Materinska riječ kao vječno jutro

(„S načim riči" – Zbirka literarnih ostvarenja na moliškohrvatskome književnom jeziku. Uredio Antonio Sammartino. Izdanje Fondacione „Agostina Piccoli", Montemitro/Mundimitar (Molize, Italija) – Zagreb, Hrvatska), Montemitro, 2013.)

Pred nama je još jedno izdanje Zaklade „Agostina Piccoli" (Fondazione „Agostina Picoli") koja djeluje u gradiću Mundimitar, tal. Montemitro, jednome od tri naselja u južnoj talijanskoj pokrajini Molize u kojima žive pripadnici hrvatske jezične manjine, kako ih Italija službe tretira prema svome zakonodavstvu, poznati po pokrajinskome nazivu moliški, odnosno molizanski Hrvati. Riječ je o jednome od najstarijih dijelova hrvatskoga narodnog rasuća. Naime, njihovi su predci napustili svoju staru Domovinu u XV. stoljeću, u vrijeme najezde nezaustavljive Otomanske vojne sile. Potrebno je uvijek naglašavati, kako bi se shvatili razlozi ovako velikoga etničkog rasuća, način na koji su Osmanlije osvajali hrvatske zemlje i posljedice tih osvajanja.

Osmanska vojna sila bila je sastavljena od plaćeničkih gerilskih vlaških odreda poznatih pod nazivom akindžije i martolozi, te regularne i profesionalne vojske koju su predvodili čuveni janjičari, vojnici koji su kao djeca silom zarobljeni i odvedeni iz obitelji pokorenih naroda, a potom islamizirani i „kao sultanova djeca" dresirani da postanu disciplinirani i hladnokrvni strojevi za ubijanje protivnika. Vlaški akindžije i martolzi, kao stočarsko selilačko pučanstvo, poznavali su jezik Hrvata, što im je pomagalo u prodorima na teritorij preko turske u tome trenutku određene granice, da bi nakon prodora pljačkali sve što se opljačkati dalo, spaljivali kuće i gospodarske zgrade, a pučanstvo koje nije uspjelo pobjeći zarobljavali su i po povratku prodavali kao roblje na tržnicama robova u Otomanskoj imperiji. Iza akindžija je ostajala spaljena zemlja bez agrarnog pučanstva. U utvrđene gradove nisu dirali. Tim je vojno-obrambenim utvrdama bez logistike agrarnog pučanstva bila smanjena obrambena moć. Stoga su turski vojni zapovjednici nakon što su akindžije očistile teren kretali u pohod, opsjedali gradove, brzo ih zauzimali i cijele pokrajine stavljali pod svoju vlast.

Pučanstvo je na vijest o prodoru akindžija u panici bježalo u sigurnije krajeve, a oni koji su u tome nisu uspjeli dočekali su osmanlijsku okupaciju i imali dva izbora: ili prijeći na islam, znači poturčiti se i tako uživati status prihvaćenih podanika Padišaha na Bosporu, ili sačuvati kršćansku vjeru i živjeti u statusu obespravljene i ekonomski izrabljivane raje, izložene samovolji vjersko isključivih predstavnika turskih vojnih i civilnih vlasti. Imajući u vidu način i posljedice otomanske invazije i okupacije, s današnjeg motrišta riječ je bila o genocidu. O tome svjedoči i sudbina hrvatskoga naroda.

Zbog otomanske invazije polovinu trećina hrvatskoga etnosa bila je prinuđena na bježanje u udaljene i strane krajeve izvan dosega turskih kopita, dio muške populacije u fertilnoj dobi ubijen je tijekom vojnih operacija, velik broj muškaraca, žena i djece zarobljen je i prodan u roblje odakle se nikada više nije vratio u Domovinu, dio pučanstva koji je dočekao tursku okupaciju i prihvatio islamizaciju vrlo brzo se morao poturčiti, dakle odreći hrvatske etničke samobitnosti, ili je na to bio prinuđen zbog osmanlijskog etnocentrizma. Dodajmo tome činjenicu da su Mlečani u Istri, Dalmaciji i Boki kotorskoj vršili odnarođivanje hrvatske etničke elite, a ona je tada bila politički narod, a snažne muškarce prisiljavali da im služe kao galioti na vojnim i trgovačkim brodovima. Takvim su postupcima smanjivali biološku supstancu etnije.

