Kako doprijeti do svakog dvadesetog glasača koji izađe na izbore u svakoj izbornoj jedinici?

 

Sve češće se u medijima u Hrvatskoj, pa i na ovom Portalu pojavljuju članci vezani uz izbore za Hrvatski sabor, koji će se održati najkasnije za petnaest mjeseci. U tim se člancima s jedne strane raščlanjuje sadašnje stanje na hrvatskoj političkoj pozornici, a s druge se strane nude rješenja za, nazovimo to tako, spas Hrvatske, odnosno za skretanje Hrvatske na hrvatski put, odnosno na prekid politike kakva se u Hrvatskoj provodi od 2000. godine, bolje reći od smrti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Namjerno sam napisao riječ 'provodi', a ne, recimo, 'vodi', budući da stvaratelji te politike nisu u Zagrebu, tj. u Hrvatskoj, već su izvan nje. I to je zajednička poveznica svih članaka s tom tematikom na ovom Portalu, ali i mnogih drugih, koji se izravno ne bave predstojećim izborima.

Situacija na hrvatskoj političkoj sceni je, dakle, jednostavnija nego što je ikada bila. Postoje dvije velike stranke, HDZ i SDP, dvije jake regionalne stranke, marginalne na državnoj razini (IDS u Istri i HNS u Varaždinskoj županiji i Međimurju), dvije nekad značajne stranke u dugogodišnjem strmoglavom padu (HSS i HSLS), dvije slabe regionalne stranke (HSP i HDSSB), te desetke ostalih stranaka (među kojima su i one koje su mnogo obećavale, sjećamo se tako HIP-a i osvojenih 15% glasova na lokalnim izborima u Zagrebu) koje predstavljaju tek izvor saborskih zastupnika najjačih stranaka, budući da ne mogu prijeći izborni prag od (tek) 5% glasova unutar izborne jedinice. Postoje i nezavisni kandidati, ali oni mogu biti značajni tek lokalno, poput g. Keruma u Splitu i g. Cuccurina u Istri.

Obzirom na to da su već najavljene, a i načinjene, koalicije, može se reći da će na izbore izaći tri stranke, HDZ i prirepci, SDP i prirepci, te ostale stranke. Prve dvije od tih stranaka na posljednjim su izborima osvojile oko 60% glasova, što je uz odziv od 64% tek 40% glasačkog tijela. Sve ostale stranke mogu dakle, ugrubo govoreći, računati na 60% ostatka hrvatskog glasačkog tijela. Prostora, dakle, za druge političke opcije ima mnogo. Naravno da ni na sljedećim izborima odaziv birača ne će biti 100%, ali se svejedno radi o izuzetno velikom broju glasača. Zamislimo samo da neki hrvatski, državotvorni pokret/stranka osvoji tek 5% glasova u svakoj izbornoj jedinici. Izgleda malo, ali tih 5% nosi 10 mjesta u Saboru, što je mnogo uzme li se u obzir izjednačenost dviju najvećih stranaka i njihovih blokova. Vjerojatno dovoljno da se bez te desetorice ne može imati većina u Saboru (ako izuzmemo mogućnost tzv. velike koalicije HDZ-SDP, što bi takvom pokretu/stranci odgovaralo, budući da bi na izborima u budućnosti mogli računati na dobar dio glasača HDZ-a!). Takav bi pokret/stranka, dakle mogao sudjelovati u vlasti, naravno nikako ne formalno, koaliranjem s 'pobjednicima' izbora, već davanjem podrške u Saboru svemu onome za što smatra da je na istinsku korist hrvatskog naroda, i uskraćivanju te podrške zakonima kakvi su posljednjih deset godina donašani u Saboru trgovinama, a koji su štetni za hrvatski narod. Čitateljima ostavljamo da zamisle što bi bilo da se dobije, primjerice, tek jedna desetina glasova u svakoj izbornoj jedinici! A 5% znači da je potreban glas tek svakog dvadesetog birača u svakoj izbornoj jedinici (onih 10% se 'lako' ostvari ako dotični glasač pridobije i glas supruge/supruga, da o ostaloj rodbini i ne govorimo!) .

Da ponovimo, trebao bi samo tek glas svakog dvadesetog birača u svakoj izbornoj jedinici! To uopće ne izgleda teško, ili nedostižno, ali tu u priču, nažalost, ulazi hrvatska stvarnost. A ona je takva da u sadašnjem trenutku i taj svaki dvadeseti birač izgleda utopija. Tu nastupa naša neorganiziranost i naš dugogodišnji, desetljetni nerad. Nešto se obično počne organizirati tek u godini prije izbora (ili još i kasnije), i to je onda, naravno, amaterski posao koji je osuđen na neuspjeh. Nije ni u kojem slučaju dovoljno postaviti na noge 'internetsku' stranku. Tako se ne može privući niti svaki tisućiti birač, bez obzira na poštenje, dobre namjere i stručnost ljudi koji započinju s takvim projektima ili na njima rade. Za bilo što više potrebno je, osim ljudi, infrastruktura i financiranje, a to te male stranke nemaju, niti će imati. Jedini što one stvarno rade (ponavljam, ne dovodim u pitanje poštenje i dobre namjere pokretača takvih stranaka) je, sada, stvaranje privida da se nešto može učiniti, a kasnije osvajanje malog broja glasova, daleko ispod 5% u bilo kojoj izbornoj jedinici. Povezivanje takvih stranaka u jednu, odnosno njihovo okrupnjivanje isto je tako nemoguće, pogotovo kako vrijeme odmiče – tada u igru ulazi ljudska taština, i tu je priči kraj.

Kako ja gledam na stvar, jedini pozitivan doprinos 'našoj stvari' bi te stranke mogle dati ako bi se u jednom trenutku javno izjasnile da bezuvjetno podupiru (to znači bez onoga «Mi ćemo vas poduprijeti, ali za sebe tražimo....) neki pokret/stranku koja bi mogla nešto napraviti na izborima (5%), jasno ako se takav pokret/stranka pojavi. Sve ostalo je lažni privid i doprinos razjedinjavanju državotvornog dijela hrvatskog glasačkog tijela.

Bez takvog pokreta/stranke bojim se da ne će biti ništa, kao što, mislim, ne će biti ništa od promjene politike stranke čija je prethodnica na čelu s dr. Franjom Tuđmanom organizirala stvaranje hrvatske države, i zajedno s hrvatskim braniteljima to i učinila. HDZ bi morao učiniti ono što je u nedavnom intervjuu kao uvjet bilo kakve suradnje iznio prof. Miroslav Tuđman, a to je nemoguće očekivati od sadašnjeg HDZ-a. Takav pokret/stranka treba vođu koji će taj pokret/stranku voditi, i takvog vođu treba hrvatski narod pronaći. Ličnosti koje će u sudbonosnim vremenima voditi narod, kao pokojni dr. Franjo Tuđman rađaju se rijetko, ali danas hrvatski narod i 'ne treba' takvu ličnost, budući da koliko god prilike bile izuzetno teške, one ni u kom slučaju nisu teške kao što su bile pred 20 godina.

Dakle, vođo, javi se! Trebamo 'tek' svaki dvadeseti glas u svakoj izbornoj jedinici! Bio bi to sasvim dobar početak!

D. J. L.