Joja Ricov: Fonetski polisemantizam alias govorno višeznačje, „Crograf", Zagreb, 2014.

Pišući o Joji Ricovu čovjek ne može izbjeći gorčinu, pa i duboko razočaranje zbog odnosa naše tzv. političke i kulturne elite prema njegovome književnom djelu. Riječ je o intelektualcu koji je još kao mladić imao sreću da ga veliki Tin Ujević primi u svoje posvećeno literarno društvo. Od te grupe probranih još su živi i hvala Bogu, radini, Joja Ricov i Anka Petričević. Međutim, rijetko je koji od hrvatskih književnika prolazio životnu kalvariju sličnu onoj koju je prošao Joja Ricov.

Šikanirali su ga progonili i u zatvor bacali svi režimi kojima je morao biti podanik. Ovaj ga posljednji jedini zabacuje. O tome sjajno svjedoči u knjizi „Moj antifašizam: autobiografija", objavljenoj 2006. godine.Talijanski okupatori su ga progonili jer nije želio talijanizirati svoje ime i prezime, njemački okupatori su ga držali u logoru Musapstan, a komunisti, premda je bio partizan još kao maloljetnik, na njemu su se iživljavali, od onemogućavanja bilo kakve socijalne promocije, sputavanja u umjetničkom razvoju, nedavanju zaposlenja, pa do bacanja u logor na otoku Sveti Grgur, uz prethodni martirij u zatvoru koji se nalazi u Zagrebu u Savskoj cesti.

U njegovoj biografiji stoji:

Joso Ricov (Joja) rodio se u Kalima (Zadar), 25. ožujka 1929. kao prvorođenac u otočkoj obitelji ribara Ive i Jakice rođene Rakvin (izvorno Raquin, francuskog podrijetla) kućanice i težakinje. Osnovnu školu završio je u Kalima (1940.), započeo soboličilački zanat, pohađao klasičnu gimnaziju pri Nadbiskupskom sjemeništu u Zadru (1941.-1943.), odakle je zbog otpora talijanizaciji hrvatskog obalnog područja (pa čak i vlastitog prezimena Ricov u Rizzo!) te jasno izražena rodoljubnog, slobodoumna i antitotalitarističkoga stava isključen pod optužbom „ateist" i komunist", početkom srpnja 1943.

Sudionik hrvatskog otpora, zatočenik u njemačkom konclogoru Musapstan kod Zadra (1944.), po završetku nastavlja i završava realnu gimnaziju u Zadru (1945.-1950.), upisuje se i diplomira na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao profesor slavistike (1959.).

Ostatci komunističkog logora na otoku Sveti Grgur

Otoci Sveti Grgur i Goli Otok – mjesta strašnih titoističkih mučilišta

Poglavito je zločinački bio odnos prema Joji od strane titoista, jer on nikada nije pripadao nikakvoj urotničkoj udruzi, koteriji, tajnom bratstvu, podzemnoj organizaciji ili špijunskome leglu, nije bio ni ustaša niti domobran, već partizan, nije propagirao terorizam, već pacifizam, nije bio nacionalno ili rasno isključiv jer je podržavao borbu afričkih naroda za slobodu, a obožavao pokojnog Mandelu... Nije bio agresivan, pijanica, narkoman, mjesečar, niti leprozan.

Štoviše riječ je o izuzetno miroljubivom čovjeku koji sugovornika oslovljava s „mileni", antialkoholičaru, psihički zdravom, pjesnički lepršavom i teatralnom, poliglotu, te enciklopedijski obrazovanom i intelektualno nadmoćnom intelektualcu. Što je to onda kod titoista izazivalo toliki bijes kada je riječ o Joji Ricovu da su ga bacali u logor? Odgovor je začuđujuće jednostavan: imao je snažnu nacionalnu historijsku svijest i naglašeno rodoljublje koje nisu mogli slomiti, osim da ga ubiju.

Široj javnosti manje je znano da je Ricov nadareni slikar, čiji je stručni razvoj spriječen od strane ideoloških kerbera.

