Ivan Mažuranić

... A velik je tko se malen rodi
Al kad pane golem grob mu treba

U subotu, 21. prosinca 2013. Hrvatska kulturna zaklada i tjednik za kulturu „Hrvatsko slovo" 2014. godinu posvetili su velikanima hrvatske književnosti i povijesti, Ivanu Mažuraniću i Bogdanu Radici. Obojici je zajedničko to što su pripadali, svaki u svoje vrijeme, hrvatskoj državotvornoj ljevici. Pisac ovih redaka bio je zamoljen napisati kraći prilog o „banu pučaninu". Kako je Ivanu Mažuraniću „kad je pao" doista trebao „golem grob", širu verziju svoga izlaganja autor stavlja na raspolaganje Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća.

Ivan Mažuranić pripada plejadi hrvatskih muževa koji su obilježili našu književnost te društvenu i političku povijest tijekom 19. stoljeća. Spada u red najobrazovanijih hrvatskih političara.

Poprsje

Spomen-poprsje Ivana Mažuranića nalazi se u zagrebačkom „Zrinjevcu" - rad akademskog kipara Vinka Matkovića

Životopis

Ivan Mažuranić je rođen u Novome Vinodolskom, 11. kolovoza 1814., a umro je u Zagrebu, 4. kolovoza 1890. godine. Jedan je od najvećih hrvatskih pjesnika i zaslužnih nacionalnih političara. U povijest je ušao kao prvi ban Trojedne Kraljevine koji nije pripadao feudalnom, već pučkom staležu, zbog čega se u literaturi časti nadimkom „ban pučanin". Bansku je čast obnašao od 1873. do 1880. godine.

Vinodol

Novi Vinodolski

Kao potomak brojne seljačke, ali posjedničke obitelji, podrijetlom iz okolice Splita koja je u Novome Vinodolskom postala ugledna građansko-težačka porodica, u rodnome je mjestu završio njemačku osnovnu školu. Tadašnju gimnaziju s latinskim kao nastavnim jezikom „odradio" je u Rijeci naučivši „usput" talijanski i mađarski. Ovim će jezicima kasnije dodati još francuski, engleski, ruski, češki i poljski. Govorio je, dakle, deset jezika!

Kao odličan đak, nastavio je školovanje u Zagrebu, a potom u Szombathelyju (gradišćanskohrv. Sambotel) , završivši studij filozofije. Tijekom boravka u Szombathelyu doznao za proglas Ljudevita Gaja da će izdavati »Novine horvatzke« i »Danicu« kao književni prilog i poslao mu svoje priloge. Kada je preko brata Antuna saznao da će mu Gaj platiti honorar (vjerojatno prvi u povijesti hrvatske književnosti), bio je posebno uzbuđen i među ostalim zapisao: »...domovinu ljubiti dužnost jest i tako mislim da u izvršavanju svojih dužnosti zasluge nije nikakve«.

God. 1835. čakavac Mažuranić pozdravio je na štokavskome izlaženje Danice pjesmom Primorac Danici, zanosnim tonom i u klasicističkoj maniri, a poč. 1837. objavio je pjesmu Danica Ilirom, sročenu stihom Gundulićeva Osmana. Kao uglednu pjesniku Matica ilirska povjerila mu je da napiše dopunu Osmana (XIV. i XV. pjevanje), što je on i učinio, a kritika je njegov dopjev proglasila »kongenijalnim«.

Klas. naobrazba i odlično poznavanje suvremene književnosti utjecali su na Mažuranićevo pjesništvo. Bliski su mu bili A. de Lamartine, G. G. Byron, A. S. Puškin, A. Mickiewicz i drugi pjesnici, osobito talijanski i njemački, neke je i prevodio, a započeo je prevoditi i Tassov Oslobođeni Jeruzalem.

Nakon završenog studija filozofije, odlučio je upisati još jedan fakultet, te je 1837. završio i studij prava na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti. Pošto je kraće vrijeme radio kao gimnazijski profesor u Zagrebu i uz to stjecao uvjete za odvjetničko zvanje, 1840. otvorio je u Karlovcu odvjetnički ured. Sljedeće, 1841.godine, sklopio je brak s Aleksandrom, sestrom ilirskoga književnika Dimitrija Demetra, i prešao u gradsku službu kao „sirotinjski kurator". U ovo vrijeme, usporedo se odvijaju Mažuranićev književni i društvenopolitički rad. Od 1841. do 1848. službenik je u gradskom vijeću Karlovca.

