Ivan Janjčić: Obitelji Zrinskih i Frankopana. Nastajanje i nestajanje, Ozalj, 2013.

Obitelji Zrinskih i Frankopana, poglavito njihovi posljednji članovi, markiz Fran Krsto Frankopan [1] i ban Petar grof Zrinski [2] trajna su inspiracija hrvatskim književnicima i, naravno, povjesničarima.

Posjetivši grad Ozalj u svibnja 2013. , tu slavnu postojbinu navedenih obitelji, dobio sam na poklon vrlo kvalitetnu i tehnički odlično opremljenu knjigu autora Ivana Janjčića, pod naslovom „Obitelji Zrinskih i Frankopana. Nastajanje i nestajanje". Umjesto nakladnika u imprimaturi ove knjige stoji „Vlastita naklada". To na neki način zbunjuje jer je pozdravnu riječ knjizi uputila Biserka Vranić, gradonačelnica Ozlja. Kao suautori Ivanu Janjčiću navode se Mara Smičiklas, Jasenka Staničić i Zvonimir Gerber, a kao suradnici Marko Stupić, Ivan Tusić, Zdenka Stupić i Mirna Vinceković. Kao recenzenti navedeni su Jasenka Staničić i Ivan Tusić.

U pozdravnom tekstu gradonačelnica Vranić ističe:

"Nama običnim ljudima uvijek je zanimljivije stvari promatrati iza kulisa jer same povijesne činjenice ne mogu dočarati pravo stanje stvari. Knjiga dokazuje da su najzanimljivije hrvatske obitelji imale niz uspona i padova, unutarnjih razmirica i dubokih povezanosti, doživjele svoje vrhunce i tragedije, sukladno vremenu u kojem su živjele.(...) Ozalj je uvijek imao posebno mjesto u svom srcu za naše velikane. Bez obzira što se dogodilo kroz povijest uvijek su bili stoljećima tu". Gradonačelnica iskreno i točno zaključuje:"Autori ove knjige pokazali su veliku hrabrost što su se uopće upustili u pisanje knjige ovakvog sadržaja i prikupljanja građe. To je vrlo zahtjevan posao, vrlo nesiguran i izložen stalnim kritikama stručne i druge javnosti".

Ivan Janjčić u svojoj uvodnoj riječi obrazlaže motive koji su ga vodili pri pisanju ovog djela, ali i probleme s kojima se suočavao. On s pravom naglašava kako mu je bila namjera omogućiti i olakšati „svim ljudima sličnim meni, koji su željni više saznanja o sudbinama slavnih ličnosti iz našeg dragog Ozlja i ozaljskog kraja, da u jednoj knjizi pronađu najvažnije podatke iz njihove prošlosti.(...)". I nastavlja: „Ne umišljam si da je ova knjiga bilo kakvo povijesno štivo, ali se nadam da ona može pružiti osnovne informacije".

Jelena Zrinska

Pohvalno je što se Ivan Janjčić poziva na mađarsku autoricu Agnezu R. Varkonyi i njezinu knjigu „Jelena Zrinska-najhrabrija žena Europe", koja je objavljena u Mađarskoj 2010. i na sreću već iduće godine prevedena i na hrvatski jezik. U našoj javnosti premalo se znade o velikoj ženi ratnici i političarki Jeleni Zrinskoj, kćeri bana Petra Zrinskog i banice Katarine Zrinski rođene Frankopan. Za razliku od Madžarkse kojoj se ova žena slavi kao nacionalni heroj, kao političarka, generalica i ratnica, zbog čega vojna akademija u Budimpešti nosi ime Jelene Zrinski, u Hrvatskoj je sve to namjerno stavljeno u drugi plan ili prešućeno.

