Besramna provokacija Srbije bez odgovora

Vijeće za ratne zločine Višeg suda Republike Srbije podiglo je optužnicu protiv Vladimira Šeksa, Ivana Vekića, Branimira Glavaša i Tomislava Merčepa i 40 Vukovaraca zbog genocida i ratnog zločina nad 19 pripadnika srpske nacionalnosti s područja Vukovara – vijest je koja je snažno odjeknula u Hrvatskoj. Radi se o optužnici od 10. kolovoza 1992. godine, koju je podiglo tadašnje jugoslavensko Vojno tužiteljstvo i poslalo Vojnom sudu u Beogradu.

Posvemašnji kaos

Isto se tako moglo saznati i da je jednog od optuženih, ratnog ministra unutarnjih poslova Hrvatske Ivana Vekića u utorak poslijepodne u obiteljskoj kući posjetio i ministar pravosuđa Dražen Bošnjaković, koji mu je ponudio pravnu pomoć. Danas se pak oglasila i predsjednica hrvatske Vlade Jadranka Kosor izjavom kako Vlada razmatra donošenje posebnog zakona kojim bi se svi akti pravosudnih tijela i vojnih sudova bivše JNA te bivše države poništili.

Možda bismo i mogli pozdraviti poteze hrvatskog ministra pravosuđa Bošnjakovića i premijerke Kosor, da nam cijeli slučaj po tko zna koji put ne oslikava vanjsku politiku Hrvatske, koju od 2000. zajednički kreiraju Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, tj. hrvatska Vlada i predsjednici Republike Hrvatske. Bolje reći, oslikava stanje posvemašnjeg kaosa.

Prosvjednici bili u pravu

Sjećamo se slučaja hrvatskog branitelja Tihomira Purde, koji je zbog takve „politike“ prošao torturu u bosanskohercegovačkom zatvoru i strah od mogućeg izručenja Srbiji. Sjećamo se i velikih prosvjeda održanih u Zagrebu u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja 1990-1996, na Branitelji znajuSjećamo se i velikih prosvjeda održanih u Zagrebu u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja 1990-1996, na kojima su govornici ukazali da je slučaj Tihomira Purde tek početak. Hrvatski su branitelji opet bili u pravukojima su govornici ukazali da je slučaj Tihomira Purde tek početak. Govorili su i o hrvatskom branitelju Veljku Mariću koji je već onda bio u srpskom zatvoru, gdje je i danas, a kojeg Srbija tereti prema optužnici Vojnog suda JNA koja je izvršila brutalnu agresiju na Hrvatsku. Veljka Marića se danas u Hrvatskoj niti ne spominje, osim na braniteljskim i drugim hrvatskih portalima. (Ovo hrvatskim znači zaista hrvatskim, a ne „hrvatskim“.) Hrvatski su branitelji opet bili u pravu.

Kad se već ništa nije bilo napravilo do početka ove godine i zatvaranja Tihomira Purde, zbog čega se tek sada razmatra donošenje posebnog zakona kojim bi se svi akti pravosudnih tijela i vojnih sudova bivše JNA te bivše države poništili? Odnosno, zbog čega takav zakon Vlada nije već davno poslala u hrvatski Sabor? Da li je krivica samo na Vladi, ili i na drugom kreatoru hrvatske vanjske politike, predsjedniku Ivi Josipoviću. To ne znamo, ali to u krajnjoj liniji nije niti važno. Ono što je važno je da takvog zakona nema, a da ga je odavno trebalo biti.

Ljubav prema Tadićevoj Srbiji

A nema ga zbog onoga što hrvatska politička elita, a pogotovo ona na Pantovčaku, naziva politikom dobrosusjedskih odnosa i izmirenja u regiji. Pri tome se naravno radi samo o Srbiji. Sjetimo se samo gala prijema koji je Josipović priredio za Tadića u reprezentativnom Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. A sjetimo se i prijama za članove predsjedništva isto tako susjedne države, Bosne i Hercegovine, koje je ugostio u Gliptoteci. Taj je prijam bio tako toploSve je bilo jasnoTadić je već tada pokazao što misli o Vukovaru, Hrvatima i Hrvatskoj. Donio je sa sobom, „kao znak dobre volje“, pravoslavnu ikonu koju su Srbi ukrali tijekom rata i potpuno nebitan dio dokumentacije vukovarske bolnice, koju su Srbi isto tako ukrali tijekom rata. Josipovića to uopće nije smetalo, naprotiv! i svečano organiziran, da su ga neki gosti iz BiH uvrijeđeni napustili davno prije njegovog završetka. Toliko o Josipovićevim dobrim odnosima sa svim susjedima.