Hrvatsko je rasuće imalo nekoliko velikih selidbenih valova koji su se razlili na istoku u Rumunjsku, na jugu u južnu Italiju, na sjeveru u mađarske krajeve, najviše u zapadnu Mađarsku (danas savezna austrijska pokrajina Burgenland/hrv. Gradišće) na sjeverozapadu u slovenske pokrajine, Donju Austriju, Slovačku i Moravsku (Češka).

Mundimitar: Table s natpisima na hrvatskome jeziku

Zbog navedenih razloga je u XVII. stoljeću Hrvatska bila teritorijalno svedena na "ostatke ostataka nekoć slavnog kraljevstva", a koliko je pripadnika hrvatskoga etnosa sačuvano na vlastitome narodnosnom području još se istražuje. Najvjerojatnije ne više od jedne trećine koliko je hrvatski narod brojio prije otomanske invazije i okupacije.

Mundimitar - panorama

Iz Cetinskog i Neretvanskog područja te Boke kotorske, južnih dijelova hrvatskog etničkog prostora, koji je također bio izložen otomanskoj agresiji, iselile su se u XV. i XVI. stoljeću brojne obitelji u kraj koji im je bio najbliži, a koji nije bio izložen turskim kopitima – u južnu Italiju, od Marke do Apulije - „s one bane mora". O tome već danas postoje dostatne i fundirane historiografske studije. (N.B.: Hraste, Mate (1964), Govori jugozapadne Istre (Zagreb, 1964), Heršak, Emil (1982.), Hrvati u talijanskoj pokrajini Molise", Teme o iseljeništvu. br. 11, Zagreb: Centar za istraživanje migracija, 1982, 49 str. lit 16., Lisac, Josip (2008.). „Moliškohrvatski govori i novoštokavski ikavski dijalekt. Kolo Matice hrvatske (03-04).

Kruč: dobrodošlica na hrvatskome i talijanskom jeziku

Hrvatska etnička manjinska zajednica u pokrajini Molise, odnosno, današnji moliški Hrvati, nastanjeni su gradićima Živavoda Kruč (tal. Acquaviva Collecroce), Mundimitar (tal. Montemitro) i Stifilić (San Felicedel Slavo, što je Mussolini promijenio u San Felicedel Molise, a kasnije talijanske vlasti zadržale) ostatak su velikog selidbenog vala koji se tijekom vremena utopio u talijanskome etničkome moru. O njima se u stručnoj literaturi i publicistici počelo pisati relativni kasno, tek krajem XIX. stoljeća. I tada su počele diskusije, vrlo često zbog razloga koji su bili političke naravi, o njihovoj etničkoj pripadnosti. Zbog zaboravljenog etnonima pokušavalo ih se pretvoriti u bugarsku, crnogorsku, srpsku i srpsko-hrvatsku etničku manjinu. (N.B.: Aranza, Josip (1892.), Woherdiesüdslavischen Colonienin Süditalien (Archivfürslavische Philologie, XIV, pagg. 78-82, Berlin 1892), Smodlaka, Josip, Posjet apeninskim Hrvatima u: Hrvatska misao i Kalendar Svačić, Zadar 1904.,1905.), Rešetar, Milan, Die Serbokroatichen Kolonien Süditaliens. Wien: Schriften der Balkankomunission Linguistische Abteilung, 1911.)

Kruč - panorama

Na sreću ostao je sačuvan materinski jezik moliških Hrvata, a on je upućivao na jadranska narječja hrvatskoga jezika u obliku koji je postojao u XV. stoljeću. Hrvatski jezik moliških Hrvata nije samo lingvistički fenomen. On je socio-psihološka, etno-psihološka i povijesna rijetkost. Sačuvao se u odvojenosti od jezika matičnog naroda skoro 500 godina i to bez škole, svećenika i državne uprave. Od izvorne narodne poezije koju su donijeli iz Hrvatske sačuvalo se desetak pjesma koje su danas neprocjenjivo kulturno, jezično i folklorno bogatstvo ne samo ove manjine, već i cijeloga etnosa. Bio je to svakidašnji jezik žitelja Krula, Mundimitra i Štifilića, dok je jezik njihove naobrazbe, državne komunikacije i bogoslužja bio talijanski, odnosno latinski.

