Marija Bistrica

Marija bistrica, 12. srpnja 2014.: „Štruklijada". S kolegicom Božicom Brkan i njezinim poštovanim suprugom Miljenkom, mojim dragim prijateljima, posjetio sam Mariju Bistricu u kojoj se održavalo lijepo takmičenje u pečenju zagorskih štrukli. Kao stručnjak za oblizeke Božica je snimala građu za svoj sajt. Ja sam se vratio svojoj mladosti.

Književnica Božica Brkan i autor ispred svetišta Majke Božje Bistričke (Snimio: Miljenko Brezak)

Uvijek me raduje dolazak u Mariju Bistricu. Neizbježno treba posjetiti čuvenu hodočasničku crkvu posvećenu B. D Mariji. Ovamo sam prvi puta hodočastio prije nešto više od 60 godina s pokojnom majkom i našim prijateljima iz Piljenica i Kraljeve Velike. Za razliku od današnjih, tada se hodočastilo pješice, tako sam i ja dva dana propješačio od našeg sela do Marije Bistrice. Danas mi se to čini kao daleki san.

Marija Bistrica: Crkva Uznesenja B-D. Marije - danas

Marija Bistrica: crkva Uznesenja B.D. Marije u doba moga djetinjstva

Mjesto Marija Bistrica u vrijeme moga prvog hodočašća bilo je neugledno mjesto s tipičnim zagorskim seoskim kućama. Tek je središtu bilo nekoliko većih reprezentativnih zdanja. Podignuto na uzvisini, s prekrasnim zvonikom pokrivenim ocakljenim crijepom, svetište kao da je lebdjelo iznad ruralnog ambijenta i djelovalo uzvišeno, čudesno, rajski.

Takav je bio moj prvi doživljaj i on me i danas prožme kada ugledam ovo posvećeno zdanje. U to „moje" vrijeme hodočasnike je uznemiravala „narodna milicija", nastojeći zaustaviti hodočašćenje i slavljenje Majke Božje Bistričke. Hodočasnici su spavali po štalama, sjenicima ili kućama lokalnog pučanstva. Skromno, samozatajno i vedro. Ukoliko su milicajci bili posebno revni, hodočasnici su se morali smještavati unutar prostora Svetišta i spavati na njegovim kamenim podovima. Unatoč svemu, vrijeme nam je prolazilo u molitvama, odlasku na svete Mise, ali i u pjesmi i radoznalom uspostavljanju prijateljstava s do tada nepoznatim ljudima.

Autor unutar prostora Svetišta gdje su nekada, zbog milicijskog terora morali spavati hodočasnici

Čuvene bistričke drvene igračke „žveglice"

Kao dijete radovao sam se čudesnim drvenim igračkama koje su zvali „žveglice", te licitarskim uradcima, krakeru, šabesu, medici i sličnim napitcima. Cijeli ambijent sa „šatrama" u kojima su se prodavale igračke i predmeti za uspomenu, kotlovinom, mnoštvo svijeta, raznolikost nošnji, obilje glasova...ostavljali su na mene snažan dojam.

I danas sam s ushićenjem promatrao igračke i licitarska srca, ponosan što su stavljeni pod zaštitu kao nacionalno kulturno blago. Naravno, u to vrijeme nije bilo katedrale na otvorenom kao danas, a od Križnog puta bila su podignute tek tri postaje. Hegedušićeve freske bile su nedovršene.

Bože moj, kako je sve to sada daleko! Danas je Marija Bistrica grad s lijepim kućama, uređenim središnjim trgom svetoga pape Ivana Pavla II. koji je posjetio mjesto i ovdje uvrstio našeg kardinala Stepinca među blaženike. Dovršene su Hegedušićeve freske, obnovljene freske u cintoru, a Križni put kompletiran radovima eminentnih hrvatskih umjetnika. Podignuta je crkva na otvorenom posvećena bl. Alojziju Stepincu, sagrađen samotan sestara Karmelićanki, uređen okoliš i mnogo toga drugog.

