Kratak izlet u grada Svetog Donata

Zadar je grad s kontinuitetom življenja od 3000 godina. Jedan je od duhovnih i kulturnih središta našeg naroda. Grad burne prošlosti. O povijesti Zadra napisane su brojne studije i knjige i još će se pisati. Arheologija na području grada, njegovoga agera i okolice nepresušno je vrelo za nova istraživanja. Svaki arheološki zahvat donosi na svjetlo dana neočekivane spoznaje. Na zadarskom Filozofskom fakultetu djeluje naša najuspješnija Katedra za arheologiju.

Akademik Mate Suić

S nostalgijom se sjećam svoga profesora antičke povijesti, akademika Mate Suića (1915.-2002.). Ostao mi je u sjećanju, ne samo kao znanstvenik, već i kao gospodin. Sada kada su godine prošle, smijem kazati kako smo po diplomatskoj službi koja nas je zadesila u jednom odjeljku života i kolege. O profesorovoj diplomatskoj službi tijekom NDH tada se tek šaputalo među studentima. Akademik je rođen u Postirama na Braču. Klasičnu filologiju, arheologiju i povijest starog vijeka diplomirao je 1941. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Karijeru je započeo kao nastavnik u Srednjoj školi u Pagu, a od 1942. do kraja rata je bio predstavnik pri Svetoj Stolici. Od 1946. do 1981. živio u Zadru. 1953. je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a od 1956. radi kao redovni profesor antičke arheologije na istom.Od 1968. do umirovljenja 1981. godine redoviti je profesor na Katedri opće povijesti starog vijeka Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Dopisnim članom JAZU-a imenovan je 1975., a redovitim članom postaje 1981. godine.

Obnašao je dužnost tajnika Odbora za izdavanje latinskih srednjovjekovnih natpisa (CILMA), potom tajnika Odbora za istraživanje rimskog limesa kao i u Odboru za izradu arheološke karte Rimskog Carstva (Tabulaimperii Romani), potom Odboru za izdavanje latinskih natpisa (Corpus inscriptio numlatinarum), odnosno u Jugoslavensko-talijanskom komitetu za prapovijest i protopovijest Jadrana kao i u sklopu Centra za balkanološka ispitivanja u Sarajevu. Zapažen je Suićev doprinos djelatnosti Muzejskog savjeta Hrvatske, Savjeta za zaštitu spomenika, Zavoda za kulturu i dr. Akademik Mate Suić bio je dopisnim članom Njemačkoga arheološkog instituta (DAI), jedne od najuglednijih arheoloških institucija u svijetu.

Suić je igrao odlučnu ulogu u razvoju te važne udruge hrvatskih arheologa. Kao predsjednik Hrvatskoga arheološkog društva pokrenuo je i uređivao njegovo glasilo Obavijesti. Bio je i počasni član HAD-a. Za bogati doprinos povijesnim znanostima akademik Mate Suić dobio je Nagradu Grada Zadra 1968., potom Nagradu Grada Zagreba 1977., republičku nagradu "Božidar Adžija", a odlikovan je i ordenom zasluga za narod 1979. godine.

Godine 1999., po prvi put u slobodnoj i suverenoj državi Hrvatskoj, dodijeljeno mu je najviše strukovno priznanje Nagrada Hrvatskog arheološkog društva za životno djelo "Don Frane Bulić". Arheološka istraživanja je vršio u Zadru i okolici, Ninu, Dugom otoku, Pakoštanima, Kašiću, Bribiru, Solinu, crkva Sv. Spasa u Cetini, Hvaru i Carnuntumu kraj Beča.Objavio je brojne rasprave i knjige: Važnost izučavanja etničke stratiografije naših krajeva u predslavensko doba, Autohtoni elementi u urbanizmu antičkih gradova našeg Primorja, Pag, Antički Nin (Aenona) i njegovi spomenici, Antički grad na istočnom Jadranu, Zadar u starom vijeku.

U Zadru je 1996. godine u prigodi 80. rođendana akademika Mate Suića predstavljena knjiga "Odabrani radovi iz starije povijesti Hrvatske – OPERA SELECTA".

Uz akademika Suića tu je i genijalni arheolog Šime Batović (1927.). Nije mi bio profesor, ali iz njegovih sam knjiga mnogo naučio o prošlosti našeg naroda.

