Strana tijela među nama

Ovih je dana glavna tema hrvatskih medija Tomislav Horvatinčić i pomorska nesreća koju je prouzročio, a u kojoj su smrtno stradali naši dugogodišnji gosti, talijanski bračni par Francesco Salpietri i Marinella Patella. Težište medijskih izvješća vrti se oko pitanja jesu li nesretni Talijani poginuli na licu mjesta, ili su još neko vrijeme živjeli nakon udesa, budući da o tome ovisi hoće li se Horvatinčića moći optužiti i za nepružanje pomoći unesrećenima, što je svatko prema hrvatskim zakonima dužan učiniti. U medijima se mogu naći i izjave mnoštva ljudi, javnog tužitelja, odvjetnika, očevidaca, djelatnika Horvatinčićeve tvrtke, i mnogih drugih. Nešto, po nama važno, međutim, u medijima nedostaje, odnosno nije rečeno jasno, glasno i na istaknutom mjestu.

Prijezir prema drugima

Kad tad će Horvatinčić na sudu odgovarati za ono što je učinio, i presuda će biti kakva će biti. Za to postoje zakoni, i tužiteljstvo i odvjetnici. No, s druge strane, Tomislav Horvatinčić po svemu sudeći će odgovarati „samo“ za izazivanje nesreće u kojoj je poginulo dvoje ljudi. Riječ „samo“ nije ovdje kako bi naglasilo da se nesreća mogla svakome dogoditi. Ona znači tek da sudeći prema medijskim izvješćima o obdukciji Tomislav Horvatinčić ne će odgovarati za ono neoprostivo što je napravio, a to je bijeg s mjesta nesreće koju je prouzročio, čime je iskazao besramni prijezir prema tuđim ljudskim životima.

Vjerojatno se u sudskom procesu ne će spominjati riječi poput „bijeg“ ili „prijezir“. Ali, kako drugačije opisati događaje, ako je sada poznato da je u nešto više od pola sata nakon nesreće Horvatinčić obavio mnoge razgovore mobitelom. No, Horvatinčić nije zvao ni policiju, ni hitnu pomoć, ni lučku kapetaniju, ni službu pomoći na moru, ukratko, nije nazvao nikoga tko je na bilo koji način mogao pomoći nesretnim Talijanima. On se bavio nečim drugim. Uspio je naime urediti da iz marine stigne Neshvatljivo No, Horvatinčić nije zvao ni policiju, ni hitnu pomoć, ni lučku kapetaniju, ni službu pomoći na moru, ukratko, nije nazvao nikoga tko je na bilo koji način mogao pomoći nesretnim Talijanimaposebna ekipa kojoj je dojavio da mu se jahta nasukala, ne spominjući uopće nesreću. Pri tome je jahtu nasukao sam, nekoliko stotima metara dalje od mjesta nesreće kako bi valjda prikrio oštećenja nastala pravom nesrećom.

Već se jednom izvukao

Kako se moglo pročitati u medijima, Horvatinčić je prije tridesetak godina na pješačkom prijelazu u Zagrebu kombijem kojim je upravljao udario dvije žena, od kojih je jedna preminula. I tada je pobjegao s mjesta nesreće, objašnjavajući da mu je netko prijetio. Kao ni sada, ni onda nije zvao hitnu pomoć, a policiji se prijavio tek sutradan. Prvo svoje objašnjenje da je napustio mjesto nesreće zbog novodnih prijetnji je na sudu zamijenio pričom o strahu od krvi, za što je dobio potvrdu od psihologa. Tadašnje okružno tužiteljstvo je potom odustalo od gonjenja, a on biva kažnjen tek uvjetno po privatnoj tužni obitelji žrtava. U trenutku prve nesreće Horvatinčić je bio već bogat i s puno veza kao vlasnik poznatog restorana Babylon u Novakima kraj Zagreba.

Tko zna, možda se i ovaj put ponovi nešto slično kada su se već u medijima mogle pročitati vijesti kako je shrvani Horvatinčić pod strašnim stresom, da bi mu se mogla vratiti zloćudna bolest od koje se liječio prije 20 godina, itd.

Što je u duhu hrvatskog naroda?

