Mamić – veliki borac protiv rasizma

Možda će se nekom od čitatelja ovog Portala učiniti čudnim, ili čak neumjesnim pisati o nogometu. Iako najnoviji nogometni slučaj u Hrvatskoj iz dana iz dana u dan zauzima važno mjesto u hrvatskim javnim medijima, sama ta činjenica ne bi bila dovoljna da se o na ovom Portalu o tome piše. U ovom se slučaju radi o još jednoj uporabi javnih medija u privatne svrhe. Radi se o nogometašu Dinama Sammiru i kampanji da on zaigra za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Privatni interes koji je pokrenuo cijeli slučaj je, naravno, novac, pokretač je naravno izvršni dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić, izvršitelji su naravno nezavisni novinari (prednjače oni iz Jutarnjeg lista). Usputno vrijeđanje pojedinih ljudi i hrvatskog naroda pritom nije ni važno, sad se i jedan tek odnedavno hrvatski državljanin odlučio prozivati hrvatski narod.

Ukratko, u NK Dinamo iz Zagreba među dvanaestoricom nogometaša koji su došli iz inozemstva je i Sammir, dvadeset trogodišnjak pristigao prije tri godine iz Brazila. Momak je konačno u četvrtoj sezoni igranja u Hrvatskoj odigrao u slijedu nekoliko dobrih ili odličnih utakmica, od kojih jednu protiv jake španjolske momčadi, i jednu protiv Hajduka, ostalo su bile utakmice protiv slabijih hrvatskih prvoligaša i nogometnih 'divova' iz Slovenije, Moldavije i Mađarske. Toliko o nogometu.

No, tu u priču ulazi siva, zapraco crna eminencija NK Dinama i hrvatskog klupskog nogometa, Zoran Mamić. Čovjek koji se hvali da je riješio stotine milijuna duga NK Dinama (tako što je, naravno uz političku podršku, preregistrirao klub u udrugu građana) koji mijenja sustav natjecanja (tako da za njegov prijedlog glasuju i predstavnici županijskih nogometnih saveza koji se protive promjeni sustava natjecanja – zasigurno nije odlučilo podmićivanje ili prijetnje, već Elaborat kojeg je napisao Z.M.), koji svojim vulgarnim i primitivnim javnim nastupima najbolje govori o samom sebi (vrijeđajući ponajviše novinare i cijele medijske kuće, da bi ih nakon toga, kao u ovom slučaju, opetovano upregnuo u svoja kola, opet, zasigurno se ne radi o podmićivanju nego u prepoznavanju vizionarstva Z. Mamića od strane istraživačkih nezavisnih novinara), koji do kraja može izgovoriti samo jednostavnu prosto proširenu rečenicu (ono 'prostu' shvatite u doslovnom značenju te riječi, za što postoje sati i sati dokaznog materijala, kako u tiskovinama tako i na You Tubeu), koji se, prema vlastitim riječima, već kao navijač Dinama borio za Hrvatsku (zasigurno je bio dragovoljac u Domovinskom ratu) s tolikim žarom da je, opet prema vlastitim riječima, naučio riječi svih navijačkih pjesama Crvene Zvezde i Partizana.

I Z.M. je shvatio da će puno skuplje moći prodati nekom bogatom klubu dotičnog igrača Sammira ako ovaj zaigra za hrvatsku reprezentaciju. Za one koji površno prate nogomet treba reći da Z.M. već gotovo deset godina vodi Dinamo, koji s znatno većim proračunom nego u vrijeme kad se Dinamo zvao Croatia, ne može ni prismrdjeti u Ligu prvaka (Croatia je nastupala dvije godine za redom, i postizala bolje rezultate nego Dinamo s prvakom Moldavije). Glavni razlog, i Dinamovog neuspjeha u europskim natjecanjima, i Mamićevog objahivanja Dinama je prodaja igrača (naravno, zasigurno niti jedna lipa ili cent od prodaje nisu otišli u džep Z. Mamića, već, očito, na uređenje stadiona na kojem Dinamo igra).

Potrebno je, dakle, Sammira uvesti u reprezentaciju, i to očito treba učiniti žurno, pa je u tu svrhu upregnuo poznata hrvatska nogometaška pera. Naravno da se ti novinari ne pitaju čemu žurba, i čemu takva Mamićeva agresivnost. Nije njima važno što je Mamić hrvatskog izbornika Slavena Bilića i njegove pomoćnike prozvao rasistima. To nije važno ni HHO-u, ni HND-u, ni GOLJP-u, ali to nas ne čudi. Istina, naravno, nije važna, a ona govori da je Eduardo da Silva, crne boje kože kao i Sammir, već godinama standardni hrvatski reprezentativac, i ljubimac hrvatskog navijačkog puka, a prije toga je bio nekoliko sezona najbolji strijelac hrvatske nogometne lige. I da je u Hrvatsku došao sa 15 godina, kao potpuni anoniman, i u Hrvatskoj stekao nogometno ime, oženio se, itd. Dakle, za Hrvatsku mogu igrati i oni koji nisu bijelci. To ne smeta mnoge novinare da pišu o «prebrojavanju krvnih zrnaca», «Ku-klux-klan stožeru reprezentacije». Nije važno što niti u jednom mediju nije osvanuo niti jedan tekst protiv igranja Sammira za Hrvatsku! Važno je pomoći Z. Mamiću, ne prezajući pri tome bezobrazno vrijeđati ljude iz stožera hrvatske nogometne reprezentacije, kao i sam hrvatski narod.

Kako drugačije protumačiti otvoreno pismo koje je hrvatskoj javnosti uputio sam Sammir. Ne mislimo nikako da je to pismo njegova zamisao i da ga je sam pisao. U njem se žali na medijsku pompu oko njegovog (ne)igranja za Hrvatsku, da bi pismo završio pozivanjem hrvatske javnosti na red:

«Zbog svega navedenog molio bih trenere, nogometaše, novinare i sve koji bi željeli sastavljati nogometnu reprezentaciju Hrvatske da prestanu sa špekulacijama o mom eventualnom nastupu za reprezentaciju Hrvatske. Ja se nadam da će se to jednom dogoditi, ali ako hrvatska javnost još nije spremna da netko poput mene brani boje Hrvatske, onda je to bolje ostaviti za neka sretnija vremena koja će, nadam se, što prije doći.'»

Nije važno što ta hrvatska javnost nije izgovorila niti jedne riječi protiv Sammira (ako tu ne računamo stručna mišljenja nogometnih trenera o njegovoj igri, i eventualnom uvrštavanju u reprezentaciju), što o njegovom (ne)igranju za reprezentaciju špekulira samo Z.M. uz svog spoalušnika, direktora dinama Mirka Barišića, važna je haranga. Toga se sjećamo još iz komunizma, kad su se izmišljali protivnici i neprijatelji, tj. «neke pojave i drugovi». Važno je da hrvatska javnost postane spremna da netko poput Sammira zaigra za Hrvatsku. Do tada smo rasisti. A, budući da se nigdje u pismu Sammir ne ograđuje od riječi svoga šefa Mamića da reprezentaciju vode rasisti, očito se radi o istinskom hrvatskom domoljubu koji bi igrao i za reprezentaciju koju vode rasisti. I još nas vrhunski brazilsko-hrvatski intelektualac podučava i da moramo pričekati «neka sretnija vremena koja će, nadam se, što prije doći.». Eh, ovo već podsjeća na kukurikanje.

D. J. L.