Milan Mirić: Pokopani križ, FORUM – mjesečnik Razreda za književnost HAZU, g. LII, br. 1-3, Zagreb, proljeće 2013., 5.-46.

Nije uobičajeno prikazivati književno djelo objavljeno u nekom časopisu. No, ovoga puta činimo iznimku jer je književnik Milan Mirić napisao vrlo zanimljivo, značajno i aktualno dužu pripovijetku, pod naslovom „Pokopani križ". Naime, snažnim literarnim diskursom autor je obradio, na primjeru hrvatskih intelektualaca u nesretnim povijesnim vremenima, vječito aktualnu temu odnosa između slobode književnog i intelektualnog rada i totalitarnih režima koji tu slobodu ne prihvaćaju.

Mirić je ovu temu, ovaj vječiti povijesni sraz između totalitarizma i duhovnosti, obradio na primjeru hrvatskog predratnog književnika Augusta Cesarca i njegovog isljednika Božidara Cerovskog. Iz povijesti je Milan Miricpoznato da su ustaše strijeljali nekoliko vodećih hrvatskih ljevičarskih intelektualaca u epizodi koja je poznata kao Kerestinački slučaj.

Naime, tada je uhićen stanoviti broj hrvatskih ljevičara i aziliran u dvorac Kerestinac, kako bi služili kao taoci, jer se na taj način željelo spriječiti diverzantske i atentatorske akcije komunista u Zagrebu. U tome su određenu političku ulogu, i to vrlo prljavu, igrala i vodstva tadašnjih komunista, sukobivši se na liniji pro-jugoslavenskih i pro-kominternovskih opredjeljenja.

Među stradalim intelektualcima bili su istaknuti povjesničar Otokar Keršovani i književnik August Cesarec. Milan Mirić u pripovijetci koja ima dva dijela, opisuje sudbinu Augustina Cesarca i njegovog isljednika. Naime, i književnik i isljednik pripadali su intelektualnoj eliti hrvatskoga naroda. Štoviše, Cerovski je boravio u Srijemskoj Mitrovici zajedno s tada vodećim predstavnicima KPJ, jer su i komunisti i ustaše tada bili složni glede budućnosti Jugoslavije.

Stvaranjem Hrvatske države tragično ih je razdvojila ideologija državotvorne samobitnosti i boljševičkog internacionalizma. Cesarec je bio afirmirani književnik. U povijesti je poznat kao jedan od atentatora na bana Cuvaja 1912. godine. Tada je bio i uhićen. On nije ubio bana, ali je bio spreman to učiniti.

Težak razgovor

U isljedničkoj kancelariji Cesarec i Cerovski vode težak razgovor čiji sadržaj otkriva križ cijele ove nacije. Mirić vrlo nadahnuto, ali bez suvišnih literarnih ekstemporacija vodi ovaj povijesni razgovor sjena.

Pukovnik Cerovski je imao nakanu spasiti Cesarca. Od njega je tražio, kako je on smatrao, vrlo maleni ustupak, a to je da prizna legitimitet uspostavljene NDH. Stoga pokušava pridobiti Cesarca emocionalnim i August Cesarecintelektualnim argumentima, stavljajući u prvi plan zajedničko im hrvatstvo:

„Ratno je vrijeme još uvijek i u njemu je najlakše ubiti. Međutim u takvom vremenu treba i preživljavati, a ne samo umirati. To vama kao čovjeku koji je u životu svašta vidio ne bi trebalo posebno objašnjavati".

Cesarec odgovara:

„Gospodine ravnatelju, ja ne razumijem sklonosti što mi je iskazujete. Zar mi nismo na dvjema posve nepomirljivim stranicama?"

Cerovski ga pokušava uvjeriti kako griješi:

-Ja to ipak ne vidim tako. Točnije, borim se u sebi protiv toga da vas i sebe vidim suprotstavljene. Za mene ste vi Hrvat kao što sam i ja Hrvat. Zašto, dakle, ne poći od toga što nas spaja? I to ne samo time što bismo to zajedničko izabrali, već stoga što smo svoje hrvatstvo dobili dubljim i oduhovljenijim darom no što bi to mogao biti bilo kakav naš izbor. Izbor je moguće mijenjati, a mi smo Hrvati rođenjem, dakle, nekom gotovo mističnom prirodom svoga postojanja; hrvatstvo nam je dano nezavisno od naše volje i naše želje, ono, moglo bi se reći, najmanje ovisi o našim političkim uvjerenjima".

