Vrijedna poezija ne poznaje rub i sjedište etnije

Iz Srbije ne stižu dobre vijesti o položaju hrvatske nacionalne manjine u toj zemlji. Srbijanska Vlada i politička elita ne mare za međunarodne obveze glede zaštite nacionalnih manjina od asimilacije. Što više, manipulacijom sa subetnonimom Bunjevci izdvojili su ovaj dio hrvatske manjine u tobožnji novi narod, što je eklatantan oblik razbijanja jedne autohtone nacionalne manjine.

Na široj nacionalnoj razini Srbija na najbestidniji način hrvatsku dubrovačku književnost integrira u svoju književnu baštinu, želeći time uvjeriti svoje pučanstvo, poglavito naraštaje koji tek stasaju kao obrazovani ljudi, da je Srbija ondje gdje su i njezini pisci. Naša Vlada na to ne reagira na primjeren način. Takva izdajnička politika imati će negativne posljedice pro futuro – kod srbijanske etničke elite i dalje će se raspaljivati velikosrpske strasti, a kod Hrvata povrijeđenost. Time književnost bacamo u sferu politike i međudržavnih napetosti.

Na žalost, Hrvatski svjetski kongres, koji je prije nekoliko dana održao svoj Sabor u Zagrebu, odstranio je hrvatske autohtone manjine iz svoga programa, svevši se isključivo na iseljeništvo. I to je pogrešno i štetno.

U ovom trenutku, treba to stalno isticati, pored nepovoljnih uvjeta za spisateljski rad, među našim manjinama žive neka od vodećih imena suvremene hrvatske literature. Navodim neka od njih: Jasna Melvinger (pripadnica domicilne hrvatske manjine u Srijemu), Petko Vojnić Purčar, Milovan Miković, Tomislav Žigmanov (Hrvati Bunjevci) i Vesna Krmpotić (iseljenica)– Srbija, Jurica Čenar i Nikola Benčić (autohtona hrvatska manjina :gradišćanski Hrvati) – Austrija, Stjepan Blažetin – Mađarska. Tome dodajmo i Ljerku Totch-Naumovu, iseljenicu u Makedoniju.

Kao prilog duhovnom i kulturnom povezivanju književnika Hrvata koji žive u Srbiji kao nacionalna manjina, prilažem prikaz književnoga rada triju autora: Jasne Melvinger, Zvonka Sarića i Lazara Franciskovića. Pokušaji da to učinim u nekim našim glasilima nije uspio. Jedan od izgovora bila je godina izdanja pojedinih knjiga. Na žalost, knjige naših kolega iz Srbije možemo nabaviti jedino odlaskom u tu zemlju, ili ukoliko nam autor osobno ne pošalje svoje djelo. Kako piscu ovih redaka autori to nisu učinili, knjige sam dobio s vremenskim zaostatkom. I što sada učiniti?

Jasna Melvinger: Vozelnica. Izabrane i nove pjesme, „Orpheus", Novi Sad 2004.

Stjecajem povijesnih okolnosti, usprkos svim nedaćama koje im je donijela velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku, u Vojvodini živi snažna hrvatska književna riječ. Štoviše, možemo ustvrditi kako u ovom trenutku u Vojvodini djeluje nekoliko književnika čija djela spadaju u vrh suvremene hrvatske književnosti. To su, prije svih, Jasna Melvinger, Petko Vojnić Purčar, Milovan Miković i Tomislav Žigmanov.

Njima smijemo dodati i Vesnu Krmpotić koja je udajom prešla davno već živjeti u Beograd, dakle, napustila Hrvatsku, ali ne i hrvatsku književnost. Budući nije nikada pokazivala potrebu za sudjelovanjem u društvenom i kulturnom životu hrvatske narodne manjine u Srbiji, teško ju je svrstati među manjinske autore. No, među pisce koji žive u dijaspori sigurno spada.

Jasna Melvinger pripada srijemskim Hrvatima, dakle ogranku hrvatskoga naroda koji se tek 1918. našao u položaju nacionalne manjine. Naime, nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (ne poistovjećivati s Državom SHS!), razbijena je državno-pravna i teritorijalna cjelovitost Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Srijem je priključen Beogradskom okrugu i nikada se više nije vratio svojoj matici.

