Strašno iskustvo bivše ukrajinske premijerke

Crnogorske dnevne novine «Vijesti» donijele su u broju od 27. prosinca 2011. potresno svjedočanstvo bivše ukrajinske premijerke dr. sc. Julije Volodimirovne Timošenko. Napisala ga je u zatvoru u kojem se nalazi, kao žrtva osvetničkog žara svoga političkog protivnika, sadašnjeg ukrajinskog predsjednika. Kako sam načuo od nekih naših sadašnjih parlamentarnih pobjednika kako bi i Jadranka Kosor trebala «bolje upoznati životopis Julije Timošenko», nije na odmet čuti njezine poruke iz zatvora.

Imao sam prilike upoznati Juliju Volodimirovnu tijekom svoga veleposlaničkog brada u Kijevu, kada je bila parlamentarna zastupnica, a osobno, tijekom Narančaste revolucije i dramatičnih izbora 2004. godine. Bila je prijatelj hrvatskog naroda. Kao osoba izuzetno lijepa, obrazovana do razine doktora znanosti, s vizijom svoje zemlje kao napredne europske države povezane s EU. Tijekom posjete Kijevu vidio sam kako je izgledao Viktor Juščenko, tada pobjednik predsjedničkih izbora, nakon što su ga hranom otrovali ljudi iz domaće obavještajne zajednice.

O Timošenko

Julija Timošenko (Юлія Володимирівна Грігян) rođena je u Dnjipropetrovsku, 27. studenoga 1960., od oca Volodimira Abramoviča Grigjana i majke Ljudmile Mikolajevne, r. Telegina. Kada je imala tri godine, otac je napustio obitelj. Godine 1977. završila je školu u rodnome gradu, a 1979. udala se za poslovnog čovjeka Oleksandra Genadijoviča Timošenka, Ukrajinca po narodnosti, čije je prezime prihvatila na vjenčanju. Iduće godine bračni par Timošenko dobio je djevojčicu Jevgeniju Oleksandrivnu. Ona se kao djevojka udala za Sena Carra, lidera engleske rok-grupe «Death Valley Screamers». Pradjed joj je pripadao latvijskome narodu. Za EuropuKao premijerka počinje međunarodno repozicioniranje Ukrajine iskazujući proeuropsko raspoloženje. S Rusijom nastoji, čak na dramatičan način riješiti problem opskrbe plinom i učiniti svoju zemlju energetski neovisnomPreselio se kao željezničarski radnik u Dnjipropetrovsk. Godine 1939. osuđen je na 10 godina logora u GULAG-u. Njegova žena Olena Titovna bila je Ukrajinka. O svome etničkome podrijetlu premijerka je jednom kazala:

«У мене по лінії батька всі латиші до десятого коліна, а по лінії мами — всі українці до десятого коліна» (Meni su po očevoj liniji svi bili Latiši do desetoga koljena, a po majčinoj liniji – svi Ukrajinci do desetoga koljena).

Godine 1974. Julija Timošenko upisuje studij ekonomije, podgrupa ekonomist-kibernetičar, na Dnjipropetrovskome državnome univerzitetu. Godine 1984. studij završava s «crvenom diplomom», što je značilo s odličnim uspjehom. Država ju nakon toga raspoređuje u «Dnjipropetrovski građevinski zavod (ДМЗ)» , gdje radi do 1988. U ovome Zavodu proizvodilo se raketno oružje. Godine 1999. završila je poslijediplomski studij na «Kijevskome nacionalnome ekonomskom univerzitetu», s doktorskom disertacijom : «08.02.03 — організація управління, планування та регулювання економіки» (08. 02. 03 – organizacija upravljanja, planiranja i reguliranja ekonomije), na temu: «Державне регулювання податкової системи» (Državno reguliranje poreskim sistemom), stekavši akademski naslov «Кандидат економічних наук», što se kod nas nostrificira kao doktor ekonomskih znanosti.

