božić 1945.godine. Odlazi za Bari, odakle šalje brzojav ženi Nini: "Zauvijek izišao iz Titova raja".

Nakon povratka u Ameriku, u New York, 1946. godine, napisao je svoj poznati članak za Reader's Digest, Yugoslavia's Tragic Lesson to the World („Tragična lekcija Jugoslavije svijetu"). U njemu je nabrojio sve razloge svojih razočaranja u Titovu Jugoslaviju i zaklinje Amerikance da ne nasjedaju lažnim parolama. Od svog povratka u Ameriku piše o Hrvatskoj i u američkim novinama te osobno svjedoči u njenu korist u Kongresu u Washingtonu. Od 1950. do 1974. godine predaje povijest na Sveučilištu Fairleigh Dickinson. Umro je u New Yorku,1993.godine. Njegova su biblioteka i arhiv pohranjeni su u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.

Djela:

• Leo Ferrero ili sudbina jedne generacije: prilikom treće godišnjice njegove smrti, Obzor, Zagreb, 1936.
• Colloquicon Guglielmo Ferrero: sequiti dalle Grandipagine, Nuove Edizioni Capolago, Lugano, 1939.
• Agonija Evrope: razgovori i susreti, GecaKon, Beograd, 1940., (hrv. izd., Agonija Europe: razgovori i susreti, Disput, Zagreb, 2006.)
• What price Tito?, New York: [The American mercury], 195?., (poseban otisak iz revije "The American mercury")
• Notes on the Croatian and Serbian literature, [New York, 1963], (poseban otisak iz "Journal of Croatian studies" v. 3-4., 1962.-1963.)
• Risorgimento and the Croatian question: Tommaseo and Kvaternik, New York, 1965. (poseban otisak iz "Journal of Croatian studies", vol. 5-6, 1964-65.)
• Venizelo sand the struggle around the Balkan Pact, [Institute for Balkan Studies, Solun, 1965. (poseban otisak, Balkan studies, v. 6, 1965.)
• Some aspects of Italian literary exchanges and influences on Croatian literature, [Institute for Balkan Studies, Solun, 1969. (poseban otisak, Balkan studies, v. 10, br. 2, 1969.)
• Sredozemni povratak, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1971.
• Hrvatska 1945., Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, 1974., (2. izd., Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1992.)
• Živjeti - nedoživjeti, Knjižnica Hrvatske revije, München-Barcelona, knj. I, 1982., knj. II., 1984.
• Emigrazio nejugoslava e italiana: le memoriedi Bogdan Raditza, Firenca, LeMonnier, 1985.
• Vječni Split, Ex libris, Zagreb-Split, 2002. (ur. Boris Maruna)

Bogdan Radica pripada krugu hrvatskih političara i intelektualaca iz Dalmacije koji su bili oduševljeni Srbijom i idejom sjedinjenja hrvatskih zemalja s tom državom. Tijekom Prvoga svjetskog rata zdušno su djelovali protiv Austro-Ugarske, a nakon njezinog rasapa agresivno su vršili pritisak (prijeteći kako će to učiniti samostalno) na vodstvo novouspostavljene Države Slovenaca, Hrvata i Srba da se što hitnije, bez prethodnih pregovora, ujedini s Kraljevinom Srbijom. Stoga je bio vjeran toj državi do 1945. godine, ne osjećajući bilo svoga naroda koji je žudio za nacionalnom slobodom i državnim suverenitetom.

Svoje velike intelektualne potencijale stavio je na raspolaganje Jugoslaviji. Tek od 1945., kao politički emigrant, pridružio se Hrvatima u emigraciji i nastavio borbu za hrvatske nacionalne interese. A bio je odlično obrazovan, a boraveći u europskim prijestolnicama marljivo je učio povijest, jezik i kulturu tih naroda, stekavši enciklopedijsko znanje.