Poslije 60 godina na istome mjestu

Iz Marije Bistrice bio je moj posljednji generalni direktor Građevinskog školskog centra, mr. sc. Joisp Vuk. Premda je pripadao crvenom dijelu našeg naroda, kao direktor je bio vrlo uljudan, human, dobrohotan i duhovit čovjek. Znao je tko su članovi Osnovne organizacije SK, a tko nisu, ali to se nikada nije osjetilo u njegovome odnosu prema zaposlenima u GOC-u.

Umro je, negdje nakon demokratskih promjena, iznenada umro, njegova me smrt rastužila. Kao mlad preparandist-komunist Vuk je čak bio privatni učitelj Titovom sinu Miši kojega je Broz imao s gospođom Hertom Has. Mišu pamtim kao kolegu veleposlanika u Indoneziji, ranije diplomata nižeg ranga u Moskvi i Kairu.

Oltar s kipom Majke Božje Bistričke (Snimio a.)

U ovom najpoznatijem hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, velika svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje.

Kip Majke Božje Bistričke s djetetom Isusom, krunjen krunama koje su kopije kruna hrvatskih srednjovjekovnih kraljeva

Kip Majke Božje Bistričke potječe iz 15. stoljeća i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Osmanlija, Gospin kip premješten je u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650. zazidan u jedan prozor. Nastojanjem zagrebačkog biskupa Martina Borkovića (1597. - 1687.) kip je pronađen 1684. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.

Hrvatski je Sabor 1715. darovao glavni oltar na čast Bistričke Gospe, 1715. papa Benedikt XIV. podijelio je oproste hodočasnicima koji seispovijede i pričeste. Požar je 1880. oštetio čitavu crkvu osim glavnog oltara s kipom Majke Božje Bistričke koji je ostao posve neoštećen. Arhitekt Herman Bolle (Köln, 18. listopada1845. – Zagreb, 17. travnja 1926.), da isti onaj koji je projektirao zagrebačku prvostolnicu, obnovio je i proširio crkvu te izgradio cintor oko svetišta.

Papa Pio XI. (1922.-1939.) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike. Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer okrunio je 1935. čudotvorni kip Marije i Malog Isusa zlatnim krunama-replikama krune hrvatskih kraljeva. i proglasio Mariju kraljicom Hrvata. Govornik je tada bio nadbiskup koadjutor dr. Alojzije Stepinac. Biskupska konferencija proglasila je 1971.bistričko svetište Nacionalnim prošteništem čitavog hrvatskog naroda. Godine 1984. u Mariji Bistrici je održan Nacionalni euharistijski kongres.
Zapisana su i mnoga milosnauslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.

Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.

No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine. Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca."

Uređenje križnoga puta u Mariji Bistrici zamislili su nadbiskup Antun Bauer i njegov koadjutor blaženi Alojzija Stepinca. Zamisao se rodila gledajući križni put na Jasnoj Gori za vrijeme Euharistijskog kongresa 1935. godine u Čenstohovi. Godine 1943. postavljene su prve četiri postaje od kararskoga mramora u naravnoj veličini, a isklesane su u Italiji.
U svetištu treba pogledati fresku „Golgota" koju je počeo slikati Krsto Hegedušić.

Krsto Hegedušić: Golgota (freska u crkvi Uznesenja BDM u Mariji Bistrici)

Pročitao sam o tome: Ivanka Reberski: Marija Bistrica: Zabljesnula monumentalna freska »Golgota« u Hrvatskom nacionalnom svetištu, Glas Koncila 14 (1815) | 5.4.2009.

„Fresku je zamislio i započeo slikati Krsto Hegedušić sa suradnicima 1944., a dovršena je tek potkraj 2008. godine. Izveli su je točno prema Hegedušićevom crtanom predlošku na kartonu slikar Eugen Kokot i slikar-restaurator Egidio Budicin. (Zajednički su izveli fresku Golgota (2008.) prema izvedbenom crtežu K. Hegedušića. E. Kokot samostalno je doslikao i izveo Rođenje Isusovo (2009.), a E. BudicinBijeg u Egipat (2009.).