Poslovni uspjeh

Julija Volodimirovna se dokazala i kao izuzetno sposobna poslovna žena. Još 1988., dakle u vrijeme SSSR-a, na početku razvoja tzv. kooperativa, ona s mužem, skupivši 5.000 rubalja uz pomoć svekra Genadija Timošenka, osniva vlastitu videoteku. Uspjeh u poslu bio je dobar. Stoga njezin svekar produžava s njom poslovnu suradnju. On je 1991. postao predsjednik Izvršnog vijeća jednog kvarta u Dnjipropetrovsku. Julija, muž joj i svekar utemeljuju «sovjetsko-ciparsku privatnu firmu: Korporacija ukrajinski benzin (СП КУБ),» u kojoj postaje generalna direktorica. S ciparske strane vlasnik firme postao je ciparski državljanin Olesandr Gravec. Ova je firma ubrzo prerasla u proizvodno-financijsku korporaciju «Jedini energetski sistemi Ukrajine» (ЄЕСУ). Od 1995.-1997. Julija Volodimirovna obnaša dužnost predsjednice ove korporacije.

Kasnije su i nju i muža joj optuživali za šverc valutama. Godine 1996. ulazi u politiku. Kandidira se za narodnog zastupnika u Verhovnoj Radi (ukrajinskome Saboru), pobjeđuje i postaje «narodni deputat drugoga saziva VR». To joj uspijeva i na idućim izborima. Kako sam u to vrijeme obnašao dužnost veleposlanika RH u Kijevu, sjećam je se kao zastupnice. Od prosinca 1999. pa do siječnja 2001. obnaša dužnost potpredsjednice Vlade u Kabinetu Viktora Juščenka. Bila je zadužena za sektor energetike. No, već tada počinje serija optužba protiv i njezinog muža i ona u siječnju 2001. podnosi ostavku. Tada je predsjednik Ukrajine Leonid Kučma.

Politički angažman

Na političke optužbe reagira stvaranjem vlastite političke stranke «Blok Julije Timošenko». U ožujku 2002. na parlamentarnim izborima njezina Stanka osvaja 7, 2 % biračkoga tijela. Žestoko se suprotstavlja predsjedniku Kučmi. Godine 2004. inicira koaliciju «Snaga Ukrajine» kao oblik podrške Viktoru Juščenku na predsjedničkim izborima. U državi raste napetost između istočnoga ruskojezičnog i pretežito rusificiranog i sovjetiziranog dijela zemlje u kojemu stječe dominaciju ljevičarski ruskojezični Viktor Janukovič, lider tada destruktivne stranke «Partija Region». To završava čuvenom Narančastom revolucijom i pobjedom Viktota Juščenka. Kako sam tada službeno boravio u Kijevu, svega se dobro sjećam. Dne 24. siječnja Julija Timošenko postaje premijerka Ukrajine. Dobila je glasove svih 373. zastupnika Verhovne Rade.

Kao premijerka počinje međunarodno repozicioniranje Ukrajine iskazujući proeuropsko raspoloženje. S Rusijom nastoji, čak na dramatičan način riješiti problem opskrbe plinom i učiniti svoju zemlju energetski neovisnom. Nažalost, Predsjednik u kojega su bile uperene oči svih državotvornih Ukrajinaca, pokazao se kao političar bez čvrstine i bez potrebne vizije (jednom sam s njime i njegovom gospođom, inače Amerikankom ukrajinskog podrijetla, pjevao prelijepe ukrajinske narodne pjesme). Stoga ubrzo dolazi do sukoba aktivne, kreativne i karizmatične Premijerke i hermetičnog Predsjednika, inače po struci bankara. Dne 8. ožujka 2005. potpisuje Ukaz o ostavci Kabineta Ministara, kojim je predsjedavala Julija Timošenko. Premijerka prelazi u opoziciju i nastavlja rad kao zastupnica.

Dne 26. ožujka 2006. na parlamentarnim izborima Blok Julije Timošenko dobiva 22, 7 % glasova birača, a pobjeđuje u 14 regija Ukrajine. U Parlamentu osvaja 129 zastupničkih mjesta, te 22. srpnja 2006. sa stranačkim blokom «Naša Ukrajina» i Socijalističkom partijom stvara «demokratsku koaliciju».

Na idućim izborima, 30. rujna 2007. stranke Blok Julije Timošenko i Nezavisna Ukrajina dobivaju većinu od 229. mandata. Julija Timošenko se vraća na položaj ukrajinske Premijerke 11. prosinca 2007. Idućeg je dana izbjegla atentat. Najveći joj protivnik postaje «Partijka Regoni» i Viktor Janukovič, ali i predsjednik Juščenko.