Prof. dr. Šime Batović

Batović, Šime, hrvatski arheolog (Vrsi, 7. VII. 1927). Doktorirao arheologiju 1964. Kustos i ravnatelj (1966–78) Arheološkog muzeja u Zadru; profesor prapovijesne arheologije i muzeologije na Filozofskom fakultetu u Zadru (od 1966). Proučava prapovijest u sjevernoj Dalmaciji i Hrvatskom primorju. Djela: Stariji neolit u Dalmaciji (1966), Nakit u prapovijesti sjeverne Dalmacije (1981) i dr.

Stjepan Gunjača

Kada je riječ o studentskim danima moram se prisjetiti dr. Stjepana Gunjače (Sinj, 28. rujna 1909. - Split, 6. prosinca 1981.), hrvatskog povjesnika, muzeologa, arheologa i povijesnog topografa. Jedan je od najznačajnijih hrvatskih arheologa. U to vrijeme Gunjača je vodio žestoku znanstvenu polemiku knjigom na knjigu, sa simpatičnom, temperamentnom i pomalo nepredvidljivom našom profesoricom srednjovjekovne hrvatske povijesti, dr. Nadom Klaić. Po skrivečki smo čitali njegove Ispravke i dopune starijoj hrvatskoj historiji, I–IV, Zagreb, 1973.–1978.

O misaonosti Janka Polića kamova mnogo sam naučio iz radova poznate hrvatske filozofkinje i zadarske profesorice Marije Bride(1912 - 1993). Gospođa Brida je rođena u Selcima na Braču, 20. III. 1912., a umrla u Jelsi na Hvaru, 31. III. 1993.). Diplomirala (1935.) i doktorirala (1937.) filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1961. docentica, a od 1972. do 1982. redovita profesorica Filozofskoga fakulteta u Zadru. S težištemna antropološko-aksiološkoj i kognitivno-etičkoj problematici, pod utjecajem Bergsona, Hartmanna, Husserla, Nietzschea, Schelera i P. Vuk-Pavlovića, B. razvija svoj filozofski kredo kao traganje za onom doživljajnom jezgrom koja tvori smisao čovjekova bivstvovanja u svijetu u cjelini pov. zbiljnosti. Obogatila je hrvatsku filozofiju historiografiju analizama i studijama djela nekih istaknutih mislilaca, primjerice B. Benkovića, J. Dubrovčanina, F. Petrića, P. Vuk-Pavlovića. Gl. djela: Život-doživljaj (1937), Pavao Vuk-Pavlović. Čovjek i djelo (1974), Traženja. Filozofski ogledi (1989), Misaonost Janka Polića Kamova (1993).

Uz Zadar su vezani moji dragi prijatelji, veliki književnici, akademik Ivan Aralica (1930.) i Tomislav Marijan Bilosnić (1947.). Tu živi i najbolji hrvatski sonetist prof. Roko Dobra (1930.), i zaslužna kroatistica, dr. sc. Sanja Knežević (1981.). Preko kanala u mjestu Kali na otoku Ugljanu rođen je Joja Ricov (1929.), u mladosti discipulus Tina Ujevića, danas i sam već pomalo legenda hrvatske književnosti.

Akademik Ivan Aralica

T. M. Bilosnić

Joja Ricov

Preporučam u ove ljetne dane sljedeće knjige mojih dragih kolega:

Dr. Sanja Knežević je Riječanka koja se usidrila u Zadru. Do sada je objavila nekoliko sjajnih knjiga i držim kako joj prethodi velika znanstvena karijera. Njezina je mentorica prof. dr. Dubravka Oraić-Tolić, redovna članica HAZU, književnica: „Oči bez Domovine" 1969., „Urlik Amerike", Palindromska apokalipsa" i znanstvenica: "Hrvatsko ratno pismo 1991./92.: apeli, iskazi, pjesme / Croatian War Writing 1991/92: Appeals, Viewpoints, Poems", Zagreb: Pejzaž u djelu A. G. Matoša, MH, Zagreb, 1980; Teorija citatnosti, GZH, Zagreb, 1990; Književnost i sudbina, Meandar, Zagreb, 1995; Das Zitatin Literaturund Kunst: Versucheiner Theorie, Boehlau Verlag, Wien-Köln-Weimar, 1995; Paradigme 20. stoljeća: Avangarda i postmoderna, ZZK, Zagreb, 1996; Dvadeseto stoljeće u retrovizoru, ŠK, Zagreb, 2000; Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture, Ljevak, Zagreb, 2005; American Scream. Palindrome Apocalypse, Ooligan Press, 2005. Čitanje Matoša, 2014.