Na pamet nam padaju mnogi slučajevi kako su mnogi Hrvati pomagali drugima i pri tome neki od njih i sami stradavali. Dovoljno je ukucati nekoliko riječi na internetsku tražilicu da bi se pojavili članci poput ovih: „Utopio se spašavajući prijateljicu“ (Glas Slavonije), „Neplivač spašavao ženu pa se sam utopio u rijeci Savi“ (24 sata), „Bojnik ušao u minsko polje i spasio vojnike“ (24 sata), da ne spominjemo nebrojene primjere iz Domovinskog rata,...

Kad tako nešto čovjek pročita osjeća uz tugu za žrtve i divljenje i ponos što među nama ima toliko mnogo ljudi koji su Ljudi, za razliku od primjera koje nam daju pripadnici navodne „hrvatske elite“ s kojima sve svakodnevno pune novine. Slučaj Horvatinčić, međutim, samo je zadnji i najsurovi primjer u nizu koliko je veliki jaz između naroda i „elite“ kojoj je Horvatinčić pripada.

Horvatinčići i Čačići

Naravno da se ne nitko ne želi miješati u rad sudstva, međutim ima ljudi koje bi trebalo spriječiti da ikada više upravlja nekim vozilom. Možda će netko reći da se time narušavaju ljudska prava. Ali o kakvim pravima tu može biti riječi? Nema prava bez dužnosti. A opetovanim odbijanjem pomoći unesrećenima, Tomislav Horvatinčić je svoja ljudska prava potrošio. I voljeli bismo jednostavno, nakon što završi sudski proces, o Tomislavu Horvatinčiću više u hrvatskim medijima nikada više ne čuti ili pročitati ijednu riječ.

Kad se već govori o moralu i etici „hrvatske elite“ u svezi prometnih nesreća, svi će se vjerojatno sjetiti još jedne javne osobe, Radimira Čačića. On je svojom nepromišljenošću i neoprezom, da ne kažemo bahatošću, skrivio prometnu nesreću u kojoj je u Madžarskoj poginulo dvoje ljudi, a još je dvoje bilo teško ozlijeđeno. Nakon toga je, što je dokazalo izvješće mađarske policije, lagao o okolnostima događaja.

Razlika u odnosu na Horvatinčića je ta što nije pobjegao s mjesta nesreće, kako je to učinio 2002. u Varaždinu kad je svojim vozilom zahvatio drugo, parkirano vozilo. I baš kao što neki priskaču u pomoć Horvatinčiću navodeći stres u kojem se nalazi i malignu bolest koju je prebolio prije 20 godina, tako je i ZastrašujućeZato, baš kao što se bojimo Tomislava Horvatinčića na cesti ili u moru, tako se treba bojati i Radomira Čačića i Zorana Milanovića, pogotovo ako dođu na vlast. Prijezir kojeg navedeni pokazuju prema osnovnoj vrijednosti ljudskog društva, a to je ljudski život, je upravo zastrašujućiZoran Milanović kao još jedan istaknuti pripadnih hrvatske političke „elite“ priskočio u pomoć Čačiću izjavom kako Čačić nije odgovoran za smrt dvoje Mađara, budući da poginule osobe nisu bile vezane...

Ono što je zastrašujuće

Primjer Čačića i Milanovića je to teži jer se radi o političarima koji će možda danas-sutra biti nosioci izvršne vlasti. I kao takvi javno su demonstrirali kako ih uopće ne brine moralna strana ljudskih tragedija. Štoviše, Čačić je onaj isti Radimir Čačić za kojeg je i Vrhovni sud RH presudio da je bio u sukobu interesa dok je kao ministar graditeljstva u Račanovoj vladi svojoj tvrtki dodijelio poslova u vrijednosti većoj od 130 milijuna kuna, i koji za sebe danas govori da mu je „izvršna vlast prirodno okruženje“.

Zato, baš kao što se bojimo Tomislava Horvatinčića na cesti ili u moru, tako se treba bojati i Radomira Čačića i Zorana Milanovića, pogotovo ako dođu na vlast. Prijezir kojeg navedeni pokazuju prema osnovnoj vrijednosti ljudskog društva, a to je ljudski život, je upravo zastrašujući.

D.J.L.