Demeter

Dimitrije Demeter, punac Ivana Mažuranića

Politički rad

Kao odvjetnik u Karlovcu Mažuranić je prvi put iskazao političke ambicije unutar Ilirskog pokreta. Do 1849. on je najistaknutiji vođa radikalno-demokratske, tzv. karlovačke grupe Ilirskog pokreta. Kao pobornik potpunog oslobođenja Hrvatske Ivan Mažuranić je u to vrijeme glavni ideolog narodnog jedinstva Hrvata i Srba.

Revolucionarne 1848. član je redakcije revolucionarno-demokratskog Slavenskog Juga, a iste godine objavljuje svoju brošuru Hrvati Mađarom, a slobodarskim duhom ispunio je i svoj ranije napisani ep o Smail-agi. (Politički članak Hrvati Mađarom Ivan je Mažuranić objavio u vlastitoj nakladi 10. travnja 1848. u ozračju početka revolucije i glasno izraženih hrvatskih Zahtijevanja naroda od 25. ožujka 1848. godine. U članku se na vehementan politički i književno-umjetnički način iznose ključni problemi hrvatsko- mađarskih odnosa od godine 1790. do 1848. Posebno se naglašava mađarsko inzistiranje na nametanju mađarizacije u jeziku i ukupnom narodnom i društvenom životu te hrvatsko odupiranje tome, uz pozivanje na narodno i prirodno pravo potaknuto idejama francuske revolucije i glasno proklamiranim načelima bratstva, jednakosti i slobode. Osim odnosa prema Mađarima, spis je ogledalo najdubljih misli hrvatskoga preporoda, a književnim svojstvima – kako je već isticano u književnoj povijesti – predstavlja rječit primjerak "prve moderne hrvatske proze" (Frangeš).).

Riječ je o preporodnom programskom tekstu i ujedno jednome od uspjelijih naših tadašnjih proznih tekstova.

Tijekom burnoga razdoblja 1848.- 1849. Mažuranić je narodni je zastupnik i perovođa Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Jelacic

Ban Josip grof Jelačić od Bužima

Važnu ulogu u Mažuranićevome životu imao je poziv bana Jelačića 27. travnja 1848, da pristupi novoosnovanom Banskom vijeću. Ban je odlično procijenio stručni, intelektualni i ljudski potencijal mladog Ilirca iz Karlovca. U burnim danima te iste godine Mažuranić se zdušno prihvatio pisanja saborskih akata, članaka i reprezentacija.

Rijetko je kao narodni zastupnik govorio, ali je u jednom od govora u Saboru među ostalim rekao: »ja ne mislim da će se ikad pomirenje (s Mađarima) mirnim putem izvesti moći. ...«, pa je ustvrdio: »...što god je dosad samo na papiru učinjeno, to Mađar nikad održao nije.«

Tako je govorio Mažuranić koji je bio realist, ali i posve pomirljiv u sukobima, nastojeći unaprijediti položaj Hrvatske u svakoj prigodi. Godine 1848. Osrednji odbor s Mažuranićem na čelu istaknuo je da je te godine prestala svaka državnopravna veza Hrvatske s Ugarskom, pošto ona ne priznaje "neodvisnost i samostalnost" i "realni i virtulani teritorialni obseg" Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.

Kada su 1849. godine austrijskoj dinastiji vjerne snage uz pomoć carske Rusije ugušile protudinastičke i nacionalnooslobodilačke pokrete u Habsburškoj monarhiji Mažuranić je kao službenik carske Vlade zauzimao najviše položaje u državnom aparatu te je do kraja svoje karijere vodio popustljivu politiku zastupajući ideju o potrebi sporazuma Hrvata i bečkog Dvora. Ovakva politika doživjela je oštro suprotstavljanje oca Domovine Ante Starčevića, čija je deviza bila: „Ni sa Bečom, ni sa Peštom!"

Kako bi pridobio pristaše za takvu politiku Mažuranić početkom šezdesetih godina 19. stoljeća osniva Samostalnu narodnu stranku.

U vrijeme Jelačićevog banovanja, Mažuranić je imenovan generalnim prokuratorom za Hrvatsku i Slavoniju. Nakon slamanja protuhabsburških ustanaka, poglavito mađarske revolucije, Hrvati su kao za nagradu za vrlo uspješno sudjelovanje u spašavanju bečkog Dvora i njegove kamarile dobili isto što i Mađari za kaznu: Bachov apsolutizam (1850.-1859.) i poništenje državotvornih rezultata ostvarenih tijekom 1848./49. godine.