Jezikoslovci su zapisali do 3000 izvornih moliškohrvatskih riječi, što je prosjek u govoru jednog jezika. U tome govoru nema turcizama jer su moliški Hrvati iselili prije nego su Turci potpuno zaposjeli njihov kraj, a to ga čini izvanrednim izvorom za proučavanje predturskog razvoja hrvatskog jezika. Specifično je to da se jezik uspio sačuvati isključivo usmenom predajom. Iako je jezik, nesumnjivo, potekao od hrvatskih govora iz „stare domovine", „s one bane mora" moliški Hrvati svoj vlastiti jezik nazivaju jednostavno "po našku" „nanašu", ponajviše zahvaljujući izostanku buđenja nacionalnih osjećaja tijekom narodnih preporoda u Europi u XIX. st., ali i nedovoljnoj zainteresiranosti nekadašnjih jugoslavenskih vlasti za ovu manjinu sve do osamostaljenja Republike Hrvatske. Mladi u selima naseljenim moliškim Hrvatima danas, zahvaljujući novoj manjinskoj politici talijanske vlade, u školama uče kao izborni predmet moliškohrvatski i standardni hrvatski jezik.

Štifilić - panorama

Danas, 2013/2014. već možemo postaviti pitanje: kada se moliško-hrvatski govor uzdigao na razinu jezika književnosti, dakle pjesništva i proze? Neko narječje, ili narodni, odnosno pučki govor, postaje književni jezik onoga trenutka kada se na njemu počinje stvarati tzv. lijepa književnost, odnosno autorska književna djela. Smijemo s većom sigurnošću ustvrditi kako je za prijelaz moliškoga hrvatskoga govora u moliško-hrvatski književni jezik presudna godina 1967., ali i djelatnost grkokatoličkog svećenika vlč. Božidara Vidova. Ova je godina vezana uz politička zbivanja u Hrvatskoj, odnosno tadašnjoj Jugoslaviji. Naime, 60-tih godinaXX. stoljeća godina dolazi do uspostavljanja veza moliških Hrvata sa starom Domovinom.

Zahvaljujući razumijevanju tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva, ali i nekih firmi, poglavito koprivničke „Podravke" organiziraju se u moliško-hrvatskim naseljima tečajevi hrvatskoga jezika, a 1967. pokrenut je dvojezični časopis Naš jezik. Naš jezik: glasnik molisanskih Hrvata = Lanostralingua: 1(1967): 1, 2; 2(1968): 1, 2/3, 4, 5, 10/12; 3(1969): 5, 6; 4(1970): 5/6.) U ovome dvojezičnome glasilu po prvi se puta javljaju svojim književnim prilozima autori moliški Hrvati. Od 1970-ih godina njihov se govor uzdiže do razine jezika pjesništva, proze i novinskih priloga (list Naš život). Zaslugom hrvatskog kardinala Franje Šepera veliku potporu dobili su od Crkve dolaskom hrvatskih svećenika i časnih sestara. Padom „Hrvatskog proljeća" 1971. dolazi do prekida. Vlč. Vidov je optužen u jugoslavenskome tisku kao neprijateljski agent i on, vjerojatno iz sigurnosnih razloga, ali i zbog pritiska jugoslavenske Ambasade u Rimu, napušta Molize i preseljava se u Kanadu. Ondje nastavlja jezikoslovnu djelatnost u korist moliških Hrvata (N.B:Calendario in dialetto delle localita dell'isola linguistica croata nel Molise Montemitro. Od 1973-1974 usp. stv. nasl.: Kalendar molisanskih Hrvata Mundimitra, Stifilića i Živevode-Kruča. Od 1973-1974 podnasl.: godišnjak molisanskih Hrvata, Tekst na hrv. i tal. jeziku,Vidov, Božidar. Grammatica ikavo-stokavskog govora molizanskih Hrvata, Gottaferrata 1968.)

