Mladićevim uhićenjem hrvatski mediji prikrivaju velikosrpski projekt koji traje

Prošlo je nekoliko dana od uhićenja ratnog zločinca Ranka Mladića, a medijsko praćenje tog događaja ne popušta. Slažemo se da se radi o značajnom događaju, da je jednog od krvnika Saborskog, Nadina. Škabrnje, Kijeva, Srebrenice, da ne nabrajamo dalje, konačno stiglo nešto neugodno. No, i slučaj uhićenja Ratka Mladića pokazuje koliko je jaka, perfidna i protuhrvatska sprega najvećih domaćih medija i politike.

Bogohulni Silajdžić

Na sam dan uhićenja Mladića, u trećem Dnevniku HTV-a gostovao je dr. Haris Silajdžić, političar iz Bosne i Hercegovine i osnivač i vođa stranke Stranka za BiH, koji je iz sarajevskog studija odgovarao na pitanja urednika Dnevnika. U svom komentaru g. Silajdžić rekao je nešto što je za svakog imalo objektivnog čovjeka notorna i lako dokaziva istina, ali što je očito bogohulno za hrvatski politički vrh, najveće hrvatske medije i uvijek dežurne domaće "političke analitičare", pa je tako pokrenuta akcija "spašavanja Srbije i regiona".

Što je to tako bogohulno rekao g. Silajdžić? Rekao je neporecivu istinu, da je usprkos Mladićevom uhićenju, baš kao i uhićenju, nedovršenom suđenju i smrti Slobodana Miloševića, velikosrpski projekt živ, vitalan i nepobijeđen, za što je okrivio međunarodnu zajednicu. Potkrijepio je to podatkom koji se ne može čuti iz usta hrvatskih vlastodržaca, kao ni naći u najvećim hrvatskim medijima, da se u Republiku Srpsku, dakle na 49% teritorija države pod izravnim patronatom međunarodne zajednice, vratilo tek 5 (pet) posto protjeranih, tj. muslimana-Bošnjaka i Hrvata!

Genocid, kao sastavni dio velikosrpskog projekta, uspio je u Republici Srpskoj, što jasno dokazuje da je i sam projekt itekako živ. Spomenimo uz to da smo na stranicama ovog Portala već pisali kako je iz Srbije, prvenstveno iz Vojvodine, tijekom posljednjeg rata i nakon njega protjerano više od 45.000 Hrvata [Genocid nad Hrvatima Vojvodine], što samo potkrjepljuje Silajdžićevu tvrdnju o trajanju velikosrpskog projekta.

Mi imamo stav: Gotovina=Mladić

Notorna Silajdžićeva istina ne samo da se nije i da se ne može čuti od onih od kojih bi ju hrvatski narod morao čuti, jer je za njega od životne važnosti, a to su u prvom redu predsjednik Hrvatske i predsjednica hrvatske Vlade, već ta istina hrvatskoj političkoj eliti, onoj na vlasti i onoj kukuriku, toliko smeta da je pokrenuta široka medijska akcija "spašavanja Srbije i regiona". Tako je već sutradan u trećem Dnevniku HTV-a gostovao i Denis Kuljiš, koji nas je najprije izvijestio da je vijest o uhićenju Ratka Mladića prvi objavio, zamislite, Gordan Malić, čime je, vjerojatno ne želeći, samo potvrdio da se radi o još jednoj dobro isplaniranoj i vremenski tempiranoj akciji "naših prijatelja" koji očito nalaze vremena baviti se i drugim stvarima, a ne samo organizacijom vjenčanja u svojoj zemlji.

Ono što je uslijedilo bilo je isto tako lijepo organizirano. Urednica Dnevnika Dijana Čuljak je ponovno prikazala dio Dnevnika Mislava Togonala od dan ranije u kojem je g. Haris Silajdžić izjavio da je usprkos uhićenju Mladića i smrti Miloševića velikosrpski projekt i dalje na djelu. Kuljiš je naravno napao Silajdžiča, nazvavši ga čovjekom prošlosti, čija stranka loše prolazi na izborima u BiH. Dakle, napao ga je na poznati komunistički način: napadni i ocrni čovjeka, a ono što je govorio ne spominji, budući da se to ne može osporiti. Voditeljica mu je svesrdno pomagala, ne zaboravljajući u kontekstu Mladića spominjati i Antu Gotovinu. Ne zavaravamo se, naravno da to nije slučajno, tek stoga što su obojica bili u bijegu. Da je imalo dobrog ukusa u informativnom programu HTV-a, da ne spominjemo razum i osjećaje ogromnog dijela hrvatskog naroda, njih dvojica se ne bi spominjali u istoj rečenici. No, što ćemo, kako kaže šef Zoran Šprajc: "Mi imamo stav!".