U biografiji čitamo: „17. srpnja 1959., neposredno po povratku s III. festivala jugoslavenske poezije na autoputu „Bratstvo i jedinstvo" (relacija Beograd – Ohrid) uhićen i zasužnjen (Savska cesta 60) u Zagrebu, odakle je 26. studenoga 1959., bez procesa i presude izgnan u dvogodišnje zatočeništvo na Grgur (otok sv. Grgura, do Golog otoka u Kvarneru). Na peticijsku intervenciju prijatelja Salvatorea Quasimoda, talijanskog nobelovca, kod Predsjednika SFRJ, osobnim nalogom Josipa Broza Tita 19. travnja 1961. pušten iz zatvora".

Opet paradoks: Ricova su optuživali kao klerikalca, klerofašista, nacionalistu i Bog bi znao što sve nisu izmišljali, a on je prijateljevao s jednim od vodećih talijanskih komunista, književnikom – nobelovcem Salvatoreom Quasimodom, koji, čuvši da je Joja osuđen i odveden u logor, intervenira kod maršala Tita, kako bi ga ovaj vrhovni faktotum oslobodio.

I ne samo to, Quasimodo dolazi Joji u goste, na njego čarobni otok i rodno mjesto Kali i ondje u jednom trenutku oduševljenja ljubaznošću domaćina i ljepotom krajolika kliče „Živjela Hrvatska", a ne „Živjela Jugoslavija". (Vidi fotografiju) Možemo zamisliti bijes udbaških obavještajaca i njihovih naredbodavaca kada su saznali za ovo! Ponovo je bio kriv.

Salvatore Quasimodo i Joja Ricov

Ali, ako nam je „razumljivo" zašto su Ricova progonili fašisti, nacisti i komunisti, nije nam lagano shvatiti zbog čega je ostao „izvan struje" nakon demokratskih promjena, odnosno uspostave suverene RH? Velike nacionalne književne nagrade su ga mimoišle, a HAZU ga nije izabrala niti za člana-suradnika. (Doduše, tako je postupila i s nekoliko ostalih velikana, kao što su npr. Anđelko Vuletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Anka Petričević, Miro Mađer, Nevenka Nekić, Željko Knežević, itd.)...

Odgovor bio jedino ovaj: zabacuju ga i dalje zbog toga što se nije promijenio: nije ušao ni u jednu stranku, niti u jednu grupaciju, nije postao sljedbenik bilo koje istaknute političke ličnosti, a mnoge takve ličnosti žarile su u vrijeme komunizma (Ricov je od 1. travnja 1968. do 12. studenoga 1970. član uredništva „Hrvatskog književnog lista" kao jedan od utemeljitelja Zajednice samostalnih pisaca TIN, što se ne zaboravlja), a žare i danas, što je ostao samosvojan i dalje teatralan, ali rodoljubiv, slobodoljubiv i bodulski tvrdokoran. Moćnima antipatičan, a običnim ljudima veoma simpatičan.

Svoju principijelnost Ricov nije platio jedino gubitkom slobode i stalnim progonima, već i svojim djelima. Iako je marljivo pisao, uglavnom korespondentno s vremenom u kojem je živio, mnoge rukopise nije mogao objaviti, zbog čega ih je progutala povijesna neaktualnost. Najbolji primjer su njegove radio drame, visoko ocijenjene kao estetska dostignuća, s tematikom krvave stvarnosti komunističkih kazamata, ali objavljene tek nakon demokratskih promjena, kada su izgubile izvanliterarnu aktualnost i politički naboj koji bi imale da su objavljene u vrijeme nastanka.

Način na koji Joja Ricov recitira vlastite stihove neponovljiv je zbog dikcije i teatralnosti

Joja Ricov je genijalni prevoditelj s talijanskog jezika. Još 1957. odabrao je autore i objavio u nakladi zagrebačkog Lykosa „Antologiju talijanske poezije XX. Stoljeća". Djelo je obogatio nadahnutim predgovorom. Osim ove, autor je još dvije antologije talijanskog pjesništva. Rukopis jedne od njih čekao je kod uglednog zagrebačkog nakladnika 30 (trideset!) godina kako bi došao na red za objavljivanje, a nakon što je objavljen nakladnik ga potpuno zanemaruje glede prezentacije i promocije. Jojine knjige vrlo se rijetko mogu vidjeti u izlozima zagrebačkih knjižara, što nije slučajno.

