Reakcija na razgovor s Mirjanom Karanović objavljen u "Večernjem listu"

Zagrebačke dnevne novine „Večernji list" objavile su 7. studenoga 2012. razgovor s poznatom srpskom glumicom Mirjanom Karanović. Ne bez razloga, jer se ista sve češće pojavljuje u Hrvatskoj. Rečeni razgovor objavljen je pod naslovom koji je istrgnut iz glumičnih odgovora: „Vrijeme je da Srbija postane građanska i tolerantna". U podnaslovu ponovno se navode njezine riječi, ali stavljene u kontekst koji gospođicu Karanović predstavlja kao protivnicu Slobodana Miloševića. A to će, pretpostavljam da tako misli urednik ovih novina, u Hrvatskoj biti primljeno s odobravanjem. Taj udarni dio intervjua glasi: „Kad smo rušili Miloševića, pitali smo se ima li uopće nade, a na kraju se to ipak dogodilo. Pitanje je kako se nosimo s početnim porazima. Treba ih gledati kao dio procesa u kojem zdrav razum može pobijediti".

Kao bi što bolje predočio nakane ovoga intervjua, navodim dva pitanja i odgovore koje je dala glumica Karanović.

„U karijeri niste bježali od suočavanja. Bili ste prva srpska glumica u Hrvatskoj, snimili ste 'Grbavicu', sad radite 'Običnu ženu'... Bojite li se novog vala neodobravanja?

To su strahovi s kojima se moram suočiti, jer ako ih sad ne prevladam, neće biti druge prilike. Svjesna sam da imam samo jedan život da nešto napravim. Često pomislim kako bi bilo da sam miljenica vlasti, da živim u nekoj velikoj kući, imam bogatog muža, pojavljujem se na modnim revijama... To su trenutci slabosti, ali ipak znam da ne bih mogla živjeti s tim da prešućujem probleme i ne govorim ono što smatram ispravnim. Život gledam kao borbu svjetlosti i tame. Za mene je jak čovjek onaj koji se odupre tami i nadvlada svoje slabosti.

U Europi se sve više budi svijest o političkoj moći pojedinca, građani prosvjeduju na ulicama. ...

I u Srbiji su ljudi često izlazili na ulice, što je u jednom trenutku počelo djelovati beznadno. Kad smo rušili Miloševića, često smo se pitali ima li uopće nade, a na kraju se to ipak dogodilo. Zato je veliko pitanje kako se nosimo s početnim porazima. Mislim da ih treba gledati kao dio procesa u kojem zdrav razum može pobijediti. Čitav je život borba. Zbog toga često bježimo osjećaju sigurnosti, koju neki traže u političkom vođi, vjeri ili obitelji. A kad nemaš vjeru u Boga, moraš naći neku svoju vjeru, neki stup za koji ćeš se pridržati kad počne oluja. (...)"

Dobrica Ćosić: laž kao dio srpskog mentaliteta

Mirjana i RadeGospođica Karanović nije bila protivnica Slobodana Miloševića, naravno, dok je bio na vlasti. Što više, zastupala je Srbiju na međunarodnom susretu u Beču 1991. godine. Zajedno s Radom Šerbedžijom. Ova činjenica dopušta pretpostaviti kako „Gazda Rade" koji se ponovo debelo ukotvio u Hrvatskoj, sada vraća svoju nekadašnju političku suradnicu na hrvatsko filmsko tržište. Naravno, riječ je o čistoj umjetnosti! Nedaj bože i pomisliti nešto drugo!Kako spadam u ljude koji dugo pamte, a dosta sam toga i zapisao, nešto mi je u navedenim riječima mirisalo na tvrdnju srpskoga pisaca i političara Dobrice ćosića, o laži kao dijelu mentaliteta njegovih sunarodnjaka. Gospođica se Karanović želi predstaviti kao umjetnica koja ne samo da nije „miljenica vlasti", već je bila toliko hrabra i dalekovidna da je sudjelovala u rušenju velikog vožda Slobodana Miloševića.

Gospođica Karanović nije bila protivnica Slobodana Miloševića, naravno, dok je bio na vlasti. Što više, zastupala je Srbiju na međunarodnom susretu u Beču 1991. godine. Zajedno s Radom Šerbedžijom. Ova činjenica dopušta pretpostaviti kako „Gazda Rade" koji se ponovo debelo ukotvio u Hrvatskoj, sada vraća svoju nekadašnju političku suradnicu na hrvatsko filmsko tržište. Naravno, riječ je o čistoj umjetnosti! Nedaj bože i pomisliti nešto drugo!