Dr. sc. Sanja Knežević i njezina mentorica prof. dr. Dubravka Oraić-Tolić (za moga sina u djetinjstvu: draga „teta Dubraska")

Sjećajući se Joje Ricova, neizbježno se sjećamo i prof. Julija Derossija (1928. – 2010.), jednog od urednika povijesno važnog Hrvatskog književnog lista, jezikoslovca i književnika. S Julijem sam sjedio kao zastupnik u drugom sazivu Hrvatskoga Državnog Sabora i jednom putovao kao član Saborskog izaslanstva u posjet Hrvatima u Slovačkoj.

Julije Derossi

Među zadarskim prijateljima spominjem i akademika Mirka Vidovića (1940.), jednog od preteča političkog pluralizma u Hrvatskoj, književnika, znanstvenika i političkog djelatnika tijekom emigracije. O tome je objavio ove godine knjigu „Kako je nastao pokret nezavisnih intelektualaca u Zadru".

Mirko Vidović i Mihajlo Mihajlov

Svako boravak u Zadru podsjeća me na prof. dr. Nikolu Jakšića (1946.). U ovom je gradu dočekao mirovinu kao sveučilišni profesor. Jakšić je unuk velikog bizantologa (možda najvećeg) Georgija Ostrogorskog (1902.-1976.). S Nikolom sam sjedio kao zastupnik u prvom sazivu Hrvatskog Državnog Sabora. Iz njegovih sam knjiga mnogo naučio o povijesti umjetnosti u Hrvata, a iz knjiga njegovog djeda učio sam povijest Bizanta.

Prof. dr. Nikola Jakšić

akademik Georgije Ostrogorski

Boraveći u Zadru, sa sjetom se sjećam Tomislava Ivčića, legendarnog skladatelja pjesma u duhu dalmatinskog melosa. Bio sam na političkoj turneji po Australiji kada je njegova protu-ratna pjesma "Stop theWar in Croatia" bila na drugom mjestu australijske ljestvice popularnih šlagera. Naši su sunarodnjaci ovo doživjeli kao afirmaciju Hrvatske u ovoj zemlji. Kasnije je Tomislav pobijedio na izborima za Hrvatski Državni Sabor i da nije bilo udesa sjedili bi zajedno u saborskim klupama. Sa zahvalnošću ističem kako mi je pomagao u predizbornoj kampanji. Često smo razgovarali u mome Stranačkom uredu.

Tomislav Ivčić (Zadar, 6. siječnja 1953. – Zagreb, 4. ožujka 1993.) bi je hrvatski pjevač zabavnih melodija, skladatelj i političar. Po završetku gimnazije u Zagrebu, već kao glazbena zvijezda, upisao je studij ekonomije, smjer vanjska trgovina, ali ga nije završio jer je uglavnom bio po nastupima. Rođeni Zadranin, bio je jedan od najpoznatijih hrvatskih pjevača i skladatelja svog vremena, zahvaljujući brojnim nastupima na festivalima zabavne glazbe 1970-tih godina na dalje.

Tijekom glazbene karijere proslavio se brojnim uspješnicama, uglavnom inspiriranim dalmatinskim folklorom, ali i obradom poznatih talijanskih canzona. U svojoj je bogatoj pjevačkoj i skladateljskoj karijeri napisao preko 200 pjesama i tekstova te snimio 23 albuma koji su prodani u 2,5 milijuna primjeraka. Među najpoznatijim pjesmama su: "Otrov s tvojih usana", "Kalelarga", "Stop The War in Croatia" i "Večeras je naša fešta". Tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj, Ivčić je skladao i otpjevao pjesmu na engleskom jeziku "Stop the War in Croatia".

1990. godine postaje članom Hrvatske demokratske zajednice, za koju se u veljači 1993. i kandidira za zastupničko mjesto u Hrvatskom saboru koje na izborima i osvaja. Nekoliko tjedana prije stupanja na navedenu dužnost i kratko nakon intervjua u tjedniku "Globus", pogiba u prometnoj nesreći u Zagrebu u kojoj je poginulo još troje ljudi. Pokopan je na zagrebačkom groblju Mirogoj. Njegova braća su također poznati hrvatski pjevači: Vedran Ivćić, kao i stariji polubrat Đani Maršan, hrvatski pjevač i skladatelj, u novije vrijeme i diplomat.