Ricov talijansku kulturu poznaje in vivo. Ondje je boravio od rujna 1962. do lipnja 1963. Kao umjetnički konzulent kazališne institucije „IlTrebbo – centrodilavoroteatrale" Tonija Comella u Milanu, a1966. i 1968. bio je stipendist Pier Emmanuelova „Comitéa d' Écrivains et d' Éditeurspour une Entr' aideEuropéenne" u Parizu. Od 1. prosinca 1963. do 16. travnja 1967. dopisni urednik „D' ArsAgencya", milanskoga, periodika za suvremenu umjetnost s rubrikom „Letteradalla Jugoslavia".

Od mjeseca siječnja 1973. do studenoga 1975. predaje hrvatski i srpski jezik i književnost na slavističkim katedrama Državnog (UniversitádegliStudi) i Katoličkog (Universitá Cattolica del Sacro Cuore) sveučilišta u Milanu. U to vrijeme svojim predavanjima, demonstracijama te znanstveno teorijskim i praktičnim radom audiorehabilitatora i pedagoga diljem Apeninskog poluotoka uvodi u Italiju Verbotonalnu metodu za rehabilitiranje slušnooštećenih (na istoimenim talijanskim kongresima formira stručne kadrove za spomenutu djelatnost) i instalira AVGS metodu prof. dr. Petra Guberine na obje slavističke katedre milanskih sveučilišta.

Kroz isto razdoblje, od 1974. do 1975. surađuje u talijanskoj leksikografskoj ediciji „Grande Enciclopedia" Geografskog zavoda De Agostinidi Novara, a od studenoga 1975. do 31. lipnja 1984. nastavlja sa svojim radom audiorehabilitatora u Centru SUVAG u Zagrebu.

U bilješci post scriptuma neka budu spomenuti i sljedeći biografski podatci vezani za inozemstvo.

10. ožujka 1967. na sveslavenskom simpoziju „Aspetti e momenti dell' artesacrane i Paesi slavi" održanom u milanskom kazalištu „Angelicum" od 7. – 14. ožujka 1967. sudjelovao kao pozvani predstavnik Jugoslavije sa cjelovečernjim predavanjem pod naslovom „L'artesacrain Jugoslavia – affreschi e miniatura".

Kao predstavnik Zajednice samostalnih pisaca TIN, na poziv Belgijske kraljevske akademije, pribiva VIII. (1968.) i IX. (1970.) Međunarodnom biennalu poezije u Knokke – LeZouteu (Belgija) gdje nastupa (1970.) iznimno zapaženim govorom na temu „NouvellesVoiesde laCritique" i „Poésie 70 – Évolutionou Révolution." U istom razdoblju, kao izaslanik Zajednice samostalnih pisaca TIN, početkom svibnja 1969. ide u pohode naseljima Moliških Hrvata u Italiji gdje oživljuje i uspostavlja njihove tješnje sveze s pradomovinom te održava niz predavanja na temu naše nacionalne umjetnosti i kulture.

Na Kolumbovskom skupu književnika u Genovi, travnja 1992., koji se odvijao u raspravljanju na temu „Ilfuturodell' Europa e gliscrittori" (Budućnost Europe i pisci) sudjelovao s iznimno aplaudiranim izlaganjem naslovljenim „Fare tardi e menodinon fare! (Kasno učiniti – manje je od ne učiniti!).

Joja Ricov nositelj je Međunarodne nagrade „Europa Arte" (Pariz, Cirih, Milano) – „perampia e meritoriaa ttivita artistica", za rubriku ogleda „Letteradalla Jugoslavia" (Milano, 1964.); „Povelje hvalezaslužja" Talijanskog instituta za kulturu, Zagreb 1966.; Međunarodne nagrade „ParthenopeAurea" (Zlatna Partenopa) s pergamenskom nominacijom „Cavalieredell' Arte 1997." (Vitez Umjetnosti 1997.) Univerzalne akademije „NEAPOLIS" za lijepe umjetnosti, znanosti i književnost u Napulju 1997.".

