Novi prilozi za životopis Mesićevog savjetnika Budimira Lončara, od milja zvanog Buda

U današnjem broju Večernji list donosi prilog o hrvatskom izdanju biografske knjige “Alois Mock: političar koji stvara povijest” Martina Eichtingera i Helmuta Wohnouta. Za hrvatske čitatelje po svemu sudeći posebno će zanimljivo biti poglavlje “Raspad Jugoslavije”. Već i kratak članak u Večernjem listu donosi neke važne činjenice o današnjem savjetniku odlazećeg građanina-predsjednika Stjepana Mesića, Budimiru Lončaru, koje, zapravo, više govore o Mesiću nego o Lončaru.

Budimir Lončar, ili, kako ga od milja zove građanin-predsjednik, Buda, bio je posljednji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, u posljednjoj jugoslavenskoj vladi na čijem je čelu bio Ante Marković. Njih su dvojica, kao Hrvati, očito bili “provjereni kadar” kad su u to vrijeme mogli obnašati tako značajne funkcije u propaloj državi. U toj propasti Jugoslavije, iz koje je nastala, voljom naroda, mudrim vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, i, prije svega, junaštvom i žrtvom hrvatskih branitelja, Republika Hrvatska, navedena dva Hrvata odigrali su svoje uloge, na štetu Hrvatske. Obojica su se zdušno borili za embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju . Lončar je tvrdio da je embargo za Hrvatsku dobra stvar jer će to spriječiti naoružavanje JNA (koja je tada bila po naoružanju peta vojska Europe). Lončar tu tezu otvoreno zastupa i dan-danas! A Ante Marković nikada niti jednom riječju nije izrazio svoje (eventualno) neslaganje s tim embargom, naprotiv, još su nam pred očima njegovi srdačni razgovori s ondašnjim načelnikom Generalštaba JNA Veljkom Kadijevićem.

U netom objavljenom hrvatskom prijevodu biografije Aloisa Mocka stoji rečenica: “Koliko je u to vrijeme situacija u Jugoslaviji već bila kritična, pokazuje ovaj događaj iz listopada 1990.: na sastanku u New Yorku jugoslavenski je ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, podrijetlom Hrvat, zamolio Aloisa Mocka da podrži njegovu kandidaturu za izvršnog tajnika u Centru za prevenciju sukoba KESS-a u Beču. U privatnom je razgovoru dodao: Situacija je u Jugoslaviji beznadna. Želim otići iz toga kaosa.” Dakle, Mesićev miljenik je bio posve svjestan već 1990. da je situacija u Jugoslaviji beznadna, pa je pokušao sebe uhljebiti. Kada, očito, u tome nije uspio, iduće je godine, 1991., zdušno doprinio da se donese embargo o zabrani uvoza oružja u Hrvatsku. Koliko nas je taj embargo koštao, u prvom redu u ljudskim životima i stradanjima, a koliko nas stoji i danas, nije potrebno objašnjavati. No, nije to bio jedini sastanak Aloisa Mocka i Mesićevog savjetnika.

Kako stoji u Mockovoj biografiji, “Mock se sastao s Lončarom i na konferenciji neutralnih i nesvrstanih zemalja u Vaduzu 17. svibnja 1991. i sljedećeg dana na skupu Pentagonale u Bologni. Ondje mu je Lončar pak predbacio da radi protiv jedinstva Jugoslavije jer je Mock bio protiv izjave koja je podupirala integritet Jugoslavije”. Dakle, savjetnik predsjednika Mesića je čovjek koji je još u svibnju 1991. bio protiv nezavisnosti Republike Hrvatske. Sjetimo se, bilo je to nakon, primjerice, krvavog plitvičkog Uskrsa i masakra hrvatskih redarstvenika u Borovom Selu), i samo dva dana prije referenduma (koji je bio raspisan 25. travnja 1991.) o nezavisnosti Hrvatske. Na tom je referendumu glasovalo 94,17% građana Hrvatske, od 83,56% kojih je izašlo na referendum (tj. 79% građana Hrvatske s pravom glasa). Ukratko, predsjednik svih građana je za svog savjetnika postavio čovjeka čiji su stavovi u ključnom vremenu za Hrvatsku bili protivni željama barem 4/5 građana.

To je otprilike kao da je nakon Drugog svjetskog rata Churchill za svog savjetnika uzeo, recimo, Joachima von Ribbentropa, Hitlerovog ministra vanjskih poslova, ili barem nekog iz plejade engleskih plemića koji su podržavali Hitlera. Možete li zamisliti da se tako nešto može dogoditi u bilo kojoj državi na svijetu osim u Mesićevoj Hrvatskoj? Na našu sreću, Mesić je još samo pedesetak dana predsjednik, nadamo se samo da će toliko trajati i mandat «našeg Bude»..

D. J. L.