Brevijar patnji vukovartskih Hrvata (1/2)

Nevenka Nekić: Jean ili miris smrti, Udruga dr. Ante Starčević-Tovarnik, Zagreb-Tovarnik, 2012.

Prije početka predstavljanja romana Jean ili miris smrti, želim priznati kako knjige poput ove više ne bih mogao predstavljati. Da ne gajim duboko poštovanje prema djelu i temi s kojom se uhvatila u koštac ova sjajna književnica, sigurno ne bih sjedio danas ovdje. Nevenka Nekić napisala je knjigu čiji sadržaj nisam kadar apsorbirati samo kao literarnu činjenicu. Nitko do sada u hrvatskoj književnosti nije napisao brevijar patnji vukovarskih Hrvata, kao što je to učinila Nevenka Nekić u ovome djelu. Nakon čitanja bio sam razbijen, slomljen, ogorčen, ojađen i nepodnosivo tužan. A da bih se pripremio za ovo predstavljanje trebalo je roman pročitati nekoliko puta. Ne znam koliko će mi trebati vremena za oslobađanje od slika bola, smrti, patnji, užasa i sotonističkog orgijanja mržnje u njezinome azijatskome izdanju i slike mladoga Francuza, gotovo dječaka s plavetnilom neba u očima koji je ubijen u Vukovaru kao hrvatski vojnik, zbog svojih visokih moralnih načela.

Dopustite da ovo predavanje posvetim dragoj i nikada prežaljenoj kolegici iz saborskih klupa, gospođi Veri Stanić koja je skoro do pada ulazila u Vukovar čineći sve što je mogla kako bi pomogla gradu i braniteljima. Ova hrabra i časna političarka danas je, poput junaka naše knjige, potpuno zaboravljena.

Nevenka Nekić objavila je 2012. treći roman iz svoje trilogije u kojoj je obradila hrvatsku povijest XX. stoljeća. To su: Kardinalovo srce (2004.), Burik (2009.) i sada Jean ili miris smrti u nakladi Udruge d. Ante Starčević iz Tovarnika. U prvome je romanu predstavila bl. Alojzija kard. Srepinca u kontekstu stradanja cijeloga hrvatskog naroda, u drugome je opisala sudbinu tovarničkoga župnika Ivana Burika kojega su ubili Srbi 1992. godine, dok se u posljednjem djelu usredotočila na čudesan lik mladoga Francuza koji pogiba na Ovčari kao hrvatski dragovoljac. Priča o Jeanu je čudesna saga o ljudskoj solidarnosti s jedne, a strašnoj mržnji s druge strane. U tom kolopletu smrti gasio se život grada Vukovara i njegovih branitelja,među kojima je bio i Jean-Michel.

Ali, pođimo redom:

Hrvatska sredstva javnog priopćavanja neobično su samozatajno popratila vrlo dramatičan događaj koji se nedavno zbio u Hrvatskoj, premda je u njega bio uključen i državni Poglavar. Riječ je o vraćanju u registar hrvatskih branitelja, vukovarskog dragovoljaca Domovinskoga rata - francuskog mladića Jeana-Michela Nicholiera. Naime ovaj, tada 1991. , 25. godišnji Francuz, unatoč prosrpskoj politici tadašnje vlade predsjednika Françoisa Mauricea Adriena Marie Mitterranda (26. listopada 1916.- 8. siječnja 1996.) koju je pratila snažna medijska logistika, kreće u njemu nepoznatu Hrvatsku i javlja se u HOS kao dragovoljac. Nakon kratkotrajne vojne obuke upućen je u Vukovar koji je krvario pod opsadom JNA i srbijanskih paravojnih formacija. Slom hrvatskih branitelja grada zatječe ga kao ranjenika u vukovarskoj bolnici. To mu određuje sudbinu. Srbijanski ga vojnici nasilno odvode zajedno s ostalim zarobljenim bolesnicima, kako bi svi bili usmrćeni. Ubijen je u masakru na farmi nedaleko grada, sada već po zlu čuvenoj Ovčari. Nije ga spasilo francusko državljanstvo. Vojnici srpske JNA izvršili su ovaj zločinački čin ispred nosa sramotno indiferentnih tzv. euro-promatrača. Jean je prije usmrćivanja premlaćen u stravičnome „špaliru“ vukovarskih Srba-civila, a zatim mu hladnokrvno ispaljuje metaka u potiljak srbijanski vojnik, čime je ime postalo poznato iz kvazi suđenja u Beogradu. Taj nečovjek danas mirno živi u susjednoj državi. Autorica navodi njegovo puno ime, prezime i nadimak Štuka.