Mažuranić je ostao u politici, kao i ban Jelačić.Obojica su u toj ponižavajućoj situaciji činili sve što susmatrali mogućim kako bi pomogli vlastitom narodu. Mažuranić je bio snažnijega zdravlja i preživio Bachov apsolutizam, za razliku od Bana koga je nezahvalnost i politička beskrupuloznost Beča odvela u grob. (Barun Aleksandar von Bach (njem. AlexanderFreiherrvon Bach; Loosdorf, 4. siječnja1813. - Schöngrabern, 12. studenog1893.) austrijski političar.

Ministar je unutarnjih poslova od 1849. Nositelj apsolutističke i centralističke politike bečkoga dvora sve do 1859., kada ga je, poslije poraza Austrije u ratu s Francuskom, car Franjo Josip I. otpustio. Od 1859. austrijski poslanik u Vatikanu.).

zastav

Ministar unutrašnjih poslova Habsburške monarhije A. Bach strogo je zabranio hrvatsku nacionalnu trobojnicu 10. rujna 1852., posebnom „Carskom odlukom". Umjesto nje odredio jer da landesfarben Hrvatske bude crveno-bijela zastava. Bio je to eklatantan primjer gušenja hrvatskog državnog prava na razini nacionalnih simbola.

Pred kraj Bachova apsolutizma, 1858., Mažuranić postaje predsjednik Matice ilirske i na toj dužnosti ostaje do 1872. Godine 1860. imenovan je predsjednikom „Kraljevskog dvorskog dikasterija za Hrvatsku i Slavoniju" u Beču (1). Godinu dana kasnije, pa do 1865., na dužnosti je dvorskog kancelara.Godine 1862. potaknuo je osnivanje Stola sedmorice.

Bach

Barun Aleksandar von Bach

Iako je u početku u politici podupirao Narodnu stranku, Mažuranić 1862. pokreće osnivanje Samostalne narodne stranke, kojoj je bio na čelu. Kao jedan od predstavnika njenog popustljivog krila zalaže se za prihvaćanje Nagodbe u neznatno revidiranom obliku. Sklon je oslanjanju na Beč, što ga je i dovelo do banske časti.Vjerovao je kako je oslonac na Beč korisniji nacionalnim interesima od oslonca na Peštu. Stoga je prihvatio imenovanje na položaj predsjednika Hrvatskog sabora1871. (i tu dužnost obavlja sve do 1873.), a potom na čast Bana Kraljevine Hrvatske i Slavonije.

Na banskoj dužnosti ostaje do 1880. godine. Nakon napuštanja banske dužnosti živi povučeno baveći se matematikom i astronomijom.

Ivan Mažuranić, kojega je Franjo Josip opisao kao opasna liberala i demokrata, predvodnika onih koji promiču revolucionarne ideje u Hrvatskoj, ipak je bio vrlo cijenjen zbog karaktera i izvanredna pravničkog znanja.

 

Hrvatski ban

Ivan Mažuranić je u okvirima ilirizma, a u vjerovanju u panslavensku opravdanost u vrijeme Hrvatsko-ugarske nagodbe (1873.) i njezine revizije, osjećao da se hrvatski narod mora okrenuti samome sebi u čuvanju svog hrvatskog jezika i svoga identiteta. Bio je političar kompromisa, držao se Austrije jer od Ugarske nije ništa očekivao, a radio je na tome da se postupnim koncesijama proširi autonomija Hrvatske. Bio je više diplomat, nego političar.

Težio je federalizmu, povratku Dalmacije, Rijeke i Vojne krajine. Mirno je u Saboru podnosio kritike raznih političkih zanesenjaka, a govorio je samo onda kada je trebalo objasniti neka državnopravna pitanja.

Kao ban Mažuranić nastoji voditi politiku uravnoteženosti između mađarskog i dvorskog utjecaja u Hrvatskoj, ali više kao pasivni promatrač nego kao aktivni politički vođa usmjeravajući svoja nastojanja na administrativno i kulturno unaprjeđenje zemlje. Za njegova banovanja provedena je reforma pravosuđa, političke uprave i školstva, a 1874. osnovano je Sveučilište u Zagrebu, prvo u Južnih Slavena.

Razočaran i Peštom i Bečom, dao je ostavku na banskoj časti kada se u veljači 1880. otezalo s obnovom financijske nagodbe i priključenjem Vojne krajine.