Gospođa Varkonyi je prilikom objavljivanja hrvatskog prijevoda svoje knjige o Jeleni Zrinskoj vrlo iskreno i za nas Hrvate poučno izjavila :"Konačno se vraća na rodnu grudu, u domovinu koja ju je odgojila, palo mi je na pamet, čuvši da će moja knjiga o Jeleni Zrinskoj izići na hrvatskom . Ali istodobno sam se zapitala : Hoće li se time moći svladati sav taj teret prešućivanja, koji se gomila iz stoljeća u stoljeće. Hoće li taj povratak u domovinu vlastitih korijena biti uistinu vjerodostojan i riješiti se naslaga zabluda, iskrivljavanja i svojatanja? Hoće li izvorna ličnost te iznimne kćeri iz, nadasve darovite obitelji Zrinskih, napokon doista biti otkrivena?".

Možemo odgovoriti, s velikom žalošću, kako su sumnje gospođe Varkonyi bile opravdane. Prijevod njezine knjige nije stručnjake iz hrvatske historiografije potaknuo da posvete pažnju velikoj Hrvatici i Europljanki Jeleni Zrinskoj.

Munkačevo-tvrđava (ukr. Мукачево, mađ. Munkacs): spomenik Jeleni Zrinski i sinu joj Franji Rakoczyju II. Jelena je dvije godine kao uspješan vojni zapovjednik organizirala obranu grada

Ivan Janjčić je svoju knjigu podijelio u sljedeća poglavlja: „Hrvatska prije Zrinskih i Frankopana", s potpoglavljima :"Hrvatska u Hrvatsko-ugarskoj državi" i „Hrvatska u Habsburškoj monarhiji"; „Zrinski i Frankopani-Nastajanje i nestajanje"; „Obitelj Zrinski nakon smrti Jurja II Zrinskog; Početak kraja obitelji Zrinskih i Frankopana; Obilježavanje godišnjice pogibije ; Stari grad Ozalj vlasništvo i posjed ; Članovi obitelji Zrinskih i Frankopana nakon njihovog smaknuća, s potpoglavljima ;"Ana Katarina Frankopan-Zrinski; Jelena i Franjo II.Rakoczy; Ivan Antun Zrinski ; Judita Petronila Zrinski; Zora Aurora Veronika Constantia Zrinski; Adam Zrinski; Julija de Naro-Frankopan; kontroverzni Frankopani (neki kažu lažni i zovu ih Zrinkopani) u RH; slijede: Ozaljski kulturni krug; Riječ na kraju-razmišljanja ; korištena literatura i preporuka za dodatno čitanje te fotografije.

Mađarska pošta je u čast Jelene Zrinski koju mađarski narod slavi kao povijesnu heroinu izdala prigodnu marku

Nije nam nakana ulaziti u stručnu historiografsku ocjenu ovoga djela, jer ono i nije pisano s nakanom sudjelovanja u radu hrvatske historiografije, već mu je nakana bila pregledno, jednostavno, ali i kompetentno predstaviti lokalnoj, ali i cijeloj hrvatskoj javnosti slavne obitelji Zrinski i Frankopan. Autori su se pobrinuli knjigu opremiti potrebnim povijesnim kartama te s mnogo preslika foto-dokumentarne građe unutar koje se ističu preslici onodobnih likovnih prikaza članova ovih slavnih obitelji. Neke od tih slika dosada su bile nepoznate široj javnosti kao na primjer Petar Zrinski kao 10-godišnji dječak, te neki od posljednjih iz roda Zrinskih.

Ozaljski kulturni krug

Posebno poglavlje koje autor s pravom izdvaja, nosi naslov „Ozaljski kulturni krug". U ovom poglavlju donesena je pjesma Ane Katarine Frankopan Zrinski „Bez naslova", dio teksta iz njezine čuvene „Sibile", te pjesma Frana Krste Frankopana „Sriću saki išće". Posljednji stihovi kao da su odredili sudbinu ovih obitelji ali i cijeloga hrvatskog naroda :"Ali srića je bižeća /malo kadi obstojeća/vsi ju žele, nasliduju,/retki pako dostiguju".