Nakon uspostave neovisne Hrvatske, veze moliških Hrvata s domovinom ponovno dobivaju na intenzitetu posredstvom Hrvatske matice iseljenika i vladina Ureda za hrvatske manjine, a zahvaljujući suradnji s hrv. znanstvenim ustanovama ostvaruju se i znanstveni projekti o povijesnoj, kulturnoj i jezičnoj baštini moliških Hrvata. Jedna od najzaslužnijih osoba iz redova moliških Hrvata svakako je profesorica Agostina Picolli.

(U službenome životopisu ove izuzetne osobe stoji: Agostina Piccoli rođena je 1962. u Mundimitru, gdje je provela djetinjstvo i ranu mladost te razvila svoj ponosan i srčan karakter, srednju je školu pohađala u Vastu, maturiravši 1981. godine: Potom je uslijedila odluka koja se kasnije pokazala presudnom za njezino profesionalno i životno usmjerenje: upisala je studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u Hrvatskoj - zemlji svojih predaka.

Tijekom studija nije se prestala zanimati za prilike i probleme svojih zemljaka učeći, jačajući i budeći poznavanje jezika i kulture svojega naroda, kojega je toliko voljela.Godine 1993., s izvrsnim ocjenama i uz različita priznanja, diplomirala je kroatistiku i južnoslavenske filologije. To je ju još snažnije potaknulo da nastavi sa svojim djelovanjem započetim u proteklim godinama: upoznavati znanstvenu, kulturnu i političku javnost s posebnostima moliškohrvatske sredine i buditi zanimanje za moliškohrvatsku manjinu u svakoga koga je upoznala. Surađivala je s raznim organizacijama institucijama u Republici Hrvatskoj, između kojih i s Talijanskim kulturnim institutom u Zagrebu, Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti, Hrvatskom maticom iseljenika i dr. Od 1995. god. organizirala je i vodila tečajeve hrvatskoga jezika u moliškohrvatskim školama, što je kasnije, uz potporu Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske, preraslo u Hrvatsku dopunsku školu.

Antonio Sammartino

U okviru svojih aktivnosti obnašala je različite funkcije, pa je tako bila stručnjak za hrvatski jezik i kulturu u Pokrajinskom povjerenstvu za skrb o jezičnim manjinama u Moliseu, član Ocjenjivačkoga suda na natječajima dijalektne moliške poezije ("Premio dipoesiainvernacolomolisano"), utemeljiteljica i potpredsjednica Kulturnoga društva "Naš Grad" itd. Od 1996. god. bila je i novinarka u dnevniku "NuovoMoliseOggi". Sve je to prekinuto jednoga toplog svibanjskog poslijepodneva 1999., kada je profesorica stradala u saobraćajnome udesu.(N.B.,Picoli, A. Fonološki prikaz govora u Montemitru. Diplomski rad, Zagreb, 1993.. Picoli, A. (1995.) Fonološki prikaz govora u Montemitru (primjer jezika moliških Hrvata), Diplomski rad, Zagreb 1993, u: Hrvatska Obzorja, n. 4. Split, Picoli, A. (1994.) Prolegomena za rječnik govora Montemitra, u: Filologija 22-23. Zagreb, AgostinaPicoli, Antonio Sammartino: Dizionariodell'idioma croato-molisanodiMontemitro = Rječnik moliškohrvatskoga govora Mundimitra, Fond A. Piccoli-Matica hrvatska, Zagreb, 2000.)

Djelo gospođe Picolli nastavio je njezin udovac Antonio Sanmartino, zajedno sa svojom drugom suprugom Vesnom Ljubić, utemeljivši Zakladu s njezinim imenom koja uspješno djeluje do danas. Jedan je mandat (2004.-2008.) obnašao časnu dužnost počasnog konzula Republike Hrvatske u Moliseu. Posljednjih godina javlja se kao uspješan pjesnik na jeziku svoje narodne manjine. Zaklada se bavi prije svega moliškim Hrvatima, istraživanjem, njegovanjem i očuvanjem njihove jezične baštine te promiče sve vrsta aktivnosti koje pridonose očuvanju kulture i tradicije moliških Hrvata.

Izdanja u kojima se Sanmartino javlja kao autor, urednik ili prireditelj:

Antonio Sammartino, (prijevod: Vesna Ljubić-Bilušić): GrammaticadellalinguaCroato-Molisana = Gramatika moliškohrvatskoga jezika, Fondazione 'AgostinaPiccoli'/Profil International, Zagreb 2004.