Cesarec kao komunist misli sasvim drukčije :

"To što nam je prostor zajedničke domovine omogućio da se rodimo kao Hrvati, gospodine Cerovski, samo je pretpostavka po kojoj Hrvatima u nekom, uvjetno rečeno metafizičkom smislu tek treba da postanemo. Koliko je ta naša metafizika uvjetna, jasno nam kazuje to što je svaka generacija mora iznova provjeravati i potvrđivati na svoj način. Kao zaloge zajedničkog postojanja imamo našu zajedničku povijest, rijetkih časova sretnu ali našu; imamo svoju, volimo to ovih zadnjih godina posebno isticati, svoju hiljadugodišnju kulturu kojom duhovno oblikujemo svoj narodni prostor; imamo zatim jezik kojim, ovisno o našim sposobnostima, izražavamo svoje misli i oblikujemo svoje osjećaje-ali koliko će sve to bivati i ostajati hrvatsko, to zavisi doista od nas samih, jer mi možemo svojim činima upropaštavati ili stvarati istinsko hrvatsko mišljenje i sjećanje. Na koji ćemo način misliti o zajedničkom opstanku, u tome nam naše hrvatstvo može pripomoći, ali samo kao općečovječanska misao o ljudskom opstanku. Jer, čemu nam hrvatski opstanak, ako drugi oko nas u ime njegovo moraju propadati? Za to općečovječansko u nama mora se svaki od nas sa svoje strane pomučiti svojom pameću i svojim osjećajima".

Slijedi vrlo napeta i nadahnuta diskusija koja otkriva svu tragičnost podjelu zbog ideološke isključivosti u korpusu jednoga naroda. Cesarec svoje hrvatstvo odvaja od hrvatstva ravnatelja Cerovskog. U dijelu otokar kersovani mediumdijaloga koji se tiče Keršovanija on podvlači:

„Keršovani je iskreno volio svoju domovinu, ali je isto tako znao da voljeti Hrvatsku na vaš ili na njegov način da to nisu samo dva načina voljenja, nego da su to prije svega dvije Hrvatske od kojih je samo onoj njegovoj ostalo pravo da se hrvatskom i nazove, znao je da ovo o čemu vi govorite kao Hrvatskoj, da to nikad njome nije bilo niti ima izgleda to ikada zbiljski postane".

U slijedećem dijelu razgovora Cesarec pojašnjava gore navedenu misao:

„Mi, doduše koristimo i isti fundus riječi, služimo se istom gramatikom, oblikujemo riječi uz pomoć ista četiri akcenta, pišemo s istih 30 slova znakova, rabimo i isti pravopis, ali to sve skupa još ne tvori isti jezik. Jezik, ovdje je možda preciznije reći govor, ono je što mislimo i osjećamo svim tim riječima, gramatikama i sintaksama, a u tom smislu nas dvojica do nerazumijevanja mislimo i osjećamo različitim jezicima. Kad vi i ja kažemo Hrvat , nismo si još rekli ništa više od pukog leksema. Ali čim zaustimo:Hrvat je... istog časa nastaje nesporazum. Mi smo se, Hrvat od Hrvata, udaljili do nerazumijevanja. Ne govorimo istim jezikom".

Ovakav dijalog završio je Cesarčevom konstatacijom kako jedino rješenje koje ima raspolaganju njegov isljednik, da ga dade ubiti. Na kraju se to i desilo.

U drugom dijelu pripovijetke, a taj je dio značajan za poruku djela Milan Mirić koristi slobodu književne imaginacije i opisuje novi dijalog između Cesarića i Cerovskog. Ali, to je sada razgovor sjena čiji se kosturi nalaze u istoj neobilježenoj raki. Autor ne želi koristiti pojam duša. Naime, ravnatelja Cerovskog su pobjednički partizani ubili bez suđenja kao i tisuće ostalih zarobljenika.

