Što rigidna komunistička propaganda ima raditi u školama?

Donedavni predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić posjetio je zabočku gimnaziju i tu je priliku, kao i nebrojeno puta ranije, iskoristio za iznošenje neistina o hrvatskoj povijesti i sadašnjosti. Same nakaradne povijesne laži koje je Mesić iznio u svom "satu povijesti" ne bi zavrjeđivale ovaj komentar, posebice stoga što su već raščlanjene na ovom Portalu (Mesić opet opravdava zločine komunista). Ono što zaslužuje svaku osudu, što je skandalozno i nedopustivo, je to što je bilo omogućeno da jedan građanin truje našu mladež lažima u prostoru škole, dakle ustanove pod izravnom nadležnosti Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa tj. hrvatske države. Ne ponovilo se više nikada!

Svaka je škola zamišljena kao mjesto u kojem se, prvenstveno, uči, stječu nova znanja. Stoga postoje učitelji i profesori koji prenose svoje znanje učenicima. Osnovna premisa odnosa učitelj – učenik je povjerenje, odnosno, sam proces prenošenja znanja počiva na tome da učitelji učenicima prenose istinu. Naravno da se učenike mora učiti da nova znanja prihvaćaju kritički, s razumijevanjem, ali se pretpostavlja da se predaje istina. Bez obzira na to radilo se o egzaktnim znanostima poput matematike, stranom jeziku, ili humanističkim znanostima kao što je povijest. Stoga je nedopustivo da u obrazovnu ustanovu, pogotovo državnu, dođe predavati čovjek koji i dalje izigrava predsjednika (pri čemu ga obilato financira država) i koji je nebrojeno puta uhvaćen u lažima, koji je sam izjavio da jedino njegova žena misli da on uvijek govori istinu. Jer rezultat toga ne može biti drugačiji od onog što se dogodilo u Gimnaziji u Zaboku, a to je oskvrnuće svega onog pozitivnog i lijepog na čemu se zasniva školstvo, oskvrnuće istine i povjerenja između učitelja i učenika, i to pod neizravnim pokroviteljstvom Ministarstva! Da budemo jasni, ne smatramo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa izravno odgovornim, ali očekujemo njegovo jasno i javno očitovanje!

A što Mesić poručuje zabočkim srednjoškolcima? Osim što im iznosi niz povijesnih neistina o njihovoj vlastitoj povijesti, on pred mladeži opravdava osvetu, ubijanja bez suđenja. Pri tom iskorištava svoj «autoritet» donedavnog predsjednika, i grubo manipulirajući, sve žrtve komunističkog režima svodi na ustaše, što je ogromna neistina, i što nikako ne opravdava osvetu. A što je s ostalim žrtvama, u prvom redu s civilima koji su činili veliku većinu ubijenih od strane komunista. O njima Mesić učenicima ne govori ništa, njih prešućuje. Mesić naravno ne spominje nikakve dokumente kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje, jer takvih dokumenata nema, ako izuzmemo ono što su pisali jugoslavenski komunistički «historičari». Nije li Mesić, kao pravnik i legalist, trebao reći da je svako ubojstvo bez sudske presude uvijek bilo, jest, i bit će zločin? Morao je, naravno, ali njega nikada istina nije zanimala.

Svakim svojim nastupom Mesić, kao i njegova sljedba, pljuju na zamisao iz devedesetih godina o pomirbi. Tu su zamisao oni, naravno, iskrenuli, i ne prestaju ju ismijavati. Ta je pomirba bila zamišljena kao simbolički završetak neslaganja među Hrvatima, neslaganja uzrokovanih podjelama, kako u 2. svjetskom ratu, tako i nakon njega. Podjela postoji i danas, ali ta podjela nije onakva kakvu je žele prikazati Mesić i mesićevci. Oni Hrvate dijele na antifašiste i ustaše (ustašoide, fašiste, itd.), i svaki je njihov nastup na toj liniji. Mi, međutim, nismo podijeljeni na taj način. S jedne strane postoje, nazovimo ih, mesićevci, «antifašisti», jugofili ili kako god želite. Možda bi najtočniji naziv bio Crveni kmeri Europe. Jer njih ne zanima istina, oni imaju svoju staru boljševičku ideologiju, oni se bave osuđivanjem i progonom svih onih koji nisu poput njih, nazivajući ih ustašoidnima, samo što su, na njihovu žalost, a na našu sreću, druga vremena, pa više ne mogu ubijati kao što su to masovno činili od jeseni 1944. nadalje. Ta grupacija ljudi, koja svakako predstavlja manjinu hrvatskih građana, ima utjecaj u javnosti koji daleko nadmašuje njihovu brojnost, zahvaljujući u prvom redu velikoj većini najjačih «nezavisnih» medija u Hrvatskoj.

Drugu skupinu, vrlo malu, zapravo zanemarivu, čine oni koji ustaški pokret smatraju jedinim dobrim za Hrvatsku i Hrvate. O njima ne treba trošiti riječi, ni zbog njihovih stavova, a niti zbog njihovog zanemarivog broja. Spomenimo samo da je među rijetkim javnim osobama koje su opetovano hvalile ustaški režim u devedesetim godinama najglasniji bio upravo Stjepan Mesić.

Treću grupu čini najveći dio hrvatskog naroda. To je ona «tiha većina» koja se na referendumu 1991. izjasnila za nezavisnu Hrvatsku, koja je iznjedrila hrvatske branitelje koji su pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika i još tek nekolicine ljudi obranili i stvorili Državu Hrvatsku. Dakle, ta je «tiha većina», kad joj se to omogućilo, na referendumu 1991. rekla što misli o Hrvatskoj, a što o Jugoslaviji. I te su njihove riječi snagom ljubavi za Hrvatsku branitelji pretvorili u Državu. Te ljude, hrvatski puk, danas nitko ništa ne pita, i oni se nemaju gdje, uz vrlo rijetke iznimke, javno izjašnjavati. Ali, narod pamti, i sigurni smo da će doći dan kad će ponovno doći u priliku nešto reći i učiniti. U svezi mnogo čega, među ostalim i toga što se na njih pljuvalo kad su pružili ruku pomirenja onima koji su njih i njihove pretke tamo od 1944. zatvarali, mučili i ubijali, a koji i danas žele zapriječiti njihov ponos i ljubav za dom i Domovinu.

Da, jasna nam je nervoza Mesića i njegovih «crvenih kmera». Usprkos svemu, istina se probija. Ne ideologija, već istina, utemeljena na mnogobrojnim dokumentima koji izlaze na svjetlo dana. Nepobitnost te istine najbolje potvrđuju sami «crveni kmeri» koji niti ne pokušavaju pobiti bilo koji od tih dokumenata o organiziranim masakrima stotina tisuća ljudi naređenih sa samog vrha komunističke vlasti, od Tita. Kako se i može pobiti Titova poruka iz studenog 1944. da po ulasku, po Mesiću, apolitičnih antifašista u gradove diljem Hrvatske (i drugih dijelova bivše Jugoslavije), a u cilju ostvarivanja komunističke vlasti treba likvidirati sve političke protivnike? Nikako. Stoga «crveni kmeri» i dalje nastupaju sa svojim lažima i neljudskim opravdavanjima monstruoznih zločina, kao, eto Stjepan Mesić u Zaboku. Naravno da država ne može spriječiti njihovo mahnitanje po privatnim medijima, ali bi morala onemogućiti nasilje nad istinom i učenicima u državnim školama.

D. J. L.