Primjedbe na izlaganje Antuna Babića koje je imao na Hrvatskom iseljeničkom kongresu 23. lipnja 2014.

U Zagrebu je 23. lipnja 2014. održan Hrvatski iseljenički kongres, koji su organizatori zbog romantičnih razloga nazvali Kongres, kao što je nekada SKH nazivala svoje sabore. Na tom je Kongresu nastupio i Antun Babić s referatom pod naslovom „Institucionalni odnos Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu". Na početku izlaganja jasno je poručio: „Stajališta koja ću ovdje iznijeti isključivo su moja i spreman sam ih, argumentima i činjenicama braniti u javnosti i na svakom drugom mjestu".Ovaj je referat objavljen na Portalu HKV-a 14. srpnja 2014. godine.

Antun Babić, generalni konzul – povratnik iz Australije

Gospodin Babić se pišući referat oslanjao djelomično na literaturu, a većim dijelom je opisivao svoja sjećanja na ljude i događaje. Sjećanja političara su podložna naravnoj težnji svakog autora za prikazivanjem svoje uloge u određenom vremenu i prostoru na optimalan način. Rijetki su poput Mahatme Gandhia izbjegli ovoj zamci, pa tako i naš Antun Babić. Budući sam i ja bio svjedokom nekih događaja koje opisuje, moje je svjedočenje legitimno koliko i njegovo, a kako se razlikujemo u opisima i ocjenama, bilo bi korisno da to javnost znade, ako ništa drugo, ono zbog starog pravila: audiatur et altera pars.

Tomislav Bošnjak, veleposlanik – povratnik iz Australije

Želim istaknti kako se s mnogim Babićevim tvrdnjama i rasčlambama slažem. Dijelovi referata su sjajno i objektivno napisani. Osobno sam bio zagovornik obnavljanja Ministarstva useljeništva i to sam javno napisao kada se od mene tražilo da sudjelujem u izradi novog Zakona i nakon što HDZ dođe na vlast zalagat ću se za takvo rješenje. Upravo zbog slaganja s mnogim Babićevim stavovima, izražavam žaljenje što je referat pisao s povišenim emocionalnim uzbuđenjem (što je dopušteno u literarnim esejima), ponekad odviše ističući osobni primjer, namećući ga kao paradigmu. Zbog toga su mu promaknule neke pogreške i nesmotrenosti, na koje želim ukazati, ne zbog polemike s autorom, već zbog toga što je najavio knjigu na ovu temu. Pri tome je ovaj referat tek uvod u knjigu.

1. Tko čini fenomen hrvatskog iseljeništva?

Referent Babić svoje izlaganje počinje obavještenjem: „Tema mojeg predavanja je institucionalni odnos Republike Hrvatske prema hrvatskom iseljeništvu". Očito je, a to se čita u sljedećim rečenicama, kako autor iz pojma „hrvatsko iseljeništvo" isključuje hrvatske autohtone manjine u europskim zemljama", što je pogreška sa semantičke, etničke, ali daleko više s političke strane. Pojmom hrvatsko iseljeništvo ne misli se samo na političku emigraciju. To je složen fenomen koji čine svi Hrvati koji su se iselili izvan Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, bilo kao skupine, bilo kao pojedinci.

Grčkim jezikom iseljeništvo se naziva dijaspora, a na grčkom ivritugalut. Gospodin Babić koristi i pojam dijaspora. Hrvatsko iseljeništvo dijeli se ugrubo u dvije skupine: stariju čine hrvatske autohtone manjine, a mlađu iseljeničke zajednice bez statusa autohtonosti. Posebnu cjelinu čine dijelovi hrvatskog naroda koji nisu dijaspora, koji se nikada nisu nikuda selili, a nalaze se u položaju nacionalne manjine. To su oni dijelovi naše etnije koji su stvaranjem državnih granica ostali izvan svojih matičnih država, npr. Hrvati u Boki kotorskoj (danas Crna Gora), Hrvati u istočnom Srijemu (danas Republika Srbija) i Hrvati u Beloj Krajini i slovenskome dijelu Istre (danas Republika Slovenija).

