Bosanskohercgovački Muslimani

Izetbegović je 1970. objavio „Islamsku deklaraciju", kao političko-vjerski program u kojem se promovira državni ustroj temeljen na principima sunitskog. Radi se o teokratskom projektu koji se zalaže ne samo za revitalizaciju islamskih načela u društvima u kojima žive muslimani, nego i za pravni poredak i političku vlast baziranu na šerijatskom pravnom sustavu.

Tekst je vidljivo panislamistički po svojoj intenciji: Izetbegovićeva je utopija proklamacija muslimanske vlasti i odbijanje, kako totalitarno komunističkoga, tako i sekularno-demokratskog zapadnoga društvenog i političkog modela. Iako nije fundamentalistički radikalan u svojoj retorici, niti dogmatski ortodoksan kao vehabijski pokret krajnje protuzapadne provenijencije - razvidno je da je Izetbegovićev spis politički program na crti islamskih utopijskih nacrta koji su nastajali od druge polovice 19. stoljeća kao reakcija na pritisak zapada i izazove modernizacije.

Pod njegovim vodstvom BH Muslimani mijenjaju etnonim i postaju Bošnjaci. Nakon toga uslijedile su logične, hitne i stoga agresivne akcije koje su ih trebale predstaviti kao etnos, a to su: stvaranje vlastitog književnog jezika, stvaranje vlastite „znanstveno fundirane" povjesnice i etnogeneze, dok vjeru i tradicije imaju. Književni jezik pod nazivom „bošnjački" njihovi jezikoslovci pokušavaju stvoriti na unikalan način: miješanjem četiriju jezika, hrvatskoga, srpskoga, arapskoga (kuranskog) i turskog iz vremena 19. i 19. stoljeća.

Njihovi povjesničari grčevitim naporima nastoje stvoriti vlastitu povjesnicu koja će ih prikazati kao samosvojan slavenski narod i k tome domicilan u BiH, čime bi se udaljili od statusa turske nacionalno-vjerske manjine. Zbog toga se možemo susresti s tekstovima koji tumače kako su Hrvati i Srbi u BiH politički izmišljena populacija, jer su Bošnjaci njezino izvorno pučanstvo. Da su u promičbi vrlo uporni kazuje i tekst u BH Wikipediji. Ako usporedimo tekstove pod leksikografskom natuknicom „Bošnjaci" u BH i RH Wikipediji uočiti ćemo bitne razlike. Takve razlike zbunjuju javnost, a ponekad i uveseljavaju.

1. BH Wikipedija o „Bošnjacima"

„Bošnjaci su južnoslavenski narod u Bosni i Hercegovini, sa značajnom manjinom u drugim balkanskim zemljama, posebno u susjednoj Srbiji, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Vode porijeklo od srednjovjekovnih Bošnjana, Slavena koji su nastanjivali tadašnju Bosnu. Dolaskom Osmanlijske imperije masovno su prihvatili Islam. Bošnjaci govore bosanskim jezikom, te se služe latinicom i ćirilicom. Većinu Bošnjaka čine muslimani, dok je manji broj agnostika i ateista. Kao nacija pripadaju kako nevropskom tako i islamskom civilizacijskom naslijeđu.

Historija imena

Slavenska plemena koja su se naselila na području današnje Bosne i Hercegovine ime svoje domovine su preuzeli od starosjedilaca, Ilira, za razliku od Hrvatskih i srpskih plemena koja su novu domovinu nazvali po sebi (Hrvatska i Srbija).

Bošnjaci su svoje ime izveli iz imena Bosna. Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva u antičkim dokumentima poznat kao: Bathinus i Basan. U oba slučaja naziv se odnosi na rijeku Bosnu, Bathinusflumen. Drugi oblik se u dokumentu navodi u ablativu: Ad Basante, a nominativ koji označava ime rijeke glasi Basan. Pod ablativnim oblikom se spominje grad na ovoj rijeci, po kojoj je i dobio ime: "na Bosni", "grad na rijeci Bosni". U ilirskom jeziku Bathinus se čita Basinus, a predstavlja latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli naziv Bosna, na način da je fonetskom transformacijom od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a potom Bosna.

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. Bosnensis) prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države. Prva zabilježena upotreba riječi Bošnjak desila se 1440. godine kada je Tvrtko II. Kotromanić poslao bosansku delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Varnenčiku na izboru za kralja Ugarske i Hrvatske. Tada je vođa bosanske delegacije rekao da su: "Bošnjakom isti pradjedovi bili kao i Poljakom".