Josipovićeva regionalna politika kao početak i kraj svega

Haris Silajdžić je rekao još nešto što isto tako hrvatski narod ne će čuti od onih od kojih bi to trebao čuti, od hrvatske političke "elite". Rekao je da stanju u BiH i uspjehu velikosrpskog projekta znatan doprinos daje i međunarodna zajednica, rekao je dakle još jednu notornu istinu. A gdje je tu Hrvatska? Predsjednica Vlade i Vlada šute, BiH je za njih tabu tema, posebice nemogućnost povratka Hrvata na područja odakle su protjerani. Šutjeli su i kad je održan trojni sastanak predsjednika BiH, Srbije i Turske o BiH, iako je u tom slučaju ta šutnja čak i protivna Ustavu. Šutio je o tome i predsjednik Hrvatske Ivo Josipović.

No, on nije uvijek tako šutljiv, primjerice, već je dva puta posjetio Republiku Srpsku, kao jedini državnik koji joj je na taj način dao legitimitet i podršku. Isto se tako srdačno grli s predsjednikom Srbije Zoranom Tadićem koji nikada nije osudio velikosrpsku politiku, već samo izražava žaljenje zbog žrtava Miloševićeve politike, znajući dobro ono što svi znaju, pa i Josipović, koji to uporno gura u stranu, a to je da velikosrpsku politiku ne čine samo Milošević, Mladić i eventualno Hadžić, već, uz mnogobrojne srpske političare i akademike, i velik dio srpskog naroda, kao što to jasno pokazuju rezultati svih izbora u Srbiji posljednjih dvadesetak godina.

A Josipoviću je regionalna politika i izmirenje početak i kraj svega. Pod regijom naravno misli na Srbiju, koja nije ni deklarativno preuzela odgovornost za ratove na prostoru na svu sreću bivše države, a kamoli stvarnu, političku i materijalnu odgovornost. A to bi morao biti preduvjet ne za neke posebne odnose, već za bilo kakve, osim onih najosnovnijih, a upravo je to nakon Drugog svjetskog rata s mrtve točke pokrenulo odnose, primjerice, Francuske i Njemačke, na koje se Josipović stalno poziva, ali pri tome uporno izbjegava reći da je Njemačka priznala krivicu i platila političku i materijalnu kaznu za patnje Francuza (i ne samo njih) u tom ratu. Takvo priznanje bi bio jedini mogući pokazatelj sa srpske strane da bi se moglo govoriti o bilo kakvoj "demokratizaciji" ili "europeizaciji" Srbije. Samo Mladićevo uhićenje doprinijelo je postavljanju na zdrave temelje odnosa Hrvatske i Srbije jednako koliko i Josipovićevo ushićenje kada je Tadić u Hrvatsku donio tek dio, onaj najmanje važan, predratni, ukradene dokumentacije iz vukovarske bolnice, dakle nimalo. Naprotiv, svaki se hrvatski državljanin može i treba osjećati uvrijeđen takvim bezobrazlukom.

Jasno je da međunarodnoj zajednici, zbog interesa nekih njenih jakih članica, nije stalo do odnosa Hrvatske i Srbije postavljenih na temelje istine, ali je to trebalo i bi trebalo biti stalo predsjednicima Hrvatske i hrvatskim Vladama nakon 2000. Svima njima to ili nije jasno, u što nam je teško povjerovati, ili se prave da im nije jasno. A to može ponovno biti pogubno za Hrvatsku, budući da je hrvatski narod "posebne odnose u regionu" u dvadesetom stoljeću platio sa stotinama tisuća hrvatskih života. Da i ne spominjemo gospodarske štete i posebice ostatke komunističkog i jugoslavenskog mentaliteta i razmišljanja, toliko stranih, protivnih i pogubnih za hrvatski narod.

Velikosrpski projekt stradao 90-ih samo zbog Hrvata

Recimo na kraju i da velikosrpski projekt, začet još u 19. stoljeću, koji je procvat doživio u dvjema Jugoslavijama, nije uspio kako je zamišljen samo u Hrvatskoj (i dijelu Bosne i Hercegovine), dakle tamo gdje su ga vlastitom krvlju zaustavili hrvatski branitelji. U medijima se mogla pročitati Mladićeva izjava tijekom pregovora u jesen 1991. s Nikolom Vukošićem, zapovjednikom hrvatskih policijskih snaga na šibenskom području: "Ajde, bre Nikola, da imam vojsku k'o ti, za 15 dana bi' doš'o pred Beč". Na našu sreću, nije ju imao. I na našu sreću, ali i na naš ponos i vječito divljenje i zahvalnost, te momke su imali dr. Franjo Tuđman, Ante Gotovina, Mladen Markač, Mirko Norac, Branimir Glavaš, Blago Zadro, Andrija Matijaš - Pauk i drugi. A da njih nije bilo, u Hrvatskoj bi se već 1991. dogodili, uz stravične zločine koji su se dogodili u, bez iznimke, svakom naseljenom mjestu koje su u Hrvatskoj (a što se toga tiče i u BiH) zauzele srpske/jugoslavenske snage, desetci Srebrenica.

D. J. L.