Prema nekim povjesničarima u takvu skupinu spadaju Hrvati u mađarskom Prekmurju (pomurski Hrvati) i Hrvati u mađarskoj Podravini. Autohtone manjinske zajednice su subjekt međunarodnog prava, dok to iseljeničke zajednice nisu. Kako to izgleda u stvarnosti svjedoče Hrvati u Austriji: gradišćanski Hrvati kao autohtona nacionalna manjina imaju posebna prava i zaštitu kao etnički kolektivitet, dok ostali austrijski državljani hrvatskoga etničkog podrijetla, kao iseljenice takvih prava nemaju. Njihova se zaštita svodi na zaštitu individualnih ljudskih sloboda.

2. Jesu li Hrvati iz BiH dio hrvatskog iseljeništva?

Gospodine Babić nastavlja: „Odmah želim istaknuti da kad govorim o hrvatskom iseljeništvu, onda se to jednako odnosi na hrvatske iseljenike iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, jer su u hrvatskom iseljeništvu i u političkoj emigraciji, koja se borila protiv Jugoslavije i za stvaranje samostalne hrvatske države, u velikom postotku sudjelovali i prednjačili Hrvati iz Bosne i Hercegovine, koji su danas od strane službene Republike Hrvatske u velikoj mjeri zapostavljeni".

Svrstavati Hrvate iz BiH među iseljenike mora se činiti vrlo oprezno, kako ih se ne bi tretiralo kao nacionalnu manjinu. Ukoliko se govori o iseljenicima Hrvatima iz BiH koji su bili djelatni u borbi za nacionalni suverenitet, tada treba spomenuti i hrvatske iseljenike iz ostalih dijelova hrvatskoga etničkog prostora. Npr. Viktor Vida i gospodin Franolić, premda Hrvati iz Boke kotorske, dali su velik doprinos sveukupnim nacionalnim stremljenjima.

Gojko Šušak, prvi Ministar za iseljeništvo u Vladi RH

3. Osobna neprovjerljiva svjedočenja kojima se može, ali i ne mora vjerovati.

Prvi primjer:

„Dok sam jutros hodao prema Markovom trgu susreo sam dugogodišnjeg poznanika iz Ministarstva vanjskih poslova, a koji trenutno obnaša dužnost jednog od glavnih savjetnika premijera Vlade Milanovića. Taj me poznanik upitao: «Ante, kuda ideš»? Odgovorio sam mu da idem na Hrvatski iseljenički kongres koji se održava u Starogradskoj vijećnici, na što mi je on vrlo otvoreno i iskreno rekao sljedeće: «Ma, Ante, znaš što - ja ti o iseljeništvu ama baš ništa ne znam. Kad mi netko spomene riječ iseljeništvo, meni pred oči dolazi slika njemačkih bauštela». To su riječi savjetnika premijera Vlade, a Državni ured za Hrvate izvan Hrvatske tj. njezina predstojnica izravno odgovara premijeru Vlade. Što možemo onda očekivati od hrvatske službenepolitike prema iseljeništvu?"

Ma koliko ova tvrdnja bila točna, a vjerujem da jest, jedan čovjek ne snosi krivnju, ili možda zasluge, za odnos Republike Hrvatske prema hrvatskome etničkom iseljeništvu. Navedeno svjedočenje može se shvatiti kao via negationis. Autor takvu nakanu, bez okolišanja ističe na početku svoga izlaganja: „No, u ovom izlaganju želim započeti i proces iznošenja istine o tome kako je u Hrvatskoj vođena sustavna borba, pa i sabotaža, protiv većeg uključivanja Hrvata iz iseljeništva u politički i gospodarski život nakon proglašenja hrvatske državne samostalnosti 25. lipnja 1991. godine. Ovdje ne želim izbjeći progovoriti i o odgovornosti nas koji smo živjeli u iseljeništvu i koji smo se nakon 1990. Vratili u Hrvatsku".