U počecima osmanlijske vladavine polako dolazi do promjena u bosanskom jeziku te se narodna imena na ak kao Poljak, Slovak više upotrebljavaju pa i riječ Bošnjak. Sa stabilizacijom osmanlijske vlasti, riječ Bošnjak upotpunosti zamjenjuje srednjovjekovno Bošnjanin. Riječi kao Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti su označavali pripadnika bošnjačkog naroda odnosno potomke srednjovjekovnih Bošnjana. Dok istovremeno riječ Bošnjak-taifesi označava svakog pripadnikaBosaqnskogejaleta bez obzira na narodnost, kulturu i jezik. Bošnjak-kavmi i Bošnjak-milleti je označavalo čovjeka koji je pripadao bošnjačkom narodu, govorio bosanski jezik, slijedio bošnjačku i bosansku kulturu.

Kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini u 19. vijeku, pod uticajem susjednih zemalja Srbije i Hrvatske su nadvladala srpska i hrvatska nacionalna imena, potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne označitelje. Bošnjački narod je od sredine 19. vijeka prošao kroz niz faza nametnutih imenovanja i preimenovanja (Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jugoslaveni-muslimani , Muslimani), što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih zemalja i političkom slabošću i malim uticajem Bošnjaka tog doba na društvena zbivanja, da bi na koncu vijeka konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine. Danas sama riječ Bošnjak označava pripadnika bošnjačke nacije, koji govori bosanski jezik, slijedi bošnjačku i bosansku kulturu, te vodi porijeklo od Slavena srednjovjekovne Bosne koji su se nazivaliBošnjanima. Istovremeno riječ Bosanac danas ima slično značenje, ako ne i identično, kao Bošnjak-taifesi sa time što označava svakog pripadnika države Bosne i Hercegovine bez obzira na naciju. Iz bošnjačke percepcije bosanstvo i bošnjaštvo su čvrsto povezani i međusobno prožeti, jer Bošnjaci prije svega svoj identitet vežu za domovinu Bosnu.

Korijeni

Bošnjaci potiču od Slavena koji su naseljavali područje današnje Bosne i Hercegovine. Neka novija istraživanja tvrde da korijeni Bošnjaka sežu dalje od historije Slavena i da su ilirskog porijekla. Iliri koji su živjeli na području današnje Bosne su se dolaskom Slavena asimilirali.

Srednji vijek

U srednjovjekovnoj Bosni, stanovnici su se nazivali imenom Bošnjani. Veliki uticaj među Bošnjanima je imala šizmatička ili heretička Crkva bosanska, zbog čega je na Bošnjane pokrenuto nekoliko krstaških ratova.

Jugoslavensko doba

Bošnjaci su bili konstitutivan narod u SFRJ od 1971. godine, pod imenom Muslimani. Bošnjaci u Titovoj Jugoslaviji prvih dvadeset godina komunističke Jugoslavije nisu imali pravo na kostitutivnost, niti pravo na upotrebu vlastitog imena, koje su upotrebljavali tokom historije. Hamdija Pozderac, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine tokom 70-ih godina 20. vijeka, prilikom ustavnih promjena je pokušao vratiti historijsko ime Bosanci, koje je bilo zabranjeno, a koje se koristilo u Osmanskoj iAustro-Ugraskoj carevini kao Bošnjaci do pred Prvi svjetski rat, te tokom postojanja Jugoslavije u kolokvijalnoj upotrebi (termini Bosanci i Bošnjaci naizmjenično). Nakon dogovora sa Titom, krajem 60-ih godina nađeno je kompromisno rješenje da se dâ mogućnost nacionalnog izjašnjavanja pod imenom Muslimani (sa velikim slovom M), odnosno u obliku Musliman (u smislu narodnosti).

Pozderac, svjestan činjenice da u Jugoslaviji u tom trenutku nije pogodna klima za punu nacionalnu afirmaciju Bošnjaka, prihvatio je kompromis kazavši čuvenu rečenicu "Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo... Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime ali ćemo otvoriti proces"

(...)

1990. godine se osnivaju bošnjačke partije Stranka demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a potom i Muslimanska bošnjačka organizacija koju predvodi Adil-beg Zulfikarpašić. Svjestan činjenice da je sazrelo vrijeme za ponovnu afirmaciju nacionalnog imena, septembra 1993.Izetbegović daje podršku Drugom bošnjačkom saboru, koji okuplja intelektualnu elitu, i donosi deklaraciju o vraćanju imena Bošnjak.

(...)

Agresija na Bosnu i Hercegovinu

Cilj agresije na Bosnu i Hercegovinu je bila podjela BiH između susjednih država, Srbije i Hrvatske, te uništenje Bošnjaka. Armija RBiH, MUP RBiH, HOS, te ostale patriotske snage pod komandom Predsjedništva RBiH koje su se borile za multietničku državu su spriječile podjelu BiH i istrebljenje Bošnjaka sa teritorije BiH.