Tragiku i apsurd povijesti hrvatskog naroda, kako efektno opisuje Milan Mirić,otkriva ukop jedne i druge povijesne osobe. Naime, ustaše su ukopali Cesarca na nepoznatome mjestu. Na tome istome mjestu ukopali su partizani leš ravnatelja Cerovskog. Mrtva tijela i jednoga i drugoga našla su se u istom grobu - tvoreći križ. Strašan i upozoravajući križ. Navodimo vrlo znakovite dijaloge duša ovih hrvatskih stradalnika.

Cerovski:

"Tvoji su samo preuzeli mjesta koja smo mi pronašli i, recimo tako, uhodali, da ti bude jasnije ubijali smo posvuda i nasumce i isto tako zakapali. Tako su to činili i tvoji. ... Što ste ubijali zarobljene vojnike za Bleiburgvrijeme rata, to je bila naša prešutna, zajednička ratna konvencija; nema zarobljenika, nema pozadine, nema civila na ratnom poprištu; i obostrano ih nije bilo sve vrijeme rata; ali što ste poslije rata, bez suda, ili igrajući sudsku komediju po skraćenom takozvanom prijekom postupku, kao što smo je uostalom i mi igrali, ali mi smo to činili u ratu, to vas ne ekskulpira od zločina koje ste činili poslije rata.

Na kraju rata, kad je postalo jasno tko dobiva a tko gubi, vi u nama niste ubijali samo ratne zločince, koje se dobro znalo, vi ste ubijali svoje političke protivnike, stvarne ili moguće, buduće protivnike. I u tome se niste nimalo razlikovali od nas (...) Mi smo već poslije Staljingrada bili izigrana karta. Svaki svoj izgled prokockali smo već polovicom rata. Kraju je kasnije sve išlo golom inercijom. Govorim o vama, o tvojima, koji su sve svoje izglede upravo tada zadobijali a pogubili su ih u osvajanju vlasti. Zapravo nisam siguran tko je gore prošao. Čak bih rekao da se za nas možda još i nađe nekakve nade. Vama više ni nada nije dana, jer vi ste pobijedili a sve ste izgubili. Pred vama je ništa!... Vjerovale su vam najpametnije glave ondašnje Europe, nisu vidjele fintu, šta fintu, nisu vidjele najdrskiju laž koju ste im, oprosti, ne ti, ali tvoji, koju su im podmetali za uzvišeni ideal".

Završetak Mirićeve pripovijetke poruka je, zapravo, nama danas:

„Da smo obojica bili malo manje zadrti, možda nam kraj nije trebao biti ovako krvav. ... Osim našim upopriječenim kosturima taj grob nijednim svojim obilježjem nije kršćanski, a ipak sam ja u njemu postao tvoj stup, a ti moja poprečna greda. Zemlja pod kojom ležimo učinila je da sami, i ne hoteći, za sva vremena tvorimo svoj grobni križ, doduše duboko skriven u zemlji, ali možda je tako i bolje. Jer iznad nas niti ga ima niti će ga ikada biti".

Mirić je nadahnuto, ali pošteno, koristeći slobodu književne imaginacije, napisao književno djelo čiji nas sadržaj ne može ostaviti ravnodušnima.

Milan Mirić (1931.), jedan od najznačajnijih hrvatskih književnih urednika druge polovice prošloga stoljeća, autor je niza zapaženih knjiga, književnih eseja i feljtona. ...

August Cesarec (Zagreb, 4. prosinca, 1883. – zagrebačka Dotrščina, 17. srpnja 1941.) hrvatski književnik, publicist i politički djelatnik.

Otokar Keršovani (Trst, 23. veljače 1902. – Zagreb, 9. srpnja 1941., hrvatski povjesničar, publicist i političar.

Božidar Cerovski (1902.-1947.) pukovnika, ravnatelj redarstva. Strijeljan 24. siječnja 1947. u 6 sati, zajedno s Ivanom Kirinom, Blažom Lorkovićem i Zdenkom Blažekovićem. Usp. njegov životopis u Tko je tko u NDH, str. 67-68. 28

Đuro Vidmarović

Ned, 24-05-2020, 23:50:12

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.