Cjeloviti fresko ansambl u Mariji Bistrici, koji zajedno sa Šulentićevom freskom zaokružuje ciklus biblijskih motiva marijanske tematike (od rođenja Isusa do Marijina uznesenja na nebo), najznačajniji je doprinos korpusu sakralnog zidnog slikarstva na prostoru sjeverozapadne Hrvatske u drugoj polovini 20. soljeća.).

Bijeg u Egipat

Sve je počelo u dramatičnim okolnostima pred kraj Drugoga svjetskog rata kada je 1944. godine, zalaganjem nadbiskupa Alojzija Stepinca, Krsto Hegedušić sklonjen zajedno s porodicom u Mariju Bistricu, jer je kao ljevičar »stavljen na listu taoca Gestapoa«. Teško je danas dokučiti kako su i na koji način tekla događanja, jer akteri te istinite priče nisu više među nama, no i ono malo činjenica koje su nam poznate govore mnogo.

U monografiji Krste Hegedušića nailazimo na podatak prenesen iz glasila »Hrvatski narod« od 21. V. 1944, koji glasi: »Preuz. g. nadbiskup je nakon pomnog izpitivanja i savjetovanja povjerio vodstvo obnove i preuređenja svetišta akademskom kiparu prof. I. Kerdiću, akademskom slikaru K. Hegedušiću i arh. A. Freudenreichu.«

Iz tih šturih redaka može se naslutiti što se sve krije iza te crkvene odluke. Budimo realni, nije li posve neočekivano da se u tim poremećenim ratnim vremenima pokreće obnova marijanskog svetišta s angažmanom velikog broja umjetnika i stručnjaka, napose, znade li se da su svi oni počevši od Hegedušića bili politički inkriminirani? Bilo je to u pravom smislu riječi domišljato prikrivanje spasonosnog »azila« tada ugroženim slikarima. Valjalo je stvoriti argumentirani »alibi« pred represivnim vlastima za njihovo spašavanje, što se tim sakralnim zadatkom i postiglo, a iza te dobro osmišljene ideje stajao je plemeniti lik nadbiskupa Alojzija Stepinca. Tako se na djelu očitovalo još jedno Stepinčevo hrabro spašavanja ljudskih sudbina, bez kojih bi zasigurno hrvatska umjetnost danas bila znatno prikraćena.

U tim uvjetima, našavši se u Mariji Bistrici, Krsto Hegedušić prihvatio se odgovorne zadaće da preuzme oslikavanje svetišta, uz zamolbu da mu se kao suradnici u tom poslu pridruže i slikari koji su također bili ugroženi od ustaških vlasti ili mobilizacije. Iz odlomka Hegedušićeva dnevnika na margini njegove monografije čitamo da je kao voditelj zadanog programa »angažirao 35 naših slikara i studenata.

Kao izvođači bili su angažirani: Željko i Branka Hegedušić, Ivan Generalić, Ivo Režek, Ivo Šermet, Gabriel Stupica, Ante Kaštelančić i Dragan Beraković. A kao pomagači među ostalima: Ivo Dulčić, Albert Kinert, i drugi«. Već iz suhog nabrajanja imena imalo upućenijem poznavaocu mora biti jasno koje su se tu antologijske osobnosti hrvatskog slikarstva dvadesetog stoljeća sklonile s vjetrometine u Mariju Bistricu da ih naleti rata ne pometu.

Pod vodstvom Krste Hegedušića ambiciozno je zamišljen dekorativni program fresaka s prizorima iz kristološke ikonografije na svim slobodnim zonama zida lijeve strane glavne lađe. Riječ je o zidnim plohama unutar tri lučno završena traveja omeđena polustupovima na kojima počivaju svodna rebra, što možemo pouzdano zaključiti prema krnjim fragmentima svih triju započetih fresaka, koji su ostali do danas nijemo svjedočiti o nedovršenom i naglo napuštenom pothvatu.

