Desetogodišnja kriza

Kriza u kojoj se Hrvatska nalazi traje već godinama, i izlaz iz nje se ne nazire. Ne mislimo pritom na recesiju koja je zahvatila velik dio svijeta posljednjih godinu-dvije, već na duboku svekoliku krizu u koju Hrvatska sve više tone. Gospodarsko stanje u državi samo je posljedica općeg stanja u državi, i kamo sreće da se radi samo o gospodarskoj krizi. Gospodarstvo svake države je uvijek imalo oscilacije, gospodarske krize su pojave koje su postojale u svim sustavima, i koje će uvijek postojati. Država koja ima sposobnu i učinkovitu vlast, koja će znati i htjeti povući poteze koji će tu državu izvesti iz krize, ne će dugo biti u krizi. Pogotovo bi to trebalo vrijediti za male države, poput Hrvatske. Jasno je da je mnogo teže nešto pokrenuti i provesti u, primjerice, Rusiji, državi s više od 150 milijuna stanovnika i s desetak vremenskih zona, nego što bi se to isto napravilo u Hrvatskoj, gdje nas ima tek nešto više od 4,5 milijuna i gdje se od jedne do druge krajnje točke autom može stići u pola dana.

A naša kriza, kako to sve češće možemo čuti od naših političara, i onih na vlasti, i onih u oporbi, traje već desetljeće. Ne želimo precjenjivati naše političare, i stoga smo sigurni da njima nije jasno što njihova sintagma o «desetgodišnjoj krizi» zapravo znači – da u prvom desetljeću postojanja hrvatske države nismo bili u krizi. Da, bilo je neusporedivo teže, bio je rat, bitka za goli život naše Domovine i nas samih To što nam danas «mudruju» političari, da je danas «možda i teže nego u ratu», to su samo njihove bezobzirne isprike za njihovu, budimo pristojni pa recimo samo nesposobnost. No, taj «problem» zvan rat riješili smo onako kako se problemi rješavaju – radom s jasnim ciljem. I pobijedili smo. Platili smo ogromnu cijenu, mislimo tu prvenstveno na poginule branitelje i civile, na ranjene i raseljene, ali rat smo dobili.

Zašto smo dobili rat? Zbog toga što je velik dio građana Hrvatske želio imati svoju državu, Domovinu, i bio je spreman riskirati i dati sve za Nju. Naglasili smo riječi velik dio, ne bez razloga, već stoga što danas od političara slušamo, pogotovo u dane uoči Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja, da smo svi branili i obranili Hrvatsku, što je naravno notorna neistina. Jer, da su svi građani Hrvatske željeli samostalnu Hrvatsku, rata ne bi bilo, ili bi bio daleko kraći i bezbolniji. Dakle, Hrvatsku je želio velik dio građana Hrvatske, a nikako ne svi. Nije ovo nikakvo dijeljenje građana Hrvatske, ta podjela jednostavno postoji, i tu činjenicu treba prihvatiti. Nije to podjela, kako sadašnji političari preko medija žele nametnuti ljudima, na ustaše i partizane, to je podjela na (političke) Hrvate i (političke) Jugoslavene.

Što smo još imali početkom devedesetih? Imali smo vlast koja je u izuzetno teškim trenutcima znala voditi državu, znala je u kojem smjeru treba ići, a taj smjer se podudarao s željama i snovima spomenutog velikog dijela hrvatskih građana. I zbog toga, zbog tih dviju stvari smo pobijedili u ratu i zbog toga danas imamo Domovinu. Naravno da je i u devedesetima bilo pogrješaka, nespretnih i loših poteza, ali je ostvaren osnovni cilj. Iako to nije tema ovog članka, kažimo samo da usprkos svemu gospodarska situacija u devedesetima nije ni izdaleka bila katastrofalna kakvom se prikazuje posljednjih deset godina. To je opet igra političara koji su nakon 2000. na vlasti ili pri vlasti, kako bi opravdali svoju nesposobnost, nepoštenje, ukratko: svoj neuspjeh. Oni stalno pričaju o 'pretvorbi i privatizaciji', unijeli su to i u Ustav, jer hrvatskim građanima ne znaju ponuditi ništa drugo, a osim toga moraju prikriti svoje pljačkanje Domovine. Stalno se zaklinju da moramo gledati u budućnost, dok se istovremeno vraćaju i 'pretvorbi i privatizaciji' i partizanima i ustašama. (Da su Nijemci nakon Drugog svjetskog rata kukali kako ih je uništio rat ili ratne odštete, ne bi u nekoliko desetljeća postali jedna od najjačih svjetskih gospodarskih sila!) A sve to stoga što je jedino što ih zanima vlast, i učinit će sve, ali baš sve ili da ostanu na vlasti, ili da preuzmu vlast. Hrvatska i njeni građani tu uopće nisu važni. Pri tom mislimo na sve (odnosno, recimo gotovo sve, makar se baš i ne možemo sjetiti neke časne iznimke) političare koji su bili u ili pri vlasti u Hrvatskoj nakon 2000. A isti će se ti ljudi pojaviti i na sljedećim izborima! Po čemu će ih i sadašnji i budući naraštaji pamtiti? Što su oni učinili dobroga za Hrvatsku? Nitko ih se za desetak godina ni sjećati ne će. Osim po lošem.

Dakle, u desetljeću stvaranja hrvatske države imali smo na istoj, hrvatskoj strani i velik dio naroda i vlast. U desetljeću nakon toga imamo političke vrhuške koje su se posve odvojile od spomenutog velikog dijela naroda, i koje putem katastrofalnog vođenja države i putem medija u svojim rukama (i medija kojima oni služe) čine sve da 'depolitiziraju' hrvatski narod. Narod je zaista u apatiji, dovoljno se prisjetiti se posljednjih predsjedničkih izbora, na koje, usprkos višemjesečne medijske hajke nije izašlo (u prvom krugu) 60% biračkog tijela. Ako tom postotku (nešto umanjenom) pribrojimo one koji su izašli na izbore vjerujući kandidatu/kandidatima stranke kojoj je danas jedina poveznica sa strankom koja nas je predvodila u stvaranju države isto ime, i one koji su glasovali za kandidate s državotvornim, hrvatskim programom, doći ćemo upravo do brojke na koju smo mislili pišući u ovom članku velik dio naroda. A taj dio naroda voli Hrvatsku danas jednako kako ju je volio u devedesetima. «Jedino» što nedostaje jest vodstvo kojem će vjerovati, za koje će izaći na izbore, i koje će ga izabrati. Daj Bože da se to što prije dogodi, za godinu dana, ili za pet, da jednom zauvijek s političke scene nestanu ljudi koji su desetcima godina na njoj, a da nisu učinili ništa dobro po čemu bismo ih pamtili. Da budemo jasniji, mislimo na sve Josipoviće, Mesiće, Šeksove, Milanoviće, Pusiće, Kosorice, Antunovićke, Čačiće, Jakovčiće, i još na nekoliko stotina njih.

D. J. L.