Učiti ili prosvjedovati?

Ovih se dana u hrvatskim medijima pojavilo poprilično članaka o državnoj maturi koja se počela provoditi u hrvatskim srednjim školama. Rezultati mature su «uglavnom loši». Najveći hrvatski tiskani mediji o njima izvještavaju kao i o svemu drugome, pretežno senzacionalistički, ali se piše i «analitički», odnosno «istraživački», pa se pokušavaju i raščlaniti uzroci i nude se poboljšanja. Tako se može čitati o (opravdanom) zgražanju nad neznanjem dobrog dijela maturanata, mogu se pročitati izjave pojedinih osoba poznatih u javnosti koje kao da se natječu istaći da ni oni ne znaju odgovore na mnoga pitanja. A mogu se (rijetko) naći i prijedlozi pojedinih stručnjaka o tome kako «poboljšati» državnu maturu. Tako je nedavno u Jutarnjem listu velik prostor dan donedavnom dekanu Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Nevenu Budaku, od kojeg bi se, zbog dužnosti koje je obnašao i obnaša, trebala očekivati nezavisna, staložena i smislena raščlamba svega što se može dovesti u vezu s državnom maturom. Prof. Budak problem koji je u Hrvatskoj stvaran i vrlo slojevit svodi tek na postavljena pitanja na državnoj maturi i na svoj stav o tome kako «poboljšati» sama pitanja. Pri tome, međutim, polazi od posve pogrješnih pretpostavki i nudi nelogična, i po cijeli sustav školovanja, pogubna rješenja.

Amnestija učenika

U procesu svakog obrazovanja, a naročito osnovnog i srednjoškolskog, postoje tri 'stranke'. Iako su te tri strane međusobno povezane i isprepletene, s utjecajem jedne na druge, povratnim spregama itd., možemo općenito reći da jednu stranku čine učenici i studenti (zajedno sa svim onim što dobivaju izvan škole, dakle sa svojim roditeljima, okolinom, itd.), drugu obrazovne institucije (obrazovna infrastruktura, nastavnici i profesori, obrazovni planovi i programi), a treća je cjelokupno društvo, odnosno država. Pri tome država/društvo postavlja ono što smo nazvali obrazovnim institucijama, i stvara ozračje (i materijalno i duhovno) u kojem se odvija cjelokupan proces obrazovanja. U tom posljednjem segmentu, ključnom za uspješnost sustava obrazovanja, izuzetno veliku i dalekosežnu ulogu imaju i mediji.

U svim medijskim napisima o državnoj maturi 2010. godine u potpunosti se zaboravljaju, tj. amnestiraju sami učenici. Razlozi lošeg znanja traže se gotovo isključivo u lošim školama (nastavnicima i programima), te u loše sastavljanim pitanjima koja su postavljena na maturi. Takav se dojam stječe prateći najveće hrvatske tiskane medije. Podsjeća to na poznatu Staljinovu parolu kako nema loših učenika, već samo loših nastavnika/profesora. Ističe se, primjerice, podatak da trećina maturanata nikad nije čula za Ovčaru. Možda učenici, nažalost, i nisu dovoljno čuli o Ovčari, i općenito o Domovinskom ratu u školama (sudeći po većini odobrenih udžbenika, od kojih neki, o čemu smo već pisali, više govore o imenu današnjeg NK Dinama nego o cijelom Domovinskom ratu), ali se Ovčara često spominjala u medijima, tako da je problem u nezainteresiranosti učenika. Smatramo da je (ne)zainteresiranost učenika osnovni razlog svakog obrazovnog (ne)uspjeha, a tome vrlo mnogo, rekli bismo odlučujuće, doprinosi njihova okolina.

Nisu škole glavni krivac

Uzroci te nezainteresiranosti za školu i obrazovanje višestruki su, i njima doprinose sve gore navedene strane u obrazovnom sustavu, dakle i sami učenici – oduvijek je bilo i učenika koji su voljeli školu i obih koji ju nisu voljeli, i onih koji ju nisu niti voljeli ni mrzili. Tako će vjerojatno uvijek i biti, bez obzira na sve ostale čimbenike. Ono na što se može, i mora, utjecati su relativni odnos brojnosti tih skupina, i tu je ključan odnos društva, s jedne strane sam sustav obrazovanja, a s druge strane društvena promidžba obrazovanja. Nikada školsko gradivo ne će jednako zanimati sve učenike, čak niti one koji vole školu. Nije li dio odgoja i obrazovanja to da se učenike nauči da se nekad, da ne kažemo često, mora napraviti i ono što im se ne sviđa?

