Prigodno slovo nakon prikazivanja filma «Don Anto Baković – od Mlade mise do zlatne mise», redatelja Obrada Kosovca

Don Antu Bakovića, po mome sudu, možemo uvrstiti u red ličnosti koje su dale važan doprinos povijesti hrvatskoga naroda u 20. stoljeću.

Jedan od sudionika u filmu nazvao je don Antu homo politicus, dakle čovjekom kojega zanima politika. I to je istina. Pored svećeništva i služena Crkvi u Hrvata Don Antu je obilježila politika. Kako u vrijeme komunizma, tako i nakon demokratskih promjena. Dok se nije bavio politikom, ona se bavila njima.

Imajući pred očima sve ono čime se don Ante bavio i za što je pokazivao interes, u čemu je čak prednjačio ispred svoga vremena, čovjek se mora upitati tko je taj čovjek i koji su čimbenici utjecali na oblikovanje tako složene, snažne i djelatne osobe. Bez posebnih pretenzija na apsolutnu točnost, na temelju dosadašnjeg poznavanja života i djela ovoga svećenika, slobodan sam u njegovoj osobi prepoznati nekoliko čimbenika koji su je oblikovali. Nabrajam ih slijedom za koji mislim da je ispravan:

- Obitelj, poglavito majka Jelena

- Urođene osobine, poglavito temperament koji odlikuju iskrenost, upornost, borbenost, samoinicijativnost, spontanost i teško odstupanje od vlastitih stavova

- Nesklonost autoritetima osim onog koji dolazi s Nebesa

-Goražde kao rodno mjesto, odnosno Bosna kao specifična multikonfesionalna, multietnička i multikulturalna sredina

- Kršćanska vjera i Rimokatolička Crkva

- Hrvatska narodna samobitnost

- Drugi svjetski rat sa strahotama koje je unio u život Bakovića kao dječaka

- Komunistička ideologija i politička antikatolička pragmatika s kojom se suočio nakon pobjede Titovih partizana i s kojom nikad nije pronalazio zajednički jezik

- Komunistički logori u kojima je proveo 12 godina kao žrtva totalitarne komunističke ideologije i montiranih političkih presuda

- Politika kao takva koju je doživljavao kao prostor slobode i poštivanja ljudskih nacionalnih i vjerskih prava

- Netalentiranost za diplomatski govor koji se temeljio na kristološkim zasadama 'Ja sam istina, put i život'

- Kreativnost koja je išla ispred vlastitih redova, pa i svoga vremena, a koja je bila dio ličnosti karakteristične za umjetnike

Navedeni niz ukazuje na to kako je riječ o vrlo slojevitoj i složenoj osobi. Osobi koja u sebi nosi predispozicije i za vođu i za mučenika. To u praksi znači beskompromisnost u stavovima pod cijenu vlastitoga martirija. O svakome od navedenih čimbenika trebalo bi govoriti zasebno, što ovakve svečane prigode ne predviđaju.

Inspirativan život

Don Anto Baković je iza sebe ostavio desetljeća plodnoga, intenzivnog i inspirativnoga života. Stekla se povijesna distanca za donošenje zaključka kako je takav život, poglavito njegove plodove, potrebno sagledavati u povijesnome kontekstu. Stoga trebamo o Anti Bakoviću govoriti ne samo kao o svećeniku, već i kao laičkoj stvaralačkoj i političkoj povijesnoj ličnosti. Možda su ove riječi preuranjene, obzirom da je čovjek još živ, ali zar trebamo čekati njegov zemaljski kraj kako bi smo izgovorili ovu istinu? Osim toga, i prema pravilima povijesne struke Baković je povijesna ličnost.