Tomislav Ivčić i moj sin Branimir (tada 9-godišnji dječak) u Zagrebu 1993. godine.

Šećući Zadrom ne mogu ne sjetiti se moje nekadašnje veleposlaničke tajnice, a danas uspješne diplomatkinje RH u Sarajevu, prof. Maje Foretić, kćerke povjesničara prof. dr. Dinka Foretića. (1911-1995.) kod kojega je pokojni predsjednik Franjo Tuđman branio doktorsku tezu.

Maja Foretić Pećnik

Svima je znano, ali uvijek na to treba podsjećati: u Zadru su vrijedne Benedinktinke sačuvale neprocjenjivo hrvatsku kulturno blago, u koje spada i prva hrvatska knjiga „Čikin časoslov". Čikin časoslov je prvi časoslov u Europi koji je kao književna vrsta u svome praobliku, kao laički osobni molitvenik, nastao u Zadru u 11. st., gotovo dva stoljeća prije nego u ostalim dijelovima Europe. Ujedno je to i prva cjelovito sačuvana hrvatska knjiga (o kojoj je iscrpnu studiju napisao Marijan Grgić, a za tisak priredio Josip Kolanović).

M. Krleža: Zlato i srebro Zadra, Zagreb, 1972.

Mora se odati priznanje Miroslavu Krleži zbog njegovoga zauzimanja za zlato i srebro Zadra. I danas su Benediktinke čuvarice ove neprocjenjive hrvatske kulturne baštine. Promatram stariju časnu sestru kao marno i strpljivo objašnjava posjetiteljima sadržaj izložbe.

„Zadarskom zlatu" posvetio je vrijednu knjigu i naš suvremeni književni velikan Tomislav Marijan Bilosnić. Preporučio bih čitateljima i njegovu knjigu „3000 za dar" posvećenu Zadru.

U ovom gradu nalazi se i čuveni arheološki muzej s eksponatima koji su neodvojivi dio naše nacionalne samobitnosti. Upravo se dovršavala nova muzejska postavka. Netko od suradnika sadašnje ministrice kulture došao je otvoriti ovu izložbu. Priredili mu prijem, čak su maskirali mladiće u odore gladijatore kako bi dočarali antički Rim. Zgrozio sam se, ne zbog antičkog Rima, već zbog toga što se u ovom zdanju nalaze neki od najvažnijih spomenika naše narodnosne samobitnosti i bilo bi primjerenije da su mladiće odjenuli u odore srednjovjekovnih hrvatskih vitezova. Mogli su pozvati alkare iz Sinja. Nisam se želio ni približiti takvom društvu.

Čikin časoslov

Uvijek treba ponavljati, jer se to namjerno „zaboravlja" u državnim medijima, kako je u Zadru je utemeljeno prvo hrvatsko Sveučilište. Dakle, ne mletačko, tursko, ili francusko, već hrvatsko. Na otkriću te činjenice treba zahvaliti vrijednome i prezaslužnome prof. dr. Stjepanu Krasiću (1938.), „bijelom fratru" (Dominikancu) iz Dubrovnika, koji je radni vijek proveo u Rimu na čuvenom Angelicumu (vidi: Generalno učilište dominikanskog reda u Zadru ili 'Universitas Jadretina' 1396-1807), 1996.). Prof. dr o. Vlč. Stjepan Krasić je rođen u Čitluku. Po struci je povjesničar. Bio je dugogodišnji profesor crkvene povijesti na rimskom sveučilištu Angelicum (Pontifica Studiorum Universitatis a S. Thoma Aquinatein Urbe). Dopisnim je članom HAZU, hrvatskoga PEN-centra, Povijesnog instituta Dominikanskog reda u Rimu, Hrvatskoga povijesnog instituta u Rimu i drugih znanstvenih udruga i institucija. Nakon što se umirovio, otišao je živjeti i raditi u Dubrovnik, u drevni Dominikanski samostan.

Imao sam čast upoznati profesora Krasića u njegovome dubrovačkom Domu.

Prof. dr. Stjepan Krasić

Na zadarskom Forumu pogledajte svakako crkvu Svetog Donata, čudesno djelo hrvatske ranosrednjovjekovne sakralne arhitekture. Na ovome mjestu papa sveti Ivan Pavao II. doživio je 2003. velike ovacije „ljubljenog puka hrvatskog" koji mu je dugo skandirao: "Ostani s nama".

