Ako ga se ne spasi, ko bu onda ravnatelj?!

Do kada - tako?
U izbornu nedjelju - me pitaju potomci: ''Gdje je u Zagrebu muzej revolucije?!'', jer, mišljenja sam, jugosrbofil-vod itelj Dnevnika usudio se tim nazivom nazvati Meštrovićev paviljon!
I tako iz nedjelje u nedjelju - uvijek nešto da pogodi zagrebčane i hrvatski puk?!
Nema što - znalački radi, a svi šute od Pantovčaka do novinarskog društva te najvažnije i uprava HTVa!
Da, do kada tako?

je samo čije javnosti pa i u srbiji je gledana , pa če biti srpska javna tv ili još bolje četničko leglo financirano od strane hrvatskog naroda.

Živimo u teškim vremenima interesnih lobija i kontroliranih medija, vremenima u kojima prava istina uvijek bude proglašena paranojom ,a laž se konstantno pokušava pretvoriti u istinu i dogmu - samo ne znam do kada ? Vjerojatno dok se ne izborimo za medij svoj.
Zato, ajmo u boj za medij svoj!!

P.S. Žali Bože pretplate koju plaćam, ne znam što bih izdvojila na TV?

Citiram: "Da se ne zaboravi — gojmir 2011-12-07 19:25
glavni urednici ovog javnog četničkog servisa su tata i sin Golštajn židovsko četničko smeče ,drug Puhovski elita među inteligencijom u hevatskoj državi ,pa braco Pusić,T.Jakovin a...."

Zapitajmo člana te "elite" tatu (prema vuku bizantincu) zlatokamena, je li se sjeća tko je srušio sinagogu u Karlovcu poslije rata?
Neka yutel o tome napravi reportažu!

stameni, potpuno se slažem s vama kad kažete: „U izbornu nedjelju - me pitaju potomci: ''Gdje je u Zagrebu muzej revolucije?!''. Već sam upozorio ovdje da navođenje nevažećih naziva i nepostojećih adresa može zbuniti dobrodušni narod, našeg prosječnog HČiK (Hrvatskog Čovjeka i Katolika). Vaš voditelj dnevnika je barem rekao „nekadašnji muzej revolucije“, ali na stranicama hakave-a imamo primjer gdje pogrešna adresa nije čak stavljena ni u znakove navoda! Pogledajte:hkv.hr/.../...

I baš kao što je naš već spomenuti, pošteni i, kako i priliči, siromašni duhom HČiK, ako je htio nazočiti tom povijesnom skupu ponosa hrvatstva u izbornoj noći, u nekadašnjem muzeju revolucije, vjerojatno lutao noćnom metropolom tražeći davno upokojenu ustanovu, tako se mnogim nesuđenim prosvjednicima 9. prosinca može dogoditi da bauljaju okolo k'o bezglave kokoši tražeći cijeli jedan nepostojeći trg! Sramota.

Jedino što u stanovitoj mjeri možemo pripisati dobronamjernost i organizatora je činjenica da su prosvjednicima savjetovali da ponesu lampaše, vjerojatno pretpostavljaju ći da će potraga za trgom kojeg u hrvatskom glavnom gradu nema potrajati do duboko u noć, pa da im se pri ruci nađe kakvo-takvo svjetlo.

Kršćanski je pomoći, pa da pokušamo ispraviti, vjerujem nenamjerni, propust organizatora. Lokacija prosvjeda je ovdje negdje: g.co/maps/4ncnp

Ovo glupo 'Evo Covječića' ('Ecce Homo') magare samo napada Hrvate i sve što je Hrvatsko the katolike i njihovu Katoličku vjeru.

Kukavica kakav je ne bi se usudio napasti nekog Muslimana ili Zidova na isti način, ili njihove vjerske vođe i svetinje, njihove religije.

Blento blesava, pa ismijavaj malo i Judaisam i Rabine i Islam i Proroka Muhameda, čto čekas?! Kako to da mozes vrijedati Katoličku vjeru i njezinog Papu i biskupe i sve što je katoličko a ove druge ne?

Gdje ti je pamet?