Podsjećam: Miloševićeva fašistička Srbija tada, 1991., zvala se Savezna Republika Jugoslavija. O tome kako je Mirjana Karanović zastupala tu državu svjedočio je ugledni akademik HAZU, pokojni Aleksandar Flaker. Riječ je o Svjetskom saboru PEN-a u Beču, koji se održao u studenom 1991. Izvješće s ovog sabora objavio je akademik u zagrebačkom tjedniku "Danas" od 26. studenoga 1991., str. 53. Poslušajmo akademika Flakera:

"Da suvremeno mirotvorstvo ima barem dva lica, pokazao je početkom studenoga održani bečki svjetski kongres PEN-klubova (...)
Netom je Kongres završio rad na (zatvorenim) sjednicama, njegova je koncepcija našla potvrdu u mirotvornoj akciji koju su domaćini prenijeli iz Hiltona u bečki Volkstheter (Pučko kazalište), koje je tih dana inače davalo Brechtovu Operu za tri groša. Kao inicijator te priredbe nastupio je, naime, austrijski književnik Milo Dor(oslavac), pa je na njoj pročitana rezolucija "ohridskog" sastanka PEN-klubova Slovenije, Makedonije i Srbije, a sam je pisac održao govor... Priredba je isprva naslovljena kao "dijalog" Srba i Hrvata, ali je održana pod naslovom Želimo mir! - kao neobavezna mirotvoračka matineja. Publici su dijeljene na potpis dopisnice s jednakim apelima ("odložite oružje") Miloševiću i Tuđmanu, a cijela je koncepcija domaćina nosila mirotvorni verbalni i glazbeni standard njemačkog govornog područja.
(...)
U taj su mirotvorni okvir, uz jedan tekst Deane Leskovar i odlomak iz Bitke kod Bistrice Lesne Krležine, smješteni oni kojima je namijenjen "dijalog" - teatarski ljudi koji su stigli s obje strane "fronte": iz ili preko Beograda - Mirjana Karanović i Rade Šerbedžija, iz Zagreba Vanja Drach i Tomislav Durbešić. Pogledi publike (intelektualnog i umjetničkog hrvatskog i srpskog Beča) bili su prema njima usmjereni. Dok su se na "bini" Vanja Drach i Mirjana Karanović nastojali uklopiti u zadani okvir i ponašati prividno ležerno, da bi zatim profesionalno glumački čitali "svoje" tekstove, Šerbedžija i Durbešić sjedili su naglašeno osamljeno, napuštali "okvir" i vraćali se na "binu". Došlo je i do njihove polarizacije: ali samo na razini koncepcije nastupa odnosno njegove individualizacije - prvenstveno umjetničke.
Rade je odabrao svoj put: naglasio je kratko ali glumački dojmljivo kako je "Srbin iz Hrvatske", kako dolazi iz Vranja gdje "snima film" i kako je njegov nastup motiviran susretom s mobiliziranim (srbijanskim) mladićima. Za svoj je nastup odabrao suvremenu intermedijalnost. Vlastiti je tekst otpjevao (u pratnji Mirjane Karanović) i popratio glumačkim gestama, potpuno zasluživši buran pljesak - "bine" i publike. Tekst je bio izrazito poetičan: sastojao se od generacijskog obraćanja "godištu 1972" i "godištu 1973" koje je vezivalo vrlo općeniti tekst za konkretno njegovo polazište, pa je upravo to cijelom metaforičkom nizu, u kojem je opozicija kopno-more mogla zazvučati aktualno (ali je već neimenovanje "naroda mog" ili dozivanje "druga" moglo izazvati oporbu dijela slušalaca), aktualiziralo mirotvoračko zračenje. Upravo kao takav tekst je i prihvaćen: postavljen je na razinu visoko profesionalne umjetnosti i odgovarao je posve pacifičkim evropskim očekivanjima. Kaseta je već počela kolati. ...