Sjetimo se i kako je Josipović dočekao predsjednika Srbije Borisa Tadića u Vukovaru, gradu u kojem su Srbija i JNA u Domovinskom ratu počinili zločin kakav se u Europi ne pamti od 2. svjetskog rata. Tadić je već tada pokazao što misli o Vukovaru, Hrvatima i Hrvatskoj. Donio je sa sobom, „kao znak dobre volje“, pravoslavnu ikonu koju su Srbi ukrali tijekom rata i potpuno nebitan dio dokumentacije vukovarske bolnice, koju su Srbi isto tako ukrali tijekom rata. Josipovića to uopće nije smetalo, naprotiv!

Sjetimo se i posjete Jadranke Kosor Kosovu, koji je Srbija naravno osudila. Iako su govor hrvatske premijerke pozdravili i službeni predstavnici kosovskih Srbe, Josipović je odmah nazvao Tadića i razgovarao s njim, valjda mu se i ispričao.

Josipović sada šuti

A sada, nakon ove bezobzirne provokacije Republike Srbije s optužnicama za genocid nad Srbima i oružanu pobunu u Vukovaru 1991., Josipović šuti. Bar do danas, dva dana nakon podizanja optužnice, niti slova o tome od sukreatora hrvatske vanjske politike. A kada će i komentirati taj događaj, uvjereni smo da će govoriti o nesporazumu, pravu, ili možda i o „Miloševićevoj politici“, a zasigurno ne će učiniti ono što bi trebao učiniti i on i hrvatska Vlada, a to je jasno osuditi brutalnu provokaciju Republike Srbije. Ta provokacija nema zapravo ništa sa Slobodanom Miloševićem. On je umro prije dosta godina, i "Dobre" namjereNiti jedna država koja želi dobre odnose s Hrvatskom to zasigurno ne bi učinila. Srbija takve odnose s Hrvatskom, koji bi počivali na istini o agresiji na Hrvatsku u devedesetima, očito ne želibio je u devedesetim godinama nositelj velikosrpske politike prema Hrvatskoj - politike koju nije stvorio Milošević i koja očito nije umrla s njim, koliko god to Josipović uporno pokušava reći hrvatskom narodu.

Eklatantna provokacija

Zadnja optužnica je provokacija današnje, Tadićeve Srbije, koja se i ovim činom, i de facto i de iure izjašnjava kao nasljednica Miloševićeve politike. Kako drugačije protumačiti optužnice podignute u ime JNA koja je razarala i ubijala Hrvate i Hrvatsku. Niti jedna država koja želi dobre odnose s Hrvatskom to zasigurno ne bi učinila. Srbija takve odnose s Hrvatskom, koji bi počivali na istini o agresiji na Hrvatsku u devedesetima, očito ne želi. To je njeno pravo. A zašto bi onda Hrvatska trebala inzistirati na „posebnim“ odnosima sa Srbijom?

Naravno da ne bi trebala. Pitajte ljude na ulici. Ogromna većina, baš kao i na referendumu 1991., rekla bi da ne želi nikakve odnose koji se ne temelje na priznanju agresije na Hrvatsku i rješavanju svih otvorenih pitanja, prvenstveno onih o nestalim Hrvatima koje se još uvijek traži, povratu svega ukradenog i odnesenog iz Hrvatske i naknadi ratne štete. Velikoj većini Hrvata jasno je da bez toga nema poštenih i ravnopravnih odnosa sa Srbijom. Zna to vjerojatno i Josipović, što je najgore.

D. J. L.