Ozaljski kulturni krug ponudio je stvaranje hrvatskog književnog standarda u 1. stoljeću na temelju sretnog prožimanja svih triju hrvatskih narječja. Na žalost turski nasrtaji i nepoštena politika Bečkog dvora sve su to upropastili. Autor Ivan Janjčić na kraju svoje knjige objavljuje kraća razmišljanja o sudbini Zrinskih i Frankopana, Ozlja i cijele Hrvatske. On piše :"I onda se pitamo zašto se sve to moralo dogoditi baš ovako? Što bi se dogodilo da su povijesni tijekovi bili drukčiji? Što bi se dogodilo s Ozljem i Hrvatskom? Koga krivi za takav odnos prema Hrvatskoj i hrvatskoj tragediji? Nažalost, nove spoznaje o našoj prošlosti ne mogu nam ništa pomoći jer odigrane povijesne događaje ne možemo mijenjati. (...) Čudni su tokovi hrvatske povijesti. Optužuju nas za sve i svašta, a mi uvijek vodimo obrambeni rat i to na svome području. I ne ugrožavamo nikog drugog. ... Nikada nemojmo zaboraviti da su Zrinski i Frankopani bili Ozaljski i hrvatski velikani prije nas i da će ostati i poslije nas."

Ivan Janjčić je rođen 1935. u Podgraju kod Ozlja. Stalno živi i radi u Ozlju. U dva mandata bio je izabran za predsjednika izvršnog vijeća općine Ozalj i predsjednike Skupštine općine Ozalj. Knjigom o obitelji Zrinskih i Frankopana podigao je trajan spomen ne samo sebi nego i navedenim obiteljima. Knjiga je grafički i tehnički vrlo kvalitetno opremljena i može služiti kao uzor za monografije sličnog sadržaja.

Đuro Vidmarović

[1] Fran Krsto Frankapan (Bosiljevo, 4. ožujka 1643. – Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.),hrvatski plemić, vojskovođa i pjesnik iz velikaške obitelji Frankopan. Bio je polubrat banice Katarine Zrinski i šurjak bana Petra Zrinskog, s kime je bio jedan od organizatora državotvornog pokreta hrvatskih i ugarskih velikaša (poznate u Hrvatskoj pod nazivom Zrinsko-frankopanska urota), nezadovoljnih centralizatorskom i oklijevajućom politikom Bečkog dvora koji je sklapao ponižavajuće mirovne sporazume s Osmanlijama, najviše na štetu Hrvata i Mađara. S rimskom obitelji Frangipane (od koje zapravo potječe hrvatska varijanta prezimena Frankopan) hrvatski su Frankopani imali bliske odnose, pa je čak posljednji potomak te obitelji, Mario Frangipane, koji je, prema povijesnim izvorima, umro u Rimu 19. siječnja 1654., u svojoj oporuci sve posjede i naslov markiza ostavio hrvatskim Frankopanima.

Stoga se u nekim dokumentima i na slikama, Fran Krsto Frankopan titulira kao markiz Fran Krsto, najmlađi sin karlovačkog generala Vuka Frankopana, prema nekim se izvorima rodio u Karlovcu 4. ožujka 1643. Nakon očeve smrti poslali su ga na školovanje u Zagreb, gdje je polazio čuvenu Gimnaziju koju je tada vodio red Družbe Isusove. Stanovao je u konviktu za vanjske učenike u Habdelićevoj ulici, a dodatnu je nastavu pohađao u isusovačkom kolegiju, gdje je stekao sklonost prema knjizi i pisanju. Radi nastavka školovanja i odgoja odlazi u Italiju gdje je proučio talijansku poeziju i upoznao uglednu rimsku patricijku Julijanu de Naro kojom se i oženio. Vrativši se u Domovinu pošao je očevim stopama i postao ogulinski kapetan te je sudjelovao u velikom boju s Osmanlijama kod Otočca.

