Kumovi

Na sam Božić portal Večernjeg lista, kao, naravno, i glas zadnje dvojice Pantovčačića, Nacional, prenio je dio razgovora s Miroslavom Blaževićem u beogradskom dnevniku Danas. U njemu trener olimpijske reprezentacije Kine govori o sve boljim odnosima Srbije i Hrvatske (tim redom, valjda se Ćiro sa sjetom sjeća vremena kad se „znala hijerarhija"). Dva kratka Blaževićeva odgovora koje u nastavku donosima otkrivaju mnogo toga.

„Srbija i Hrvatska nalaze se u najboljim odnosima u posljednja dva desetljeća. Za to su najzaslužniji predsjednici Boris Tadić i Ivo Josipović, ali sada dio tereta preuzima i Prosinečki. On je prešao direktno iz reprezentacije Hrvatske u jedan od najvećih srpskih klubova. Njih trojica su sada vojnici koji rade na konačnom pomirenju dvije zemlje. Mislim da smo na dobrom putu da uskoro imamo regionalnu nogometnu ligu. Teško je reći kada će to biti, ali ako je Prosinečki u Zvezdi, zašto onda ona ne bi mogla sigurno gostovati u Zagrebu - rekao je Miroslav Ćiro Blažević beogradskom dnevniku Danas odgovarajući na pitanje da li je dolazak Prosinečkog u Beograd rušenje svih prepreka prema osnivanju zajedničke regionalne nogometne lige.

Ćiro je odgovorio i na pitanje nedostatku licence Prosinečkom za inozemstvo.

- To je jedna od gluposti koju su napravili isključivo mediji u Srbiji. Pa zar vi mislite da klub kao što je Zvezda može dozvoliti problem oko prvog trenera i da mu netko smeta u radu. Isto važi i za Hrvatsku, tamo nitko neće stati na put Prosinečkom u karijeri. Dobit će on diplomu prema ubrzanom postupku, a samim tim i licencu. Sve će biti završeno u Zagrebu, Beograd s tim nema ništa - odgovorio je Blažević."

Ova dva odlomka mnogo govore i o pojedincima uključenim u priču, ali i o mnogima koji nisu spomenuti. No ponajviše govore o široj slici svih događaja. Krenimo od pojedinaca.

Robert Prosinečki donedavno je bio u stožeru hrvatske nogometne reprezentacije. Tamo je, bez trenerske škole i trenerskog iskustva, radio kao savjetnik Slavenu Biliću, koji je i inzistirao na njegovom uključivanju u stožer. Bilo je to u vrijeme kad Prosinečkom baš i nije išlo najbolje, pa mu je poziv prijatelja za solidno plaćen posao sjajno odgovarao. O njegovom radu u reprezentaciji ne znamo mnogo, ali, sudeći po rezultatima hrvatske nogometne reprezentacije, bio je dobar. I onda jednog dana, Prosinečki, kao iznenada, odlazi za trenera Crvene zvezde. I to usred kvalifikacija za prvenstvo Europe. Njegova stvar, istina, no kako protumačiti njegovu izjavu: "Ne zanima me više hrvatska reprezentacija, neću više ići na tu stranu". Očito ga je hrvatska reprezentacija, i „ta strana" zanimala samo kad nije mogao nigdje drugdje raditi. Čim je na vidiku veći novac, odmah ga više ne zanima ono što je najsvetije i hrvatskim nogometnim navijačima i hrvatskim reprezentativcima. Neka Prosinečki radi u Crvenoj zvezdi, nije nam krivo. Krivo nam je što je radio u hrvatskoj reprezentaciji. Zašto? Zbog toga što je otišao iz reprezentacije usred natjecanja, čime je pokazao da mu je hrvatska reprezentacija trebala, a ne da ju je volio. Odnosno da je ta ljubav vrijedila manje od onoga što će dobiti u Crvenoj Zvezdi.

Zanimljiva je i ta priča s licencom. Prosinečki, naime, nema završenu trenersku školu, i nema licence za rad u nogometu u inozemstvu. No, to će se, kako kaže Blažević, lako riješiti, po „ubrzanom postupku". Zna Blažević kako se to radilo u Jugi, i kako se to radi u današnjem Mamićevom, oprostite, Markovićevom Hrvatskom nogometnom savezu. Sada nam je posve jasna javna i nedvosmislena podrška Prosinečkog Vlatku Markoviću za izbor na mjesto predsjednika HNS-a. A nitko se nije zapitao koliko je moralno da se o kandidatu za predsjednika HNS-a uopće izjašnjavaju zaposlenici tog nogometnog Saveza? Da li su se oni smjeli izjasniti za Markovićevog protukandidata (s kojim su zajedno osvojili broncu u Francuskoj?). Ne ćemo spominjati „sukob interesa" da ne uzrujamo Zdravka Mamića.

I tako smo, prirodno, došli do Zdravka Mamića. Čovjeka koji je vodio kampanju Vlatka Markovića, pa je i na samom izboru urlao „Glasaj, Markoviću j... te, glasaj". (Ako smo ispustili koji dio rečenice, ispustili smo ga samo iz pristojnosti.) Čovjeka koji sanja o regionalnoj lizi i dovođenju „tri igrača iz Srbije s kojima bi stalno igrao Ligu prvaka", valjda uz još 5 Južnoamerikanaca, Porugalca i jednog Hrvata, koji je dobar (vratara Kelava), ali ga ne može prodati (oprostite, ne bi ga prodao Mamić već njegov sin), jer se za vratare slabo plaća. Tada bi sigurno purgeri navalili na stadion (koji bi se zvao „Mamić arena") kako bi u regionalnoj lizi (Ligu prvaka i ne spominjemo, jer joj se Mamićev Dinamo nije uspio ni približiti već gotovo desetljeće otkako je on gazda Dinama) navijali za svoje purgere Stevicu, Jovicu i Slepičku u utakmici protiv Obilića za koji bi igrali Stevica, Jovica i Ćorapička.