Što Zoran misli - neznam...
što bi mogao i morao znati na svome mjestu i u svome poslu sasvim je zamislivo...
i na svome blogu on piše ovo:
" …
Dobro je nekidan rekao Branko Borković - o događajima u Vukovaru 91 mogu govoriti samo oni koji su bili ondje.

Meni su jednom, negdje u brodskom šljiviku, iznad glave prozujale dvije granate i pale barem kilometar daleko. Ali tih par sekundi dok su pištile zrakom, prvi i valjda zadnji put osjetio sam taj užas bliske smrti. Nije mi proletio cijeli život pred očima, kako to obično opisuju u velikim romanima, ja sam ipak mali čovjek, svaki atom i neuron bio je blokiran golemom količinom straha a jedina suvisla misao koja mi je u tom trenu prošla kroz glavu jest da je trebam što više uvući u dupe. Što sam vjerojatno i učinio. A umjesto očenaša il neke druge prigodne molitve, kroz usta mi je izašlo samo jedno prigodno „o, jebote!“.

Kad su granate tresnule negdje u daljini, nastupilo je nezamislivo olakšanje a glava je sretna provirila van. (Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislio da bi stvarno bio glup osjećaj poginuti od granate u berbi šljiva.)
Pa zato od tolikog straha s dvije granate, ne mogu ni zamisliti kako je bilo nekome kome su dvije tisuće granata svakoga dana pištale iznad glave, a smrt oko njega pobirala glave kao ja tada brodske šljive. Nezamisliv užas preživljavanja iz minute u minutu.

I kada na kraju svih tih neizvjesnih i nezamislivih vukovarskih minuta, za one koji su ih preživjeli zavijori zastava s mrtvačkom glavom...nezami slivo jezivo.

Ali valjda čak ni u Zagrebu nije bilo tako teško zamisliti da se u Vukovaru ništa dobro ne može dogoditi. Ako sam se ja kao praznoglav brodski student ježio od izvještaja Siniše Glavaševića, ako sam preko ekrana HTV-a bio dobro informiran o četnicima koji uz potporu JNA nadiru preko Dunava, teško je zamisliti da vukovarsku tragediju nisu mogli makar naslutiti Franjo Tuđman i Gojko Šušak.

I zato su snimke telefonskih razgovora između Vukovara i Zagreba koje smo objavili u nedjelju meni jednako nezamislivo jezive. Nezamislive po bešćutnosti s kojom Tuđman s telefona, kao dosadnu stjenicu skida Milu Dedakovića koji vapi za oružjem, po nonšalanciji s kojom Gojko Šušak Dedakoviću objašnjava da u Požegi ima 6000 ljudi pod oružjem a kada ga ovaj pita zašto ne krenu, Šušak odgovara sa „Eh...“

Oh, da znam već, sad ćete mi objašnjavat kako oružja doista nije bilo, kako je cijela Hrvatska bila izložena napadima četnika i JNA, kako se nije odakle imalo povući ljude da brane Vukovar, jer je svuda stanje bilo kritično, da Vukovaru nije bilo pomoći u takvom okruženju, da, da naslušao sam se toga ovih dana.
Ne pišem o tome, govorim o bešćutnosti i nonšalanciji koja izvire iz tih snimki, pišem o tome kako je Tuđman skinuo Dedakovića s telefona kad ga je ovaj pitao za 2000 vukovarske djece...

Pišem o tome kako je netko odlučio da tu djecu, koju su tijekom ljetnih ferija 91. roditelji sklonili u Zagreb i druge gradove, početkom rujna vrati u pakao Vukovara. Pokupili su ih u autobuse pa ravno u središte rata. Jedna moja kolegica, tada jedno od te djece koja su se po direktivi trebala vratiti, samo mi je rekla, „Skoro sam i ja ušla u taj autobus, sreća pa nisam.“

O da, znam da u vojnim udžbenicima piše kako obitelji moraju biti uz branitelje, jer su žene i djeca jedini razlog zašto su branitelji spremni dati život, bez njih nemaju ni oni razloga braniti Vukovar.

O, da kako je to dobra i praktična taktička stvar. Kada su u pitanju tuđa djeca.