Bošnjaci nakon agresije

U dejtonskoj Bosni i Hercegovini prošlog vijeka, Bošnjaci su uz Srbe i Hrvate konstitutivan narod na teritoriji cijele BiH. Većinu čine u većem bh. entitetu, a pogotovo u sljedećim kantonima: Unsko-Sanskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Sarajevskom i Goraždanskom.

Bošnjaci danas

Danas, nacionalna svijest je prisutna kod većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U toj državi, Bošnjaci čine veliku većinu na području doline rijeke Bosne i zapadne Bosanske krajine, a također čine značajan dio stanovništva Hercegovine. Trenutno se smatra da Bošnjaci čine između 50% i 55% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. No, bez popisa nemoguće je znati zasigurno.
Nacionalna svijest je se isto proširila među Bošnjake u susjednim državama. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori (Naročito na području Sandžaka). Grad Novi Pazar ima najveće bošnjačko stanovništvo izvan domovine.

Još 40.000 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj, a 32.500 živi u Sloveniji. Međutim, neki od njih su se izjasnili kao "Muslimani" ili "Bosanci" na zadnjim popisima. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17.000 Bošnjaka.

Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Turskoj.

U nekim od tih zemalja (naročito u Turskoj) bivše generacije bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrisane u domaće stanovništvo. Ipak, većina su bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu, i često posjete Bosnu i Hercegovinu.

(...)

Bošnjačka nacija još uvijek ima par značajnih problema da riješi. Najprije treba se proširiti nacionalna svijest među onim koji se još uvijek smatraju "Muslimani u smislu narodnosti" ili "Bosanci". Takođe, stari srpsko-hrvatski jezik, koji je učilo nekoliko generacija Bošnjaka, treba zamijeniti standardiziranim bosanskim jezikom. Ipak, što se tiče nacionalne svijesti, Bošnjaci su danas u daleko boljem položaju nego što su bili prije samo petnaest godina.

(...)

Bošnjaci kao i Albanci su prihvatali Islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u prihvatanju islama od Bošnjaka je bila relativna slabost crkve i kršćanstva na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje. Tokom srednjeg vijeka Katolička i Bosanska crkva su se natjecali za vjernike ali nijedna nije bila vrlo dobro organizovana. Zbog toga bilo je vrlo lahko da brojni Bošnjaci zamijene njihovo staro narodno kršćanstvo za narodni Islam.

(...)

Trebalo bi se isto napomenuti da je u 16. vijeku postojao posebni Bošnjački pravac Islama. Osnivač je bio Hamza Hali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Poznat kao Hamzevijski islam, njegov rast je prekinuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1753. godine. Smatra se da se je Hamzevijski islam sastojao od mješovitih islamskih i kršćanskih uticaja.

Vođa Bošnjačke Islamske zajednice je reisu-l-ulema. Trenutni reisu-l-ulema je Husein Kavazović. Bivši Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "bosanski" Islam ali podržava "evropski" Islam u Bosni i širom Evrope. Također podržava prijateljske odnose sa zapadnim svijetom i kulturom.

Simboli

Ljiljan1

Liljan2

Ljiljan, simbol Bošnjaka

Zastava bh muslimana

Zastava Turske

 

2. RH „Wikipedija o „Bošnjacima"

„Bošnjaci su narod nastanjen ponajviše u Bosni i Hercegovini, kao i na području pokrajine Sandžaka u Srbiji i Crnoj Gori. Ima ih oko 3 milijuna, od toga oko 2 milijuna u Bosni i Hercegovini, a velik broj Bošnjaka živi u Turskoj, približno 350 000. Pripadaju islamskom civilizacijskom krugu, a potječu od islamiziranoga pučanstva srednjovjekovne Bosne, kao i susjednih država i područja koja su bila dulje vremena pod turskom upravom.

Nastanak i povijesne mijene bošnjačkog imena

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. Bosnensis) prvotno označuje jedino pripadnika srednjovjekovne bosanske političke jedinice. U početcima osmanske vladavine Bošnjak (turcizirano povijesno Bošnjanin) ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti, dok se izraz Bosnalu odnosio na islamizirano domaće pučanstvo. Potom, za ustaljene turske vlasti, riječ Bošnjak označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne (Bošnjak-milleti), pa i izraz Bošnjak-kavmi znači samo bošnjački narod za što je prikladniji bio naziv Bošnjak-taifesi, koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili plemenskom značenju. No, to je bila samo jedna od oznaka koju je vlast teokratskog islamskog carstva rabila u svojemu birokratskom aparatu. Samomu je duhu Osmanlijskoga Carstva bila strana bilo kakva ideja o nacionalnome okupljanju ijednoga dijela prostranoga imperija, a kamoli i sama pomisao da bi muslimani i kršćani neke vojno-političke jedinice tvorili ikakvu nadkonfesionalnu zajednicu.

