Brevijar patnji vukovartskih Hrvata (2/2)
Nevenka Nekić: Jean ili miris smrti, Udruga dr. Ante Starčević-Tovarnik, Zagreb-Tovarnik, 2012.
Planirani pokolj
„Jean kao ni ostali u hrvatskim redovima pa ni u bolnici, ne znaju da je nekoliko dana ranije u Beogradu stvorena odluka: ne dopustiti spas ranjenika iz vukovarske bolnice. Oni su određeni za smrt. Svi moraju umrijeti. Većina je na
popisu koji je sastavljen prema izjavama domaćih Srba koji dobro poznaju branitelje. Na tom popisu je i Francuz kao i Siniša Glavašević i mnogi drugi. Ali prije smrti, moraju se dati u ruke mučiteljima“. (74.)
„Igra je bila pripremljena odavna. Nad lubanjom i ukriženim kostima sjala je u dogovoru nedaleko Vukovara crvena zvijezda. Likvidacija dogovorena, broj žrtava otprilike, jama i prostor udaljen od očiju javnosti“. (80.)
Slijedeća spoznaja do koje je N. Nekić došla čitajući arhivsku građu, šokantna je i prvi puta javno obznanjena, premda se za nju znalo od početka. Riječ je o sudjelovanju vukovarskih građana srpske narodnosti u progonu i zločinima nad njihovim hrvatskim susjedima.
Vukovarski Srbi čine zločine
„Jean kao ni ostali u hrvatskim redovima pa ni u bolnici, ne znaju da je nekoliko dana ranije u Beogradu stvorena odluka: ne dopustiti spas ranjenika iz vukovarske bolnice. Oni su određeni za smrt. Svi moraju umrijeti. Većina je na popisu koji je sastavljen prema izjavama domaćih Srba koji dobro poznaju branitelje. Na tom popisu je i Francuz kao i Siniša Glavašević i mnogi drugi. Ali prije smrti, moraju se dati u ruke mučiteljima“. (74.) (…)
„Jean to ne zna, ali ostaje zabilježeno na filmskim zapisima samih 'osloboditelja'. Oni polako prolaze između kreveta i pamte. Iza njih tada dolaze vojna lica i odnose one ranjenike koje su im pokazali kao branitelje. Ni jedan ne smije preživjeti. Redaju se tako šetači pa nosioci, šetači pa nosioci i nestaju ljudi. Jedan za drugim. Ima vremena. Vani se dva-tri vojna zapovjednika ove klaonice još natežu s 'bijelim' snagama međunarodnoga reda, a ovi nosači odlaze u sporednu ulicu, iza ugla bolnice. Tu je već odavna spremljeno šest autobusa. Jedan od njih je onaj iz Jeanovoga sna“. (78.) (…)
„Protjerane ljude u koloni guraju, ponižavaju, ponekog ubijaju… Život ostaje iza njih. Njihovi spaljeni domovi, polja i voćnjaci, gradske uspomene – crkve, raskršća, arkade u središtu grada koje su pamtile njihove prve mladenačke šetnje, pa rijeke. … Noktima se utisnutima u dlanove bilježi predački zapis, priziva se Boga, moli da ih nitko od komšija ne prepozna. Jer, sve su vrline prerezane, sve su postale mogući izvor smrti. Možda si komšiji jednom ponudio ručak ili večeru, a on to sada nerado pamti. Bolje da te ne vidi, budu malen i nevidljiv. „ (81.) (…)
„Nedaleko od buduće tržnice peku se janjci i mirisi se miješaju sa zvucima harmonike, pjesmom razularene i pomahnitale rulje koja krvavih očiju ispija iz boca oštra pića, stoji raskrečenih nogu i čeka svoj trenutak.“ (107.) (…)
„Onu masu koja je u dvorištu vojarne navaljivala u autobuse da „sudi krvnicima i ustašama“, dovezli su pred hangare usred livada i polja i gomila već čeka. Svatko je našao neki predmet kojim će udarati po „ustašama“: batine, šipke,
bejzbol palice, debele žice, noževe … Ima tu muškaraca svake dobi, ali i žena i djece. Svi su u oklopima mržnje i u potrazi za mitskom krvi koja će ih nasititi“. (119.) (…)
„Eno, sakatog mladića udaraju i on pada. Onda ga vraćaju u autobus, jer je prerano pao. Mora još jednom proći kroz „ceo špalir“, da ga glođu teškim udarcima kao vukovi u gori oštrim zubima“. (123.) (…)
„- Ovdje je bila pekarnica. Stajao je iza naših leđa i bili smo zatečeni. Prati li on nas? - Tu su mučili i pekli ljude, rekne nekim čudnim glasom. Zaboga, jekne u meni utroba očaja. - Kako vi to znate? - Znaju to mnogi. Samo šute. A mogu vas odvesti ti do tržnice. (…)
- Oni nikada ne će priznati gdje su naši mrtvi, a ima ih dosta tu ispod betona, rekne mladić i nestane iza jedne kućice.! (139.) ***
Na žalost, iz reportaža i izvješća srpskih i srbijanskih TV stanica još se uvijek sjećamo slika koje su zorno pokazivale slavlje vukovarskih Srba-civila, nakon „oslobođenja“ grada, tužne kolone Hrvata koji moraju napustiti svoj grad, zatim slike ubijenih Hrvata u srpskih vojnika koji piju i pjevaju kanibalske pjesme. Zbog čega sve to? Uvjetno rečeno zbog mentaliteta. Autorica se u romanu dotiče i ove bolne, tužne i sramotne pojave.