Ništa mu od navedenog nije pomoglo da u Hrvatskoj dobije poziciju koju zaslužuje.

U knjizi Likoslovlja (Zagreb, 2001.) sabrao je svoje likovne kritike i prikaze hrvatskih (i tadašnjih jugoslavenskih) umjetnika, od koji se većina tijekom vremena razvila u velikane suvremenog hrvatskog slikarstva i kiparstva. Začudo, nitko od tih veličina i akademika nije se kasnije znao zahvaliti Joji Ricovu što ga je lansirao u Italiji, a kamo li da bi mu pomogli u vremenima političkih progona i egzistencijalne ugroze.

II

Sve rečeno bilo je potrebno kazati, ne zbog nas starijih, već zbog povijesne istine. Javilo mi se to kao potreba nakon što sam pročitao najnoviju Jojinu knjigu „Fonetski polisemantizam alias govorno višeznačje", s podnaslovom: „stihovlje, ogledi, polemike i zapisi 1959.-2011." objavljenu u nakladi malo poznatog, „Crografa" iz Zagreb, 2014.godine.

Autor je likovno opremio naslovnicu knjige, naslikavši svoj odnos prema ideologijama koje su ga progonile: u bazi se nalazi svastika iz koje izrastaju dva fascia, simbola talijanskog fašizma. Između njih blista komunistički grb: srp i čekić sa zvijezdom petokrakom u vijencu od klasja.

Jojin „Fonetski polisemantizam" krije u sebi sabrane pjesme, oglede, polemike i zapise u vremenskom rasponu od 1959. do 2011.godine. Na početku, nakon zanimljivog eseja „Fonetski polisemantizam" Ricov stavlja nov, zajednički naslov (u kojem su za Joju karakteristični njegovi neologizmi) svim uvrštenim prilozima: „Jetrocijedi poprišta tlapnje i žalcodiri". Riječ je odabranim radovima iz zbirki: „Marabunta" (1955.-1959.); „Mjesec hini sunce" (1960.-1961.); „Ustrijeljena čežnja" (1961.-1972.); „Trpimirovo ljeto" (1972.-1976.); „Jednadžbene (s)podobe" (1968.-1987.); „Slavigorjem" (1975.-1978.); „T(r)ajna paučina m(r)aka" (1975.-1978.); „Ušutkani" (1960.-1988.); „Job s drugima" (1950.-1994.); „Nečastivome u brk" (1956.-1995.); „Likoslovja" (1952.-1996.) i „Slovopoji" /1982.- ...)

Nije mi nakana ulaziti u analizu navedenih ciklusa, jer to nadilazi nakanu ovog članka. No, treba istaći kako ova knjiga potvrđuje ono što smo o Ricovu znali. Za sve koji žele pomnije analizirati njegov opus, ova će zbirka biti dragocjeno štivo. Cijelu knjigu prožima snažan stekliški naboj.

(H)UDBAŠKA

Muleci-o-neri moji
uzdanice vrla u
modrim (führerovskim!) wolks-(p)sićima
bl(l)udni i hitri letite svuda
partijskog úda
kérite upravljanje
sámo, dakako
tamo i amo –
ljubičice bijela!

Medvednica, 3. Travnja 1976.

(Iz zbirke „Jednadžbene (s)podobe" (1868.-1987.)

Završni stih „ljubičice bijela" odnosi se, dakako, na maršala Tita. Tako ga se nazivalo u jednome vicu koji je o njemu kružio. Ostale aluzije u pjesmi upućene vladajućim udbašima i sasvim su prepoznatljive. Za napisati ovako snažne i politički beskompromisne stihove 1976. godine, doista je trebalo imati hrabrosti. U istoj zbirci Joja je objavio još jednu pjesmu „posvećenu Titu", napisanu 15. kolovoza 1974., pod naslovom SKANDIRAH U OČAJANJU, s posvetom: Generalissimusu in memoriam. Pjesnik je diktatora sahranio.

To,
Što?
Kliznut će.
Tko?

Ti i to.

Ali on nije trznuo.