Drugi primjer:

„Dok sam bio glasnogovornik Ministarstva vanjskih poslova 1991. godine, jednog dana u Kabinet ministra Šeparovića, vidno uplašen, upao je jedan ministar u Vladi narodnog jedinstva koji je već s vrata viknuo: «Zvonko (Dr. Šeparović, koji takav strah nije nikada pokazivao), ako dođu one ustaše izvana sve će nas sve poubijati». Ministar je još živ i kasnije je stao «na pravu stranu», pa mislim da u ovom trenutku ne treba iznositi njegovo ime. No, slučaj iznosim kao pokazatelj raspoloženja i duboke ideološke podjele koje ja tada, ali i dana vlada u Hrvatskoj".

Treći primjer:

„No, ja nisam htio odustati i rekao sam Petroviću sljedeće: «Marijane, meni je potpuno jasno o čemu se radi. Oni ne žele da se stvori i razvije djelotvorno i snažno ministarstvo povratka i useljeništva. Ja neću odustati. Ako mi dadeš priliku da tebi pomognem u stvaranju ministarstva, ja sam spreman besplatno raditi u tvojem uredu još pet mjeseci. Nemam novaca za život, ali ću posuđivati i ne želim da uspije njihov pakleni plan i urota protiv hrvatskog iseljeništva».

Četvrti primjer:

„U tom sam razdoblju znao popiti kavu s povratnikom iz Pariza, Milanom Radoševićem, koji je bio savjetnik potpredsjednika Vlade za gospodarstvo Borislava Škegre, i čija se soba nalazila nedaleko od Ureda ministra Petrovića. Jednog dana me je u uredu posjetio Radošević i rekao doslovce sljedeće: «Ante, zašto gubiš vrijeme. Vjeruj mi, prema onom što ja znam, dok bude postojala ova vlada nikad neće biti odobreno stvaranje tog vašeg ministarstva povratka i useljeništva». Nažalost, bio je sasvim u pravu".

Dr. sc. Zdravko Sančević, drugi ministar iseljeništva u Vladi RH

4. Neselektivno „špotanje" odnosno optuživanje

Primjer prvi:

„Nažalost, u zadnjih desetak godina počeo je četvrti i za Hrvatsku, u demografskom, političkom, gospodarskom i sigurnosnom smislu, posebno opasan val iseljavanja Hrvata, za koji ne možemo optužiti nikoga drugoga osim nas same i nenarodne hrvatske političke i gospodarske elite koje upravljaju s Hrvatskom od 1991. godine".

Ovakvo neselektivno optuživanje svodi se na samo jedan zaključak: nikakve razlike nije bilo nakon 1991. U odnosu na razdoblje prije 1991. godine. Takva tvrdnja ne može podnijeti objektivnu kritičku prosudbu. On više spada u stranački govor.

Marijan Petrović, treći ministar za iseljeništvo u Vladi RH

Primjer drugi:

„S današnje distance i kasnijih događaja na hrvatskoj političkoj i gospodarskoj sceni, možda nije ni iznenađujuće što Hrvatska nije dobila ministarstvo za iseljeništvo u vrijeme dok su na čelu Vlade RH bili Stjepan Mesić, Josip Manolić, Franjo Gregorić, Hrvoje Šarinić i Nikica Valentić".

Navedene osobe ne mogu se svesti na zajednički nazivnik. Tim više, što je i iseljeništva došao i pročelnik Ureda Predsjednika, Hrvoje Šarinić, kasnije kraće vrijeme i predsjednik Vlade RH.

Primjer treći:

„No, Valentić se opire tom pritisku sve do 11. svibnja 1995. kad kao rezultat kompromisa za ministra u Vladi, opet bez lisnice i ministarstva, dolazi u hrvatskoj dijaspori, osim u Kanadi, potpuno nepoznat povratnik i mali poduzetnik iz Toronta, Marijan Petrović, koji nije imao potrebne ni političke niti stručne kvalifikacije za to važno mjesto u Vladi. No, takav potez nije bio plod slučajnosti nego savjesnog plana od strane već spomenutih političkih elita da onemoguće ozbiljnije oslanjanje Hrvatske na hrvatsko iseljeništvo za svoj gospodarski i društveni razvoj".