Smrt mladoga Francuza nadilazi tragediju ratnog sukoba u kojem vojnici ginu i to kao da je normalno. Ovaj mladić do tada ništa nije znao o Hrvatima, nije došao u Vukovar kao plaćenik, ili zbog bilo kakvih Jean-Michel NicolierSmrt mladoga Francuza nadilazi tragediju ratnog sukoba u kojem vojnici ginu i to kao da je normalno. Ovaj mladić do tada ništa nije znao o Hrvatima, nije došao u Vukovar kao plaćenik, ili zbog bilo kakvih karijernih, profesionalnih ili pekunijarnih interesa. Vodila ga je etika suosjećanja s nepoznatim ugroženim malim narodom, etika pravde i morala. To potvrđuju i riječi koje je izgovorio dan prije smrti. Naime, tada mu je ponuđeno izvlačenje, što znači život. Jean je izgovorio rečenicu koju svi trebamo upamtiti: Ostajem ovdje u dobru i u zlu. A znao je da su branitelji Vukovara poraženikarijernih, profesionalnih ili pekunijarnih interesa. Vodila ga je etika suosjećanja s nepoznatim ugroženim malim narodom, etika pravde i morala. To potvrđuju i riječi koje je izgovorio dan prije smrti. Naime, tada mu je ponuđeno izvlačenje, što znači život. Jean je izgovorio rečenicu koju svi trebamo upamtiti: Ostajem ovdje u dobru i u zlu. A znao je da su branitelji Vukovara poraženi. No, nadao se da će agresor poštivati međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima. I to je moment koji otkriva sukobe dvaju mentaliteta: jednoga koji se temelji na ratu s viteškim pravilima, i drugoga koji se temelji na apsolutnome zlu i zatiranju protivnika kao ljudi, ali i njihove civilizacije. Francuz je ubijen kao pas, zajedno sa svojim suborcima i ranjenicima, a zatim bačen u plitki grob. Kada su proljetne kiše oprale tlo i otkrile ruke i noge ubijenih Hrvata, kako se ne bi otkrio zločin, dolaze srpski vojnici i iskapaju leševe i prebacuju ih tko zna gdje, tako da mnogima, među kojima je i Jean do danas nisu pronađeni posmrtni ostaci.

Nakon vukovarske tragedije i masakra na Ovčari, branitelja, Janu-Michelu Nicholieru gubi se svaki trag. Počinje sramotna hrvatska priča. Tko zna zbog čijega hira, ili nemarnosti, a nisu isključeni ni politički motivi, Jean nije stavljen na listu branitelja, premda je poginuo kao takav. Kako mu se nije znalo za grob, ovakvim postupkom on je izbrisan iz povijesti Vukovara. I tako su ova nepravda i ljaga trajale, teško je to shvatiti normalnome umu, sve dok 1991., Nevenka Nekić, uz podršku tovarničke udruge „dr. Ante Starčević“,nije, gledajući dokumentarni film o Siniši Glavaševiću, ugledala lice mladolikog dragovoljca iz Francuske. Svoj istančanim osjećajem za pravdu, ali i za književnu građu, počinje potragu za prešućenim ratnikom. Pronalazi njegovu obitelj u Francuskoj, postiže ispravljanje nepravde i stavljanje Jeanovoga imena na listu branitelja, uspijeva postići konverzaciju s majkom pokojnoga ratnika, nakon čega ona s drugim sinom dolazi u Hrvatsku. Slijedi ispravljanje nepravde. Majci je ukazana potrebna pažnja, a vrhunac svega je prijem u Predsjedničkim dvorima i dodjela odličja pokojnome ratniku koji prima njegova majka u nazočnosti veleposlanika svoje zemlje.