Mentalitet agresora
„Vjerojatno nikakvo tumačenje mentaliteta i namjera 'osloboditelja' nije bolje prikazano, nego ulaskom one rulje u kadar koji ostaje zabilježen za sva vremena – bradati, raspojasani, opijeni krvlju kao hijene koje su dugo tragale za žrtvom, noseći barjak s mrtvačkim kostima i pjevajući jezivu pjesmu ljudoždera“. (76) (…)
„Rulja slavi, kolo se vije, harmonika-dugmetara svira, ispijaju se usred tmuše sukrvavih misli litre rakije, konjaka, loče se… ekstaza pobjednika kojima je sve dopušteno… Ne mogu dočekati da se izdovolje , upravo taj glagol bio je već u uporabi davnih četrdesetih godina dvadesetog stoljeća: zvijezda se morala izdovoljiti,nad Hrvatima da bi jedna država zaživjela. Izdovoljiti nad slabima i poraženima“. (81.-82.) ***
Mržnja je sastavni dio gotovo svakog rata. Međutim, velikosrpska agresija na Hrvatsku iznjedrila je iz dubina mentalnog sklopa agresora nečuvene oblike mržnje. N. Nekić pokušava objasniti i ovaj fenome.
Mržnja
„Količina mržnje i okrutnosti postoji u svakom ratu, ali ovdje s oznakama ukriženih kostiju na šubarama ili zvijezdom na kapama, dodaju toj okrutnosti onaj nepojmljivi dio koji nema objašnjenja u raciju. Nakon što usmrte čovjeka, oni ga režu, vade organe i masakriraju do neprepoznatljivosti. To Jean ne razumije.“ (25.) (…)
„Ti ratnici s istoka koji su zakoračili u nekad miran i bogat grad čiji stanovnici sada žive u podrumima, a one koji su prevareni zaspali u sjenovitim sobama, bezglasno bi klali“. (38.) (…)
„Sada se govori da postoji pekara negdje podno crkve i da 'oslobodioci' peku u pećima ljude, da se kroz željezna vrata cijedi potok krvi. Jean ne može vjerovati, a bila je istina“. (45.) (…)
„Tko god brani Hrvatsku – za njih je ustaša“. (54) (…)
„Oko bolnice već leže mnogi mrtvi prosvirane lubanje, pokrivaju ih plastičnim vrećama, kao strvine. Bacit će ih u neku nepoznatu jamu i nikada ne će reći gdje su. Neke će baciti u Dunav.“ (75) (…)
„U jednom trenutku vidi Jean da su među žrtvama dvije žene. Jedna je očito mlada i u visokom stanju trudnoće. Obje ruke drži na isturenoj utrobi kako bi zaštitila dijete. Još na ulazu u hangar uspio je krajičkom pogleda prepoznati istu trudnicu koju su udarali čizmama u trbuh. Zgrčenu u klupko ubacili su ju iza Jena u hangar i nastavili tući. Ona druga starija žena stisnula se s unukom uza zid hangara i trpjela udarce., ali mnogo manje od trudnice. Na nju su se okomili i sigurno su to grube i strašne riječi koje izvikuje dok joj ciljaju čizmama i cokulama u trbuh.
Starija žena tiho ječi i šapće neke riječi. Bit će to ime one jadne trudnice, možda molitva za spas, misli Jean, ono ime ima u sebi šušljetavi glas ž i š, teško ih razlikuje. (…)
Njeno je čedo teško podnijelo udarce čizmama, iako se majka skvrčila poput crva i vapila prema ubojici da ju ne ubiju, da ima dijete u utrobi. Ono se kupalo u plodnoj vodi, toploj i hranjivoj, a onda se ona pretvorila u sukrvavu i zamutila, drhtaje majčina tijela i bolne udarce dijete je prepoznalo i samo se savilo u klupko, dižući male nesavršene ruke u obranu. Bilo je to dugo, satima, jer uvijek se netko našao kome je nedostajalo još nekoliko udaraca cipelom u njeno materinstvo. A dolazile su i dvije žene – Nada i Dragica i udarale, izgovarajući nepojmljive riječi, s pjenom na usnama.