Gospodin Petrović je bio američki Hrvat, povratnik kao i Ante Babić, samo poslovno uspješniji. Ovako javno vikati kako „nije imao potrebne ni političke niti stručne kvalifikacije za to važno mjesto u Vladi" izaziva dvojbe u dobronamjernost autora. Ministar Petrović je imao svoje Ministarstvo, savjetnike, pomoćnike, nije bio glup i dobro je znao što mu je činiti. Je li to što je činio Babiću bilo po volji, drugo je pitanje. Ali Petrović je imao puni legitimitet kao ministar. Uz to on je mrtav i ne može se braniti od navedenih tvrdnji.

Hrvoje Šarinić, prvi povratnik, predsjednik Vlade RH

5. Pogrešno tumačenje povijesnih činjenica

„Do 1898. godine nisu se u Hrvatskoj vodile nikakve evidencije o iseljavanju tj. povratku Hrvata iz svijeta".

Hrvatski Sabor kao najviše političko i predstavničko tijelo reagiralo je na opasnost etničkog rasapa vrlo brzo nakon što se ta opasnost pojavila. Kao primjer navodim čuveni govor „Oratio pro Croatia" što ga je 19. studenoga 1522.oOdržao knez Bernardin Frankopan pred njemačkim državnim saborom u Nürnbergu

„Ja dođoh pred vas, svijetli knezovi i slavna gospodo, da vam živom riječi navijestim kolika pogibelj prijeti od Turčina najprije Hrvatskoj, a zatim preko nje i vašim zemljama u susjedstvu Hrvatske, i da vas osobito na to sjetim da je Hrvatska štit i vrata kršćanstva. Zato vas molim na ime sve Hrvatske, pače na ime svega kršćanstva, da već jednom date pomoć toj zemlji, koja, čemu nema drugdje primjera, sama odbija turske navale sve od onoga dana kad je Carigrad pao. Mi učinismo što se samo činiti moglo, ali dalje već ne možemo ostati bez vaše pomoći, jer smo posve iznemogli. Sve nam je uzdanje u Boga i u vas. Naš svijetli kralj Ludovik, otkad je izgubio svoj najtvrđi grad Beograd, ne može nas pomagati niti braniti; Turčina se pak treba bojati, jer se strašno osilio. Suznim vas okom spominjem kako je taj divlji naš neprijatelj preko sto naših gradova što porušio što osvojio, i kako je u našoj zemlji neizrecive okrutnosti počinio, koje sam ja nesretnik na svoje oči gledati morao. Pomislite koliki bi jadi nastali u kršćanskom svijetu da Hrvatska po nesreći padne. I o tebi se radi kad susjedova kuća gori! Naša je potreba tako prijeka da se oklijevati ne smije. Što je do mene, ja želim poći stopama svojih predaka, koji su bili na glasu među rimskim vijećnicima, koji su uvijek bili odani vašemu carstvu i koji su samo svojim junaštvom stekli sve ono što su svojim zvali po Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Da se Turčin po nesreći Hrvatske dočepa, teško bi ga odanle istisnule vojske svega kršćanstva; takva je Hrvatska po svojoj prirodi i takvi su joj gradovi. Mi nećemo prosjačiti, onako kao što sam ja vidio u Rimu da čine mnogi ugledni i poglaviti muževi iz Grčke, Mizije, Srbije i Albanije. Zato vam ne bez boli za ponos naš sve te općenite pogibelji očitujemo i naviještamo. Neka se ganu vaša prsa našim suzama; sva Hrvatska pada pred vas i moli pomoći u Spasiteljevo ime; a ja, vršeći poslanstvo svoje sa suzom u oku i prignutim koljenom, vapim za pomoć. Ako nas ostavite bez pomoći, jedno će se dogoditi od ovoga dvoga: ili će Hrvati primiti ponude turske i tako se podložiti, ili će ostaviti svoju postojbinu te se radije potucati po svijetu od nemila do nedraga nego da dođu u tursko ropstvo. Zato odlučite brzo nužnu pomoć."