Nije posve izvjesno je li taj program uključivao i oslikavanje trijumfalnog luka, koji dijeli svetište od glavnoga broda, koji je poslije ranih pedesetih godina oslikao Zlatko Šulentić. Također se ne zna kako je, kada i zašto taj veliki projekt oslikavanja fresko ansambla prekinut, a bio je tek u začetku. Može se samo pretpostaviti da je sve zastalo s krajem Drugoga svjetskog rata. A poslije rata, u novim okolnostima komunističkog jednoumlja i proskribiranog odnosa prema Crkvi i svemu što je bilo s njom u svezi, bilo bi nerealno očekivati nastavak rada na tako značajnom sakralnom programu.

Od čitavog pothvata ostali su tek tragovi započetih fresaka na zidovima glavne lađe unutar tri traveja sasvim pri vrhu polukužnihluneta i Hegedušićev crtež s impresivnim prikazom »Golgote« (u smanjenom mjerilu) izrađen krejonom na kartonu. Nažalost, predlošci ostalih dviju fresaka o temi Rođenja Isusovog i Bijega u Egipat nisu se sačuvali.

U župnom uredu pronađene su nedovršene skice Ivana Generalića, jamačno njihova nesuđenog autora, od kojih je skica Bijega u Egipat nešto potpunija od skice Rođenja Isusa, koja je još posve sumarna, i to je bilo sve. Hegedušićev nacrt za »Golgotu« godinama je čamio u mraku, pohranjen, točnije »bunkeriran« u zbirci Ivana Lackovića Croate, te je i među stručnjacima malo tko uopće znao da postoji.

Godinama su otvorene kaverne započetih fresaka na zidovima crkvene lađe prizivale otužna sjećanja. Na nejasne početke iz doba rata, koji su protokom vremena negdje usputno potonuli, nadovezivala su se olovna vremena koja su uslijedila nakon rata, kad su se tek najhrabriji u istinskom vjerskom nadahnuću odvažili prihvatiti crkvenu narudžbu bez obzira na posljedice. Među prvima se na takav podvig osmjelio slikar Zlatko Šulentić 1953. godine. A bila su to još uvijek teška vremena religijskih nesloboda.

Slikarski zrelo i moderno, a ljudski hrabro, izveo je Šulentić majestetičnu fresku »Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo« na trijumfalnom luku crkvenog broda. Nedovršeni fragmenti fresaka u glavnoj lađi nadalje su ispod svoda sablasno lebdjeli.I kad se već izgubila svaka nada, dolaskom novog rektora svetišta, župnika Zlatka Korena, pokrenuta je akcija za dovršenje unutrašnje obnove crkve. Na njegovu inicijativu, ali i savjetodavnim zalaganjem nekoliko uvaženih stručnjaka, tijekom 2008. godine započeto je oslikavanje glavne lađe, i to izvođenjem Hegedušićeve freske prema postojećem nacrtu.

Pribavljen je karton sa Hegedušićevim crtežom »Golgote«, koji su autori izvedbe znalački precrtali i prenijeli do detalja u mjerilo koje odgovara površini zidne plohe. No, ono što je za uspjeh i kvalitetu freske najvažnije jest sretna okolnost da je izvođenje toga zahtjevnog i monumentalnog djela povjereno sjajnom tandemu vrsnih stručnjaka u domeni fresko slikarstva, slikarima Eugenu Kokotu i Egidiju Budicinu, što nije bio čest slučaj u sakralnoj umjetnosti na ovom sjevernohrvatskom prostoru u zadnjih pedesetak godina, već naprotiv. Njihovo veliko iskustvo na restauraciji slika i fresaka ovdje se potvrdilo na djelu.