Ženidbom s kćerkom Guglielma Ferrera ušao je u najviše europske intelektualne krugove. Kao diplomat može biti uzor kako se ovo zanimanje treba obogaćivati boravkom u zemlji primateljici i koliko diplomatska služba zahtijeva znanja i kulturne širine.

110. obljetnica rođenja bila je prilika da se u hrvatsku javnost vrati zanimanje za život i djelo ovog obrazovanog i paradigmatičnog hrvatskog intelektualca iz Dalmacije. Stoga su DHK i Matica hrvatska organizirali znanstveni skup o Bogdanu Radici.

U ime MH moderator je bio Ivan Rogić Nehajev, a u ime DHK Đuro Vidmarović. Pozivu da osvijetle život i djelo ovoga zanimljivog hrvatskog političkog emigranta, novinara i političara, koji je prošao put od diplomata Kraljevine Jugoslavije, propagatora partizanskog pokreta u SAD-u, pa do hrvatskog protukomunističkog emigranta, odazvali su se sljedeći uvaženi povjesničari, publicisti i književnici: Navodim njihova imena i teme kojima su se predstavili:

dr. sc. Ivo Banac: Životni put Bogdana Radice
doc. dr. sc. Petar Popović: Bogdan Radica i neistražen koncept kulture u međunarodnim odnosima
Stjepan Šulek, diplomat i publicist: Bogdan Radica i svjedoci nove Europe i Balkana
tridesetih godina dvadesetog stoljeća
mr. sc. Jure Vujić: Bogdan Radica i Guglielmo Ferrero Pitanje dekadencije Europe i
pokušaji latinsko-slavenske sinteze
Jakša Kušan: Bogdan Radica i Nova Hrvatska
dr. sc. Ivan Čizmić: Bogdan Radica i američki Hrvati u Drugom svjetskom ratu
dr. sc. Ljubomir Antić: Iseljenik Bogdan Radica o hrvatskom iseljeništvu
dr. sc. Marin Sopta: Moji razgovori s Bogdanom Radicom – Od političkog Jugoslavena
do hrvatskog nacionalista
mr. sc. Božidar Petrač: Bogdan Radica – Miroslav Krleža

Božidar Petrač: predsjednik DHK

Prof. dr. Ivo Banac

Jakša Kušan

Stjepan Šulek

Jure Vujić

Sva izložena izlaganja bila su korisna i poticajna. Referenti koji su povratnici iz egzila i koji su na ovaj ili onaj način surađivali, ili bili u doticaju s Radicom, otkrivali su visoki stupanj nesuglasnosti. Time otkrivali koliko je u hrvatskoj političkoj emigraciji vladalo nejedinstvo.

Osobno sam želio da na skupu sudjeluje i Mirko Vidović, predsjednik izbjegličkog Sabora Hrvatskog Narodnog Vijeća. No, on mi je odgovorio sljedećim dopisom:

„Velika hvala na Vašoj uljudnoj poruci. Bogdan Radica je sav svoj život proigrao na idejama ORJUNE. Kad se je, koncem rata vratio u Beograd da dobije plaću - drugovi iz Organa su ga jednostavno šutirali tamo odakle je došao. Samo on zna kako je teško bilo dijeliti sudbinu onih protiv kojih se je grlato borio - protiv pravaša i ustaša. O tome bi 'naši' komunisti trebali duboko razmisliti. ...

Uoči zasjedanja III. Sabora (u siječnju, 1980., u Londonu) sve je Radica učinio da ga preporučim za predsjednika Sabora HNV-a. No nitko, ama baš nitko nije htio ni čuti da bi se, nakon svega, baš Radici posvetila ta uloga i tolika čast. Iz ljubomore, jer su izabrali na taj položaj i to jednoglasno - mene - on se je usmjerio protiv moje osobe, ali na onaj posebno perfidni način - u ustaškim glasilima u Buenos Airesu. To je pokopalo Ivu Rojnicu i nesretnog Vinka Nikolića. O tome Ante Petrić dosta zna".

Đuro Vidmarović