Hoćemo li čekati još deset godina?

 

Ivo JosipovićProšli su još jedni izbori, ovaj put predsjednički. Za budućeg predsjednika glasovalo je okruglo 60% glasača od 50% koliko ih je ukupno izašlo glasovati u drugom krugu. Dakle, predsjednik države izabran je voljom manje od trećine glasača upisanih u biračke popise Državnog izbornog povjerenstva. Imamo trećeg predsjednika. A što smo dobili? Dobili smo ono što smo i zaslužili, predsjednika koji javno ističe da će predstavljati kontinuitet drugog predsjednika. Dobili smo, dakle, u najboljem slučaju za nas, ništa novo. No, kako su u posljednjih deset godina stvari uvijek završavale mnogo lošije nego što smo predviđali, naš je dodatni strah posve jasan. Jasno je međutim i što i kako treba raditi da se kontinuitet “hrvatske” politike od 2000. godine prekine.

Koliko god se neki od nas nadali da bi upravo završeni predsjednički izbori mogli donijeti prijeko potrebnu prekretnicu u Hrvatskoj, jasno je da su naše nade bile u sferi neracionalnih razmišljanja, i da su te nade potonule jer su u medijskom i društvenom okruženju kakvo vlada u Hrvatskoj i morale potonuti. Mediji su i daleko prije početka predsjedničke kampanje favorizirali pobjednika ovih izbora, na dosad nezabilježen način u povijesti hrvatske države. Spomenimo samo formulu 6+6, prema kojoj se favorizirala šestorka koja se najtočnije može nazvati prema svojoj programskoj osnovi: “šestorka status quo”. Dva predstavnika SDP-a, tri predstavnika HDZ-a i predstavnica HNS-a. Dakle, predstavnici snaga koje su upravljale Hrvatskom, i iz Banskih dvora i s Pantovčaka proteklo desetljeće. Upravo su to snage koje su dovele Hrvatsku u žalosno stanje u kojem se danas nalazi.

Trećejanuarska revolucija

2000. godine na vlast je došla koalicija predvođena SDP-om, a na Pantovčak je zasjeo Mesić. Glavna strategija obiju tih snaga bila je detuđmanizacija. Sjećamo se čistki u državnoj upravi i državnim poduzećima, davanja ingerencije Haaškom sudu nad operacijama Bljesak i Oluja, predavanja dokumenata strancima s oznakom državne tajne, potpisivanja Sporazuma o pridruživanju s EU itd. Već je tada Zagreb prestao biti mjesto donošenja državničkih odluka, tih je godina upravljanje Hrvatskom prepušteno Bruxellesu, Haagu, Londonu.

Gospodarski je to bilo vrijeme eksponencijalnog povećanja zaduživanja praćenog neuhvatljivim porastom uvoza. Glavne maksime tadašnjeg Novog poretka bile su “detuđmanizacija”, “opljačkana Hrvatska”, “transparentnost”, borba protiv “govora mržnje” i dokazivanje “vjerodostojnosti” Hrvatske strancima. A sve to je propratila rasprodaja hrvatske imovine i bogatstva. Vodeće hrvatske tvrtke su, kao i obavještajne službe, činjenično postale strano vlasništvo. Bile su to, nakon deset godina ponosa i slave, godine mraka. Iskreno hrvatsko domoljublje i hrvatske nacionalne vrjednote postali su, u najboljem slučaju, «ognjištarstvo» i «nazadnjaštvo», a često su proglašavani i fašizmom. Hrvatski branitelji, dakle oni koji su izborili hrvatsku državu, paušalnim su vulgarnostima iz državnog vrha bačeni na samu marginu društva, hrvatski su mediji postali “suvremeni”, Domovinski se rat spominjao samo u kontekstu navodnih zločina hrvatskih branitelja i hrvatske vlasti tijekom rata.