Zadar, ponedjeljak – blagdana Marije Majke Crkve – 9. lipnja 2003.

Završnica trećeg pastirskog pohoda pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj, bila je u Zadru. Papa je toga dana u zadarsku zračnu luku doputovao u 10:30 sati, te je, nakon pozdravnih ceremonija, oko 11:00 sati doputovao na zadarski Forum, gdje je u 11:15 sati započeo Službu riječi u zajedništvu s oko 120.000 hodočasnika. Svoje stoto pastoralno putovanje izvan Italije i treći posjet Hrvatskoj, papa Ivan Pavao II. je zaključio riječima: «Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera... Poznata mi je tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje, i siguran sam da će ti tvoje zalaganje omogućiti da i ti ugledaš bolje dane»! Oko 12:45 sati Sv. Otac je došao u zadarsku zračnu luku «Zemunik», te nakon svečane oproštajne ceremonije, u 13:47 sati zrakoplovom Croatia Airlines otputovao put Vječnog grada, put Vatikana.

Crkva Sv. Donata (izvorno Sv. Trojstva) najvrjedniji je spomenik predromaničkog graditeljstva ranog srednjeg vijeka (9. stoljeće) u Hrvatskoj i simbol grada Zadra, a zbog osebujnog oblika jedna od najznačajnijih takve vrste u Europi. Po tipu gradnje slijedi oblike dvorskih crkava kružnog tlocrta od ranobizantskog do karolinškog razdoblja. Ipak, po svojoj gruboj monumentalnosti (visina 27, a širina 22 metra), neobičnom cilindričnom obliku i dvostrukim unutrašnjim prostorom ističe se originalnošću, bez nekih izravnih uzora. Prema predaji sagradio ju je zadarski biskup sv. Donat u 9. stoljeću, a spominje je u 10. stoljeću u svom glasovitom djelu "O upravljanju Carstvom" bizantski car Konstantin Porfirogenet.

U vrijeme gradnje ove monumentalne crkve Hrvatskom vlada dinastija Trpimirovića.(oko 810.- 821. Borna; 821.-oko 835. Vladislav; oko 835.-oko 845. Mislav; 845.-864. Trpimir; oko 864.-876. Domagoj; 876.- 878. Domagojevi sinovi nepoznatog imena; 878.-879. Zdeslav; 879.-oko 892. Branimir; oko 892.-oko 900. Muncimir (Mutimir); oko 900.-oko 910. Petar; oko 910.-924. (925.) Tomislav. Crkva je izvorno je bila posvećena Svetom Trojstvu, a imenom Sv. Donata počela se nazivati tek od 15. stoljeća.

Konačno, u Zadru je radni vijek proveo moj znanac i zavičajnik, književnik Slavko Mikolčević (1919.-2008.). Rođeni Slavonac, iz Gunjavaca kod Nove Gradiške, u zadarski je kraj, najprije u Preko potom i u Zadar došao po završetku 2. svjetskog rata, po zadatku. Radio je kao nastavnik u osnovnim i srednjim školama te odgojitelj u Đačkom domu gdje je dočekao mirovinu. Zadar, u kojemu je bio jedan od osnivača Matice hrvatske i časopisa 'Zadarska revija', nije napustio ni tada.

Pisao je kozerije, humoreske, putopise, jedan roman, najviše ipak poeziju, objavljenu u četiri zbirke. Prvu, 'Kameni pleteri raspleteni'; objavio je 1951. godine i potom u još tri izdanja pod nazivom 'Srušeni grad'. Stihovima se obraćao i svojoj Slavoniji pa joj je uz zbirku 'Slavonijo, tužna mati', u ratnom Zadru, uz svijeće u podrumu napisao i 'Slavonijo, što su ti učinili?', a gradu s kojim je ostao do kraja vezan, također u danima Domovinskog rata, 'Vrijeme bez primjera'.

Posljednju zbirku, tiskanu 1996. naslovio je 'Pjev starog fauna'. Čuvena je njegova pjesma „Srušeni grad"

Tko kaže
da grada ovog nesta
ispod neba?
Staro mu kamenje samo
sazvati treba
na stara mjesta
i bit će grad:
kamen do kamena
ulice povijesne
iako tijesne
za naša ramena.

Davne, 1987. boravio sam sa svojom školom u maloazijskom antičkom gradu Efezu. Ondje, na ostatcima veličanstvenog i sjajnog akustičnog amfiteatra sažeo sam Slavko stihove u varijantu:

Tko kaže da grada tog nesta!
Treba staviti kamenje
Na prava mjesta
I bit će grad!