Kliznut će, tek što nije!

Ali on nije slušao.
Oplješnjivele
preživao je besmislice
od preksinoć
od jučer
od prekosutra.

I: kliznut će ti!

Ali on...

Kliz-nut-će-ti-to,
skandirah u očajanju.

(Stvari su nestale i hrske
kli-zi-ti..)

Ali on je i dalje:

bulaznio.

Ricov je pjesnik uskovitlanih, vihornih, ali i lahornih emocija, stanja i htijenja.

USIFJELICA N(EM)OĆ

Grobar dan klati se susjedstvom
neporočan
ubojito tuporijek

Od ulara tijesan je i horizont

Kako
kuda
kamo poć

Ubi me ova NOĆ.

(Iz zbirke: „Mjesec hini sunce" 1960.-1961.)

Složio bih se s akademikom Jelčićem koji je za našeg pjesnika priznaje da ima vlastitu poetiku, „koja u sebi stapa iskustva moderne poezije od naturalizma do ekspresionizma i nadrealizma, kako bi ovjerovio vlastito svjedočenje o ugroženosti čovjeka, uronjena u vrtloge totalitarističkog (ne)vremena XX. stoljeća". „Vrstan prevoditelj, nastavlja akademik Jelčić, i antologičar španjolskih i talijanskih pjesnika, u prvom redu Quasimoda, Ricov je u knjizi „Europo tko si (2000), satiričko-polemičkim kulturno-političkim tekstovima pisanima na hrvatskom i talijanskom jeziku, potvrdio vjerodostojnost vlastite poezije, dok je knjigom „Likoslovlja" (2001.) literarizirao svoje bogate i raznovrsne slikarsko-kiparske senzacije".

Knjiga „Fonetski polisemantizam alias govorno višeznačje" donosi na stražnjim koricama neobičnu fotografiju. Riječ je o bisti Josipa Broza Tita koju je izradio Joja Ricov i mladim danima kada se kanio posvetiti kiparstvu. Do sada nismo vidjeli ovakvog Tita. To nije Najveći sin naroda i narodnosti, Mudri Vođa itd. , kakvoga su prikazivali režimski umjetnici i kipari karijeristi, poglavito Augustinčić i Jakac.

Jojin je Tito okrutni i nesmiljeni ubojica, komunistički gerilac lenjinskog tipa kojemu životi ljudi nisu ništa predstavljali. Naprosto je teško shvatiti kako se Ricov usudio izraditi ovakvu poprsje već tada apsolutnog gospodara smrti i života svih državljana Jugoslavije? Promatrajući ovaj rad, a znajući vrijeme u kojem je nastao, čovjek ne može a ne diviti se hrabrosti tada mladog umjetnika Joje Ricova. Dakako, s ovakvim odnosom prema Vrhovnom Faktotumu nije mogao izbjeći progone i patnje koje su mu priredili njegovi podrepaši, žbiri i udbaški psi krvosljednici.

Kao prilog donosimo fotografiju biste maršala Tita koju je izradio Joja Ricov.

Joja Ricov:"Tito", (bista rađena po Nazorovoj pjesmi „Naprijed"), gips, Zagreb, 1951.

Knjiga „Fonetski polisemantizam alias govorno višeznačje" autora Joje Ricova vrijedno je, gotovo fascinantno književno djelo. Ono svjedoči o strahotama komunističke strahovlade u Titovoj Jugoslaviji i povijesni je dokument i povijesni tužitelj, ali ova knjiga svjedoči kako se i u uvjetima jednopartijskog sustava i stalne policijske represije, mogla stvarati književnost najviših estetskih dosega, snažna suvremena, modernistička, potpuno u dosluhu s književnim tijekovima u Europi.

Autor je platio veliku cijenu: logorom, zatvorima, onemogućavanjima u socijalnoj promociji, sputavanjem u stručnom usavršavanju, zabranom izdavanja knjiga, prisiljavanjem na emigraciju, neimaštinom, obiteljskom singularnošću, itd. Tužno je i vrlo zabrinjavajuće što se ovaj autor i danas zabacuje i gura sa književne scene.

Đuro Vidmarović