Na drugom se polu matineje pojavio Durbešić. Nakon što je već Vanja Drach (kao iz usluge) pročitao njegov pjesnički tekst Nedovršena pjesma moga naroda hrvatskoga kao tekst obrambeno-borbenog mirotvorstva ("glupi top" kao "pacifistički" znak!), stao je pjesnik pred "katedru",legitimiravši se kao nepolitični pisac, redatelj i profesor, i skromnim, ali vidljivo uznemirenim do drhtanja glasom, ispričao kratku stvarnu priču o dubrovačkom konvoju - kao njegov sudionik. Ako je bila gluma, onda je to bila gluma autentičnosti, ako je to bila književnost, onda je to bila književnost činjenica! Bilo je u tom prilogu teatarskoj matineji i beletrizacije viđenoga: u malom fragmentu Dubrovnika u kojem za opsade neka žena pokušava hraniti ribe u akvariju (na Pločama), ali se Durbešićev izbor temeljio ipak na odricanju od uobičajenih umjetničkih postupaka: gesta kojom je popratio svoj, očito iz američkih filmova posuđeni, iskaz kako će "govoriti istinu i samo istinu" bila je ipak gesta vjerodostojnosti njegova ljudskog i teatarskog čina.
(...)"

Na ovim se prostorima sve pamti

U službi agresoraRade Šerbedžija i Mirjana Karanović nisu u Beč došli kao turisti, odnosno privatna lica. Oni su ondje zastupali svoju državu, a ta je država strašnom vojnom i paravojnom silom razarala Hrvatsku, provodila okupaciju i vršila etničko čišćenje. Svojim javnim nastupom u Beču Mirjana Karanović i Rade Šerbedžija cijeli su svoj dotadašnji umjetnički ugled stavili na raspolaganje državi-agresoru. Štoviše, svojim glumačkim Šešelji pjesničkim nastupom željeli su tu državu prikazati kao miroljubivu i simpatičnu. Gdje im je tada bila savjest o kojoj govori glumica?Rade Šerbedžija i Mirjana Karanović nisu u Beč došli kao turisti, odnosno privatna lica. Oni su ondje zastupali svoju državu, a ta je država strašnom vojnom i paravojnom silom razarala Hrvatsku, provodila okupaciju i vršila etničko čišćenje. Svojim javnim nastupom u Beču Mirjana Karanović i Rade Šerbedžija cijeli su svoj dotadašnji umjetnički ugled stavili na raspolaganje državi-agresoru. Štoviše, svojim glumačkim i pjesničkim nastupom željeli su tu državu prikazati kao miroljubivu i simpatičnu. Gdje im je tada bila savjest o kojoj govori glumica?

Da me se ne optuži za srbofobiju, treba kazati kako je među srpskim glumcima bilo ljudi koji su imali savjesti i koji su se doista distancirali od Miloševićeve agresije na Hrvatsku i BiH. Navodim najpoznatije: vrlo popularni komičari Miodrag Petrović Čkalja i Mija Aleksić, te TV-redatelj Radivoje Lola Đukić. O tome se, naravno, u hrvatskome tisku ne piše. Možda je Mirjana Karanović stvarno doživjela političku katarzu, uvidjevši svu opakost i strašne posljedice velikosrpske politike? Moguće, ali ne zaboravimo da Srbi i danas proklinju Vuka Brankovića! Možda su i drugi doživjeli katarzu? U tom slučaju smijemo očekivati gostovanje Bore Đorđevića Čorbe i Olivere Katarine (Petrović, Vučo), a bome ako ju se lijepo zamoli i dobro plati doći će i čuvena Ceca Ražnjatović, udovica ratnog zločinca Arkana. Svi su navedeni bili propagatori velikosrpske politike Slobodana Miloševića. Gazda Rade ima mogućnosti naći u svome teatru na Brijunima i za njih ulogu. Budimo bez brige. Grad Zagreb i hrvatsko Ministarstvo kulture naći će sredstva za jedan takav „projekt od državne važnosti". Zar nije poželjno ljetovati na Brijunima i uz to dobivati solidan honorar? I k tome obavljati i važnu političku zadaću!

Ako je sada u Rijeci kao profesor zaposlen Rade Šerbedžija, zbog čega to ne bi mogla biti i Mirjana Karanović? A uz nju tu su i istaknute osobe iz srbijanskoga javnoga i znanstvenog života, kao npr. Miroslav Lazanski, Mila Štula, Goran Babić, Vuk Drašković, Vasilije Krestić, Brana Crnčević, dr. Mirjana Marković (uskoro se vraća u Domovinu), pa čak i Ljubiša Ristić? Zašto ne i prof. dr. Vojislav Šešelj, ako bude oslobođen od suda u Haagu? Sve se vraća, sve se plaća, sve se pamti, bez obzira na političke lupinge ove ili one vladajuće garniture. Na ovim se prostorima sve pamti.

Đuro Vidmarović