Trebali su se maskirati u antifašiste, s titovkama i petokrakama

Da nije bilo zamjene predsjednika Republike Hrvatske, koncem proteklog tjedna bi glavna vijest vodećih hrvatskih tiskanih medija bio “skandal u Osijeku”, kako je događaj nazivao Jutarnji list. Učenici koji su sudjelovali u maškarama nazivaju se “maskirani KKK učenici”, u priču se upliće i jedan profesor koji se “pridružio zabavi”. Idućeg dana isti medij donosi članak u kojem se može čuti i druga strana, učenici i profesori Elektrotehničke i prometne škole iz Osijeka. Oni niječu da se radilo o bilo kakvom rasizmu za što ih je dan ranije Jutarnji list izrijekom optužio, već da se radilo o dvadesetominutnoj predstavi koja osuđuje rasizam! Jednako tako, učenici koji su sudjelovali u predstavi niječu sudjelovanje profesora. Postavlja se pitanje zbog čega se odmah, jučer, nije razgovaralo s “optuženicima”? Radi li se samo o neprofesionalnosti i nemaru, ili nečem još gorem?

Bilo bi naivno misliti da se radi tek o neprofesionalnosti i nemaru. Ne bi li, u ozbiljnim novinama, netko morao odgovarati za lažne optužbe o rasizmu skupine mladih Osječana i njihovog profesora? Bi, naravno da bi. Radi se tu o ustaljenoj medijskoj politici. Medijski se netko napadne, optuži, pribije na stup srama. Ako se pokaže da su optužbe lažne, objavi se i informacija o tome koja se, međutim, ni veličinom, ni opremom, a niti mjestom na kojem se vijest objavi, ne može mjeriti s prvom vijesti, dakle onom koja najviše upadne u oči čitatelja. No, to je već ustaljena praksa hrvatskih “nezavisnih” i “slobodnih” medija. Motivi medija za objavljivanje takvih “vijesti” dvostruki su. S jedne bi strane takve “senzacionalne” vijesti trebale povećati čitanost i nakladu posrnulih novina, i takav motiv se još može i shvatiti, ali ne i opravdati, borbom za profit (u slučaju ovog medija vjerojatnije borbom za preživljavanje). Drugi je motiv mnogo opakiji, radi se o sustavnom ocrnjivanju Hrvatske i hrvatskih ljudi.

Kod navedenog slučaja prevladava ovaj drugi motiv. Cilj je prikazati Hrvatsku kao zemlju u kojoj “cvate” rasizam, i to kod mladog naraštaja, srednjoškolaca. Iako se, naravno, nakon dva dana više uopće nije pisalo o tom događaju, poruka je ostala, i ulaže se posebna pažnja da ta poruka bude prenesena. Naime, i vijest i “demanti” te vijesti, ako se on uopće može tako nazvati, opremljeni su na isti način, slikom mladeži u odorama Ku Klux Klana. A slika govori više od riječi, ta tko će se zamarati čitanjem. Uostalom, najčitaniji hrvatski dnevni list, 24 sata, koji se isto tako pridružio osudi lažno optuženih osječkih ‘rasista’ od svog osnutka temelji svoju čitanost na gledanosti – kod tog lista tekst služi kao ilustracija fotografije, a ne kako je to bilo uvriježeno kod dnevnih listova, obrnuto. Fotografija tako mora u prvom redu šokirati, bez obzira radilo se o nekoj prometnoj nesreći, prirodnoj katastrofi, zločinu, ili o bilo kakvom događaju. A događaj i nije događaj ako nije sfera ili skandal. Ako nije tako, treba ga u to pretvoriti ne birajući pri tom sredstva.

Motivi takvog nazovi novinarstva nisu samo podizanje naklade, već i politički. Zamislimo što bi bilo da se osječki srednjoškolci nisu maskirali u pripadnike Ku Klux Klana i crnca, već u, primjerice, američke vojnike i Indijanca. Sigurni smo da naši napredni mediji ne bi ni reagirali. A američka je država, nakon građanskog rata, izvršila genocid nad narodima druge rase, Indijancima, u razmjerima koji na sreću nisu zabilježeni nakon toga. Da stvar bude gora, od tog su genocida napravili ogroman posao, u prvom redu filmskom industrijom, koji i danas donosi ogromne zarade. No, to je očito postao „prihvatljiv”, „dobar” genocid, zapravo ga nitko i ne naziva genocidom, već borbom za napredak. A da su osječki omladinci glumili, primjerice Rimljane i tadašnje tzv. barbare. Što su Rimljani radili kršćanima u samom Rimu, da ne spominjemo što su radili narodima koje su dovodili pod ‘rimski mir’. Takva predstava za maškare ne bi zaslužila niti spomen. (Kao niti, primjerice, maskiranje u Dragu Pilsela i simboličko gađanje kamenom Židovske općine, što nikoga iz Hrvatskog novinarskog društva ne brine, ali je to već tema koja zaslužuje zaseban osvrt.)

No, budimo pošteni, mogli su mladi Osječani zaslužiti i pohvale medija i ne samo njih, samo da su to željeli i da su se toga dosjetili. Mogli su se maskirati u antifašiste, s titovkama i petokrakama. Njihov vođa je mogao zapaliti kubansku cigaru, a svi ostali izvođači su mogli doći u svojoj standardnoj odjeći, s mlađom braćom, roditeljima, bakama i djedovima. I oni prvi s petokrakama su mogli, primjerice, voditi ove druge na izlet, iz Austrije, preko Slovenije do bezbrojnih mjesta Lijepe Naše.

D. J. L.