Iako je o ovoj tematici nemoguće govoriti u brojkama, egzaktno, smatramo potrebnim navesti sljedeće brojke koje nigdje do sada nisu bile spomenute, a koje u najmanju ruku sugeriraju koji je glavni razlog lošeg uspjeha učenika u srednjim školama. Naime, učenik koji je krenuo u osnovnu školu sa 6,5 godina u samoj školi ukupno provede otprilike 5300 sati, uključujući sve odmore. To vrijeme čini oko 4,9% njegovog dotadašnjeg života. Dakle, učenik do upisa u srednju školu unutar odgojno-obrazovne institucije tj. škole provede manje od 5% svog života, a više od 95% izvan škole! Taj je postotak, primjerice 1% na završetku prvog razreda osnovne škole, a 2,2% na kraju četvrtog razreda! Osnovni razlozi nezainteresiranosti za učenje i školu zasigurno nisu u nečemu što predstavlja manje od 5% cjeline! Zbog čega roditelji ne zainteresiraju svoju djecu za učenje i školu? Zašto to ne čini društvo, prvenstveno kroz medije? Najlakše je, naravno, osuđivati škole, po onoj narodnoj: «Brigo moja, prijeđi na drugoga».

Mnogo toga može se i mora popraviti u samom sustavu obrazovanja. Prvenstveno u svezi osmišljavanja kvalitetnijih obrazovnih planova, programa i metodologije učenja, te podizanja kvalitete i ugleda samog nastavničkog kadra. Osnovno težište nastave, kao i svake provjere znanja trebalo bi biti na razumijevanju gradiva, a ne na memoriranju činjenica. To naravno ne isključuje potrebu da se znaju (memoriraju) osnovne činjenice. No, tvrdimo da škole nisu glavni krivac. Stalno, naime, čitamo i slušamo kako najbolji učenici/studenti odlaze u inozemstvo, i kako tamo uspijevaju. Ne radi se tu tek o nekolicini mladih ljudi, radi se o mnogima. A svi su oni svoje obrazovanje, barem ono osnovno, srednje i dodiplomsko stekli u Hrvatskoj, u hrvatskim školama i na hrvatskim fakultetima. I, previše je takvih da bi se moglo reći da su svi oni natprosječno pametni odnosno nadareni. Ne želimo time nikako amnestirati od odgovornosti hrvatsko školstvo, ali odgovorno tvrdimo da se u Hrvatskoj i danas može steći sasvim dobro obrazovanje.

Utjecaj medija

Ogromni je problem u tome kako društvo vrjednuje i promiče obrazovanje i znanje, tako da mali broj ljudi koji su stvarno obrazovani i stručni radi na mjestima koja su važna za cijelu državu. Pogledajmo samo vođenje države na svim razinama. Ogromna većina tih ljudi su pravnici, ekonomisti, politolozi, dakle, ljudi koji su završili fakultete koji zasigurno nisu među najkvalitetnijim ili težim za završiti u državi. Stručnjaka iz, primjerice, prirodnih znanosti u tim sferama praktički nema. To je vrh onoga što se naziva negativnom selekcijom, i što je jedan od najvećih problema Hrvatske.

Dolazimo tako i do uloge i utjecaja medija u cijeloj priči. Pogledajte bilo koji medij, o kome se piše? O raznim 'zvijezdama'. Jedini kriterij njihove vrijednosti prema medijima su novac koji zarađuju. Jedino je važno imati novca i dobro se zabaviti. Da li to utječe na mlade, poglavito na one koji nisu u roditeljskom domu dobili čvrste osnove o pravim vrijednostima? Naravno da utječe. I takvi se stavovi tada unose u sve pore društva, pa i u školstvo. Zašto se preko medija nudi samo hedonizam i zabava, a ne učenje i rad? Kod privatnih medija je jasno, zbog zarade. Ali zbog čega državna (javna) televizija to čini? Gdje je nestao Obrazovni program HTV-a? Zašto se emisije o znanosti emitiraju kasno navečer i po noći, nakon, primjerice, kvizova u kojima (čast iznimkama) ljudi ispodprosječnog znanja osvajaju velike svote novaca «savršeno» odgovarajući na pitanja o holivudskim fuficama kakva bi, primjerice, prof Budak, želio vidjeti na državnoj maturi? Zašto se s malih ekrana mladi pozivaju na, krasne li hrvatske riječi, partijanje, a ne na učenje? Zašto se o studentima govori samo kad vječiti studenti s Budakovog fakulteta prekidaju sjednicu Senata Sveučilišta tražećii da im se omogući besplatno visokoškolsko obrazovanje bez obzira na uspjeh i trajanje, a odbijaju ponuđeni model besplatnog studija za studente koji redovito polažu ispite? Zašto se ne govori o studentima težih, ozbiljnih fakulteta poput, primjerice, PMF-a, strojarstva, brodogradnje, FER-a, agronomije, arhitekture, građevine, itd. koji nemaju vremena prosvjedovati jer uče?

D. J. L.