Autor ovih redaka pogledao je na youtubeu filmić o najnovijem monologu Zdravka Mamića, i preporučuje svima da ga pogledaju. Ne zbog nevjerojatne koncentracije vulgarnosti, sirovosti, primitivizma i nasilja, to je već poznato. Ima nešto drugo. Dok Mamić na opisani način napada novinara koji mu je, na Mamićevo traženje da ga novinari pitaju što žele, postavio pitanje o sukobu interesa, budući da mu sinovljeva menadžerska agencija zastupa Dinamove igrače (Usput, Mamić jasno i glasno kaže da će njegov sin raditi ono što mu on kaže!), oko Mamića je izvjestan broj članova skupštine Dinama. O toj će skupštini biti govora u posebnom članku, jer ona to zaslužuje. Prekrasne su reakcije tih Dinamovih ljudi (Dinamovih vojnika, kako bi rekao Blažević). Većina uglavnom šuti, a nekl prilaze Mamiću i ljube se s njim. Ne znamo zašto nas je to podsjetilo na film „Kum"!

Ma znamo, samo se šalimo. To je upravo to. Radi se o interesno povezanim ljudima. Neki se ljudi posebno vole prodavati, baš kao Blažević i Prosinečki i Tereza Kesovija. Umjesto da, pod "stare dane" uživaju u ugledu i poštovanju kojeg su zaslužili kod dobrog dijela hrvatskog naroda, oni sve to prodaju zbog njegovog veličanstva novca. Više to govori o njima nego o novcu.

Kako je to u skupštini Dinama, tako je to i u visokoj politici. Josipović i oni iznad njega bi Zapadni Balkan, pa im trebaju mali igrači poput raznih Prosinečkih, baš kao što i Mamiću trebaju njegovi capoi. A svi oni skupa rade, to je posve jasno, na istoj stvari, za iste šefove. No, svaka sila za vremena. Kak' bi rekli Zagorci: „Svaka rit dojde na šekret".

A regionalna liga? Ne bi ona ništa dobro donijela hrvatskom nogometu, prije bi ga uništila. Hrvatska nogometna liga, kakva jest da jest, dala je veliku većinu igrača za hrvatsku reprezentaciju, desetu reprezentaciju svijeta. Da, većina njih je otišla u bogatije klubove, ali, otišli bi i iz regionalne lige. U njoj bi samo propali manji hrvatski klubovi, što bi uništilo i sam nogomet u Hrvatskoj. Baš kao što je regionalna košarkaška liga uništila hrvatsku košarku. Istina, ne samo ona. Šibenik više praktički ne postoji, kao ni riječki Kvarner, Zadar se još drži na aparatima, Splita kao da i nema. Košarka kao da ne postoji izvan Zagreba. I dok je tako reprezentacija će nam biti loša, jer je sigurno 90% najboljih hrvatskih košarkaša u povijesti naučilo igrati košarku u spomenutim dalmatinskim klubovima.

Pokušava se oformiti i regionalna rukometna liga! Zašto? Ovakva hrvatska liga istovremeno daje igrače za reprezentaciju koja je uz Francusku najbolja na svijetu tamo od 2003., i u njoj igra jedan Zagreb koji je među najboljim klubovima u Europi. Ali taj Zagreb mora maksimalno igrati da bi pobijedio, pred prepunim tribinama, danas u Našicama i Čakovcu, jučer u Metkoviću i Umagu, sutra u Karlovcu i Sisku. I to jako dobro zna i najbolji rukometaš koji se ikada bavio tim športom, Ivano Balić, kad javno kaže: „Kakva regionalna liga! Mi igrači smo za hrvatsku ligu!"

Ima jedan drugi primjer regionalne lige, vaterpolo. Hrvatski klubovi igraju regionalnu ligu (s Crnom Gorom i Slovenijom), a istovremeno su i hrvatski klubovi jaki, da uopće ne govorimo o sjajnoj reprezentaciji. Zašto je tako? Zato što vaterpolo u Hrvatskoj ne vode Mamići ili Radići, već ga vode Bukići. Pa je čitava prva hrvatska vaterpolska liga dio te Jadranske lige. Ne samo Jug, Mladost i Primorje (koji na polovici Europske lige imaju ukupno, svi zajedno, jednu izgubljenu utakmicu, i to je Primorje izgubilo od Juga!), već i Šibenik, Jadran, Mornar, Medvešćak.

Sve to skupa, i Prosinečki u Zvezdi, i regionalna nogometna liga, i ljubav Josipovića i Tadića, i još mnogo toga, sve je to ista stvar, u kojoj sudjeluju i mediji, prema kojima kao da ništa ne postoji izvan toga. Ali postoji. Svi ti nabrojani su velika manjina. Postoji i ona znatna većina hrvatskog naroda za koju se ne čuje, a koja misli drugačije. Koja ne misli ni zapadnobalkanski, ni „regionski", ni britanski. Koja misli hrvatski. I koja će to, nadajmo se, uskoro i pokazati.

D. J. L.
Ilustracije preuzete iz Hrvatskog lista