Rado bih za svako poginulo vukovarsko dijete sada protresao kosti Franje Tuđmana i Gojka Šuška i pitao ih bi li oni svoju djecu žrtvovali na oltaru Domovine? Za međunarodno priznanje? Za Hrvatsku? Za tenis? Za bilo što.
Pišem ogorčen kako nikakav proboj makar samo za spas civila i ranjenika nije niti pokušan. Ne zato što ostatak Hrvatske nije htio, nisu svi kukavice kao ja. Jedan mi kolega priča kako su stajali u Nuštru, njih oko tisuću spremni za proboj, ali zapovijed nikad nije stigla...U pitanju su bili, jelte, viši ciljevi, nacionalni interes...

Drugi mi pak priča kako se u Šibeniku prijavio u dobrovoljce za Vukovar. Dva tjedna su bili na obuci bez oružja. Zapovjednik im je objašnjavao da puške nikako da stignu, oni su ga tjerali da idu makar i bez pušaka, snaći će se već, tamo gdje je rat valjda ima i oružja... Nisu otišli. A par godina poslije, u Feralu čita članak o tome kako je taj zapovjednik uhićen zbog šverca oružja...Bio je valjda sitna riba. (Kojega li apsurda, moj kolega tom jadniku i ratnom profiteru, danas možda duguje život!)

I kao vrhunac svega nezamislivog što sam ovih dana čuo o tim danima pojavljuje se Miroslav Tuđman. Da nam objasni da je čuvena „Optužnica“ Siniše Glavaševića, čovjeka koji sa svim ostalim preživjelim vukovarcima u tom trenutku gleda smrti ravno u oči, čovjeka punog nezamislivog očaja i gorčine, da je dakle taj tekst Glavaševiću podmetnuo KOS! U Vukovaru. U studenom 91. Par sati prije pada Vukovara. Par sati prije masakra koji je uslijedio. U kojem je ubijen i Glavašević.

Valjda kao Kos-ov agent.

Bože, ima li kraja bešćutnosti...

Kao i onoj bešćutnosti, kada su nakon pada grada, ratne zapovjednike Vukovara po Zagrebu hvatali kao zvijeri i batinali zavezane za radijator. I kada je tzv. Manolićeva komisija sastavila izvješće prema kojem su za pad Vukovara zapravo krivi Vukovarci. A to izvješće i dan danas, dvadeset godina poslije nitko nije poništio, pa za sto godina kada netko od unuka one vukovarske djece otvori Državni arhiv imat će što lijepoga pročitati o svojim djedovima i bakama.

Pa ovaj tekst ne pišem jer mislim da je Siniša Glavašević bio u pravu. Zapravo ne mislim ništa o tome je li Vukovar prodan, predan, izdan. Nit što o tome znam, nit se usudim o tome govoriti.

Ali uz tu nezamislivu tragediju para mi uši ta nezamisliva bešćutnost koja tako lako izbija na površinu kod uvijek istih bešćutnika i njihovih nasljednika.
…"
meni pak ovako nešto u dane pijeteta, tuge i sjećanja na tu kalvariju nije zamislivo
to dolazi valjda od 'nezamislive' sućuti'

"...
Kad su granate tresnule negdje u daljini, nastupilo je nezamislivo olakšanje a glava je sretna provirila van. (Sjećam se kako sam u tom trenutku pomislio da bi stvarno bio glup osjećaj poginuti od granate u berbi šljiva.)
..."

ponovit ću dio iz teksta - misaoni 'biser' pun 'smisla' "... da bi stvarno bio glup osjećaj poginuti..."
zbilja, kakav bi to mogao biti 'osjećaj' kad si poginuo od eksplodiranih granata... valjda - " g l u p "
Toliko o smislenosti u 'mislima' voditelja središnjeg dnevnika HTV-a na Vukovarsku tragediju

Pa je isti taj stari jastreb ušao u HDZ,malo se raspitaj o operaciji Opera,Grupi Labrador,Radenk u Radojčiću i Mustafi Čandiću pa onda plasiraj te KOSOVE pričice...