Predsjednička kandidatura

Uslijedili su predsjednički izbori, na kojima Julija Timošenko ističe svoju kandidaturu. Viktor Janukovič kreće u žestoku ofenzivu. U pomoć mu dolazi osobno patrijarh Ruske Pravoslavne Crkve, što je neshvatljivo u međunarodnim relacijama. Moskva je na njegovoj strani, što u Ukrajini, poglavito istočnoj, ima veliko značenje. Januković pobjeđuje, a Julija Timošenko 22. veljače 2010. izjavljuje kako su izbori bili «krajnje prljavi» i stoga ih ne priznaje. Tada je izgovorila poznatu trečlenicu: «Як і мільйони українців, я стверджую, Янукович — не наш президент» (Kao i milijuni Ukrajinaca, ja izjavljujem, Janukovič Moguća opasnostJulija Timošenko je danas planetarna heroina. Budući sam vidio kako je izgledao Viktor Juščenko nakon vrlo vješto izvedenog trovanja hranom, bojim se za ex-premijerku. Ne želim biti ptica zloguka, ali realna je mogućnost da joj lice postane nalik onome V. Juščenka iz 2004. godinenije naš Predsjednik). Ovaj joj to ne će oprostiti. Nakon što je uspio promijeniti Ustav, tako da Ukrajina od predsjedničko-parlamentarne Republike, postaje samo predsjednička, ništa mu više ne stoji nam putu.

Optužbe

Dne 2. prosinca 2010. ex-premijerka je optužena «ne za krađu novca, već po zapovjednoj odgovornosti» i zbog neracionalnog trošenja sredstava dobivenih po Sporazumu iz Kjota». 5. srpnja 2011. ex-premijerka je uhićena i potom osuđena na 7 godina robije. Nakon uhićenja postaje svjetski priznata veličina. Hrabro, ta lijepa krhka žena muški se brani, ne odstupa od svojih stavova, optužujući Janukovića za političko nasilje i montirani proces.

Julija Timošenko je danas planetarna heroina. Budući sam vidio kako je izgledao Viktor Juščenko nakon vrlo vješto izvedenog trovanja hranom, bojim se za ex-premijerku. Ne želim biti ptica zloguka, ali realna je mogućnost da joj lice postane nalik onome V. Juščenka iz 2004. godine. Tim više što je pala u krevet. Upoznao sam bolnice u Kijevu. Mogu misliti kako izgledna solnica u kijevskome zatvoru! Hoće li iz njega ustati ovisi o međunarodnoj javnosti. Ako će se pitati ciničnog i izrazito osvetnički raspoloženog Janukovića, to će ići vrlo teško.

Režim u Ukrajini okomico es i na muža bivše premijerke bi no je novih dana prebjegao u Češku i ondje odbio apolitički azil. Sigurno ga ne bi dobio da za to ne postoji opravdanije.

Julija Timošenko osuđena je zbog zapovjedne odgovornosti. Kao i generali koji su vodili naš Domovinski rat. To bi moglo zanimati i hrvatsku ex-premijerku.

Pročitajmo pismo koje je iz bolesničkog kreveca u oči Božića 2011. javnosti uputila gospoda Timošenko.

Đuro Vidmarović

Prilog: Pismo Julije Timošenko

Zatvorenički Božić

Kaže se da u rovu nema ateista. Ovdje, nakon mog teatralnog suđenja i četiri i po mjeseca u ćeliji, otkrila sam da ni u zatvoru nema ateista

Kada vas, usprkos nepodnošljivom bolu, ispituju – između ostalog i u ćeliji – desetinama sati bez prestanka i kada cjelokupni sistem prisile jednog autoritarnog režima, uključujući i njegove medije, pokušava vas diskreditirati i uništi jednom za svagda, molitva postaje jedini intimni, povjerljivi i ohrabrujući razgovor koji čovjek može imati. Tada shvatiš da ti je Bog jedini prijatelj i jedina dostupna porodica, jer – pošto ti je onemogućen pristup čak i povjerljivom svećeniku – ne postoji nitko drugi kome bi povjerio svoje brige i nade.

U ovom vremenu koje je rezervirano za ljubav i porodicu, usamljenost u zatvorskoj ćeliji je skoro nepodnošljiva. Tmurna, mrtva tišina noći (stražari u voajerskom maniru vire kroz otvor na vratima), iznenadni, fantomski krici zatvorenika, krici bola i gnjeva, udaljeni zveket i lupa zatvorskih reza: sve ovo čini spavanje nemogućim, ili bar toliko nemirnim da je ravno mučenju.