Za Mažuranićeva je banovanja otvoreno Sveučilište u Zagrebu i velik broj školskih i kulturnih institucija, a doneseni su i slobodoumni zakoni o slobodi tiska i okupljanja. Jedan od najvažnijih događaja upovijesti hrvatskog školstva dogodio se 14. listopada 1874., kada jeusvojen Zakon o pučkim školama i preparandijama kojim je uvedena opća obveza pohađanja osnovnih četverogodišnjih škola s „opetovnicom" u trajanju od jedne godine. Crkvi je oduzeto pravo nadzora nad pučkim školama, a ustanovljeni su školski odbori u koje su uz učitelje i predstavnike države ulazili i roditelji učenika.

Književni rad

Prve stihove (Vinodolski dolče, da si zdravo!) napisao je kao 16-godišnji đak riječke gimnazije. U "Danici" je, od samoga početka, bio jedan od najzapaženijih i najizrazitijih pjesnika, a kao čovjek neobično uman, temeljite naobrazbe i prostranih vidika, preporodni pokret shvatio je dublje od mnogih, u punom totalitetu kulturno-političkih intencija i nijansi.

Gundulic 

Ivan Gundulić

Gaj

Ljudevit Gaj

U periodu od 1835. pa sve do 1841. bio je suradnik GajeveDanice. Već u početnim stihovima pokazuje osobitu originalnost. Želeći provjeriti snagu i mogućnost hrvatskog jezika u poeziju pokušava primijeniti različite poetske oblike i stilove: elemente klasičnog metra (Sapfina strofa, elegijski distih), piše stihove koji su često vežu, formalno i sadržajno, za narodnu pjesmu, a okušao se i u trubadurskoj poeziji.

Njegov pjesnički ugled bio je u to doba već tako neprijeporan, da ga je tek osnovana Matica ilirska izabrala da za njeno prvo, inauguralno izdanje dopiše XIV. i XV. pjevanje Gundulićeva velikog epa. Tri pjesnika okušala su se u tom poslu prije njega: Pjerko Sorkočević, Marin Zlatarić i jedan koji se nije potpisao; poslije njega nitko više nije ni pokušavao nadmašiti Ivana Mažuranića: toliko se njegova dopuna stopila s cjelinom Gundulićeva djela.

Dopuna Osmana je Mažuranića predstavilo kao erudita i snažnog umjetničkog potencijala. Uspio se saživjeti s tekstom, usvojivši Gundulićev stil, jezik i izraz u cjelini, ali tu iskazuje neke originalne hrvatske konciznosti, metaforiku i refleksije.Uspjeh je i u javnosti bio tolik da ga je, karlovačkog odvjetnika, šurjak Dimitrija Demetera, brat njegove žene Aleksandre, nagovorio da za almanah "Iskra" napiše nešto novo. To novo bio je spjev "Smrt Smail-age Čengića", koji nije samo ispunio sve nade nego i nadmašio sva očekivanja.

Kačić i Gundulić: to su temelji na kojima je podignuta zgrada Mažuranićeva epa. Ako je pošao od Kačića, tek preko Gundulića dosegao je vlastiti izraz. U ovome danas već klasičnom djelu, jednom od najblistavijih, najmoćnijih umjetnina hrvatske riječi, opjevao je stvarni događaj, ali ga je, ne držeći se svih povijesnih činjenica (esencijalno, radi se o moralno dvojbenom provincijalnom događaju: ubojstvu lokalnoga tiranina na prijetvorno-mučki način), pjesnički toliko preradio, i produbio, da se u njemu jedan pojedinačni slučaj uzdiže do opće, univerzalne ideje, misli vodilje cijeloga našeg preporodnog pokreta: ideje slobode i pravde. Tim djelom, u kojem su spretno prevladani klasični i dubrovački utjecaji kao i utjecaj narodne poezije, Mažuranić je stvorio klasičan junački ep.

smrt1

smrt2

smrt3

smrt4

Neka od izdanja epa „Smrt Smail-age Čengića"

Pjesnički rad Ivana Mažuranića nije zahvaćen protuslovljima njegova držanja u politici. Svjestan da je njegova političko-činovnička praksa nespojiva s pozivom pjesnika definitivno je prestao pisati. Preminuo je 4. kolovoza. 1890. u Zagrebu.

Inače, od Mažuranićevih pjesama, svakako je vrijedno pročitati njegovu domoljubnu pjesmu Hrvat, koju je napisao 1858. godine i u kojoj se osjeća zgusnutost pjesničkog izraza u hrvatskom jeziku njegovoga vremena.

