Još jedan u nizu primjera psihološkog i informacijskog rata protiv Hrvata i Hrvatske.
Ono što je u klasičnom ratu streljivo i vatreno oružje to su u psihološkom ratu informacije i mediji. Prodaja medija strancima i prepuštanje HTV-a orjunašima fatalna je pogrješka.
Isti oni koji su nam 1990. nametnuli embargo na uvoz oružja sada nam pokušavaju nametnuti embargo na pristup informacijama i njihovu širenju.
Izdaja je uvijek izdaja, i u klasičnom, i u psihološkom, i u informacijskom ratu.

Blanka nam je svima pokazala kako se valja oduprijeti prljavim i podmuklim «ratnicima».
Hvala joj za to!

evo jednog teksta iz radione režimske slobodne dalmacije
TERORIST, GOSPODO! Miro Barešić, revolucionar ili ...
Revolucionar ili terorist“ dvojba je pod kojom Večernji list danima feljtonizira život i rad Mira Barešića poznatog po tome što je 7. travnja 1971. godine upao u jugoslavensko veleposlanstvo u Stockholmu, te teško ranio ambasadora Vladimira Rolovića, koji je osam dana potom umro.

Da ne bi bilo zabune, ono „ili terorist“ dodano je naslovu feljtona tek da bi se pokušao stvoriti privid kako se radi o istraživačkom projektu utemeljenom na pročešljavanju arhiva i razgovoru sa svjedocima s ciljem utvrđivanja potpune istine, premda toga nema ni u tragovima, a “Večernjak” i autor Ivica Radoš dvojbi uopće nemaju.

Feljton je s malo mašte i ironijskog odmaka mogao osvanuti i pod egidama “revolucionar ili toster”, “revolucionar ili makrobiotičar”, “revolucionar ili koaksijalni kabel”, “revolucionar ili Muška Majka Tereza”, a da se zapravo ništa ne promijeni, jer se ono iza famoznoga “ili” pojavljuje samo kao dekor ambalaže panegirika mrtvom ubojici.
Žrtva bez samoglasnika

Kao predložak “Večernjakovu” sastavu poslužila je knjiga o Barešiću ispisana sigurnom filoustaškom rukom patera Vjekoslava Lasića, sluge Božjega, koji skoro dva desetljeća funkcionira kao posthumni dušobrižnik istaknutih ustaša, te ustaškog pokreta kao takvog. S takvom podlogom, “Večernjak” je išao na sigurno.

Autor feljtona Lasićev rad o Barešiću predstavlja kao “dokument o frustraciji hrvatskog iseljeništva”, u kojemu je bio i “Miro Barešić, čovjek koji će u dva desetljeća mnogo puta biti glavna vijest medija”, jer je on, Barešić “za Hrvate bio i ostao hrvatski revolucionar i borac za slobodu, a za službeni Beograd i političke Jugoslavene terorist”.

Prema Radošu i Večernjem listu, Barešić je “jedan od najpoznatijih hrvatski političkih emigranata”, koji je tijekom predvojničke vježbe u rodnoj provinciji pokraj Šibenika “iz djetinje naivnosti zarobio oficire JNA” i koji je u očevoj birtiji pokraj Šibenika, uz vino, janjetinu i lozovaču “upoznao kroz priče hrvatsku tragediju za Drugog svjetskog rata,” a ta je tragedija, nema sumnje, iz autorove perspektive sadržana u činjenici da je bilo Hrvata kojima se iskreno gadila pomisao da na glavi nose samoglasnik.

Jedan od onih koji u Drugom svjetskom ratu nije po sebi nosio samoglasnike, križeve i kraljevska obilježja bio je partizan Rolović, Barešićeva žrtva. Za autore “Večernjakova” feljtona on je “za rata bio poznat po okrutnosti prema zarobljenicima” i to “posebno poslije napada na Livno i Konjic”, gdje su, inače, Rolović i drugovi “napadali” ustaška uporišta, da bi poslije ratne epopeje postao “načelnik jednog odjeljenja zloglasne OZNA-e, koje je bilo poznato po likvidacijama zarobljenih domobrana.”