O povijesnim ličnostima ne smijemo govoriti sentimentalno, pristrano, navijački, stavljajući ih u ograde svjetonazora, politika i stranačkih grupacija. O povijesnim se ličnostima treba govoriti istinito, onako kako nam naređuju povijesni izvori i stvarna djela, stavljeni u složene kontekste vremena i prostora. A naše je Ante živio u doista složenim vremenima i prostorima i da bi se shvatilo sve što je činio i poduzimao treba poznavati prilike i sredine u kojima je živio i stvarao. Navodim primjer: sam Ante Baković, sjećajući se djetinjstva u Goraždu piše, između ostaloga, o ustaškome pukovniku Juri Francetiću, Josipu Brozu Titu i partizanskoj vojnoj jedinici koju su nazvali „Prva proleterska brigada".

Svojim svjedočenjem otkriva nam sadržaje i činjenice za koje i sam kaže kako mogu danas zvučati neshvatljivo, pa i kao paradoks, odnosno da ono što je on gledao vlastitim očima i u čemu je sudjelovao ne može se pročitati u historiografskim knjigama. Njegovo svjedočenje, a ono je autentično, puno nam kazuje o ideološkoj opterećenosti hrvatske historiografije, a onda i o nepoštenju, nestručnosti i politikantstvu onih koji su pisali knjige i udžbenike u kojima su falsificirali povijesnu istinu. Ako je tako, a don Ante je živi svjedok tome, tada je to poziv na novo istraživanje i donošenje novih historiografskih zaključaka. Sumnjam da će do toga doći u skoro vrijeme, jer se naša politička elita još nije oslobodila jugounitarističkog i titoističkog ideologema.

To znači da se u ovome trenutku vjerojatno neće naći niti jedan sveučilišni profesor koji predaje i izučava drugi svjetski rat i poraće kod nas, a koji bi imao hrabrosti napisati ono što je don Ante posvjedočio o Juri Francetiću,, naime da je zabranio osvećivanje nad četničkim obiteljima bez obzira na pokolje koje su četnici učinili nad Hrvatima i Bošnjacima u Goraždu, da su ga mještani bez obzira na narodnost, zvali „srpska majka", te da su se ustaše pod njegovim zapovjedništvom ponašali kao civilizirana vojna formacija. Umjesto toga još ćemo dugo čitati o Francetiću kao koljaču, krvoloku i t. d.

Isto se tiče opisa partizana koji su formirali „Drugu proletersku brigadu". Tu su jedinicu, kako svjedoči don Ante, činili uljuđeni komunisti, bivši srbijanski i crnogorski studenti, ali i bivši četnici koji su obrijali brade i kokarde zamijenili petokrakom. Don Ante je imao razloga da sve ovo prešuti, obzirom na neviđeno zlo koje su mu učinili partizani nakon što su postali pobjednici i ustrojili svoj totalitaristički ateistički sistem. Zanimljivo je don Antino sjećanje na Tita. On ga je vidio u šubari neobične visine i sjeća se njegovoga jezika koji je podsjećao na ruski. Ta Titova šubara ima značenje povijesnog svjedoka. Naime, takve su se šubare nosile u Rusiji. To znači: ili je Tito šubaru donio iz Rusije gdje je boravio kao zarobljenik i gdje se oženio, ili je ta šubara dio njegovoga etničkog identiteta.

Potresno svjedočenje

Potresno je don Antino svjedočenje o suđenju na smrt njegovoga župnika. Nakon presude, vidjevši ga uplakana, župnik je napuštajući političko sudište, mladome Bakoviću kazao: „Ne plači za mnom, već me zamijeni", - što je ovaj i učinio.

Podsjećam, Ante Baković je bio dijete iz imućne građanske obitelji. Mogao je izabrati bilo koje građansko zanimanje. Roditelji bi mu omogućili školovanje, a svojom inteligencijom završio bi svaki fakultet. Umjesto mirnog građanskog života, koji mu je mogao omogućiti visoke položaje i u državnim strukturama, da se priklonio se komunistima. Umjesto toga i svih pogodnosti koje su ga čekale, on se odlučuje za svećenički poziv i to u vrijeme kada Titov režim svećenike progoni i istrebljuje s nakanom da istrijebi cijeli stalež en mas. Tu sada ulazimo na područje mističnoga. Zašto se dječak iz imućne obitelji, koji nije, kako sam kaže „kitio oltare i stalno ministrirao", odlučio poći u sjemenište? Je li na djelu volja Božja, ili sklop socio-psiholoških i etno-kulturnih silnica, možemo nagađati.