Jasna Melvinger je rođena u starodavnom hrvatskome (ako se danas smije ovako kazati!) gradu Petrovaradinu 26. svibnja 1940. Na Novosadskom Filozofskom fakultetu diplomirala je „južnoslavenske jezike i jugoslavenske književnosti", a nakon završenih postdiplomskih studija i stručnog usavršavanja u Francuskoj, na istom fakultetu je i magistrirala 1969. Doktorirala je 1981. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao asistentica na Katedri za južnoslavenske jezike Filozofskog fakulteta u Novom Sadu od 1964. do 1971., a kao suradnica, a potom i direktorica Kulturnog centra Radničkog univerziteta „Radivoj Ćirpanov", također u Novom Sadu, od 1971. do 1976.

Godine 1976. prelazi na Pedagošku akademiju, koja 1978. Postaje Pedagoški fakultet u Osijeku. Ovdje stječe i zvanje redovnog sveučilišnog profesora. U Osijeku ostaje sve do velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991.godine. Tada su sve veze s Osijekom prekinute, a ona se zajedno s mužem, Petkom Vojnićem Purčarom našla u Novome Sadu, onemogućena u odlaženju na posao i bez bilo kakve skrbi od strane države većinskog naroda.

Prof. dr. Jasna Melvinger

Jasna Melvinger je vrlo plodna znanstvenica i književnica. Za svoj pjesnički rad nagrađena je i visokim književnim priznanjem „Goranov vijenac" u Lukovdolu 1999. Objavila je sljedeće zbirke pjesama : Vodeni cvet - 1958., Sve što diše - 1963., Tako umiru starice - 1967., Svet i svetlost - 1971., Visoke strane ležaja - 1979., Avans za danas - 1985., Ljubavni soneti - 1989., Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa - 2002., Vozelnica, izabrane i nove pjesme - 2004., Vaga s anđelima - 2005.,Dunavska klepsidra - 2006. (za kojeg je dobila Goranov vijenac).

Nagrade: - 1973. - Oktobarska nagrada grada Novog Sada; - 2006. - Povelja „Visoka žuta žita" - za sveukupni književni opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti na 17. pjesničkim susretima u Drenovcima - dodjeljuje Društvo hrvatskih književnika; - 2008. - „Goranov vijenac" - za ukupan doprinos pjesničkoj umjetnosti.

Kako navodi Milovan Miković:

«Pjesništvo J. Melvinger nadasve je lirski intonirano, sklona je elegičnosti i introspekciji, a stihovi su joj profinjeno-sofisticirane intertekstualne tvorevine u koje, ponirući prema petrovaradinsko-srijemskoj jezičnoj zbilji – iz nje je izrasla – interpolira prošlo i sadašnje vrijeme, uspostavljajući pokidane niti između nepotrošene poetike srijemskohrvatskoga govornoga idioma i standardnoga hrvatskoga jezika. Stoga je, primjerice, Vaga s anđelima sretan susret pjesničkog i djela jezikoznalca, što će s knjigom pjesama Ta renesansa, ne još kao posljednja šansa, vjerojatno za dugo još, biti nenadmašiv primjer suvremene hrvatske stihostilistike. U njima nam daruje svoje ispitivačke, versifikacijske i artificijelne ritmometričke tvorbe, koje sa svakim novim čitanjem nude i otkrivaju, u ničim sputanoj igri, s pomjerenim i neočekivanim račvanjem, višesmjerne i mnogoznačne pjesničke slike svijeta. U Dunavskoj klepsidri, pak, rijeka zadobiva značaj neprikosnovene odrednice zavičajne ljubavi, a život u njezinu ozračju promatran iz davnašnjih i današnjih zbivanja melankolični i blagohumorni lirski fluid. Stihovi J. Melvinger ovjekovječuje drevnost, tišinu i spokoj petrovaradinskih ulica, objelodanjujući njeno neponištivo osjećanje svijeta Zastupljena je u više antologija i izbora, a pjesme su joj prevođene na albanski, engleski, francuski, mađarski, rumunjski, rusinski, slovački, slovenski, talijanski i turski. Za svoje je radove nagrađivana konkursnom nagradom Društva književnika Vojvodine, Oktobarskom nagradom Novog Sada, Poveljom DHK Visoka žuta žita, nagradom Goranovo proljeće i drugim visokim priznanjima. Živi i radi u Petrovaradinu».

Petrovaradin

Pišući o pjesništvu Jasne Melvinger Mile Stojić, među ostalim navodi: «U svome već polustoljetnom književnom životu, Jasna Melvinger objavila je cijelo jedno brdo knjiga. Prominentna književna znanstvenica, jezikoslovka, Literaturwissenschaftlerin, teoretičarka moderne, profesorica na sveučilišnim katedrama u Novom Sadu i Osijeku, najmanje je, izgleda, pisala pjesme – tiskala je jedanaest pjesničkih knjiga u razdoblju od 1958. godine do danas.