Već u razdoblju sustavne islamizacije od 15. do 18. stoljeća postoji prepoznatljiva diferencijacija u znaku trojnoga sastava na vjersko-narodnosnoj osnovi. Sami su pak narodi koji nastanjuju Bosnu i Hercegovinu za sebe upotrebljavali različite nazive: od Bošnjak u cijelome spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih.

Za situaciju u BiH je značajno da nema povijesnoga kontinuiteta po kojemu bi bilo koja nacija u sadašnjoj Bosni i Hercegovini ostala vjerna pre-dosmanskomu kulturno-civilizacijskom nasljeđu i pri tome zadržala bosansku etničku samosvijest. Glavni baštinici predturske bosanske kulture i povijesnoga sjećanja, Hrvati Bosne i Hercegovine, sačuvali su, preko institucije franjevačke provincije Bosne Srebrene, predaju o starijoj prošlosti i tradiciji. No, samo kao jednu, subnacionalnu razinu pripadnosti podređenu općoj, hrvatskoj nacionalnoj identifikaciji.

Glede ostalih nacija koje žive u Bosni i Hercegovini: Bošnjaci ili Bosanski Muslimani svoj nacionalni postanak vežu za osmansku vlast i odanost islamskomu kulturno-civilizacijskomu krugu, te je predturska baština (dobrim dijelom sačuvana u katoličkim crkvama i samostanima) za njih, i na emocionalnoj i na etničko-identifikacijskoj razini, nešto posve strano; Srbi pak, iako autentični baštinici pravoslavnoga udjela u kulturi srednjovjekovne bosanske države, zbog pretežito katoličkoga karaktera te države i civilizacijske povezanosti iste s hrvatskim srednjovjekovnim prostorima od Slavonije do Dalmacije, također nisu zadržali sjećanje na staru državu u svojoj nacionalnoj tradiciji, niti smatraju da je bosansko ime dostatno da izrazi njihov nacionalni identitet.

Postanak bošnjačkoga naroda

Sadašnji je bošnjački narod (Bošnjaci, Muslimani, Bošnjaci muslimani) nastao najvećim dijelom islamizacijom, od 15. stoljeća nadalje, starosjedilačkoga bosansko-hercegovačkoga pučanstva (uglavnom Hrvati; kao što su bila plemena Bašča i Banjani u Malom Psetu), kao i stanovništva okolnih zemalja (Srbije, Hrvatske, Crne Gore), uz udio asimiliranih albanskih, turskih i drugih pojedinaca, došljaka iz ostalih zemalja Osmanskoga Carstva koje je obuhvaćalo i sjevernu Afriku i dobar dio prednje Azije do Irana do Irana.

Ideologija i samodefinicija Bošnjaka vremenski zaostaju i kasne za hrvatskim.

Najveći dio prošlosti, do oko 1900., današnji narod Bošnjaka se smatrao Turcima, a u ovom surječju, to bi značilo muslimanima (turske provenijencije). Iako svjesni razlika prema pravim Turcima (oprjeka Turci-Turkuše, nepoznavanje turskoga jezika među širokim slojevima), činjenica je da su praktički svi muslimani doživljavali Tursku kao domovinu, željeni islamski dom, te da, iako su gajili odanost i prema užoj domovini Bosanskom pašaluku, to nije bilo od presudnoga značaja sve do 19. st. kada se pojavljuje osjećaj da će ih Turci ostaviti na cjedilu (neovisnost Srbije, Bugarske,..). Glavna je odanost islam, a središnja političko-civilizacijska vizura postojanja Osmansko Carstvo - bez ozbiljnijih pokušaja autonomije. Razmišljanje muslimana Bosne opisao je i suvremenik Vuk Karadžić: "Nego oni zakona turskoga misle da su pravi Turci, i tako se zovu, premda ni od stotine jedan ne zna turski."

Islamizacijom, stariji je identitet (kršćanski) radikalno izmijenjen, prebrisan. Teško je naći sličnoga primjera u povijesti (možda u Indiji - no, to je upitno.). Bosanski su Muslimani praktički prestali s ikakvom značajnijom aktivnošću koja bi uključivala i iskazivala njihov etnicitet (npr. Iranci su u stoljećima poslije islamizacije razvili bujnu književnost na perzijskom jeziku pisanu arapskim pismom, uz legendarne autore kao što suFiredusi, OmarHajam, Rumi, Hafgiz, itd.; Firdusi veliča i predislamski Iran).