Dva dana kasnije, ne dobivši nikakav odgovor, knez Bernardin Frankopan je rekao:

„Kada je tomu tako, onda vas molim da mi date bud kakav odgovor, pa da se vratim u svoju nesretnu domovinu i da joj donesem te kobne glase, te da u svojim gradovima kao pravi Isusov vojnik život svoj završim."

Poznati su zahtjevi Hrvatskog Sabora caru Ferdinandu da zaustavi iseljavanje Hrvata u habsburške krunske zemlje, a one koji su se iselili neka se planira vratiti u Domovinu kojoj prijeti etnički rasap.

6. Priznanje o nelojalnosti stranci koja ga je politički podržavala

„Iako sam do tada imao visoke dužnosti u Ministarstvu vanjskih poslova i sigurnu diplomatsku karijeru ispred mene, zbog razočaranja u kojem je pravcu Hrvatska išla u gospodarskom i svakom drugom pogledu, a posebno zbog pljačke i korupcije koja već onda bila evidentna, u listopadu 1994. godine dao sam otkaz u Ministarstvu vanjskih poslova i do srpnja 1995. godine i cijelosti sam se posvetio radu da se Hrvatsku seljačku stranku, najveću hrvatsku demokratsku stranku u povijesti hrvatskog naroda, pretvori u ozbiljnu hrvatsku domoljubnu stranku koja će biti korektiv Hrvatskoj demokratskoj zajednici i koja neće dozvoliti, da se nakon, prijeg ili kasnijeg, odlaska HDZ-a na političku pozornicu u Hrvatskoj vrate projugoslavenski hrvatski komunisti".

Godine 1994. nije bilo pljačke i korupcije kako tvrdi pisac referata. Babić je bio član Gradskog odbora HDZ – Zagreb i dobro se sjećam naše suradnje. Nije imao razloga za izdaju HDZ-a i bježanje u drugu stranku. Ta druga stranka, nakon smrti predsjednika Tuđmana ušla je u koaliciju sa SDP-om i sudjelovala u uništavanju svih prethodnih postignuća. Njegovi napori, kako navodi u referatu, da HSS bude Stranka „koja neće dozvoliti da se nakon, prijeg ili kasnijeg, odlaska HDZ-a na političku pozornicu u Hrvatskoj vrate projugoslavenski hrvatski komunisti", danas izgledaju otužno.

Upravo je ta stranka u to vrijeme pomoglada se „na političku pozornicu u Hrvatskoj vrate projugoslavenski hrvatski komunisti". Danas je Antun Babić predsjednik Odbora za iseljeništvo „Hrvatske zore", stranke koju predvodi prof. dr. Milan Kujundžić

6. nepreciznosti

„U prvoj Vladi u kojoj je predsjednik bio Stjepan Mesić, mjesto ministra u Vladi zaduženog za iseljeništvo, ali bez lisnice, dobio je do tog vremena u iseljeništvu malo poznat povratnik iz Kanade Gojko Šušak. Ta je vlada trajala manje od tri mjeseca, od 30. svibnja 1990. do 24. kolovoza 1990. godine. Šušak je za obavljanje tog važnog poslao imao na raspolaganju samo jednu tajnicu, a ne ministarstvo kako se moglo očekivati s obzirom na tadašnju neosporno ključnu ulogu i važnost hrvatskog iseljeništva u stvaranju hrvatske države".

Gojko Šušak je imao svoje Ministarstvo. U njemu je bio zamjenik ministra, dr. sc. Ivan Šimek (kasnije generalni konzul u Bavarskoj), pomoćnica Ministra, gospođa Vera Poduje n(pokojna), savjetnici Živko Kustić i Marija Peakić Mikuljan, te osobna tajnica Dunja Zloić, kasnije udana Gotovina.

