Posebni odnosi

Nema dana da u našim medijima, i tiskanim i elektronskim nema vijesti iz Srbije. Nismo radili detaljnu analizu, ali ne ćemo pogriješiti ako kažemo da, uz teme vezane uz pristupanje Hrvatske Europskoj uniji, Srbija dominira vanjskopolitičkom politikom Hrvatske. Tu vanjsku politiku, prema Ustavu, zajednički kreiraju predsjednik Republike Hrvatske i Vlada Republike Hrvatske. I dok se Vlada pretežno bavi pitanjem pristupa Hrvatske EU, to je tek usputna tema za predsjednika Josipovića, njegovo je područje djelovanja Srbija, odnosno «srpsko pitanje». Ne mislimo pri tome samo na učestale ponižavajuće susrete sa srpskim predsjednikom Tadićem. Ne zaboravimo nedavnu posjetu Josipovića Banja Luci i vođi bosanskih Srba Miloradu Dodiku – Republiku Srpsku do sada nije posjetio vođa niti jedne svjetske države osim Josipovića – razlog je jasan, nitko ne želi davati legitimitet paradržavi nastaloj na postignućima genocida i etničkog čišćenja. Osim Josipovića, koji se, naravno, pravda brigom za povratak Hrvata u dijelove BiH koje kontroliraju Srbi. I, naravno, potrebom «izmirenja na ovim prostorima».

Naravno da Josipović provodi, kako je to lijepo nedavno rekao i posljednji ratni zapovjednik obrane Vukovara, Branko Borković, politiku nekih zapadnih centara moći. No, nije Josipović nezavisni igrač, on je samo poslušan vojnik svoje partije, čija se politika u odnosu na Srbiju i ne razlikuje od one, primjerice, britanske. Sjetimo se samo Račanove vlade i njegovog ministra vanjskih poslova Tonina Picule koji se javno hvalio kako u svom uredu ima fotografiju Tonya Blaira, tadašnjeg britanskog premijera, ili sadašnjeg savjetnika predsjednika Josipovića, a tadašnjeg visokog dužnosnika u MVP-u i kasnije veleposlanika u Velikoj Britaniji i Nizozemskoj Joška Pare, koji je, predajući diplomatske vjerodajnice, zavapio Britancima da nas «povedu za ruku». Dodajte još na Josipovićevu «regionsku» politiku neodlučnu vanjsku politiku hrvatske Vlade, pa imamo što imamo.

Iako danas hrvatski političari rade što žele, ipak im je važno mišljenje naroda (pa makar i kroz ankete agencija za ispitivanje javnosti prema kojima, primjerice, 80% Hrvata podržava Josipovića), ako ni zbog čega drugog, a ono zbog vlastite taštine. Zbog toga je važno uvjeriti što više ljudi da je ključ svega za Hrvatsku pomirba i uspostava svih mogućih veza sa Srbijom. Mediji su naravno puni vijesti na tom tragu, pa se u zadnje vrijeme može pronaći mnogo članaka o gospodarskoj neuspješmosti Hrvatske, i srpskom gospodarskom čudu. Tako stalno možemo čitati da je Srbija izašla iz recesije, a Hrvatska nije, da Srbija stiže Hrvatsku po bruto nacionalnom dohotku, itd. Ono što, naravno, nedostaje u takvim člancima i prikazima su brojke, odnosno činjenice. One se prikrivaju, baš kao što i Srbija ne želi vratiti ukradene važne dokumente o vukovarskoj bolnici, već vraća uglavnom one nevažne, ne želi reći gdje je pokopamo više od tisuću Hrvata nestalih u velikospskoj agresiji, ne želi objelodaniti arhivske dokumente NDH o, primjerice, Jasenovcu. Zašto? Zato što brojke ne lažu, pa bi brojke razrušile mnoge, idemo biti blagi pa reći, mitove. I one davne, i one koje tek treba stvoriti. Uostalom, i njihovi vanjskopolitički saveznici i učitelji Britanci ne žele objelodaniti dokumente o Bleiburgu, već su za 30 godina produžili veto na njihovo objavljivanje. Glavni razlog koji dobronamjerni promatrač može naći za neobjavljivanje svih tih i takvih dokumenata jest taj da bi oni mogli nanijeti štetu onome tko ih ne želi objelodaniti.