Vrijeme je progona Crkve i svećenika, vrijeme kada su komunisti uvjereni da se može stvoriti novi čovjek u čijoj glavi neće biti mjesta za Boga i kršćanske vrijednosti. Novi je čovjek trebao postati mašina za ubijanje, zadovoljna, pa čak i sretna što može činiti sve što mu naredi Partija, jer su tada pjevali: „Od Partije ja ne dijelim sebe...!"

Slijedi sjemenište, studij za svećenika i prvi progon. Prije završetka studija komunističke vlasti pozivaju studente teologije i sjemeništarce u JNA kako bi ih ondje odvojili od poziva i Crkve. Stoga čine nad njima raznovrsno zlosilje. Takav pakao morao je proći mladi Ante Baković. Komunistički oficiri i ideološki komesari očekivali su od njega da se odreče vjere i svećeničkog poziva. Kao dokaz preodgoja morao je prihvatiti oficirsko-komunističku optužbu protiv kardinala Stepinca kao ratnoga zločinca. Mladi je Baković svjestan što ga čeka ako se usprotivi komunistima. I prihvaća taj užas. Poput prvih kršćanskih martira koji su radije prihvaćali mučeništvo nego izdali Krista i prinijeli žrtve Caru kao božanstvu. Slijedi presuda vojnoga suda, zamislite samo zbog istine, na četiri godine robije. Ondje mu objašnjavaju: ovdje nisu zbog robijanja, već zbog toga da promijeniš mišljenje i postaneš novi čovjek, po mjeri komunističkog učenja.

Bakovićevo robovanje

Posebna bi tema bilo Bakovićevo robovanje. Svećenici koje su bacali u uze, trebalo je dekristijanizirati, ili ih ubiti ako su ostajali postojani u vjeri. Baković je živi povijesni svjedok kako je to izgledalo. Ubijali su ih na razne načine: radom koji im je vrlo brzo ruinirao zdravlje, poslije čega je, zbog nedobivanja odgovarajuće liječničke skrbi, slijedila smrt, ali i direktnim usmrćivanjem. Ubijali su ih psihički tzv. ispiranjem mozga, sve dok ne bi doživjeli unutarnji psihički i duševni rasap. Ili su ih ubijali na još bestijalniji način: naređivali su osuđenicima koji su bili „preodgojeni" da do smrti prebijaju sjemeništarca i svećenika koji je postojan u vjeri, pa ako se ne preda, tada su ga jednostavno zatukli kao životinju i bacili na anonimno logorsko groblje. Antu Bakovića je od smrti spasio sam Bog. Ne znam drugo objašnjenje. On je doživio batinaško preodgajanje do smrti, nakon čega je bačen u mrtvačnicu. Spasio ga je liječnik Srbin. Još jedna simbolična i stvarna poruka: nisu u nekome narodu svi zli, kao što nisu niti svi dobri. Ante je mogao ovaj djelić iz svoje biografije zaboraviti, ali to nije učinio. I u tome je njegova veličina.