Kroz 16 poglavlja romana „Jean ili miris smrti“ koji autorica s pravom naziva „krvoliptajuća priča“, teče radnja kojom se na tri razine oslikava drama Vukovara i njegovih branitelja, a poglavito zarobljenih bolesnika u gradskoj bolnici, onih što su izvučeni iz bolesničkih kreveta i autobusima odvedeni na farmu Ovčaru gdje su mučeni, a potom svirepo usmrćeni. Premda je središnji lik Jena-Michel i branitelji, u ovoj drami sudjeluju svi građani Vukovara, kako oni srpske, tako i hrvatske nacionalnosti, ali ravnopravni su im JNA i srpske oružane formacije, europski promatrači, te na koncu autorica Nevenka Nekić i majka Lylien. Naime, autorica u ovome djelu opisuje vlastite napore kako bi uspostavila vezu s Jeanovom obitelji, dovela ih u Hrvatsku, prešućenome dragovoljcu vratila status hrvatskoga ratnika, etc. Stoga je ovo djelo kombinacija povijesnoga roman i osobnih sjećanja same spisateljice. To je priča o: 1. Domovinskome ratu, 2. Borbi naroda Vukovara s nadmoćnijim agresorom, 3. Mladome Francuzu čiji dolazak u redove hrvatskih branitelja djeluje nestvarno, 4., O mržnji na nacionalnoj osnovi, 5. Okrutnosti, svirepostima i zločinima agresora, 6. O građanima Vukovara srpske narodnosti koji sudjeluju u rušenju vlastitoga grada, prokazivanju sunarodnjaka hrvatske narodnosti i ubijanju zarobljenih bolesnika na ovčari. Zbog navedene viošeslojnosti djela, autorica koristi rječnik nabijen značenjima i emocijama. Pri tome ne postavlja se opserverski, kao promatrač sukoba koji ju zanima isključivo s literarne strane. Nekićeva je duboko u Domovinskome ratu, ona pati sa svakim braniteljem, tuguje zbog razaranja grada u kojem joj živjela rodbina koju su usmrtili agresori, a prema poginulome Jeanu postavlja se kao rođena majka. Upravo ovaj moment miješanja snažnoga slobodoljublja s majčinskom boli za izgubljenim sinom, čini ovo djelo dramatičnim, a to pojačava činjenica što je glavnina radnje temeljena na stvarnim događajima.

Jezik kojim se autorica služi bogat je pridjevima kako bi opisala zlo i one koji su ga činili, ali s druge strane i djelovanje dobroga u svim njegovim manifestacijama. Pozicija je pri tome kršćanska. Zlo se ne može objasniti bez prihvaćanja da postoji i djeluje Zli, kao što se dobro može razumjeti tek kao emanacija božanske ljubavi.

Nevenka Nekić, po mojemu sudu, uspješno je riješila neobičan slučaj Jana – Michela, odnosno uvjerljivo je objasnila motive koji su ga vodili pri odluci da se priključi borbi njemu nepoznatoga naroda za nacionalnu slobodu. Mladi se čovjek vođen unutarnjim etikom stavio na stranu pravde. Do Hrvatske je putovao „skoro dva dana prešavši nekoliko granica i predstavljao se kao snimatelj“. Ovdje su bjesnjele borbe za Vukovara. Kada je došao u Zagreb „na sebi je imao laganu jaknicu i tenesice, mali planinarski 'ruksak' i svoj nerazdvojni foto-aparat“. (21)

Zbog etničkog podrijetla glavnoga junaka, autorica se morala dotaknuti njegove zemlje, ali i cijeloga tzv. Zapada, koji se ponio prema Hrvatima više indolentno, nego s razumijevanjem, više se trudeći oko čuvanja Jugoslavije, pa makar pod Miloševićevim šinjelom, nego što je podržavao Hrvatsku i njezinu želju za državnim suverenitetom. Konačno, Jena-Michel je prije odlaska u Hrvatsku bio suočen s prosrpskim napisima u tisku svoje zemlje. „Osjećao je ledenu ravnodušnost i drsku odbojnost, arogantnu napuhanost kojom je Zapad promatrao sudbinu raspadajuće komunističke Jugoslavije. Nije bilo ni jednoga glasa koji bi bio spreman riskirati i izgovoriti neku tešku ali istinitu riječ u korist Hrvata… Činilo se da treći puta u jednom stoljeću zemlja umire, varana i gažena.“ (22)

„Jeanova domovina Francuska ne želi nikakav rat. Možda ako je tuđi rat, daleko od kuće, tamo negdje u Aziji ili Africi, pošalje kakve trupe, ako se radi o nekom materijalnom interesu, ali u svojoj blizini – nikako. To ga žesti. On zna da oni tamo znaju što se ovdje zbiva. To je samo nekoliko sati njihove lažne vrline, od središta vedra života“. (49.)

„Kolo vitla, muzika i trube ječe, pije se alkohol u neograničenim količinama, kamera hvata poneko krezubo lice, poneku žensku spodobu koja se zadovoljno kesi raspuštene kose i drma u ritmu treskalice, a iz nekih do sada nevidljivih rupa i podruma izlaze užasnuti i bijedni ljudi koji su sto dana proveli u mraku i strahu. .. Nitko toga trena ne zna ni činjenicu da Lylien Nicolier:Ja sam pokušala govoriti u svom okruženju o Vukovaru, ali to nikoga nije zanimalo. Kasnije sam shvatila da je naša vlada prosrpska. Pozvala sam novinare koji su prihvatili da mi pomognu, pripremili smo sve za naš polazak, ali su francuske vlasti stavile svoj vetoje međunarodna pregovaračka komisija ipak poslala dopis svim važnim ustanovama i vladama Europe, dopis o tome što se događa u Vukovaru, ali ni jedna vlada, baš ni jedna, pa ni oni u Bruxellesu, nisu odgovarali. Europa šuti. Škilji ispod oka i zna sve o zločinu, ali šuti. Možda će žrtve konačno utihnuti. Neugodno je slušati krkljanje i smrtne hropce žrtava, kvari apetiti i ugodna popodneva na bulevarima i skverovima. Konačno će valjda nastati mir i ostati sve kako je bilo. Sada je valjda konačno poražena ta prgava i nevaljala hrvatska bagra s Balkana. Najudobnije je stanje status-quo“. (79.)