Djetešce se sve više krčilo i po sve gušćoj krvi u kojoj je plivalo, znalo: njegov život bit će kratak kao u leptira. (…) I znat će se i ovo: Ubacit će majku u posljednji transport i odvesti nad „rupu“.
Osjeća djetešce kako ona drhturi iznutra i kako slutnje poprimaju sablasni oblik koji juri vrelinom krvi i optače njegovo malo tjelešce koje se kroz pupkovinu napaja tim užasom. Vani se čuju urlici i pucnji, a ona i dijete padaju zajedno na zemlju. Tu je negdje vrhunac suludih klanja, tu je kraj njegova kratkoga leptirskog života, nježnoga poput vodomarovih krila što ga je majka gledala nad obalama Dunava. Vani netko kaže: ja ću!“ Onda taj kojega su zvali Zoran J. puca u središte njene utrobe, raznosi komade tijela po crnoj sutonskoj zemlji, prekida dah joj i čedo se rasprskava kao roj zvjezdica u božićnoj noći. Ali postoji još netko tko „overava“. Da, strahotnog li glagola. To je onaj koji ispaljuje posljednji metak u lubanju, izbliza, za svaki slučaj. Zna se njegovo ime, rečeno je po svjedocima u onom prokletom gradu na istoku, u onom farsičnom sudskom postupku, ali … ništa.
Ostatke majke i djeteta nogom gurnuše u jamu“. (126.-128.(…)
„Ne broji korake Jean, njegova jedina misao postaje želja da ga sustigne smrt od metka. Jer nož je strašan … vidio je on u hangaru. Zabadali su noževe u ljude, rezali ih, nastojeći da što dulje žive."
Znakovita je činjenica, a koju N. Nekić donosi u romanu, da se francuske vlasti, premda je prošlo 17 godina od završetka ratnih operacija u RH, odnosno od uspjeha vojno-redarstvene operacije „Oluja“, još uvijek prema Hrvatskoj odnose s rezervom. O tome svjedoči majka pokojnoga Jeana-Michalela, koja doživjela neugodnosti prilikom polaska za Zagreb.
Francuske vlasti ne žele da majka Jeana-Michaela dođe u Hrvatsku
Ja u dubini duše slutim da oni nisu zakasnili na taj let. On je svima prevažan da bi se tako olako ponašali. Treba biti strpljiv, govore mi moji mudri suradnici. Intuicija mi šapće: nisu oni zakasnili, u magli laži i nevolja neki novi vladar sudbina udara metalnim stopalom po našim i njihovim krhkim nitima. (…)
Treći puta polazimo na aerodrom i tamo oko deset sati uvečer dolazi autobus iz Graza. Oni su tu.
Niska, ljupka ženica, majka Lyliane, razbarušeni sin Paul i visoki gospodin Michel koji ih kao prijatelj prati na putu. Nije došao najmlađi Pierre zbog bolesti.
Majka je slabo obučena i drhturi. (…)
Uzbuđeno raspravljamo prije spavanja: zašto nisu došli na vrijeme?! Moja teza glasi: oni su namjerno spriječeni. Tome se svi iz naše ekipe odupiru kao da govorim sulude stvari iz 1991. Ta tko bi imao razloga da ih sada spriječi?! Ja se pozivam na njeno pismo u kojem jasno stoji da je njihov put u Hrvatsku 1992. Spriječila francuska vlast, uložila veto! Što to znači? Znači da su na granicama imali popis nepoželjnih putnika u inozemstvo. A zašto je majka poginuloga vukovarskoga branitelja nepoželjan putnik? Danas, nakon dvadeset godina! Dobro, u ono vrijeme francuska politika na čelu s Mitterandom bila je otvoreno na strani Srba, ali danas?! Ja se uporno držim svoje teze koju ću sutradan provjeriti. Znam da su onda protiv nas bile opakosti svjetskih velesila, nepravda i očaj, pjevali su lažne pjesme o zločincima, ali danas?! (…)
Poslije Šalate odlazimo u Vukovar. Nas dvije sjedimo zajedno, a Ive mora neprestano prevoditi. Najprije pitam:zašto nisu ušli u avion? Zatvorili su ih u posebnu sobu i pretresali tri sata. Sve dok avion nije otišao. Poslije su jedva našli posljednja tri mjesta za Frankfurt, ali nitko se nije ispričao niti im nadoknadio novac za karte. Očito je – bili su na nekom specijalnom popisu nepoželjnih putnika. Pitam Lyliane izravno: J eli to bio politički potez, taj pretres i namjerno zadržavanje?! Ona pomalo revoltirano odgovara – politički, da, politički, politički!“
Ovi moji iz ekipe još ne vjeruju. Možda nije razumjela?! Ponovno pitam za pojedinosti. Onda se otvara nevjerojatna priča koja traje s prekidima sve dane zajedničkoga boravka u Vukovaru.