Za razliku od toga, muslimani su, osim veoma malobrojne literature na narodnom jeziku (aljamijado književnost s piscima kao što su Mehmed Erdeljac (Hrvatska pjesma, 1588.), HevajiUskjufi, Hasan Kaimija, itd. te rječničkim djelom Uskufija), potpuno prešli na pismenost na orijentalnim jezicima, poglavito turskom. Taj fenomen, iako se za njega zna, nije još dovoljno istražen (obrađen je u knjigamaSmaila Balića). Esencijalno, radi se o izuzetno vitalnoj spisateljskoj aktivnosti koja je pokrivala sva područja (lirsku i mističnu poeziju, teologiju, medicinu, matematiku, alkemiju, astronomiju, filologiju, putopise, naznake historiografije, itd.) i to golema većina na turskom, manji dio na arapskom, te najmanji na perzijskom/iranskom.

Ako bi se i pokušala naći paralela kod ostalih konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, odmah je vidljivo da takve paralele nema. Hrvati jesu pisali i na latinskom, no to je onda već bio mrtav jezik, za razliku od veoma živog turskog. Također, spisateljska aktivnost Hrvata na hrvatskom je kudikamo opsežnija od one na latinskom, pa i kada se ta dva jezika prožimaju (npr. u gramatikama). Kod Srba se radi o ustrajanju na okamenjenoj verziji srpskog crkvenoslavenskoga, a ne, recimo, grčkoga. Raznovrsnost i opseg intelektualne produkcije bosansko-hercegovačkih muslimana na turskom (dijelom i arapskom) pokazuje da su oni u kulturnome pogledu bili integralnim dijelom tursko-islamske uljudbe. Od stare Bosne na jezičnom pogledu ostala je begovica, tj. brzopisna ćirilica, bosančica, kao i manji broj tekstova na narodnome jeziku (aljamijado književnost). Što se ostalih aktivnosti tiče, od vojnih do pravnih, od graditeljskih do umjetničkih, Bošnjaci su neodvojivim dijelom turske ekumene, praktički bez ičeg zasebnog što bi, u značajnijoj mjeri, afirmiralo njihov bosanski identitet, bilo kao nastavak predturskog, bilo kao južnoslavenski islamski. Tako je bilo, u glavnim crtama, od 15. do početka 19. stoljeća.

Početkom 19. stoljeća, pa sve do konca (ili do austrougarskog zaposjedanja Bosne i Hercegovine 1878.), dolazi do porasta nezadovoljstva muslimanskoga plemstva u BiH jer se osjećaju izdanim pred prijetećim napredovanjem Austrije, kao i ugroženi reformama u Osmanskome Carstvu koje su smjerale na oduzimanje povlastica islamskom elementu u odnosu na inovjerce, poglavito kršćane. Uz bune poput Gradaščevićeve (poslije koje su uslijedile represalije), muslimani kao zajednica ipak nisu raščistili s nacionalnim ciljevima i odnosom prema Turcima: iako bijahu često u izravnim sukobima, ostala je i dalje snažna lojalnost prema Osmanskom Carstvu.

Tada velika većina muslimanske elite, poglavito inteligencije, trajno odseljava u Tursku, te tako dolazi do pravoga civilizacijskoga prijeloma, opet u povijesti slabo zabilježenoga. Naravno, u masi od preko 100 000 do 200 000 iseljenika većinu su činili obični ljudi, no za kristalizaciju novoga nacionalnog identiteta je ključno da je otišla, u golemoj većini, školovana tursko-islamska elita. Tako su se muslimani u Bosni i Hercegovini našli na brisanom prostoru: odanost prema Turskoj, i dalje snažna, više nije imala uporišta u školovanoj eliti, a južnoslavenska bilo kojega oblika (hrvatska, jugoslavenska, srpska, bošnjačka) bila je tek u zametcima. Ovom prekidu u duhovnoj orijentaciji, jedva slabijem od islamizacije, nije do sada posvećivano dovoljno pozornosti.
Moderna nacionalna kristalizacija

Bez da se ide u pojedinosti, može se reći da je od 1878. do 1990. među Bošnjacima vladalo dosta konfuzno stanje. Jedan dio toga razdoblja (ugrubo, do 1918., a uz prekide i do 1945.), dominiralo je mišljenje da su Bošnjaci sastavni dio hrvatskog naroda jer su kroz povijest bili obitavali na području Hrvatske sve do prodora Turaka. Bošnjačka se politička elita se, tijekom 20. stoljeća, poistovjećuje s hrvatskom, posebice u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Prema legendi o dolasku Hrvata u 7. stoljeću je to pleme naselilo područje Bosne, te tamo osnovalo Hrvatsku na području od rijeke Drine do Drave. Poslije 1945., dominantnom postaje jugoslavenska ideja koju je smislio Josip Broz Tito, koja je omogućila kakvu-takvu nacionalnu emancipaciju pod imenom Muslimani. Hrvatska i bošnjačka postajumarginalnima, a srpska se očituje više preko srpski obojenoga jugoslavenstva.