Posljedica takve četiri godine bio je uvjerljiv poraz tada vladajućih na parlamentarnim izborima 2003. godine. Na vlast se vratio HDZ. No, nije to bio HDZ koji je bio na čelu naroda tijekom stvaranja Hrvatske, bio je to “reformirani” HDZ Ive Sanadera. Što je on donio? Donio je sada već više od šest godina kontinuiteta politike iz vremena “trećejanuarske revolucije”. I dalje se poslušno provodi politika Bruxellesa, Haaga, Londona. Retorika je nešto drugačija, ali je stvarnost ostala ista, a s vremenom je postala još i gora. Hrvatska je danas, zapravo, kolonija. Bez vlastite politike, unutarnje ili vanjske, s enormnim dugom, s Vladom u koju je Mesić, na ključna mjesta, na čelo Ministarstava unutrašnjih poslova i Ministarstva pravosuđa, postavio svoje ljude, i koja se ne usudi donijeti niti jednu odluku koja bi išla u smjeru učvršćenja položaja hrvatske države u EU i svijetu, sjetimo se samo ZERP-a i prepuštanje odlučivanja o hrvatskom teritoriju nekakvim (nepoznatim) arbitrima.

Politički kontinuitet

I što se događa nakon deset godina takvog životarenja. Događa se da 60 % ljudi ne izađe na predsjedničke izbore. Posve je jasno zašto nisu izašli. Mediji su ponudili kandidate koji su toliko “transparentni”, da za njih ne bi glasovali niti da moraju. Ostali kandidati, među kojima je bio i onaj kojem je prva točka programa bila da se odluke moraju donositi u Zagrebu, a ne u Bruxellesu ili Haagu, našli su se pred medijskom blokadom koju je bilo nemoguće probiti. Moglo se, teorijski gledano, protiv nje boriti samo nezamislivo velikom količinom novca kojim bi se kupili vrijeme i prostor u medijima. Stvarne prilike nije bilo, pa niti ti birači nisu vjerovali da njihov glas može išta promijeniti.

Posljedica toga je “pobjeda vodećeg iz šestorke”, koji je, kao i preostali članovi te elitne skupine obećavao kako će “izvući Hrvatsku iz desetgodišnje krize”. Tom toliko često spominjanom rečenicom “status quo” političari rekli su zapravo sve. Da je kriza počela prije deset godina, kad je brutalno napuštena i sasječena tuđmanovska koncepcija samostalnog i suverenog razvoja Hrvatske. Kojeg li apsurda! Iz krize (čitaj katastrofalnog stanja) izvući će nas oni koji su nas u to stanje doveli, najavljujući politički kontinuitet, dakle, status quo!

I riječ dvije o "našima"

Posve je jasno što je činiti svima kojima je “iznad svih – Hrvatska”. Potrebno je raditi, osmisliti i pokrenuti medije koji ne će biti servisi i bilteni današnjih političkih elita, organizirati političke snage od prvenstveno “politički” novih, nepotrošenih ljudi koje boli stanje u kojem se našla naša Hrvatska. Tako da hrvatski državljani koji su bojkotirali ove izbore imaju razloga izaći na sljedeće izbore, i da imaju za koga glasovati. Da se ponovno u Lijepoj našoj glasuje za, a ne protiv. Jer, pogledamo li sve izbore počevši od onih 2000., lako se uviđa da je situacija uvijek bila takva da se glasovalo protiv nečega, a ne za nešto.

U devedesetim godinama prošlog stoljeća, glasovalo se za. Postojala je ideja, postojao je program, i za njih se znalo. Posljedica toga je bilo vrijeme ponosa i slave, stvaranje hrvatske države nakon predugih stoljeća, koja zahvaljujući onima iz tog vremena, prvenstveno hrvatskim braniteljima i hrvatskom vodstvu, a usprkos sitnim dušama koji su nadošle kasnije, postoji i danas. Bit će još izbora, parlamentarni već za dvije i pol godine. Vremena nema na bacanje, ali ga hvala Bogu ipak ima. Vremena su drugačija od onih iz devedesetih, ali je cilj isti: samostalna i suverena Hrvatska ponosnih i zadovoljnih ljudi. Na posao!

 

D. J. L.

 

 

 

 

Pet, 20-09-2019, 02:20:23

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.