Rebalans proračuna

Jučer je hrvatska Vlada iznijela prijedlog rebalansa državnog proračuna. Hrvatski sabor će uskoro raspraviti taj prijedlog, ali će ga, naravno, uz negodovanje oporbe (koja tradicionalno djeluje prema Pavlovljevom refleksu) potvrditi, budući da je samom izradom prijedloga rebalansa proračuna osigurana podrška koalicijskih partnera HDZ-a. Bilo je upravo dirljivo slušati predsjednicu Vlade Jadranku Kosor i ministra financija Ivana Šukera kako su obrazlagali da je njihov sveti cilj bio "osigurati održavanje standarda građana Hrvatske i njihovih stečenih prava". Pritom im osmijeh nije silazio s lica, kao da su napravili nešto epohalno za dobrobit Hrvata. Opet je hrvatska Vlada donijela, kako nam to znaju govoriti naše pokondirene tikve, na politički korektnom hrvatskom, win-win-win odluku. Sretni mogu biti građani, sretni mogu biti seljaci, sretni mogu biti sindikati. Prema Vladi, svi smo pobjednici, samo što toga nismo svjesni, i što se tako ne osjećamo. Jedina "dobra" stvar koju su zapravo napravili je kratkoročno kupovanje mira za sebe, i radi sebe.

Vlada, odnosno njeni eksperti, tjednima su i mjesecima radili na prijedlogu rebalansa proračuna, tako barem sami tvrde. A što su radili? Ovakav prijedlog proračuna mogao je (i trebao!) donijeti sam ministar financija nakon, da budemo velikodušni, sat vremena rada. Zar trebaju gomile eksperata, savjetnika, analitičara i tko zna kako se već sami nazivaju da bi se s jedne strane našlo milijardu i pol kuna ušteda u ministarstvima i povećale trošarine na duhanske proizvode i benzin, a s druge strane osigurao (na papiru) novac za ono što je ionako bilo u proračunu uz iznimku dviju novih stavki, nadoknadu štete zemljoradnicima zbog poplava i organiziranje sindikalnog referenduma? Naravno da ne trebaju.

Pitamo se odakle će se uštedjeti tih milijarda i pol kuna po ministarstvima. Ako se to može učiniti ovako lakonski, bez posljedica na standard Hrvata, zašto se to nije učinilo prošle godine, ili prije dvije, tri ili pet godina. Ako Vlada sada ne laže, znači da je samo od kada je HDZ došao na vlast 2003. bačeno 6 puta toliko novaca, odnosno oko 9 milijardi kuna! Da se ne štedjelo, već da se nije blago rečeno razbacivalo, ovaj bi rebalans bio nepotreban, i 14 milijardi deficita proračuna ne bi bilo, imali bismo suficit! Izgleda nevjerojatno, ali to je čista (elementarna) matematika. Naravno da time ne amnestiramo 'trećejanuarsku' vlast koja je od 2000. do 2003. napravila (i) gospodarsku katastrofu, tada je započelo (i) neobuzdano zaduživanje Hrvatske, budući da je u tim godinama deficit proračuna bio u postotku značajno veći nego što je to danas.

Vratimo se na 'danonoćni rad na izradi prijedloga rebalansa proračuna'. Budući da je očito, prema rezultatima rada, da se nije napravilo ništa, jedino pošteno bi bilo da svi koji su danonoćno radili vrate u državni proračun sav novac koji su kroz plaće "zaradili" danonoćnim radom, ili, još bolje, da im se da otkaz. Bio bi to dobar početak racionalizacije državne uprave, a budući da se radi o visokoobrazovanim i izrazito sposobnim stručnjacima, njima bi bila šala mala naći drugi posao. Privatnici bi se potukli za njihove usluge.

Jučer su nam predstavnici Vlade priopćili i da će se u sljedećih 6 mjeseci morati pažljivije prići problemu državnih financija. Osim što je smiješno to što su rekli, to je i izrazito bezobrazno. Pa što su radili sve protekle godine? Očito ništa. Odnosno, vrlo malo toga dobroga. Osim toga, što je tragično, kakva smo mi postali država kad rebalans proračuna rade (izrazito) dobrostojeći sindikalisti s neskrivenim političkim ambicijama, minorni koalicijski partneri čije izborne baze čine možda još i tisuće ljudi, a uskoro će i stotine, gospodarstvenici tipa Ivice Mudrinića, novinari? Jadna, postali smo jadna država.

No, da li se radi samo o nesposobnosti ljudi iz Vlade i onih pri Vladi? Nije da smo oduševljeni njihovim stručnim mogućnostima, ali, napraviti ovakav prijedlog rebalansa proračuna (bolje reći ne napraviti, jer ovo i nije rebalans, ovo je tek nekoliko knjigovodstvenih stavaka) možda krije i nešto mnogo gore od tek nesposobnosti. Naime, iako je to jučer ministar financija Ivan Šuker izrazito negirao, ne radi li se o stvaranju situacije u kojoj će se prodavati ono što još je u hrvatskim rukama, kao što su vode, šume, poljoprivredno zemljište, Hrvatska poštanska banka? Zar je, primjerice, nevjerojatan scenarij prema kojem će na sljedećim izborima pobijediti kokoti i kokoši iz kukuriku koalicije. A znamo što su radili u gospodarstvu od 2000. do 2003. Prodavali su sve što su mogli pod krinkom 'nema alternative', a zbog 'pretvorbe i privatizacije' iz devedesetih godina. Tako bi radili i sada. I onda, nakon njih, opet bi na vlast zasjeo HDZ sa Sanaderovom bajkom iz 2003., da 'ne ćemo prodavati obiteljsko srebro'. Kako samo uz taj scenarij zloslutno zvuči jučerašnja Šukerova rečenica: "Zar mislite da bismo išli u dokapitalizaciju Hrvatske poštanske banke da ju mislimo prodavati?"

D. J. L.