Još jedna predsjednička uvreda

Kao što se može pročitati na portalu Jutarnjeg lista, predsjednik Hrvatske prof. dr. Ivo Josipović došao je na ideju da u povodu proslave 20. obljetnice hrvatske državnosti organizira svečanu večer i koncert na koji će pozvati sve predsjednike susjednih nam zemalja. Na stranu to što u daljnjem tekstu piše da na Pantovčaku planiraju pozvati predsjednike Italije, Slovenije, Mađarske i Srbije, dakle kao da Bosna i Hercegovina i Crna Gora nisu Hrvatskoj susjedne države, to je zapravo najmanji problem. Osnovno je to da je rijetko kada netko pokazao toliki prijezir prema državi čiji je predsjednik i prema većinskom, hrvatskom narodu, kao što to namjerava učiniti Ivo Josipović.

Što je proslava Dana državnosti?

Najprije treba reći da je proslava Dana hrvatske državnosti u prvom redu proslava hrvatskog naroda i svih državljana Hrvatske koji vole u poštuju svoju Domovinu. Proslava takvog dana je dakle hrvatska „obiteljska" proslava. A na obiteljske proslave pozivaju se u prvom redu članovi obitelji, a tek onda neki posebno dragi obiteljski prijatelji. U slučaju Hrvatske to bi trebali biti prije svega predstavnici Vatikana, Austrije, Mađarske, Njemačke, i možda još neke države, kao i predstavnici obitelji Cossiga, Thatcher i možda još poneke.

No, na takvoj proslavi sigurno nema mjesta za predsjednika Srbije Borisa Tadića. Uvreda je to za sve Hrvate koji vole svoju Domovine, posebice za hrvatske branitelje, obitelji poginulih i nestalih branitelja i civila, za sve one mučene u srpskim koncentracijskim logorima, za sve Hrvate protjerane iz Srbije od 1990. do danas, a takvih je preko 45.000.

Predsjednik Josipović stalno naglašava regionalno izmirenje i suradnju, navodeći pri tome primjer Njemačke i Francuske, koje su bile na suprotnim stranama u većini ratova, pa tako u ovom stoljeću i u oba svjetska, a kasnije su bile 'perjanice stvaranja Europeske unije'. To je sve točno, ali Josipović pri tome zlonamjerno zaboravlja reći što je prethodilo izmirenju i suradnji Francuske i Njemačke. Prethodilo je priznanje Njemačke za agresiju, dakle, politički čin, te isplata počinjene ratne štete u agresiji, dakle, gospodarski čin.

U slučaju odnosa Hrvatske i Srbije toga nema, iako Josipović i njegovi istomišljenici stalno naglašavaju, kako je to sročila Vesna Pusić iz HNS-a „da Tadić nije Milošević niti dio njegove politike", ili kako SDP-ovac, bivši ministar vanjskih poslova Hrvatske Tonino Picula (to je onaj koji se hvalio da u radnoj sobi ima sliku Tonyja Blaira – to je bio veliki prijatelj Hrvatske) kaže „da bi naša proslava trebala biti i poruka regiji, jer prisutnost Tadića nije sporna jer postoji suglasje oko geneze ratnog sukoba, a Hrvatska i Srbija će surađivati i u sklopu EU". Koliko neistine i zloće u svega par riječi!

"Najveći ratni zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata"

Istina je da je na čelu Srbije (Jugoslavije) u vrijeme zločinačke agresije na Hrvatsku bio Slobodan Milošević, ali Boris Tadić nikada nije osudio velikosrpsku agresorsku politiku Srbije. On je tek izrazio žaljenje zbog „svih žrtvava" u svoje osobno ime. Treba mu priznati da je i vratio jednu umjetninu ukradenu iz pravoslavne crkve u Slavoniji, i dio dokumentacije, onaj daleko manje važan, predratni, ukraden iz vukovarske bolnice.