Velikaš izrazite umjetničke nadarenosti, rođeni pjesnik, Fran Krsto je za života objelodanio samo jedan književni rad, spjev "Elegia" (1656.). Današnji istraživači vjeruju da dio njegove zbirke intimne poezije "Gartlic za čas kratiti", što ju je priredio u posljednjim danima života kao zatočenik u Bečkom Novom Mjestu čekajući smaknuće, sve do nedavna poznata samo djelomice, sadrži i pjesme napisane u doba vedre mladosti, u danima kad je prevodio Molierovu komediju "Georges Dandin", dok su samo one tužne nastale u tamnici. Fran Krsto je pisao jezikom ozaljskog kruga, tom sretnom simbiozom svih triju hrvatskih narječja. Stoga je njegova poezija, po idiomu tronarječna, te je iz toga diskursa djelovala kao odstupanje od središnjega tijeka razvoja hrvatskoga jezika. Tek su novija jezično-povijesna istraživanja, posebice Josipa Vončine, dostojno opisala i vrjednovala osebujnost i gipkost Frankopanova umjetničkog izraza.

[2] Grof Petar IV. Zrinski (Vrbovec, 6. lipnja 1621.- Bečko Novo Mjesto, 30. travnja 1671.) ban, vojskovođa i pjesnik, Otac mu je bio hrvatski ban Juraj (V.) Zrinski, a majka grofica Magdalena Széchy. Bio je praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka, a unuk Jurja (IV.) Zrinskog, koji je dao tiskati prvu hrvatsku knjigu na kajkavskom narječju "Decretum tripartitum" u Nedelišću kraj Čakovca 1574. godine. Kad je Petar imao samo pet i pol godina, njegov otac je preminuo u austrijskom vojnom taboru u Požunu (današnji glavni grad Slovačke Bratislava), sudjelujući u Tridesetogodišnjem ratu. Prema nekim povijesnim izvorima dao ga je, nakon verbalnog razmimoilaženja, otrovati habsburški general Wallenstein.

Školovao se Petar, zajedno s bratom Nikolom, najprije kod zagrebačkog biskupa Petra Domitrovića, zatim u Mađarskoj i Austriji, a neko vrijeme je boravio i u Italiji. Nakon toga je pretežno živio u dvorcu obitelji Zrinskih u Čakovcu), te u Ozlju.Godine 1643. oženio se groficom Katarinom, polusestrom Frana Krste Frankopana. Imali su četvero djece, Jelenu, (rođenu 1643.), Ivana Antuna (rođenog 1651.), Juditu Petronelu i Zoru Veroniku. Nakon smrti starijeg brata Nikole krajem 1664., Petar Zrinski je 1665. imenovan hrvatskim Banom, ali je službeno preuzeo dužnost tek u godini 1668. zbog raznoraznih političkih kalkulacija Bečkog dvora.

Petar je također, poput starijeg brata, bio velik ratnik koji se proslavio u mnogim bitkama, a osobito kad je s 300 hrvatskih ratnika razbio Deli-pašu Badanjkovića i njegovih 1. 400 vojnika, te kad je sa svojih 2.500 ratnika razbio Ali-pašu Čengića i njegovih 10. 000 vojnika. Koliko je bio sjajan ratnik i velik junak, najbolje govori podatak da je kralj nazvao Petra "štitom kršćanstva i strahom Osmanlija". Petar Zrinski bio je i pjesnik, a godine 1660. preveo je s mađarskog jezika i u Mlecima izdao poznati spjev svog brata Nikole Zrinskog Čakovečkog "Sirena Jadranskoga mora" (Adrianskoga mora sirena). Dana 11. travnja 1671. poseban carski sud je optužio hrvatskoga bana Petra Zrinskog da je htio postati vladar (što je značilo da je radio protiv Habsburgovaca), a Frana Krstu Frankopana da je pozvao na ustanak.