Međutim, čudna stvar je da vam ovaj mrtav i strašan svijet ne otupljuje čula. Naprotiv, on ih rasplamsava: um vam je oslobođen svjetovnog razmišljanja o neprocjenjivom i vlastitom mjestu u njemu – sloboda duha koja je zaista neočekivan dar ovog Božića. U tami ćelije, crpim snagu i nadu iz činjenice da se Bog ovdje na neki način čini tako blizu. Jer gdje bi drugo Krist bio, nego sa onima koji pate i koji su prognani?

Zaista, skoro sam čitala uzvišena i složena „Pisma iz zatvora" Ditriha Bonhefera [1] u kojima čezne za Kristom koji je sposoban darovati milosrđe svijetu, našem svijetu, kroz žrtvovanje za svakog čovjeka. Napisana u skučenoj, vlažnoj ćeliji ustajalog zadaha, u kojoj je predviđeno da duša umre prije tijela, Bonhefer je stvorio knjigu punu vjere, otvorenosti, mogućnosti i, da, nade – čak i u najmračnijim satima čovječanstva.

Naročito jedan ulomak nalazi na odziv kod mene dok razmišljam o položaju Ukrajine. Dok je čekao da ga nacisti pogube, Bonhefer je napisao da, u zatvoru, „bezbožništvo svijeta nije... pritajeno, nego, naprotiv, otkriveno i na taj način izloženo neočekivanoj svjetlosti".

Tako sam, ovog Božića, našla malo utjehe u saznanju da su bezbožništvo, nečovječnost i kriminal režima koji sada vlada u Kijevu, konačno, pred svijetom izloženi u jasnom svjetlu. Njegovo demokratsko poziranje je demaskirano kao jedan cinični politički teatar, narod je otkrio da je njegova tvrdnja kako želi europsku budućnost za Ukrajinu samo laž, a pohlepa njegovih kleptokrata je ogoljena. Prezir režima prema Ustavu i vladavini prava sada se ne može poreći i ta jasnoća daje snagu.

Što je još važnije, stradanje ukrajinskog naroda je, također, postalo općepoznato i više nismo usamljeni u svom položaju. Ublažavanje ove situacije je širom Europe i svijeta prihvaćeno kao pravedan cilj. Svakodnevna represija, cenzurirani mediji i ucjenjivanje i poticanje poduzeća na mito znaci su mafijaške države na granici Europe. Danas naši europski prijatelji više ne mogu poricati samozadovoljnu ogavnost režima s kojom su prinuđeni da se suočavaju. A ja sam ovog Božića zahvalna što mogu vjerovati da demokratska Europa neće podnositi ovakvu situaciju. Ukrajinci će biti jaki znajući da u svojoj borbi nisu usamljeni.

Ne pretvaram se da sam stručnjak za religiju i duhovne vrijednosti. Ja sam samo vjernik koji ne može prihvatiti da je naše postojanje rezultat neke čudne kozmičke slučajnosti. Vjerujem da smo dio nekog misterioznog, a opet sveobuhvatnog, čina čiji izvor, pravac i namjena, iako ih ponekad nije lako dokučiti, imaju značenje i svrhu – čak i kada ste iza rešetaka.

Samo je vjera u ideju da naši životi imaju značenje i da se našim odlukama mora suditi prema njihovom moralnom sadržaju, ono što će nama u Ukrajini, i drugdje, pokazati put iz siromaštva, bijede i očaja koji su nas zahvatili posljednje dvije godine. U našoj je moći da vratimo i ponovo aktiviramo naše slobode i naše društvo, ne samo individualnim naporima, nego udruženim snagama istomišljenika širom svijeta. Znam da ćemo to uspjeti.

Ovoga Božića, tražila sam od moje obitelji i prijatelja da ne brinu zbog mene. Kao što je Ana Ahmatova, velika poetska kroničarka Staljinovog terora, rekla: „Živa sam u ovom grobu." Zaista, znam da sam življa od čovjeka koji me je ovdje zatvorio.

Božić treba da obilježi novi početak za svakog čovjeka i ženu.

Kao što je Bonhefer potvrdio svojim posljednjim riječima: „Ovo je za mene... početak života."

Objavljeno: 27.12.2011
«Vijesti», Podgorica, Crna Gora

[1] Njemački teolog koji se bavio političkim implikacijama vjere bio je i Ditrih Bonhefer (1906.-1945.). Ubili su ga nacisti. Autor djela «Cijena biti učenik (1937).