Boris Tadić osim toga govori da je hrvatska svetinja Oluja, kojom je osigurana hrvatska državnost, najveći ratni zločin u Europi poslije Drugog svjetskog rata. U njegovoj Srbiji ne mogu se postaviti niti spomen ploče na mjestima gdje su u logorima bile tisuće Hrvata, od kojih se njih više od tisuću nikada nije vratilo, i ne će, a mnogi su se vratili teško bolesni i umiru u srednjim godinama svog života. Zato se u Tadićevoj Srbiji vode postupci protiv hrvatskih branitelja na temelju iskaza iznuđenih zvjerskim mučenjima u tim logorima, a u suradnji s hrvatskim pravosuđem Tadićevi „isljednici" ispituju, primjerice, dr. Vesnu Bosanac, koja je zajedno sa svojim osobljem liječila sve ranjenike i bolesnike, i to u podrumu, budući da su artiljerija i zrakoplovstvo onoga kojeg Tadić ne želi osuditi sravnili ostatak bolnice.

Koliko nam je poznato, Srbija nije učinila apsolutno ništa da obitelji nestalih saznaju gdje je posljednje počivalište njihovih najdražih. Srbija nije učinila ništa na vraćanju ukradenog, ne mislimo tu samo na neprocjenjivo kulturno blago, već i na ono što se u hrvatskoj politici i medijima zaboravlja. Iz 200.000 srušenih kuća u Hrvatskoj, Srbi su odnijeli bar po 150.000 štednjaka, televizora, hladnjaka, perilica, koliko namještaja, slika, koliko poljoprivrednih strojeva, stoke, da ne nabrajamo dalje. A gdje su srušene škole, crkveni objekti, gospodarska postrojenja... Razumijemo da to Borisu Tadiću nije važno, ali je tragično i katastrofalno da preko toga šutke prelazi predsjednik hrvatske države Ivo Josipović.

A što je s granicom između Hrvatske i Srbije? Desetci kvadratnih kilometara Hrvatske pod srpskom je okupacijom, još danas, 16 godina nakon završetka rata! To je tabu tema, i za Pantovčak i za Banske dvore.

Predsjednik to ne može shvatiti

Iz članka u Jutarnjem može se vidjeti da je HDZ suzdržan u vezi Josipovićeve inicijative. No, Vlada obično rado popušta Pantovčaku. Možda će u zamjenu u Sabor uputiti još jednu izmjenu Ustava u vezi branitelja, za koju je svima jasno da ne će proći, budući da su protiv nje i većina branitelja, jer se njome ništa ne rješava. Naći će Vlada načina da kupi i ušutka nekolicinu čelnika koji su uzurpirali braniteljske udruge koje predstavljaju.

No, budući da smo za pravo i pravnu državu, ne smijemo ne reći i olakotne okolnosti za predsjednika Josipovića. Naime, ne može on razumjeti kako se osjećaju hrvatski branitelji, žrtve rata i veliki dio hrvatskog naroda kad im na proslavu svetog hrvatskog blagdana dovodi predsjednika Srbije koja nikad nije priznala agresiju na Hrvatsku, naprotiv. On se tada bavio pravom i u nadzornom odboru štedionice Zlatica koju je protupravno osnovala neprofitna udruga Posmrtna pripomoć, radio je na Pravnom fakultetu, određivao kako će se upravljati sredstvima ZAMP-a (Zaštita autorskih muzičkih prava), pa je čak i objavio znanstveni rad u Jugoslovenskoj reviji za međunarodno pravo u Beogradu 1994., u kojem nije potpisan da je iz Hrvatske, već samo iz Zagreba, ali kojeg uredno broji u svoj znanstveni opus. Konačno, morao je steći neki od 6 stanova u Zagrebu za koje je rekao da ih posjeduje. Dok su drugi ratovali i patili i sanjali hrvatsku državu, a pate i vrijeđa ih se još i danas.

D. J. L.