Zvonko Sarić: Neonski zavrtanj, „Hrvatska čitaonica Subotica", Subotica 2004.

Zbirka stihova Zvonka Sarića, hrvatskog pjesnika iz Subotice „Neonski zavrtanj", objavljena 2004. godine prošla je nezapaženo u našoj javnosti. Kako je riječ o hrvatskom književniku koji živi izvan Hrvatske potrebno je pozdraviti njegovo djelo i dati mu zaslužnu ocjenu.

Zvonko Sarić rođen je u Subotici 8. ožujka 1963. godine. Piše poeziju, kratku prozu, romane i eseje. Kao autor sklon modernizmu i eksperimentiranju, izlagao je vizualnu poeziju i majilart na više skupnih međunarodnih izložbi. Zanimanje za zornu poeziju čini ga bliskim Juricu Čenaru i austrijskog Gradišća. Sariž je dobitnike Dizdareve nagrade za prvu neobjavljenu zbirku pjesama 1988.godine. Prevođen je na mađarski i engleski jezik.

Urednik je kulturne rubrike u tjedniku „Hrvatska riječ", istoimene Novinsko-izdavačke ustanove u Subotici. Do sada je objavio sljedeće zbirke: „Operi zube i kreni" (1989), „Ukrotitelji" (1995), „Anđeli na oštrici sna" (1997), „Želite li da besplatno letite" (vizualna poezija s Ilijom Bakićem, 1997),"Šinjel do svanuća" (2001), „Hvatač duše" (2003) Neonski zavrtanj ( 2004.) i romana „Prosjački banket" (2007.).

 Zvonko Sarić, kako je vidljivo iz popisa njegovih radova, raznorodan je, moderan i znatiželjan spisatelj. Osim što piše književna djela on je i pjevač rock grupe „Sherbetunderground", a okušava se i kao književni kritičar.

Zbirka „Neonski zavrtanj" pisana je bez podjele na tematske cjeline. Vrijednost joj povećava nadahnuti esej koji je kao pogovor priložio poznati hrvatski književnik iz Subotice, Milovan Miković. On se u svome eseju, ističući odlike ove zbirke, dotakao se i nekih krucijalnih pitanja glede relacije: hrvatski književnik u rasuću – sveukupna književnost naroda kojemu pripada:

„Marksizam kojim su nas davili do iznemoglosti, do granice opstanka, pred našim je očima nestao u maglicama globalističkog kapitalizma (ubuduće time će nas gnjaviti, dapače izrabljivati!), pokleknuo je pred njegovom proizvodno-potrošačkom ideologijom hoteći biti jamcem sveopće usklađenosti svijeta utirući, tobože, put blagostanju i demokraciji.

E, kad bi tomu tako moglo biti!

Sarić upravo pjeva o onom nečemu čega nema, a može biti je sadržano u vodi, u zraku, na ulici, u nama za stolom ( i pod stolom), u krevetu, u snu, u onomu čega se ne sjećamo, a trebalo bi (?), ili ipak ne (?), što bi možda moglo postojati neovisno je li predmetom našeg (ne)mišljenja, govora i šutnje. I još da je to pjevanje o stvarima koje mogu postojati, a čitatelj ih može prepoznati na ulici, u kući, u hladioniku, u kaplji krvi, u kanalizaciji, na smetlištu, bilo gdje, makar pjesnik o njima nikada nije mislio, niti govorio, niti ih je osjećao na bilo koji način, ali bez njih ni sam (ne znajući za njih) ne može, ne samo radi svijeta koje mu se obraća, kao u pjesmi" jednog od ovih dana organizirat ću sebe sama" dok stojeći „ispod Residents kišobrana/etikete Pere Ubu" zamjećuje: „život je gradilište, / toliko toga se mijenja, / a nitko nas ne upozorava; / onkraj opravdane sumnje;"

Gdje je mjesto Zvonka Sarića u mikrokozmosu hrvatskog pjesništva u Podunavlju, nastavlja Miković, sudbinski i tematski vezanog za ovaj geografski i kulturni prostor koji je pored kulture i književnosti većinskog naroda, također, određen i kulturom i književnom polifonijom ovdje živućih manjina, pri čemu je svaka u nastojanju očuvanja svoga individualiteta. Iz tih (i drugih još!) razloga hrvatsko pjesništvo nastalo na limesu, na rubu, u području izmiješanosti i stapanja, neprestanog doticanja i razdvajanja među narodima nužno stoji naspram kulture većinskog, ali i drugih manjinskih naroda, a istodobno i naspram kulture matičnog naroda, mnogo češće tražeći sebe u sveukupnosti hrvatske književnosti no što se ondje uspijeva prepoznati".

Milovan Miković ovu ozbiljnu temu zaključuje sljedećom tvrdnjom:

„Sarićevo mjesto, kao i mjesto onih koji su mu prethodili, pa i mjesto onih koji bi tek trebali doći, samo onda će se moći bliže utvrditi kada započne proces sustavnog sučeljavanja i prožimanja pjesničkih djela nastalih u ovom podneblju, tijekom svih razdoblja i njihovih poetika, s djelima koji već jesu dio hrvatske književnosti, te kad se uspostave usporedbe različitosti i sličnosti unutar književnohistorijskih, književnojezičnih i književnokritičkih obzora vrijednosti sudova i estetskih postignuća. Kada se utvrde razlozi razdvajanja i ponovnih zbližavanja, iznuđenih sličnosti i različitosti".

Zvonko Sarić je u suvremenu književnost Hrvata u Vojvodini unio svoj šarmantni osobni poetski rukopis. Njegovo je ishodište poigravanje s predmetom i sadržajem pjesama, kako bi što minucioznije zasjekao u tkivo suvremenog društva. Ne bez razloga prva pjesma u ovoj zbirci nosi naslov: „Jedino što ti treba, jest ljubav", čime aludira na poznati engleski rok-sastav, a posljednja: „Dođe dan kada zatvoriš radnju". Kao primjer Sarićevog pjesničkog rukopisa navodimo pjesmu „Maršal":

Preko zida slijepe ulice rikošeta
nošena zvukom predgrađa
klizi u tranzitu do centra
sapunska opera u pop haljini
ta tužni trenutak ove vesele večeri:
poslije zlatne groznice pečata sreće
i novog vikenda s Dunjom Lango
svatko zna da ovo mjesto ne postoji
(zazimi kada se žena prebrzo skine)
kralj je otišao, ali nisu ga zaboravili
jer rđa nikada ne spava.

Želimo da Zvonko Sarić nastavi sa pjesničkim radom, jer je pokazao književnu nadarenost u toj mjeri da je uspio izgraditi oblik vlastitoga poetskog rukopisa.

Đuro Vidmarović