Prema međunarodno-pravnom sporazumu koji su u Cetingradu 1. siječnja 1527. sklopili Sabor Kraljevine Hrvatske i Nadvojvoda Ferdinand Habsburški, tadašnji vladar degenerik Leopold I. (Beč, 9. lipnja 1640.- Beč, 5. svibnja 1705.), rimsko-njemački car (1657. ili 1658.-1705.), hrvatski, a potom i ugarski kralj (od 1655. u Ugarskoj i od 2657. u Hrvatskoj do 1705.), češki kralj (1658.-1705.).trebao je poštivati odredbe Zlatne bule što ju je 1222. izdao ugarsko-hrvatski kralja Andrija II. (mađarski:András ili Endre,slovački: Ondrej), koji je kao kralj vladao 1205.-1235. godine. Tim je ustavnopravnim dokumentom ograničena kraljeva vlast i samovolja velikaša. Zlatna je bula u početku bila samo privilegij, a kasnije je postala najznačajniji zakon. Na nju su prisezali svi hrvatsko-ugarski kraljevi prilikom krunidbe.

Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski, očito su pošli u Beč, uvjereni kako će Vladar reagirati u skladu sa Zlatnom bulom. Zlatna bula se sastojala od 31 članka. U uvodu kralj ističe kako dokument izdaje da bi obnovio slobodu plemstva, koja je u ranijim razdobljima bila narušena. Potom slijede odredbe:

-Kralj ili palatin kao njegov zamjenik su dužni na dana Svetog Stjepana Kralja, tj. 20. kolovoza, u Stolnom Biogradu saslušati parnice i suditi. Tada mogu slobodno doći i pripadnici nižeg plemstva i iznijeti svoj slučaj.
-Kralj ne smije niti jednog plemića zatvoriti, niti mu oteti posjed, ako ga nije osudio sud.
-Kralj ne smije bez privole plemstva prikupljati porez, niti zalaziti u njihove kuće, sela i lovišta.
-Izvan granica države plemstvo ratuje na kraljev trošak, ako je riječ o navalnom ratu, ali u slučaju obrambenog rata se svi moraju odazvati na svoj trošak.
-Nitko osim Bana, palatina, te kraljevog i kraljičinog dvorskog suca ne smiju obnašati dvije funkcije, a stranci bez privole državnog vijeća nikakvu.
-Čitave županije se ne smiju poklanjati u nasljedno vlasništvo.

(...)

-Zadnji članak daje plemstvu pravo da se u slučaju ako se kralj ne pridržava odredaba Zlatne bule slobodno pobuni, bilo protestom bilo oružano, a bez da zbog toga budu kažnjeni.

Car Leopld I. Habsburg u maniri beskrupuloznog samodršca pogazio je osobno danu riječ, ali i Zlatnu bulu, odredivši time ne samo sudbinu hrvatskih lidera, već i animozitet Hrvata prema Habsburgovcima sve do njihove detronizacije 1918. godine. Kako bi izigrao odredbe Zlatne bule, Leopold je organizirao fiktivno suđenje s unaprijed određenom kaznom. Bio je to politički proces kakvih je povijest prepuna. Hrvatski lideri s dinastičkim pravima smaknuti su 30. lipnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. O bahatosti i neljudskosti Habsburga i njege kamarile svjedoči rugajući tekst koji su dali upisati na nadgrobni spomenik velikim hrvatskim junacima.

Protiv njihova ubojstva su bili mnogi europski vladari pa i papa Klement X. (rođen kao Emilio Altieri, papa od 29. travnja 1670.-22. srpnja 1676.). Jedini koji se nije oglasio bio je Luj XIV. Od članova dinastije Habsburg tek se nadvojvoda Otto von Habsburg ispričao 1992.u ime svojih predaka zbog smaknuća hrvatskih lidera