Posebna je tema Ante Baković i crkvena hijerarhija. Ovaj film to ne ističe na historiografski način. A činjenica je da ta hijerarhija nije mogla pratiti Bakovićevu kreativnost, njegovu viziju ekumenizma, njegove spoznaje o širokom području kreativnosti koje mu dopušta Kristov nauk. Hijerarhiji je, što se dade razumjeti, nije bilo do zaoštravanja sukoba s komunistima i njihovom Državom, dok je Baković postupao poput Alojzija Stepinca: bez kompromisa s komunistima jer je njihova vlast sotonska i terminirana i zbog toga ako treba pasti, past ćemo! Ovaj, uvjetno rečeno, nesporazum, zahtijeva poznavanje povijesnoga konteksta. Inače smo u opasnosti donijeti nepotpuni zaključak. UDBA je u BiH bila okrutnija nego u drugim dijelovima zemlje, ondje je Država uspjela stvoriti prorežimsko svećeničko udruženje brojnije nego u Hrvatskoj, gdje je kardinal Stepinac rekao: Ne, ni po koju cijenu. Mogu uzeti zgrade, ali ne i dušu.

Odličan organizator

Baković je kao svećenik bio iznimno dobar i uspješan organizator. Mobilan, inovativan, prodoran, kontaktibilan... U nemogućim uvjetima, sputavan komunističkom vlašću, s policijom stalno na vratu, podložan hijerarhiji koja ga nije mogla zaštiti, ali niti pratiti, stvara velika djela. Nemoguća u postojećim uvjetima, ali moguća ako čovjek ima Bakovićevu kreativnost i inventivnost. Ukratko: bačen je u visoko planinsko selo, Bogu iza nogu. Umjesto društvene eutanazije i muka, on okuplja vjernike, liječi bolesne, školuje djecu, obnavlja Crkvu kao Narod Božji... zapravo čini čudo. Slijedi kazna. Bačen je u daleku nepoznatu kosovsku župu Janjevo. Da nikome ne smeta.

Ondje stvara svjetsko čudo:dječji zbor Bijeli anđeli Janjeva s kojima odlazi u Vatikan i Europu. Pred papom Pavlom VI. pjevaju Mozarta i Bethovena. Pjevaju to djeca iz kraja koji je ostao izvan europskih civilizacijskih tijekova. To su janjevački Hrvati, najstarija nacionalna manjina u Europi. Baković ih okuplja i osvješćuje u narodnosnom smislu, otkriva im slavnu prošlost, povezuje s Dubrovnikom, otkriva njihovu iskonsku darovitost i genijalnost. Postiže da se Pavao VI. igra s tom djecom, a Ivan Pavao II. da ih pozdravlja kao Hrvate na hrvatskome jeziku. Janjevački anđeli snimaju ploče, putuju svijetom, postaju senzacija. Ali, to se nije smjelo dogoditi. Župnik je povučen uz neviđene policijske mjere predostrožnosti.

Slijedi muslimansko mjesto Maglaj s malom katoličkom hrvatskom zajednicom. Veliki padre Leopoldo Bogdan Mandić, Hrvat iz Boke kotorske još nije beatificiran. Don Ante osjeća da će to uskoro biti. A padre Leopold je ekumenist. Naš don Ante mu podiže crkvu, ne samo crkvu, već remek djelo od građevine, a uz nju ekumenski centar, umjetnički park, dvorište s umjetničkim mozaikom, zapravo cijeli je kompleks umjetničko djelo. Čudo neviđeno u mjestu u kojem su katolici manjina. Ali župnik Ante gradi ekumenski suživot i njeguje međukonfesionalni dijalog. Izlazi sa sjajnom, povijesnom idejom: uz pomoć slikarskoga genija grkokatoličkog slikara Latkovića oblikuje lik B.D Marije, pod čijim se plaštem nalaze svi BiH narodi, dakle katolici, pravoslavci i muslimani. Otkuda muslimani? Malo ljudi znade da je Ante Baković bio pred doktoratom iz islamske teologije. On dobro poznaje Kuran i znade da se u njemu štuje Mirjam, odnosno djevica Marija, majka Isusa Krista kojega Muhamed naziva Isa. Ideja Gospe Bosanske, kako je bilo zamišljeno, doista je zapanjujuća. No, nije bilo razumijevanja.

Ante Baković je u svemu osluškivao znakove vremena. Evo primjera: u vrijeme kada su magnetofoni bili rijetkost, a kompjuteri znanstvena budućnost, on snima bibliju na kasete. Tekstove čitaju najpoznatiji hrvatski kazališni umjetnici. Rodila se Biblija u kasetama, do tada čudo kod nas neviđeno.