Velika većina naroda se u tom razdoblju koje je potrajalo preko 100 godina osjećala nečim posebnim i različitim u odnosu na susjedne Hrvate i Srbe (za što postoji dovoljno dokumentarnoga materijala) no, nije znala na koji način artikulirati svoju zasebnost (usput-nije to znala ni intelektualna elita). U takvoj je konstelaciji jugoslavenstvo bilo idealno: krovni pojam za još nedovoljno kristaliziranu naciju koja se bolje osjeća u višenacionalnim sklopovima jer još nije dozrela za samobit. Sličan je primjer s Hrvatima i Ilirskim pokretom u 30-im godinama 19. stoljeća. No, problem je u tom što se ova identifikacija vremenski poklopila s modernim i postmodernim globalnim procesima poput sloma komunizma, rasta panislamizma, globalizacije i opće plime nacionalizma u svijetu koja je pratila slom nadnacionalne komunističke ideologije.

Slomom komunizma i Jugoslavije, te Ratom u Bosni i Hercegovini, dogodilo se, u teoriji i prevladavajućoj praksi, definitivno nacionalno samoosvješćivanje Bošnjaka. Paradoks je da je jedno od najstarijih povijesno-teritorijalnih imena (doduše, u modificiranome turskom obliku), Bošnjak, postalo najmlađim nacionalnim imenom-plebiscitarno je usvojeno 28. rujna 1993. na Drugom bošnjačkom kongresu kao novo staro ime za pripadnike naroda koji se dotada službeno zvao Muslimani. Tako je narod kojega korijeni sežu u slavenska osvajanja i seobe u 6. i 7. stoljeću, a identitet u odnosu na susjedne narode od 15. stoljeća i turskih osvajanja, konačno postao nacijom u punom smislu riječi.

Pokušaji nacionalizacije bosanskih muslimana

Nastojeći suzbiti hrvatski i srpski nacionalizam, koji su bili držani opasnim za interese Habsburške monarhije u Bosni i Hercegovini, Benjamin Kallay promicao je misao o posebnoj bosanskoj nacionalnosti (bošnjaštvu), koja je bila zamišljena kao brana protiv razvijanja posebnih, neizbježno iredentističkih nacionalnih pokreta na osnovi vjerskih podjela. Međutim, Kallayevo međuvjersko bošnjaštvo nije bilo puka izmišljotina. Kao što je tradicija bosanske državnosti prije otomanske vlasti bila jaka među katolicima Bosne i Hercegovine, a čuvali su ju osobito bosanski franjevci, tako je i povijest bosanske autonomije u okviru otomanske države bila jaka među muslimanima. Unatoč tome, Kallayevo bošnjaštvo uhitilo je korijen samo među muslimanima, koji su bili objekt hrvatsko-srpskog suparništva i koji su, poput Kallaya, opravdano strahovali da bi jedinstvo Bosne i Hercegovine moglo biti ugroženo ako bi se znatan broj muslimana počeo odlučivati za hrvatsku i za srpsku nacionalnost. Hrvatska elita, koja je ekonomski bila slabija od srpske, sastojala se uglavnom od sitnih trgovaca, činovnika i svećenstva, ali je ipak bila dovoljno jaka kako bi skinula Kallayevu zabranu s bilo kakve manifestacije hrvatskog nacionalnog osjećaja. Prije 1899. nisu bila dopuštena čak ni pjevačka društva s hrvatskim imenom.

Očito, ni srpska ni hrvatska nacionalna ideologija nisu mogle isticati većinske zahtjeve na Bosnu i Hercegovinu bez pridobijanja muslimana. Otuda su proistekli zahtjevi za "nacionalizacijom" muslimana, to jest za njihovim svrstavanjem bilo u hrvatsku ili u srpsku nacionalnost. Ishod tih sporenja bilo je bošnjaštvo, kao prvo obrambeno sredstvo ponosnih muslimanskih spahija protiv nacionalnih pokreta nekadašnjih njihovih kršćanskih podložnika. I budući da sva vrhovništva umiru dostojanstveno, samrtna pjesma Bošnjaka, koju je 1891.SpjevaoSafvet – beg Bašagić, sve uvaženiji muslimanski pjesnik veoma plemenita roda, glasila je ovako: "Od Trebinja do brodskijeh vrata, nije bilo Srba ni Hrvata". Tri godine poslije, Bašagić je postao aktivist Starčevićeve stranke u Zagrebu i izjašnjeni Hrvat.