S iznimnim senzibilitetom, ali i doličnim pijetetom prema prvotnim Hegedušićevim zamislima, njegovu stilu i pristupu, duboko etično i odgovorno pristupili su izradi kompleksnog figurativnog fresko zadatka. Egidio Budicin, vrsni restaurator s velikim iskustvom, zagarantirao je već u startu znalački pristup tehnološkim tajnama fresko slikarstva, što je jedna od bitnih komponenti visoke kvalitete koja se ovdje očekivala.

S druge strane, slikar Eugen Kokot bio je suradnik Majstorske radionice Krste Hegedušića i sudionik u izvođenju fresaka i ta mu je suradnja, prema vlastitu iskazu, omogućila da dokuči njegovo likovno bilo, njegovo disanje, osjećanje pokreta, figure, plasticiteta, da pronikne njegovu kolorističku paletu, jednom riječju da dosegne Krstinu ekspresivnost.
Iako imaginacija Eugena Kokota gotovo od samih slikarskih početaka funkcionira izvan figuracije, ona mu je snagom vlastite kolorističke izražajnosti, osjećanja za kompoziciju i strukturiranje prostornih elemenata, omogućila da dosljedno redefinira Hegedušićev gotovo veristički izričaj. U pojedinim segmentima doista se neporecivo osjeća Hegedušićeva zemljaška prošlost.

Kako bi uprizorenje što vjernije isijavalo hegedušićevski stil i način, taj se vrsni tandem nije oslanjao samo na vlastita iskustva, već je dugo proučavao tajne Krstina specifičnog rukopisa (na njegovoj poznatoj fresci u glasovitoj gornjogradskoj palači u Opatičkoj 10, današnjem Hrvatskom povijesnom institutu). Sve ove pripreme posvjedočuju s kojom su ozbiljnošću i pomnjom Kokot i Budicin pristupili realizaciji koja je uz slikarski postupak podrazumijevala podjednako cjelovitu tehnološku obradu zida, s kojeg je najprije otučena sva žbuka, potom je stavljena nova i tek se tada na posve novoj podlozi pristupilo oslikavanju zidne slike u frescoseco tehnici.

Rezultanta je monumentalno djelo koje istinski impresionira, ne samo dimenzijama, koje su uistinu monumentalne, već se dojam monumentalnosti ponajprije nameće snažnim realitetom ekspresivne interpretacije najdramatskije teme kršćanske ikonografije. Freska je smještena je na lijevom zidu glavne lađe odmah do pjevališta, zapremajući čitavu površinu od vrha do dna prvog traveja.

Njezina visina iznosi više od deset metara i na toj se izduženoj plohi razvila uskovitlana kompozicija u dubokoj perspektivi, koja se u nekoliko vertikalno komponiranih planova širi u dubinu. Zapravo, kompozicija se uspinje prema središnjoj osi s raspetim Kristom na križu, nad kojim se poput baldahina s neba slijevaju snopovi bijelih zraka. Toj simboličkoj središnjici, iza koje se metaforički nazire arhitektura crkve i svetišta Marije Bistrice, gravitiraju sve silnice dramatske figurativne scene koja stremi uvis prema raspetom Kristu, gdje se napokon sve smiruje i stapa s uznemirenim nebom.

(...)

Dosegnuti vrhunac dramatskog uprizorenja, visoka izvedbena i zanatska kvaliteta, smjelo kompozicijsko rješenje, ikonografska dosljednost tematskog prikaza, simbolika i snažna ekspresivnost - sve to postignuto je na toj monumentalnoj zidnoj slici koja s punim legitimitetom potpisuje trostruko autorstvo, kako je i signirano na zidnoj slici dolje lijevo (K. Heg. / 1944; E. Kokot / E. Budicin / 2008). Nakraju možemo samo zaključiti da je ovom freskom ostvaren jedan od najznačajnijih prinosa našem sakralnom zidnom slikarstvu na prostorima kontinentalne Hrvatske, kakav od Kljakovićevih fresaka u crkvi sv. Marka u Zagrebu nismo imali prilike vidjeti".