Sammartino, A. (1999). Ali tagliate – parole diun libro incompiuto. / Porezana krila - riječi nedovršene knjige (priredio) Vasto.

Sammartino, A. (2001.). Studio toponomasticodelterritoriodiMontemitro. u: Foliaonomasticacroatica (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Zagreb

Sammartino, A. priredio (2001.) Segni e memoriedicinquesecolidistoria. Fondazione "AgostinaPiccoli", Montemitro

Sammartino A. / Menac – Mihalić M. (2003). Adattamentodegliitalianisminell'idioma croato-molisanodiMontemitro.In: Hrvatski dijalektološki zbornik (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). Zagreb

Sammartino, A. priredio (2004.) S našimi riči / Con le nostre parole - raccoltadicomponimentiincroatomolisano. Fondazione "AgostinaPiccoli". Montemitro

Sammartino, A. (2006,) Moliški Hrvati: petstoljetno očuvanje kulturno-jezične baštine i suvremena praksa.In: Zavičajnost, globalizacija i škola (Sveučilište u Rijeci). Gospić

Sammartino, A. (2006.) Sime do simena / Ilsemedalseme, CollanaScriptamanent, Fondazione "AgostinaPiccoli". Montemitro.

Sammartino, A. priredio (2007.) "S našimi riči" - 2. raccoltadicomponimentiincroatomolisano, Fondazione "AgostinaPiccoli". Montemitro.

Sammartino, A. (2008.) "Kako se zove.../Come si chiama", CollanaScriptamanent, Fondazione "AgostinaPiccoli", Montemitro

Sammartino, A. priredio (2009.) "Kuhamo na-našo", Collana 'Scriptamament', ComunediMontemitro / Fondazione "AgostinaPiccoli", Montemitro.

Sammartino, A. (2009.) "Osvrt na prozodijski sustav moliškohrvatskoga govora" (Cennisul sistema prosodicodell'idioma croato-molisano), in: Croatica et Slavica Iadertina, V 2009., Zadar.

Sammartino, A. priredio (2010.) "S našimi riči / Con le nostre parole" - 3. raccoltadicomponimentiincroatomolisano, Fondazione "AgostinaPiccoli", Montemitro.

Kako rekosmo, umjetničko autorsko pjesništvo moliških Hrvata staro je 45 godina. Do tada ondje je postojalo narodno pjesništvo baštinjeno od predaka koji su to pjesništvo donijeli iz Hrvatske u XV. stoljeću. (N.B.Narodne pjesme na ikavsko-štokavskom govoru stanovnika hrvatskog podrijetla Mundimitra - Sti Filića - Kruča - u pokrajini Molise - Srednja Italija = Popular Songsinthe Dialectofthe Croatian Coloniesin Central Italy: CantipopolarineldialettodellecoloniecroatedelMolise / ur. Božidar Vidov, Toronto, 1977., Scotti, G. (2006.) Hrvatski trokut u Italiji, Društvo hrvatskih književnika, Liber d.o.o. Rijeka)

Afirmaciji književnosti na domaćem narječju snažno je pridonijela i Fondacija „Agostina Picolli", s nizom pod nazivom „S našimi riči".(N.B:Duga staza postojanja: antologija pjesama na hrvatsko-moliškom jeziku = Ilsentierolungodell' esistenza: antologiadipoesieinlingua Croato-Molisana a cura di Sandro Galantini / uredništvo Ilda Begonja Vidović, Društvo prijatelja Moliških Hrvata, Split, 1993.)

Pod lijepim nazivom „S našimi riči" Fondacija „Agostina Picolli" objavljuje se i zbirka koju imamo čast predstaviti. U ovoj se obimom nevelikoj, ali sadržajem vrlo vrijednoj knjizi nalazi osamnaest pjesničkih ostvarenja. Veći dio pjesama preveden je na talijanski jezik i možemo ih smatrati dvojezičnom lirikom. Posebnost zbirke otkriva činjenica što u njoj kao gošće nastupaju dvije vodeće gradišćanskohrvatske poetese iz Austrije, Ana Šoretić i Doroteja Zeichmann. Ovo je pokušaj vrijedan pažnje i po našem sudu vrlo koristan za moliškohrvatske pjesnike. Između dviju manjina postoje već duže vrijeme kulturne, ali i ljudske veze, kao npr. brakovi.