S ovakvom karakterizacijo m glavnih likova, nastavak radnje u “Večernjaku” je predvidljiv: Barešić i pomagači, a najpoznatiji je stanoviti Brajković, upali su u veleposlanstvo nezadovoljni saznanjem da su im dva emigrantska suborca bili, kako kaže “Večernjakov” autor, “u Beogradu lažno osuđeni na smrt strijeljanjem”, a što bi to “lažno osuđeni” imalo značiti možemo tek nagađati.

Navodno su htjeli razmijeniti Rolovića za svoje kolege, ali je “akcija propala kad je službenik veleposlanstva počeo pucati”, pa su zauzvrat Barešić i Brajković pucali u Rolovića. “Gledajući smrti u oči, pucao sam ponovno na veleposlanika da ga barem na taj način kaznim za sve zločine koje je počinio nad hrvatskim narodom”, tvrdio je Barešić.
Žestoka konkurencija

Feljton u Večernjem listu rasni je primjerak revizionizma kakav bi se u sređenijim krajevima svijeta mogao pojaviti u neonacističkim fanzinima, odmah uz praktične savjete kako smiješati Moltovljev koktel ili kako ukloniti rasno, vjerski i nacionalno sumnjive bez suvišnih mrlja. On ne samo da ne otkriva nego i prikriva poznate činjenice.

Čitatelji su tako lišeni neobično upečatljivih detalja iz veleposlanstva, kako je, primjerice, Brajković ugurao cijev u Rolovićeva usta i propucao mu nepce, a potom pišao po svojim rukama da spere ambasadorovu krv. Barešić je osuđen na doživotni zatvor, a nakon što je skupina hrvatskih emigranata otela SAS-ov avion, Šveđani su pristali na njihove uvjete i otpravili Barešića u Španjolsku gdje ga je fašistički Francov režim oslobodio i proslijedio Paragvaju koji je tada vodio Alfredo Stroessner, jedan od većih satrapa u žestokoj konkurenciji latinskoameričk ih diktatora, da bi se na koncu, nakon potucanja po inozemnim diktaturama, Barešić, Brajković i slični skrasili u Tuđmanovoj Hrvatskoj, državi kreiranoj po njihovoj mjeri.

U devedesetima, Hrvatska je primila natprosječnu dozu fascinacije ustašama i teroristima koji su klali u ime Hrvatske. U Barešićevu su čast nazivane ulice, organizirani nogometni turniri i glazbeni festivali. “Večernjakov” neoustaški sastav stiže stoga na plodno tlo i u pravo vrijeme: dok se na zadnjim stranicama šire Barešić i družina, na prednjima se dnevno smjenjuju vijesti o masakrima. Djeca stasala na obožavanju ubojica, danas praktično primjenjuju stečena znanja, a Večernji list starim prilozima za biografiju skupine terorista jamči dobru popunjenost crnih kronika i u budućnosti.

vladimir matijanić

To je mladost koja dolazi. I dok je srca bit će i Kroacije.

sportnet.hr/.../...

Pa što se vi čudite 'usranim' tekstovima u tzv. Slobodnoj dalmaciji?
Svaki Hrvat je ustaša, terorist i koljač.
Četnici su prvi antifašisti, borci bratstva i jedinstva, demokracije i istine...

Orjuna je odavno uplela svoje smrdljive prste u tu 'novinu' - kako bi to oni po 'serbski' rekli.

A tko hoće neka ih čita. Ja ih ni u poljskom WC ne bih uzeo u ruke.

U 'samoglasnoj državi' bi sudskim tielima trebali detaljnije objasniti neke 'činjenice'.
Ovako se mogu nesmetano preseravati.

Da vam ublazim vasu bol, mi je cast da vam
mogu pomoc.

Hvala Vam.

hkm-freising.de/.../...