Takva je situacija i s usporednim pokazateljima uspješnosti hrvatskog i srpskog gospodarstva. Iako je na Internetu moguće na mnogo adresa pronaći takve podatke, njih nema u hrvatskim javnim medijima. Zašto? Zbog štete, naravno. Štete za regionalno povezivanje gospodarstava.

Da ne ostane sve samo na riječima, slijede brojke, odnosno dvije tablice. Radi se o podatcima Svjetske banke. Prva tablica daje bruto nacionalni dohodak po glavi stanovnika za republike i pokrajine bivše Jugoslavije, za 1980. i 1989. godinu, dakle za posljednje desetljeće postojanja bivše države. Napominjemo da su brojke u dolarima koliko su vrijedili 1972., odnosno ne treba gledati apsolutne iznose već relativne omjere.

Iz podataka je vidljivo da je Jugoslavija cijelo desetljeće bila u velikoj recesiji, što je nekako u suprotnosti s onim što govore jugonostalgičari. Vidljivo je i da jedino Srbija (uz Vojvodinu) nije nazadovala u tom desetljeću. Usporedbom Hrvatske i Srbije vidljivo je da je BDP po glavi stanovnika bio u Hrvatskoj za 29% veći nego u Srbiji 1980., da bi ta razlika pala na 22% u godini prije početka raspada Jugoslavije.

Druga tablica donosi BDP po glavi stanovnika (u eurima) za Hrvatsku, Srbiju i, od 2007., za Kosovo.

Ponovno ćemo usporediti Hrvatsku i Srbiju. BDP po glavi stanovnika je 2005. i 2006. u Hrvatskoj bio nešto više od 180% veći nego u Srbiji, a 2009. godine bio je za 131% veći. Usporedbom tih brojki s onima iz posljednjeg desetljeća propale države, jasno je koliko je Hrvatska u gospodarstvu profitirala raspadom Jugoslavije, i koliko je Srbija izgubila. Nije nam, dakako, cilj hvaliti hrvatsko gospodarstvo, ali uz sve njegove nedostatke, stvar je posve jasna. Usudili bismo se reći da bi, da se u Hrvatskoj ne krade, ili da se manje krade, da bi tekli med i mlijeko.

A što se tiče srpskog gospodarskog čuda posljednjih godina, stvar je jasna, brojke, eto i to mogu objasniti: Kosovo se odcijepilo od Srbije, pa u srpski BDP po glavi stanovnika više ne ulazi 2 milijuna Kosovara (skoro četvrtina stanovništva Srbije prije odvajanja), čiji je doprinos ukupnom bruto dohotku Srbije uvijek bio vrlo skroman.

Kad bi Hrvati preko javnih medija dobili ovakve informacije, odnosno činjenice, s pravom bi se zapitali zbog čega nam je potrebna što tješnja gospodarska suradnja s državom koja se nekoliko puta sporije razvijala od Hrvatske, usprkos svim ljudskim i materijalnim štetama od nametnutog nam Domovinskog rata, izbjeglicama, i, naravno, svim unutrašnjim hrvatskim problemima poput korupcije i krađa. Odmah bi im bilo jasno da nas opet žele povezati s državom u kojoj su korupcija i krađe još i mnogo veći nego u Hrvatskoj, koja se, očito, razvijala na račun Hrvatske (i Slovenije, u manjoj mjeri) cijelih 45 godina, i to očito ponovno želi. Priče o «komparativnosti» dvaju gospodarstava, suradnji, itd., priče su za malu djecu. Da se razumijemo, nismo protiv suradnje sa Srbijom, ali isključivo ako je to u korist Hrvatske, a ne nekakvog imaginarnog ili stvarnog «bratstva i jedinstva», koje je već jednom dovelo do katastrofe.

A sudeći prema političkom približavanju, koje nam samo šteti i kojim nas se želi, i uspijeva, ponižavati, takvi bi bili i rezultati «tješnjeg gospodarskog povezivanja».

D. J. L.