(...)

Suvremena veza s Turcima

Turski predsjednik Sulejman Demirel bio je jedan od čimbenika koji je doveo do potpisivanja Splitske deklaracije, koja je pak omogućila Daytonski sporazum i kraj rata u BiH. Time se uz tradicionalne velesile koje su iskazivale interes za ovo područje još početkom 20. stoljeća (Veliku Britaniju, Francusku i Rusiju), u mirovni proces uključila i moderna Turska, politički, ekonomski i vojno (u snagama SFOR-a sudjelovala je i turska vojska).

Mustafa Cerić, vjerski vođa BiH-Muslimana, prilikom posjeta turskom premijeru je izjavio "Turska je naša mati, tako je bilo, tako će i ostati" i "Mi jesmo Turci, po našem povijesnom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. " Sama izreka iznosi mišljenje Cerića . Iako su pojedinci među Bošnjacima izražavali neslaganje s tom izjavom, nije zabilježena reakcija bošnjačkih političara. Nacionalni Kongres Republike BiH,patriotska organizacija koja okuplja Bošnjake raseljene širom svijeta s ogorčenjem je komentirala nedavne događaje kada su Bošnjaci, isticali obilježja Turske, slaveći pobjedu ove reprezentacije u dramatičnoj završnici meča s Hrvatskom na Europskom nogometnom prvenstvu. To je ocijenjeno kao trijumf Ratka Mladića ,budući da je on u Srebrenici govorio o tome da je riječ o «osveti Turcima».

Za vrijeme utakmice Hrvatska-Turska na Euro 2008. velik dio Bošnjaka je navijao za Tursku. Po gradovima BiH sa većinskim bošnjačkim stanovništvom (kao i onima sa značajnom manjinom, poput Mostara) okupljale su skupine bošnjačkih navijača sa turskim zastavama uzvikujući "Ovo je Turska!" Iako su neki uglednici ,kao npr. glumac Emir Hadžihafizbegović, ustvdili kako to ne odražava pravo stanje stvari te da je većina Bošnjaka navijala za Hrvatsku. U BiH nije zabilježeno nijedno javno okupljanje bošnjačkih navijača u potporu hrvatskoj reprezentaciji.U povodu tih događanja održavane su javne rasprave na Federalnoj TV o identitetu BiH-muslimana.

Mnogi gradovi u BiH s bošnjačkom većinom nose imena osmanlijskih vladara. Tako npr. u središtu Sarajeva postoji ulica Mehmed-paše Sokolovića", a u Bihaću ulica Sulejmana Veličanstvenog, kao i ulica Mehmed paše Bišćevića.

Mnoge ustanove i kulturno-umjetničke organizacije Bošnjaka u BiH nose nebošnjačka imena iz doba Osmanskog carstva. Bošnjački ansambl iz Sarajeva nosi ime sultana Mehmeda el-Fatiha. Na obilježavnjima genocida u Srebrenicu događalo se da su pojedinci nosili turske zastave.To je izazvalo osude u pojedinim bošnjačkim krugovima.

Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu otvorio je Turski kulturni centar JunusEmre u Sarajevu. Tomsprilkom je izjavio kako je Sarajevo tursko.Dao je ohrabrenje Bošnjacima da budu "ovdje sigurni kao vlasnici Sarajeva i BiH". Pored toga turski je ministar i elaborirao tezu o osmanlijskoj vlasti u BiH kao osobito pozitivnom razdoblju njezine povijesti, tj. da islamizacija srednjovjekovne Bosne nije bila njezino zatiranje, nego njezina akulturacija. Tako je obnovljen i stari politički prijepor o prirodi turske vlasti u BiH. Za potkrepu tvrdnje o emancipatorskoj prirodi turske vlasti, koju je nazvao „zlatnim dobom Balkana", ministar je spomenuo Mehmed-pašu Sokolovića,tj .da bi on ostao običan srpski seljak da nije poturčen".

Zaključak

Mladi nogometaš Edin Džeko, srušio je svojom iskrenošću teoriju o Bošnjacima kao domicilnom pučanstvu, različite povijesti od Hrvata i Srba. On je Turčin, odnosno pripadnik turske nacionalne manjine. To je njegov etnički identifikacijski kod. To je njegovo demokratsko pravo. Kao što je demokratsko pravo svakom muslimanu u BiH da se etnonimski odredi prema vlastitoj historijskoj svijesti.

Edin nije dao svoju izjavu izvan konteksta tursko-bosanskohercegovačkih međudržavnih odnosa. Konačno, na takvom izjašnjavanju inzistira i današnja Republika Turska. Njezin premijer, moćni političar Ređep Erdogan obznanio je, doduše u verbalnom obliku, kako su Turska, Kosovo i BiH – jedno.