HRVAT

Daj, slušaj, pobre, u grmu ptića onoga,
Gdje nježne ugrijan ognjem ljubavi
Vijernu drugu pojuć boravi
I dole jekom puni grla iz svoga;
Kom Bog u duši, a duša u oku sjedi,
I kog pretiče blagi raj i sliedi.
O, koja od slastihrieka onud protiče,
Kako se odzivlju stiene i javljaju
Otčinska brda, kad slievaju
Vilinski glasi, u koje blažen kliče!
Nije l' ti mio? O dajde kaži, tko je?
"Hrvat u pjesmi kriepisrdce svoje!"
Pak gledaj tamo u polju zmaja onoga,
Gdje vjeran junak kletvu postavi
"Za kralja i narod" svetoj zastavi,
Pak dole zvekom puni mača svoga;
Kom grom u ruci, munja u oku sjedi,
I kog pretiče grozna smrt i sliedi.
Uh, koja od krvi rieka onud protiče,
Kako sja gvoždje, i kako valjaju
Bojni se ljudi, kud ga tjeraju
Junački gnjevi i kuda sabljom miče!
Nije l' ti strašan, dajde kaži, tko je?
"Hrvat djedinsko brani pravo svoje!"

(Pjesme Ivana Mažuranića, Zagreb, 1895., objavio Mažuranićev sin Vladimir Mažuranić.)

Pjesme

Djela

• Njemačko-ilirski slovar (1842.); Osman (dopuna XIV. i XV. pjevanja, 1844.) ; Smrt Sail-age Čengića (1846.); Hrvati Magjarom (1848.) ; Pozdrav Vinodolu (1830.) ; Primorac Danici (1835.) ; Danici ilirskoj (1836.) ; Vjekovi Ilirije (1838.) ; Javor (1839.- 1840.) ; Peru (1840.) ;

Jezikoslovni rad

Jezik

Od prvih stihova (Vinodolski dolče, da si zdravo!) koje piše kao 16-godišnji đak riječke Gimnazije kao pozdrav svome zavičaju, bavio se raznim liričkim problemima: razjašnjenjem metričkih problema vezanih za hrvatski jezični izraz, vergilijanskim epom, posebno odnosom povijesti i poezije.Uvijek je ustrajao na posebnosti hrvatskoga jezika i bio je protivnik bezuvjetne slavenske uzajamnosti.

Nije vjerovao u isključivost bilo kojeg od naša tri narječja. Vjerovao je da je hrvatski jezik izvanredno prikladan za pjesništvo, ali premalo razvijen za uporabu u gospodarstvu i znanosti, pa je 1842. objavio Njemačko-ilirski slovar u suradnji s Jakovom Užarevićem. Taj važni slovar s 40.000 riječi, odraz takozvane zagrebačke filološke škole, bit će osnova kasnijim rječnicima i mnogi neologizmi koji se u tom rječniku nalaze ostati će trajno blago hrvatskoga jezika.

Kako bi preveo pojedine njemačke pojmove, skovao je hrvatske pojmove za mnoga područja gradske civilizacije i time utro put Bogoslavu Šuleku. Primjerice, Mažuranić je otac riječi računovodstvo, nosorog, sladoled, veleizdaja, velegrad ili izraza tržišno gospodarstvo.

Đuro Vidmarović

(1) Hrvatski dvorski dikasterij (grč. dikasterion - sud, zbor sudaca). Hrvatska je dvorska kancelarija oblik hrvatskog ministarstva u Beču i vrhovna upravna vlast, kojoj su podređeni svi organi uprave u Hrvatskoj, a u čiju su nadležnost spadali svi opći i posebni poslovi nekadašnjih središnjih bečkih ministarstava prema Hrvatskoj, ali s posebnim osvrtom na njezin zaseban ustavni položaj.Padom Bachovog apsolutizma i donošenjem novoga ustava, tzv. Listopadske diplome 1860., započelo je i novo upravno razdoblje, označeno ukidanjem triju dotadašnjih središnjih bečkih ministarstva i osnutkom Državnog ministarstva. Pri toj je vladi bio osnovan i poseban Odsjek za Hrvatsku i Slavoniju.

Hrvatska je, međutim, Državno ministarstvo smatrala nezakonitim i zahtijevala je da se do uređenja odnosa s Ugarskom za nju osnuje dvorska kancelarija, kakve su kroz povijest u Beču imale austrijske zemlje, Češka, Ugarska, Erdelj, Lombardija i Belgija. Kralj je već 15. prosinca 1860. djelomično udovoljio ovom hrvatskom zahtjevu i Hrvatsko-slavonski odsjek izdvojio iz Državnog ministarstva kao zasebno tijelo pod imenom Kraljevski dvorski dikasterij za Kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju. Dikasterij, izravno podređen Državnom ministarstvu, odnosno samom Kralju, započeo je sa svojim radom 25. siječnja 1861. godine.