Osim fresaka u svetištu, treba pogledati niz fresaka kojima su oslikane stijene cintora. Njihov je autor čuveni hrvatski slikar Ferdo Quiquerez (njegov je unuk bio prvi predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora, nakon proglašenja nezavisnosti Hrvatske).

Quiqurecova freska s likovima iz moga kraja

Slikar prof. Ferdo Quiquerez (1845. – 1893.) začetnik je hrvatskog realizma u slikarstvu. Radio je, po slikarskoj modi onog vremena, velike kompozicije na povijesne teme. Bio je veoma popularan za života baš na osnovi tih kompozicija, premda su mu manja djela (pejzaži, portreti i studije) mnogo kvalitetnija. Neke su osobe imale velik utjecaj u njegovu radu: Strossmayer, koji mu je omogućio inozemnu stipendiju, i Kršnjavi, koji ga je, ne baš sretno, upućivao na uzore u klasici i renesansi.

Oskudne životne prilike (bio je nastavnik risanja u šegrtskoj školi u Zagrebu) nukale su slikara da se ogleda i u onim tehnikama (ilustracije) koje su bile slabiji dio njegova rada.Slikar Quiquerez naslikao je 22 slike u arkadama svetišta Majke Božje Bistričke. Te slike prikazuju neka čudesa zabilježena u «Knjizi bistričkih čudesa». Slikanje tih freski slikar je počeo 1882. a dovršio 1884. godine.

O njima je rekao Kršnjavi: «Quiquerezove su najbolje radnje u crkvi sv. Marije Bistričke. Osobito je dobra slika «Isus među pismoznancima». Slike su à tempera, a kasnije su kod čišćenja mnogo stradale. Mnogo bolje su sačuvane žive njegove improvizacije u područjima (arkadama) oko crkve! Primitivno rađene, mjestimično pogrešno risane, odišu ipak tolikom fantazijom , iz njih izbija toliki talent da ih svakako moramo ubrojiti među uvaženja vrijedne spomenike hrvatske umjetnosti.»Quiqurezove freske obnovio je akademski slikar Vladimir Pavlek od 1982. do 1984. godine.

Godine 1972. zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić ustanovio je nadbiskupski odbor za uređenje proštenišnoga prostora. U godinama koje su slijedile podignute su nove postaje križnog puta, djelo naših poznatih akademskih kipara: Krune Bošnjaka (V. postaja), Ante Orlića u suradnji s Marijom Ujević ( XIII.), Stanka Jančića (VII, IX, XI, XV.), Ante Orlića (X., XII., XIV.), Josipa Poljana (VI.) i Ante Starčevića (VIII. postaja).

Spomenik biskupu Borkoviću

U svetištu Majke Božje Bistričke nalaze se još mnoga vrijedna umjetnička djela. Pogledajte npr. reljefnu sliku, "Svjetlo istine", koja je izložena na štovanje u samoj unutrašnjosti crkve, bliže oltaru, izradio je 1997. varaždinski umjetnik Ladislav Gradečak. Papa Ivan Pavao II.proglasio je kardinala Alojzija Stepinca blaženim 3. listopada 1998.. u Mariji Bistrici, kada je svetište za tu prigodu posebno uređeno i dograđeno. Tu je i kip svetoga pape.

Zagrebački nadbiskup Josip Bozanić otvorio je Karmel Majke Božje Bistričke i bl. Alojzija Stepinca te posvetio samostansku crkvu 12. Veljače 2000. U godini Velikog jubileja 2000. odlukom Josipa Bozanića bazilika Majke Božje Bistričke postala je jedna od četiri oprostne crkve. Podignut je spomenik papi Ivanu Pavlu II. podno Kalvarije 18. svibnja 2003. godine.

Bez Marije Bistrice teško je zamisliti duhovnost Hrvata. Svetište Majke Božje Bistričke dio je naše narodnosne samobitnosti. Ono je hrvatska Čestonhova. Ovdje se mogu osjetiti Utjeha, Nada i Spas.

Đuro Vidmarović