Kroz razgovor s majkom Jena-Michaela autorica romana saznaje za provokacije kojima je u rodnome mjestu bila izložena zbog toga što joj se sin pridružio hrvatskim dragovoljcima. Sve to baca ružno svjetlo na Francusku i njezinu demokraciju. Moram priznati da se ovakvom izljevu bijesa i mržnje u jednoj „uljuđenoj“ zemlji kao što smo mislili da je ova, nisam nadao.
Majka Lyliane svjedoči:
„Čim je Jean otišao u Hrvatsku, Lyliane je osjetila nasilje politike. Iako posve nevažna službenica u gradskoj upravi Vesoula, samohrana majka s troje djece, bez političke prošlosti, odlaskom sina u hrvatski Domovinski rat, postala je metom poniženja i raznih oblika zastrašivanja. Tako se događalo da joj u kancelariju ulaze neki ljudi i vrijeđaju nju i sina, izmišljaju kojekakve ponižavajuće razloge zbog kojih je on tamo: novac, špijunaža, krvološtvo, protivljenje francuskoj službenoj politici, prijetnja da nju treba izbaciti s posla i tako unedogled. Danima, mjesecima, godinama. U njihovom departmanu na vlasti je bila Mitterandova stranka i to je još više pogoršavalo njen položaj.
Kad bi došla kući, zvali su nepoznati glasovi telefonom: prijetili su, izrugivali se, govorili da je već pronađen leš njenoga razbojnika, da će ga uskoro isporučiti … Onda se jedne noći dogodio vrhunac zloće: zazvonio je telefon i javili su joj pakosnim glasom da je pred kućom mrtvački sanduk s komadima tijela njenoga sina. Ona je u spavačici sletjela na ulicu i zaista našla mrtvački sanduk. Prazan.
Poslije pada Vukovara tražila je mogućnost da ode u Hrvatsku i potraži sina. Kao što mije javila u pismu, bila je spriječena od vlasti“. (162.-169.) (…)
„Hodamo neko vrijeme, a onda nam pristupa francuski veleposlanik i prati nas putem. Kao da nas čuva. Kao da želi ispraviti one zle dane koje majka prošla u proteklih dvadeset godina. Ostaje s nama sve dok se nismo odvojili i otišli u bolnicu.“ (174.)
Pohvala Josipoviću
Predsjednik Josipović prihvatio je primiti u audijenciju majku Jena-Michaela i zamoliti ju da posmrtno primi sinovljevo odličje. U delegaciji koja je nazočila ovome trenutku nalazila se i Nevenka Nekić. Kako je u romanu napisala, Predsjednik je održao vrlo topao i primjeren govor i dodijelio odlikovanje majci, a ona je posve pribrano odgovorila. Rekla je na koncu da ne zna gdje počivaju posmrtni ostaci njenoga sina Jenana-Michela, ali ako se ikada nađu, neće ih voziti u Francusku. On je odabrao Hrvatsku kao svoju domovinu i neka tu ostane. Ona će ga posjećivati.“ (165.)
Na Predsjednikov govor odgovorila je Nevenka Nekić izražavajući zahvalnost Poglavaru na toplim riječima.
Prilika je kazati, kako je autorica romana“Jean ili miris smrti“ iskoristila svoje pravo na književnu slobodu, odnosno kako bi izbjegla suhu faktografiju, time što je u djelo ukomponirala i fiktivan mladićev dnevnik. Time je štivo dobilo na literarnoj gipkosti, odnosno čitateljima se omogućuje „ulaženje“ u psihološki profil glavnoga junaka.
„Jean ili miris smrti“ dobro je napisano djelo. Nakon njegovoga čitanja, nameće se pitanje, koliko je naših književnika osjetilo potrebu da učini nešto slično? Onih koji su opisivali Domovinski rat s ciljem da se narugaju dragovoljcima i da popljuju svete ideale nacionalne slobode za koje je palo toliko mladih života, imamo na pretek. Na žalost i na sramotu.
Đuro Vidmarović