Predstojnikom Dikasterija, koji je bio nadležan za poslove političke uprave, sudstva te bogoštovlja i nastave u Hrvatskoj i Slavoniji, postao je hrvatski predstavnik u Ministarskom vijeću. Kako je karakter Dikasterija bio privremen, to je tijelo već naredne godine zamijenjeno Kraljevskom dvorskom kancelarijom za Kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju ili Kraljevskom dalmatinsko-hrvatsko-slavonskom dvorskom kancelarijom, a za dvorskog kancelara imenovan je Ivan Mažuranić. Po sklapanju Hrvatsko-ugarske nagodbe, Kraljevska dalmatinsko-hrvatsko-slavonska dvorska kancelarija prestala je s radom 31. siječnja 1869., a njezine je nadležnosti 16. kolovoza 1869. preuzela Kraljevska dalmatinsko-hrvatsko-slavonska zemaljska vlada.

Prilog: Govor Ivana Mažuranića u Saboru Kraljevine Hrvatske i Slavonije 13. prosinca 1886.

"Vjerujem u Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i... u njezinu budućnost"

Visoki sabore, niti je liep, niti koristan onaj običaj, koji se uvukao u vis. sabornicu, po kojem, moram reći, žalostnom običaju više se govori o osobnostih nego o predmetih, koji su u razpravi.

Ja velim, da to niti je liep oprostite, govorim objektivno niti koristan običaj za javne poslove. Liep nije, jer drugdje parlamenti gledaju, da u miru rade, a koristan nije, jer se tim ne samo sije razdor i onako dosta velik u ovoj zemlji, nego dapače glasi osvete i mržnje dobivaju intensiju takovu, da ovi glasovi sa svojom strujom udaraju o stiene, koje su preko dvadeset, preko deset, preko šest godina od ove sabornice daleko.

Gospodo moja! Ja sam bio ni zaslugom svojom ni ambicijom svojom dva puta na čelu posala ove zemlje. Prvi put godine 1860. 1865. u Beču, to čini pet godina; drugi put opet isto tako bez zasluga i bez svoje ambicije opet na onoj (banskoj) stolici.

Gospodo moja, da sam ja bio redatelj teatra ili da sam bio sufler, već bi mi to doznačivalo neko mjesto u historiji makar teatra hrvatskoga; ali ja sam bio na čelu javnih posala ove zemlje, i kao takav naravno, da mala moja osoba spada u historiju, bilo to prijateljem i neprijateljem mojim milo i drago ili ne, bilo to meni samomu povoljno ili ne, osoba moja spada u hrvatsku historiju. [Na ljevici: Živio!] Ja se dakle ne mogu oteti tomu, jer kad se govori o historiji onih epoha, u kojih sam ja bio na čelu javnih posala ove zemlje, ja se ne mogu oteti tomu, da se govori i o meni, jer to je posve naravno, da svaka zemlja u historiji pamti i rado se i ne rado prošastih epoha sjeća.

Ja velim opet, da se ja tomu ne protivim, ali što je pravo svakoga čovjeka, to je ono, da može zahtievati, da se o historiji njegovoj govori sine ira et studio, da se govori istinito. I onda, kad me u sabornici ovoj nije bilo i od kada sam nekim sjednicam prisustvovao ovdje, vidim da se nekako tu sa gnjevom proti meni govori. Gospodo moja! Ja više ništa neimam spomenuti: zaboravite strasti, i ako hoćete suditi ob mojoj administraciji, onda govorite onako, kako se pristaje ljudemljubećim istinu. Prvo je pravilo u historiji pisati historiju sine ira et studio i govoriti narodu istinu. Tomu, gospodo, niti ja niti ikoji od Vas oteti se neće, ali kako velimo uviek mora to pravilo biti na prvom mjestu. Ja sam došao u historiju kao [Ne čuje se] on je došao na svoj consulatus, a ja sa svojima dvima mjestima, koje sam zauzimao.