Pisac ovih redaka ugodno je iznenađen zbirkom „S našimi riči". Već sama činjenica što se javljaju pjesnici iz redova zemljopisno izolirane etničke manjine koja se nalazi pred asimilacijom i koja nije imala prilike kvalitetno se povezati s matičnim narodom i jezikom matičnoga naroda, izaziva divljenje. Stoga snagu ovih pjesama vidimo prije svega u riječima, jer njihov zvuk, njihova melodija, njihova semantika i semiotika odišu snagom etničkog vitaliteta i šalju nam poruke iz dubine naše povijesti.

U zbirci koju predstavljamo nalaze se slijedeće pjesme:Plač/Piangi; Spim/Dormo autora Lucia Carusa, Prominit...se more? /Cambiare...si puo; Slušaj srce/Ascolta il cuore; Jena brižna duša/Una povera anima, autora Roco Giorgetta, Tvoje oč, Jena Putič, autor/ bez prijevoda na talijanski; Pi križ/ bez prijevoda na talijanski jezik ; Vami do pri/ bez prijevoda na talijanski jezik, autora Nice Pasciullo, Gledam/Guardo; Hočem tit/Voglio volere, autorice Marie Alfonsine Cocciolillo, Grad ke prominlja/Paese che cambia, autora Lucia Picollia, Ukrest tebe/Rubare te, autora Leonarda Littera, Nove riče/ bez prijevoda na talijanski jezik, autora Gianluce Milettia, Luigin/ bez prijevoda na talijanski jezik, autora Valentina Valerio Piccolia, Tvoja suza/ bez prijevoda,i Moj grad, moj kraj/ bez prijevoda nepotpisanih autora.

Ana Šoretić predstavila se pjesmom „Hrvatski pindžikulj ili panonsko-moliška litanija naseljavanja" (U čast Georgu Kleiseru i doseljenikom pred petsto ljet) Bez prijevoda na talijanski jezik, a Doroteja Zeichmann pjesmom Stup na kamenitom tlu/ L'albero sul terreno pietroso.

Predmetno tematski pjesme moliškohrvatskih autora oslanjaju se na predloške narodne poezije dajući im smisao i tembr vremena u kojima živimo. Izuzetak čini pjesnik Gianluca Miletti koji se odvažio na modernistički poetski diskurs, želeći na taj način iskazati dramu malih jezika koji nestaju u poplavi anglicizama i univerzalne unifikacije. Navodimo pjesmu u cjelini:

Kakodire reče „Si ima jena shock"
Kokodi drugo reče „Da bi ti kala jena tok"

Danas čeljade idu hamburger
Učer mangu kruh biše na guer

Dica jokaju na basket
Pri bižahu u saket

One veče male gledaju cartoon
Pri se slušaše taton

Išču toko relax
Nuvotu ne biše mangu postelja za spat

Za kumidatštokodire se hoće skotch
Pri na čava e sve gredaše a pošt

Ove nove riče ume nas te živit
Ma ke jesu one stare nikor ma zabit

Vrlo je dojmljiva svojom sentencioznošću i dubinom poruke pjesma Marije Alfonsine Cocciolillo: „Hočemtit"

Hočemtit
Hoćem moć
morem titi
hočem vit
a ka če bit?

Dvoje pjesnika Lucio Caruso i Lucia Picolli odvažili su se na rimovane stihove. S uspjehom i bilo bi dobro da nastave u tome pravcu. Zapravo, svim uvrštenim autorima potrebno je omogućiti poetski razvoj, ne samo u Moliseu, već i u časopisima matičnog naroda, poglavito onima koji njeguju dijalektalno pjesništvo, kao npr. Čakavska rič, Nova Istra, Književna rijeka, Zadarska smotra i ostalima.

Treba čestitati izdavaču zbirke na trudu, a pjesnicima na ljubavi prema materinskoj riječi. Oni su garant budućnosti, jer dok postoje njegovi pjesnici do tada će postojati i neki narod.

Đuro Vidmarović