Majka Jeana-Michalela u pismu N. Nekić piše:

„Ja sam pokušala govoriti u svom okruženju o Vukovaru, ali to nikoga nije zanimalo. Kasnije sam shvatila da je naša vlada prosrpska. Pozvala sam novinare koji su prihvatili da mi pomognu, pripremili smo sve za naš polazak, ali su francuske vlasti stavile svoj veto.“ (156-157.)

Masakr u Vukovaru i međunarodni promatrači

Nevenka Nekić nastoji odgovoriti na pitanje: jesu li međunarodni promatrači sukrivci za masakr Hrvata u Vukovaru? Moralno, dakako, jesu. Ako ne oni na terenu, onda njihovi nalogodavci sigurno. Oni su odlično znali tko je agresor, a tko žrtva. No, Nekićeva traži odgovor na još jedno pitanje: jesu li znali za odvođenje ranjenika iz bolnice u Vukovaru, na stratište na Ovčari? O tome autorica piše slijedeće:

„Ostaje pitanje: jesu li 'međunarodnjaci' znali što se zbiva iza ugla iste bolnice, na nekoliko metara od ulaza u bolnicu, ili nisu?! Jer tamo je postavljeno šest vojnih autobusa u koje su pred tim ljudima prenijeli 262 ranjenika, a da ni jedan nije bio viđen! Baš ni jedan!“ (90.) (…)

„U isto vrijeme, prije polaska šest autobusa s onih dvije stotine šezdeset i dva nesretnika u njima nepoznatom pravcu, iz bolnice su nestali svi podaci o pacijentima. Sve će završiti u Beogradu. Tako je i Jeanovo ime u bolničkoj dokumentaciji završilo u središtu države protiv koje se došao boriti“. (99.) (…)

„Još nije započelo posljednje putovanje. Autobusi se pune ranjenicima. Tamo negdje ispred bolnice stoje i ćaskaju 'bijeli' europski pregovarači., smješkaju se i pridržavaju darove što su ih dobili od brkatog zločinca. To su boce rakije, omiljenoga pića 'pobjednika' koji dajući kaže: Ovo je za vašu familiju … Prevoditelji su naravno Srbi, prevode li prevode mudre i velikodušne riječi, 'bijeli' se smješkaju, ali ipak dok stoje, govore o nekom dokumentu i njihovim pravima da postupe po tim odredbama. U to isto vrijeme već se uputilo put prve grobne jame u njivama pokrivenim mrazom – šest autobusa, pokrajnjom ulicom, nečujno i polako.“ (106.) (…)

„Kolo vitla, muzika i trube ječe, pije se alkohol u neograničenim količinama, kamera hvata poneko krezubo lice, poneku žensku spodobu koja se zadovoljno kesi raspuštene kose i drma u ritmu treskalice, a iz nekih do sada nevidljivih rupa i podruma izlaze užasnuti i bijedni ljudi koji su sto dana proveli u mraku i strahu. .. Nitko toga trena ne zna ni činjenicu da je međunarodna pregovaračka komisija ipak poslala dopis svim važnim ustanovama i vladama Europe, dopis o tome što se događa u Vukovaru, ali ni jedna vlada, baš ni jedna, pa ni oni u Bruxellesu, nisu odgovarali. Europa šuti. Škilji ispod oka i zna sve o zločinu, ali šuti. Možda će žrtve konačno utihnuti. Neugodno je slušati krkljanje i smrtne hropce žrtava, kvari apetiti i ugodna popodneva na bulevarima i skverovima. Konačno će valjda nastati mir i ostati sve kako je bilo. Sada je valjda konačno poražena ta prgava i nevaljala hrvatska bagra s Balkana. Najudobnije je stanje status-quo“. (79.)

Nevenka Nekić je proučavajući građu za svoj roman, došla do spoznaje da masakr na ovčari nije izveden „spontano“, kao lokalni zločin, već da je ranije isplaniran u vrhovima Srbije i njezinih eksponenata u tzv SRK.

Đuro Vidmarović