Moram kazati, kako su ideje Ante Bakovića nazivali ludima. Ne usuđujem se zamisliti što bi sve učinio da je imao mogućnosti za optimalnu realizaciju svojih kreativnih potencijala.

Baković i politika

Svjedočim. Prvi osnivački sabor HDZ-a 24. veljače 1990. godine. Baković sjedi u Radome predsjedništvu. Mnogi se sjećaju tih dana. Vjerojatno postoje sačuvane i filmske trake. Stoga podsjećam: u jednome trenutku don Ante izlazi s Deklaracijom, odnosno porukom Srbima u Hrvatskoj. Predosjećao je rat. Taj je tekst potrebno, zbog povijesti, obnoviti. Sadržaj mu je bio za mnoge nazočne toliko disonantan, da mu predsjedavajući Radnog predsjedništva, Vladimir Šeks oduzima riječ.

Baković je bio jedan od potpredsjednika HDZ-a izabran na prvome Saboru ove stranke. Svoj je položaj želio iskoristiti kao kreativan svećenik i homo politikus, prenijeti u naš politički život svoja životna iskustva i mudrost. Nije se libio sukoba, odnosno neslaganja s predsjednikom Tuđmanom, što je mnoge koji su bili skloni jačanju kulta ličnosti pokojnog Predsjednika, užasavalo, ali ne i samog Tuđmana. Njih su se dvojica dobro razumjeli i da je više ljudi oko Predsjednika razmišljalo kao Baković protok ideja u vodstvu HDZ bio bi življi.

Baković nije bio politički karijerist. O tome osobno svjedočim, jer smo 1991. zajednički djelovali u BiH nakon što su se ondje pojavili s problemi s vodstvo Stranke. Ante je odbio ideju da osobno dođe na ćelo HDZ-a u BiH.

Duhovna obnova

U Vladi Hrvoja Šarinića ustrojeno je Ministarstvo graditeljstva i obnove, a mjesto ministra preuzeo je prof. Slavko Degoricija. Ante Baković je postao njegov pomoćnik za pitanja duhovne obnove. Vrlo je savjesno i radino pristupio poslu, shvativši važnost moralne dimenzije u životu ne samo pojedinaca, već i cijelih naroda. Na žalost, ova je Vlada bila kratkog vijeka. Time je i ideja moralne i duhovne obnove zauvijek pala u vodu, a hrvatsko je društvo krenulo u pravcu moralnoga rasula.

Posebno bi se trebalo govoriti i Bakovićevom populacijskome pokretu s devizom „jedno dijete više". On je shvatio kako borba za suverenitet i stvaranje Države, nemaju smisla ukoliko je nacija u demografskom odumiranju. Bakovićev pokret nije dobio odgovarajuću podršku ni Crkve ni Države. Što više, ljevičarska i antihrvatska sredstva javnog priopćavanja u prokušanoj agitpropovskoj maniri Bakovićeve su plemenite ideje ismijavali, a njega u javnosti prikazivali kao ekscentričnog popa koji ne zaslužuje ozbiljnije uvažavanje. Tragedija je to ovoga naroda. Sabotiranje njegovih prijedloga o zaustavljanju odumiranja hrvatskoga naroda ravno je veleizdaji. Svaka nova brojidba to će potvrđivati, ali biti će kasno.

Svestrani don Ante u hrvatsku će znanost ući svojim monumentalnim „Martirologijem hrvatskoga naroda XX. stoljeća". Ovo je djelo na optimalan način otkrilo obime komunističke protu-katoličke histerije koja je završila strašnim zločinom – ubijanjem preko 550 svećenika, što jasno ukazuje na nakanu istrebljenja cijeloga ovoga staleža, a to je dio međunarodno priznate definicije genocida. Na žalost, radeći na ovome djelu Baković je bio usamljen. Čak je i priznanje za njega došlo naknadno, a od Države nije niti stiglo. „Martirologij hrvatskoga naroda XX. stoljeća" zaokruženo je historiografsko djelo. U drugim sretnijim sredinama autor ovakvoga rada bio bi izabran u nacionalnu Akademiju znanosti.