Vjerujući da je poezija čisti ekstrakt jezika, što se drži u malim kristalnim posudama, ova je autorica ostvarila djelo upečatljivoga lirizma i refleksije, djelo kakvom nema slična u modernome hrvatskom pjesništvu. Skrasivši se u vlastitim tihim oazama, u školjkama intime, koje bruje nekom davnom i samo istančanom uhu dostupnom muzikom, Jasna Melvinger veličanstveno konstituira onu bachelardovsku poetiku prostora, u kome dozrijevaju noći, dozrijeva očaj».

Dodjela „Goranovog vijenca" Jasni Melvinger

Knjiga „Vozelnica" donosi izbor iz poezije Jasne Melvinger. Na žalost u zbirci nije objavljen predgovor ili pogovor kojim bi se za širi čitateljski krug donijele obavijesti o rasponu i estetskim dosezima njezine poezije. Jednako tako u ovoj knjizi, očito zbog toga što je riječ o pripadnici hrvatske nacionalne manjine, zatajen je njezin etnicitet, njezin materinski jezi, te društvena i sociopsihološka konstelacija u kojoj ova poetesa radi i živi.

U „Beleški o pesniku" izostavljena je činjenica da je Jasna Melvinger istaknuta hrvatska pjesnikinja, te da ju se mora promatrati u kontekstu suvremene hrvatske književnosti. Ovakvo prešućivanje dokaz je pristranosti izdavača ove knjige, te glavnog urednika Selimira Radulovića. Istina, pjesnikinja je pristala na ovakvu cenzuru, očito zbog mira u kući. Vjerojatno zbog toga nije se priključila Društvu hrvatskih književnika, već disidentskome Društvu hrvatskih pisaca. Ovo navodimo ne zbog zamjerki već kao ilustraciju klime u kojoj živi Jasna Melvinger i njezin suprug, kao pripadnici hrvatske nacionalne manjine u Srbiji.

Lukovdol

Bez obzira na biografske manipulacije u ovoj knjizi su doneseni vrijedni stihovi Jasne Melvinger. Oni ju potvrđuju kao vrsnu poetesu koja spada u vrh suvremenog hrvatskog pjesništva. Kao ilustraciju izvanpjesničkih sadržaja koji su snažno utjecali na njezino stvaralaštvo donosimo pjesmu po kojoj je cijela zbirka dobila ime.

Dobro je znao, vidi u Srpskome rječniku, taj
veliki, ne, baš, samo ni leksikolog, Vuk
Da se, kadgod, u vinskome tome, kadgod, čak, i
Srimu, iz berbe vozio, ne, nije zapisao,
baš, kluk, nego, ipak, kljuk
Al u čemu ga je vozio, još, i moj deda Marko, ne,
samo, iz onog svog vinograda, baš,
u Zanošu
To, zamislite, nikada nije zanimalo kojeg – tog,
onako, ne, samo, dijalektološki slabo
potkovanoga junošu
Da, tu bi moro, ne baš, ziniti, sav u čudu, također,
i balkanolog Petar Skok
Još ni na taligama moga dede, onoj staroj, ne, baš,
oma, ni vozelnici, nije prošo rok
Eno je, rasušila se, već, u šupi. Ta, otkada se u
nju, onako, još u vinogradu, nije
zdruzgalo grožđe, a kroz kveč
Ja i nisam dobila u tal, baš, samo, to, već,
bezvredno, tek, bure, nego i tu, za znalce,
itekako važnu, ne samo, baš, niti riječ
Da, vozelnicu gazda Marko, ni slučajno, nije
vukel, recimo po Vuku, i kekavski, ne
kmetski, još, onaj vol
Sve mislim i na tu, doskora, još, i Pepelnicu, ni
tu ono L na kraju drugoga sloga, ne da
nije, baš, mlogozadocnilo, ne, samo,
ni da se, tek, izmijeni u to O
Ako je, tu negdi, i bila, baš, koja, čak, i vozilnica,
otandrkala je, a niz onaj sremački, u
breg, onako, usječeni, put
I ona, i to njezino, ne, zaboga, ni ikavsko, baš, to
i, i ona, i taj njen, dabome, stari, još, akut

Đuro Vidmarović