Sada gospodo, zašto sam rieč danas uzeo, nebi bilo sve u redu što govorim, nego u početku ove godine, kad se je radilo o ljetošnjem budgetu, kad se je došlo do stavke, koja govori o svoti, koja je razpoloživa banu, bilo je u ovoj sabornici rečeno, da je Mažuranić, da sam ja s tom svotom po nepravu razpolagao. Meni se čini, da onoga gospodina, koji je to rekao, ovdje nema, zato mi je težko govoriti o toj stvari i to je bila poglavita svrha zašto sam ja rieč uzeo. Jer gospodo, što se reče, mora imati svoga temelja, još većma ono, što se govori na javnom mjestu pred toliko poštenih ljudi. A ja ću vam kazati, gospodo, ovo, da g. Josipović ništa ne zna, niti može znati, on je u tom upravo toliko znao, koliko bi ja pošteno govorio, kad bi rekao, da je on imao ruku u mošnji slavne svoje obćine, kojoj na čelu stoji.

Hrvatska zemlja od Ugarske pravno razdieljena. ...

Kad sam ja odstupio od stolice banske, došao je moj nasljednik plemeniti grof Pejačević. Ja sam mu predao službu i bilo je govora o tom, ima li kakvih novaca razpoloživih, ja sam rekao: nema, rekao sam zato, jer kad sam ja došao onu jesen 1873. godine na kormilo, ja nisam dobio ni prebitoga jednoga krajcara.

Ja sam bio šest godina, šest godina i pol na onoj stolici; ono što je sabor odredio, toliko sam ja dao niti više niti manje. Sudite dakle po tom, kako se zove ono kad se tako govori pred ovolikim svietom, pred ovolikimipoštenimi lici i uglednimi muževi. Kako se zove taj postupak?

Ja znam i opravdavam sam ponešto, jer je on čovjek, koji govori i misli onako, kako zna, jer nitko nije ni bolji ni gorji, nego ga je stvorio Bog i kako ga uči njegovo poštenje. Odkuda je on to mogao saznati Ja samo to znadem, da mu plemeniti grof Pejačević nije mogao toga kazati niti posredno niti neposredno.

Sada bih o tom predmetu ja još želio da govorim, da mi se dozvoli malo obratiti se na neke rieči, koje su se ovdje prigovorile.

Gospodin Pavić jučer ili prekjučer imao je dobrotu u svom jako liepom govoru spomenuti, da pošto je ova zemlja pretrpila dvorsku kancelariju, da se je tako i tako dalje događalo i razvila historija. Ovaj izraz "pošto je pretrpila dvorsku kancelariju", čini se meni, da nije na svom mjestu. Jer što se pretrpiti dade bolest, kolera, kuga, kiša, snieg itd., to se trpi, ali ja velim g. Paviću, da je dvorska kancelarija bila takova, koje nije trebalo trpiti, nego da je imala svojih dobrih i jako dobrih strana.

Dvorska kancelarija je, gospodo, u rukuh Hrvatske bila metla, koja je tudje elemente izmela iz Hrvatske. [Na ljevici: Tako je!] Dvorska kancelarija bila je ona ruka, koja je uvela opet stare, bar provisorno stare institucije ove zemlje. Dvorska kancelarija bila je ona, koja je uvela hrvatski jezik u javne poslove, koja je izradila kod Njeg. Veličanstva, da je Njegovo Veličanstvo prvi put hrvatski počelo pisati i rabiti hrvatski jezik. Dvorska kancelarija uvela je hrvatski jezik, od kojega hrvatskoga jezika živi pošteni gospodin Pavić, ne ću reći, da ne bi mogao niti drugačije živiti, ali to je njegova služba. Dvorska kancelarija uvela je vrhovne institucije u zemlji, za koje ja ne znam, hoće li ne će li imati života, ali ja mislim, da hoće imati, ako budu ljudi na svojih mjestih pošteni i naučni, dobri juriste.

Dvorska kancelarija ili bolje rekuć ja, ako mi je dozvoljena rieč, načinio sam članak 42. od god. 1861., na kojem su u ono doba osnovane temeljne pravice hrvatske; to je načinila dvorska kancelarija ili bolje rekuć ja sam načinio. Bilo je historika, koji su već do sada pred nekoliko godina pisali, da je to načinio jedan drugi pokretnik; ali ja vam kažem, gospodo, posve otvoreno, da u tom pogledu moram izpraviti historiju. Članak 42. je djelo moje; ili ga sada vi kudili, ili vi hvalili: ali moram kazati otvoreno, što jest, da sam ja onaj koji je taj članak napisao.