Darja Krstičević, predstojnica Državnog ureda za Hrvate izvan RH

Zaključak

Ante Babić izuzetno hrabro uglavljuje svoj osobni životni put u suvremena hrvatska politička pitanja. Isto tako hrabro priznaje kako dijaspora snosi krivicu za mnoge probleme koji su nastali na relaciji RH – iseljena Hrvatska. Podsjećam na Hrvate iz dijaspore koji su obnašali vrlo odgovorne dužnosti u RH: Gojko Šušak (dva puta ministar i potpredsjednik HDZ-a), Hrvoje Šarinić (predstojnik Ured Predsjednika, predsjednik Vlade RH), Ivica Mudrinić (ministar), Branko Salaj (ministar, pa veleposlanik u Parizu) Dr. Zdravko Sančević (ministar, pa veleposlanik u BiH), barun Janko Vranicany Dobrinović (ministar, pa veleposlanik pri NATO-u), Marijan Petrović (ministar), Ante Beljo (saborski zastupnik i ravnatelj Hrvatske matice iseljenika), Boris Maruna (ravnatelj Hrvatske Matice iseljenika i veleposlanik u Čileu), Tomislav Bošnjak (veleposlanik u Iranu), Ante Babić (generalni konzul u Perthu), Mladen Ibler (veleposlanik u Australiji), Tvrtko Andrija Mursalo (veleposlanik u Južnoafričkoj Republici), Neda Šarić Rosandić (veleposlanica u Argentini), Dragutin Hlad (pomoćnik MVP), grof Jakob Eltz Vukovarski (saborski zastupnik), itd. O vojnicima da i ne govorimo: tu su dva generala stožera, Ante Gotovina i Ante Roso, generali Daidža, Glasnović i drugi.

Ante Babić je povratnik iz Australije. U jednome se trenutku našao u nezavidnoj situaciji. O tome piše sljedeće:

„Nažalost, zbog suradnje bivših komunista u HDZ-u i u HSS, taj projekt je propao i nakon što sam potrošio svu ušteđevinu koju sam imao našao sam se na ulici, bez posla i sredstava za život. U takvoj situaciji došao sam u dilemu: vratiti se u Australiju, gdje se godinu dana ranije vratila moja obitelj, ili ostati u Hrvatskoj i dalje se boriti za ideale i Hrvatsku za koju smo se, usprkos svim opasnostima, desetljećima borili i zalagali u iseljeništvu?"

O njegovome radu u Australiji malo se znade. Stoga je zanimljivo što o tome piše Mirko Vidović, nekada predsjednik Sabora Hrvatskog narodnog vijeća, Parlamenta Hrvata u dijaspori, u knjizi „Novi Ahasver". I to je tvrdnja koja se oslanja na osobna sjećanja.

„Mario me je odveo u središte Canberre. Šetali smo ulicama za pješake, kupili knjigu „The nature of Australia" i pošli na šalicu kave u jedan elektronski shoping. I tamo sreli jednog HSS-ovca, koji je htio onako, na brzinu, munuti s dva prsta pozdrava i smiješkom koji se može definirati onom pučkom: „šušu-za-gušu''. No, Dešpoja ga pomalo sadistički zadrža za rukav i reče: ne, ne, ne! Na šalicu kave pa da bar vidiš našeg Predsjednika Sabora. I mali se pokopi i zađe s nama za jedan stol u uglu kavane. Dešpoja ga poče masirati zbog potpore koju daje nekom Babiću što u Melbourneu izdaje „Hrvatsku Istinu" i koji sustavno zapodijeva svađe i truje povjerenje među ljudima koji se trude da ostvare Radićevo načelo – Vjera u Boga i hrvatska sloga. Mali poče sve na svijetu relativizirati, no Dešpoja ga drži u jedinstvenoj (ne)prilici i inzistira: evo, ti je Predsjednik, pa pitaj. Pitaj, vidi, opipaj se. Vidjet ćeš da si bio namagarčen od goreg od sebe. I mali prizna: nikad ja nisam vjerovao u Babićevo gatanje. Jer, ja sam čitao profesorovu Knjigu, ali, da nisam prodavao „Istinu'', oni bi me izbacili iz stanke".

Đuro Vidmarović