Agnostik bi se igrao Boga odnosno vuk dlaku mijenja ...

Trakavica o imenovanju petnaestorice veleposlanika Republike Hrvatske nastavlja se. Bolje reći, ne nastavlja se, vrti se u mjestu, svodeći se na primitivni obračun predsjednika Hrvatske Ive Josipovića s ministrom vanjskih poslova Goranom Jandrokovićem. I pored velikih riječi koje padaju, svakom imalo objektivnijem promatraču jasno je, radi se o predizbornom obračunu SDP-a tj. koalicije Kukuriku s HDZ-om.

Naravno, pri svemu tome trenutni predsjednik Republike nikada ne će priznati na čijoj je strani u predizbornoj kampanji i za koga radi i navija. Ipak, ono što posebno upada u oči je arogancija kojom Ivo Josipović brani svoje neobranjive istupe, pri čemu se stupanj demagogije lako može usporediti s onim iz doba jugokomunizma.

Priopćenje i predsjednik

Za početak, podsjetimo se tijeka događaja. Sukob je, kao što smo već pisali, započeo zahtjevom predsjednika Josipovića da predsjednica Vlade Jadranka Kosor smijeni ministra vanjskih poslova Gorana Jandrokovića. Naime, prema Josipoviću, „bilo bi normalno da [predsjednica Vlade] sankcionira ministra koji ne poznaje proceduru imenovanja veleposlanika, te iznosi stvari koje nisu točne“.

Bio je to odgovor Josipovića na Jandrokovićeve riječi: „Potez Predsjednika Republike Ive Josipovića kojim odugovlači s imenovanjem veleposlanika Komunistički stilIpak, ono što posebno upada u oči je arogancija kojom Ivo Josipović brani svoje neobranjive istupe, pri čemu se stupanj demagogije lako može usporediti s onim iz doba jugokomunizmaje neobičan jer time ide na ruku SDP-u, u slučaju da ta stranka dođe na vlast“. Te riječi je Josipović osjetio kao izravan „napad na Predsjednika“. Međutim, jedino što bi se u tim riječima moglo shvatiti kao napad je riječ „odugovlači“. Ostatak rečenice je, naravno, nedvojben, i očigledno je pogodio „u sridu“, kada se predsjednik osjetio toliko ugroženim i uvrijeđenim.

Josipović pak Jandrokovića optužuje za nepoznavanje procedure imenovanja kandidata za veleposlanike. Ova tvrdnja, međutim, u izravnoj je kontradikciji s priopćenjem Josipovićevog ureda od 7. srpnja iz kojeg nedvojbeno proizlazi da pogrješke u proceduri nije bilo. I, umjesto da napravi ono što bi bilo normalno, a to je priznati pogrješku kada se već zaletio, Josipović kreće u napad, prema onoj „Napad je najbolja obrana“. On se uopće ne osvće na činjenično stanje koje mu ne ide u korist, već nastavlja napad arogantnom izjavom da bi svatko tko napadne Predsjednika trebao biti smijenjen.

Kad nemaš argumenata - smjenjuj!

Iz opisanog slijeda događaja dobiva se jak dojam da smo se u Hrvatskoj, barem što se PravDe tiče, vratili na staro stanje koje je nekim očigledno, i pored svih velikih tlapnji o demokraciji, sve ove godine ostalo u krvi. Ako se predsjedniku Ivi Josipoviću neka izjava ne svidi, i bez obzira na to što činjenice podupiru navode iz te izjave, rješenje koje on ima je smjena. Na primjeru Jandokovića, profesor prava dr. Ivo Josipović je njegovu izjavu tako odmah okvalificirao napadom na instituciju Predsjednika, što onda treba kazniti, za primjer svima ostalima, čistkom onoga tko se usudio argumentirano prigovoriti Predsjedniku.

Kroz takav postupak Ive Josipovića, nema ovdje više sumnje, progovara njegova vlastita ćud, ona komunistička iz doba Jugoslavije. Tako je naime, prepoznat će svi malo stariji, bilo u jednopartijskom sustavu. Tada je bilo krasno biti u Partiji, nije se imalo nimalo problema s onima koji nisu bili u Partiji. Ako bi se neki nepartijac usudio prigovoriti nešto nekom drugu, javno (rjeđe) ili (češće) u birtiji, od takvog bi se prigovora brzo stradalo, bez obzira na argumente i istinu. Uslijedio bi brzi i učinkoviti obračun s „neprijateljskim elementom“, a rezultat ne bi bio često samoBoljševička svijestBaš kao što Josipović danas ne govori o napadu (koji to ni u kojem slučaju nije) na njega, već o napadu na instituciju predsjednika države, tako su se i u komunizmu prigovori moćnicima tretirali kao napad na samoupravni socijalizam, bratstvo i jedinstvo, Tita i NOB gubitak radnog mjesta, već nestanak iz javnog života, ako ne i mnogo gore stvari.

Pa su se partijski drugovi, i ateisti i agnostici, osjećali kao bogovi, plašili su se jedino većih bogova iznad sebe. Baš kao što Josipović danas ne govori o napadu (koji to ni u kojem slučaju nije) na njega, već o napadu na instituciju predsjednika države, tako su se i u komunizmu prigovori moćnicima tretirali kao napad na samoupravni socijalizam, bratstvo i jedinstvo, druga Tita i narodnooslobodilačku borbu, jednom rječju na „same temelje našeg društva“.

Kad bi se kukurikalo

Kad bi na parlamentarnim izborima pobijedila Kukuriku koalicija, na relaciji Pantovčak – Banski dvori zavladala bi posvemašnja idila. Milanović bi predložio veleposlanike, ionako je rekao da bi dio njih bio određen politički, a ne po stručnosti, a Josipović bi ih objeručke prihvatio, ta njemu je važno da to budu ljudi poznati u javnosti. Poput, recimo Drage Pilsela kojeg nije uspio smjestiti u svoj Ured. Vjerojatno bi se i sastanci predsjednika države i predsjednika Vlade održavali na Iblerovom trgu. Zapravo jedino što bi se trebali dogovoriti je tko će biti bog, da li ateist ili agnostik. Zavladala bi konačno Nova pravednost, koju bi sprovodio SDP tim.

Jedino bi ih mučilo to što s neistomišljenicima ipak ne bi mogli postupati kao u vrijeme Tita koji je po Milanovićevoj vlastitoj izjavi njemu draži od Tuđmana, kad su sudili oni koji su, prema Josipoviću, nosili kape s porukama mira i ljubavi. Njih bi dvojica zazivali "dobra stara vremena", ona u regionu, a većina nas nešto manje stara, ali dobra vremena, u Hrvatskoj.

D.J.L.