Kako znate, gospodo, u onom članku bilo je rečeno 1861., da je Hrvatska zemlja od Ugarske pravno razdieljena, ali da je ona pripravna, ako Ugarska zemlja prizna to tadašnje razdieljenje, da je pripravna stupiti s njom u uži savez u javnih poslovihizuzam nastavu, pravosudje i administraciju. Članak 42. ostao je onakov, kakov je bio načinjen. Izabrani su elementi drugi, koji su po njem postupali i moram reći, da su postupali prilično ili čovjek bi rekao posve u onom duhu, u kojem je onaj članak sastavljen, samo su bili odveć meki u tom, da predhodno nisu zahtjevali, da se prizna, da je Hrvatska neodvisna od Ugarske i da kao takova neodvisna sa ugarskom krunom sklapa nov ugovor: žalibože da to nije rečeno u nagodi. Ali ako nije rečeno, razumjeva se samo po sebi, za svakoga čovjeka, koji objektivno sudi i pravedno, jer to ne bi imalo smisla praviti nagodu sa zemljom, koja je i onako podana. To po mom mnienju nema smisla, dakle već po tom vidimo, da je ona regnikolarna deputacija, koja je nagodu sklapala, postupala dobro i patriotično i dapače usudio bih se moram otvoreno reći da su oni elementi radili patriotično.

Prije svega treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale...

Gospodo moja, bilo je ovdje rečeno i to, da narodna stranka laže prema gore, da narodna stranka vara prema dolje.

Ja nisam tih rieči čuo, nije me bilo u sjednici, ali sam čitao, da su te rieči ovdje pale. Tko je narodna stranka? Onaj isti velešt. član sabora, koji je te rieči izustio, spada u narodnu stranku; dakle, kako veli Turgenjev: AlleRussenliigen, ichbineinRusse, ichlugeselber. Narodna stranka lagala je Gospodo moja, tu se meni čini, da se medju članovi iste stranke nalaze dvie frakcije; jer da nisu tu dvie frakcije, onda bi jedna rekla: nemojte, gospodine, tako govoriti. Ja moram držati, buduć da narodna stranka nije nigdje nikakov upliv imala prama gore, a koliko ga imala prama dolje, toliko vršila ga je pošteno: moram misliti, da ovaj, koji je lagao prema gore, a možebiti varao prema dolje, da sam to ja.

Gospodo, ja toga nikada dopustiti ne mogu. Tko mene pozna, nikada ne će reći, da sam ja čovjek himben, da ja varam, lažem, to nitko ne će reći. [Na ljevici: Živio!] I da mi je, gospodo moja, ikada tko takovo pitanje stavio: kakav je tvoj simbol političke vjere, ja bi mu rekao: ja mislim, da ti to znaš, sav život moj svjedoči, što sam i odkuda sam [Na ljevici: Živio!]; ali nije me toga nitko pitao, jer je svaki od prvoga početka znao i onda kad sam došao u Beč godine 1868. i kad sam došao g. 1873. na bansku stolicu kakav sam čovjek; meni nije bilo potrebe lagati, svaki je znao, da je to čovjek, koji ima svoja načela, koji je u ostalom vjeran kralju i zemji. [Na ljevici: Živio!]

Gospodo, da mi je tko rekao: kaži tvoj simbol političke vjere, koji je? Ja bih rekao: suvišno baš pitati; ali, kad me ne poznaš, reći ću ti i ja bih rekao: Ja sam Hrvat [Na ljevici: Živio!]; ja bih rekao: vjerujem u kraljevinu Hrvatsku, u njezinu prošlost, u njezinu sadašnjost i ako bog da u njezinu budućnost [Na ljevici: Živio!]; vjerujem u kralja hrvatskoga, koji je u jednoj
te istoj nerazdruživoj osobi spojen sa cesarom austrijskim, sa kraljem če¬škim, sa kraljem ugarskim [Na ljevici: Živio!].

Ljubav moja spada momu narodu, štovanje moje svim narodom, ne samo jednomu, nego svim, koji su s nama u jednom gniezdu u ovoj monarkiji.

Ljubav, gospodo, nije pojam, koji spada u politiku, nego štovanje interesa i svojih i tudjih, to su pojmovi, koji se u politici upotrebljuju; ljubav ima samo u familiji posla; ona ima posla medjuiskrenimi članovi jednoga te is¬toga diela ili čovječanstva ili naroda. Ja mislim, da bi s tim simbolom vjere mogao biti svaki zadovoljan, jer gospodo, ja ću sasvim otvoreno kazati, ja držim, da bez ovoga simbola vjere nitko ne može biti ni sin domovine, bez ovakova simbola ne može biti nitko ni član onoga naroda, u kojem se je rodio. [Živio! Na ljevici.] Prije svega treba ljubiti svoj narod, a štovati ostale...

Pon, 17-12-2018, 19:29:21

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).