Edin nije usamljen. Npr. u Sarajevu djeluje folklorni ansambl koji je dobio ime po Sultanu Mehmedu el-Fatihu. Dana 27. listopada 2013. ovaj je ansambl predstavljen slijedećim riječima:

„Ansambl postoji 8 godina. Ovo je ansambl koji ima dvije domovine. Prva naša domovina je naša lijepa Bosna. Druga naša domovina je naša majka Turska. Naš zajednički duhovni otac je Fatih Sultan Mehmed II Uhišaldosum. Fatih Sultan Mehmed II Uhišaldosum je donio prije gotovo 6 stotina godina divni Islam u Bosnu. To je najveći poklon koji je turski narod dao Bosni Kada su Turski vojnici Fatih Sultan Mehmed Uhišandosum ulazili u Bosnu učili su jednu ilahiju.

Tu ilahiju su naši očevi, naši djedovi pamtili i sačuvali do današnjeg dana. Fatih Sultan Mehmed i kad je bio u Bosni napisao je i jedan vrlo važan dokument za istoriju čovječanstva.Napisao je prvu povelju o ljudskim pravima u Europi. Mi u Bosni ljubomorno čuvamo taj dokument.Na tragu tog dokumenta, na tragu što se nalazi u tom dokumentu falaalahu dragom i danas živi u Bosni, a to je ravnopravnost svih naroda koji žive, koji večeras u ovom ansamblu zajedno nastupaju djeca svih nacija, i Bošnjaci, i Srbi i Hrvati zajedno, ....".

Fenomen sličan BH-bošnjaštvu postoji u Gruziji (Georgiji) i Bugarskoj. U Gruziji islamizirani Gruzijci poznati su pod subetnonimom Adžari, a pokrajina u kojom žive zove se Adžarija. Nakon raspada SSSR-a u uspostave suverene Republike Gruzije, Adžarija se pokušala odvojiti od matice zemlje i proglasiti samostalnom, jer su Adžari tvrdili kako oni više nisu Georgijanci već poseban etnos. Vlada ih je morala smiriti oružanom silom.

U Bugarskoj žive Pomaci, za turske okupacije islamizirani Bugari. Pomaci (bug.помаци) ili Muslimanski Bugari (bug. българи-мохамедани) tretiraju se kao etnička podgrupa Bugara, koja pretežno živi u Bugarskoj, kao i u sjeveroistočnoj Grčkoj. Nacionalno se identificiraju kao Bugari, Turci, Grci ili Pomaci. Bugarska statistika ih ne iskazuje posebno, ali prema posljednjem popisu stanovništva iz 2001. godine broj etničkih Bugara muslimanske vjere je oko 130,000.

Svjesni smo da je odnos Hrvata iz Hrvatske, a poglavito Hrvata iz BiH s tamošnjim Muslimanima / Bošnjacima vrlo složen i opterećen povijesnim prijeporima. Te prijepore obilato koriste i neke strane zemlje, ne samo Turska. Ovo otkriva i nedavni povratak hrvatskog lidera iz vremena Domovinskog rata, Darija Kordića, iz 17 godišnjeg zatvora na koji je osuđen zbog tobožnje krivnje za tragediju sela Ahmića, dok se sve slobodnije otkriva režija ove tragedije od strane jedne Države koja imam svoje interese u BiH.

Bošnjačka elita učiniti će povijesnu grešku ukoliko nastavi s neiskrenom politikom, kakvu je provodila do sada. S jedne strane razvija manjinski kult Otomanske imperije kao ne-okupatorske sile u BiH i Turske kao matične Domovine, s druge strane inzistira na Bošnjacima kao posebnom i jedinom domicilnom narodu u BiH koji ima prava na dominaciju i političko gospodstvo, s treće strane podržava Dajtonski sporazum o tri konstitutivna naroda, a u praksi djeluje na istiskivanju i diskriminaciji Hrvata, s četvrte strane javno proklamira laicistički islam, dok se u praksi širi radikalni i agresivni vid islama, poznat pod nazivom vahabizam, neograničeno financiran iz vahabitske Saudijske Kraljevine. Ne želimo se miješati u njihove poslove, ali BiH je Država i hrvatskog naroda, i to nitko ne bi trebao zabacivati.

Đuro Vidmarović

Ned, 16-06-2019, 07:54:12

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Donacije

Svaka donacija je naravno dobrodošla, a može se uplatiti na naš račun kod Hrvatske poštanske banke.

IBAN računa: HR8023900011100330929.

Za devizne uplate swift kod Hrvatske poštanske banke je: HPBZHR2X.

Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.