Treba posjetiti u Zadru čarobne morske orgulje i neobičnu skulpturu „Pozdrav Suncu", zapravo, kako sada kažu, instalaciju, rad arhitekta Nikole Bašića.

Pozdrav Suncu sastoji se od tri stotine višeslojnih staklenih ploča postavljenih u istoj razini s kamenim popločenjem rive u obliku kruga promjera 22 metra. Osim Sunca gledajući od zapadne strane, a poviše Morskih orgulja nalaze se i ostali planeti Sunčevog sustava. Veličine ploča Sunca i planeta su proporcionalne, kao i udaljenosti središta svake ploče same za sebe, no oboje istovremeno nisu, jer bi planeti morali biti udaljeni od nekoliko stotina metara do nekoliko desetaka kilometara od Sunca na instalaciji. Ispod staklenih ploča nalaze se fotonaponski solarni moduli preko kojih se ostvaruje simbolična komunikacija s prirodom, s ciljem da se, kao i s Morskim orguljama, ostvari komunikacija – tamo zvukom a ovdje svjetlom.

U kromirani prsten koji okružuje ploče s fotonaponskim modulima, upisana su imena zadarskih svetaca. Pokraj njihovih imena i datuma na koji se slave upisana je deklinacija sunca sjeverno ili južno od ekvatora (DEC-minimalno -23 stupnja do maksimalno 23 stupnja), visina Sunca u meridijanu na taj datum (ASM - AltitudoSoles im Meridien) i trajanje Sunčeve svjetlosti na taj blagdan (npr. 15:10:12) čime instalacija postaje svojevrsni kalendar. Taj je astronomski dio napravljen uz stručnu pomoć dr. Maksima Klarina, profesora u Pomorskoj školi Zadar. Istovremeno sa zalaskom Sunca uključuju se i rasvjetni elementi ugrađeni u krug, te po posebno programiranom scenariju proizvode iznimno dojmljivu svjetlosnu igru. Vrijeme uključivanja i isključivanja instalacije odredio je dr. Klarin, i to za narednih 50 godina.

Instalacija je koštala 8 milijuna kn (bez PDV-a), a cjelokupno uređenje okoliša u njenoj blizini 50 milijuna kuna.

U Arheološkom muzeju snimio sam izložak koji je nazvan „Nosač za sol iz groba starohrvatskog ratnika s nalazišta Ždrijelac kod Nina". O ovom važnom arheološkom artefaktu vidi: Franjo Smiljanić i Slavomir Sambunjak: „O besmrtnosti i svjetlosti kazuju kosti", Dometi br. 12, Rijeka, 1982., str. 67.-76.

Ovaj arheološki artefakt otkriva duhovnu povezanost starih Hrvata sa zoroastrizmom i indoiranskim prostorima. Trebalo bi ponovno objaviti navedeni broj „Dometa" kojega još uvijek izdaje riječki Ogranak Matice hrvatske. Na žalost, profesori Smiljanić (koji je 2012. preminuo) i Sambunjak nisu s više vraćali pitanjima koje postavlja navedeni arheološki nalaz.

Šetajući Zadrom lagano je uočiti zgrade koje su novo sagrađene s nakanom da se stilski uklope u njegov nekadašnji izgled. Tek pogledom na razglednice Zadra prije Drugog svjetskog rata možemo shvatiti što se desilo. Naime, Saveznici su ga 1944. besćutno bombardirali, razorivši veliki dio arhitektonske baštine, od antike do suvremenog doba. Još se uvijek nisu razjasnili razlozi ovog barbarskog čina, zbog toga što u Zadru nije bilo vojarni, niti vojne industrije. S vojničkog gledišta on nije trebao doživjeti tako strašno razanje.

Zadar nakon savezničkog zračnog bombardiranja

Slušam diskusije o ponovnom aktualiziranju 20 godina stare zamisli o prokopavanju kanala između staroga Zadra i kopna, kako bi ponovo postao otok, kao što je nekada i bio. Ručam u restoranu nekadašnjeg slavnog sportaša Skoblara, na trgu punom antičkih spomenika. Ovdje bi se trebao prokopati nekadašnji kanal. Mislim, kako od toga neće biti ništa. Slično kao i s idejom o tunelom ispod Medvednice.

Đuro Vidmarović