Baković je razvio i plodan publicistički rad. U to ubrajam njegovu autobiografsku trilogiju, zatim monografiju „Naš Bogdan" i monografiju „Drinske mučenice". Ova je knjiga utrla put za beatifikaciju pet redovnica koje su četnici ubili u Goraždu 1941. na vrlo bestijalan način. Treba istaći kako prilikom beatifikacije Drinskih mučenica u Sarajevu 2011., nitko od visokopozicioniranih prelata koji su u beatifikaciji sudjelovali, Antu Bakovića nije spomenuo jednom jedinom riječju. Eto, i to je signum njegovoga života. Blaženice na Nebu sigurno nisu mogle k sebi doći od čuđenja. Ali njihova je beatifikacija Antino odličje. One će biti svetice do kraja svijeta, a uz njih će biti povezano ime don Ante Bakovića.

Đuro Vidmarović

Popis najvažnijih knjiga don Ante Bakovića:

NAŠ BOGDAN: ŽIVOTOPIS SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA, Maglaj: Svetište sv. Bogdana Leopolda Mandića, Maglaj, 1983. (Čakovec: "Zrinski")

NAŠ BOGDAN: ŽIVOTOPIS SV. LEOPOLDA BOGDANA MANDIĆA, 2. prošireno izd. Maglaj: Svetište sv. Bogdana Leopolda Mandića, Zagreb, 2010. Zagreb

DRINSKE MUČENICA: VLASTITA SVJEDOČANSTVA, SVJEDOČANSTVA OČEVIDACA, Impresum, Sarajevo, 1990.

DRINSKE MUČENICA: VLASTITA SVJEDOČANSTVA, SVJEDOČANSTVA OČEVIDACA, DOKUMENTI,, vlastita naklada, Zagreb, 1991.

OSTAJE LI HRVATSKA BEZ MAJKI?: SIVA KNJIGA O TRGOVINI HRVATSKIM DJEVOJKAMA: Hrvatski populacijski pokret: Izdavačka kuća "August Šenoa", Zagreb, 1994. (tisak 1995.)

STRADANJA CRKVE U HRVATA U DRUGOM SVJETSKOM RATU: SVEĆENICI-ŽRTVE RATA I PORAĆA: RADNI MATERIJAL, Zagreb: A. Baković, 1994.

DJEČAK S DRINE, August Šenoa, Zagreb, 1996.

ZA JEDNU BOLJU HRVATSKU, Hrvatski populacijski pokret, Zagreb, 2005., (Zagreb: Parvus)

HRVATSKA DEMOGRAFSKA ČITANKA, Pronatalitetni pokret "Jedno dijete više", Zagreb, 2008.

BATINAMA DO OLTARA: SJEĆANJA I DOŽIVLJAJI KATOLIČKOG STUDENTA BOGOSLOVIJE U TITOVIM ZATVORIMA 50-TIH GODINA, Martirium Croatiae, Zagreb, 2009.

DRUŽE POPE, U IME ZAKONA – IZLAZI IZ GROBA!: SJEĆANJA NA PRVU GODINU SVEĆENIČKOG ŽIVOTA, Maririum Croatiae, Zagreb, 2011.

HRVATSKI MARTIROLOGIJ XX. STOLJEĆA, Martirium Croatiae, Zagreb, 2007.

Die Märtyrerinnen von der Drina / Anto Baković; [aus dem Kroatischen übersetzt von Sead Ivan Mehmedagić]. Impresum Zagreb : Družba Kćeri Božje ljubavi, Provincija Božje Providnosti, 2011. (Zagreb : Denona)