Koliko se danas srozao klub sa svetim imenom može se vidjeti i iz toga što sa sjetom o Tuđmanovim vremenima komentira i Davor Butković. Evo iz Jutarnjeg nakon poraza za Ligu prvaka.




Još jedan Dinamov neuspješni pokušaj da zabilježi bilo kakav ozbiljniji rezultat u Europi nema, naravno, mnogo veze ni s igračima koji trenutno igraju u Dinamu, ni s trenutnim Dinamovim trenerom, ni s određenim suparnikom od kojeg je Dinamo ovaj put izgubio.

Poanta je, naime, u tome da Dinamo uvijek gubi. Bez obzira na to tko igrao za Dinamo, bez obzira tko ga trenirao, bez obzira protiv koga igrao, Dinamo već gotovo deset godina, dakle u eri obitelji Mamić, uvijek gubi u Europi.

Dakle, u slučaju desetak Dinamovih katastrofalnih europskih godina ne radi se o generacijama igrača ili trenera, ili o lošem ždrijebu, ili o spletu nesretnih okolnosti, nego se radi, poglavito, o činjenici da Dinamo ne postoji kao ozbiljna sportska institucija.

Budući da ne postoji kao ozbiljna sportska institucija, Dinamo, prirodno, nije kadar postizati nikakve rezultate u konkurenciji i u kontekstu koji se razlikuje od hrvatskog provincijalnog i trećerazrednog nogometnog prvenstva.

Dinamo se katkada čini jakim klubom, naprosto zato što je Hajduk još mnogo gori klub.

Odrastao sam na Dinamovu stadionu. Doslovno. Na prvu sam utakmicu išao s ocem, negdje ‘70. ili ‘71., kada je Dinamo, ako se dobro sjećam, pobijedio Partizan.

Od ‘74. ili ‘75. pa do ‘90. nisam propustio gotovo ni jednu zagrebačku utakmicu. Pamtim pune stadione na “bezveznim” utakmicama s Olimpijom ili Sarajevom, tučnjave s jugoslavenskom policijom puno prije nego što su se Bad Blue Boysi uopće osnovali, kao i navijačku euforiju u drugoj polovici devedesetih.

Sve je to vrijeme Dinamo bio značajna nogometna institucija, koju se poštovalo, koja je imala velik broj navijača, koja je znala da su za nogomet potrebne zvijezde i koja je imala razmjerno jasne ciljeve.

Iako je, i zbog politike koja je forsirala beogradske klubove, i zbog povremene nezainteresiran osti vlastite uprave za bolje rezultate, Dinamo osvojio premalo jugoslavenskih prvenstava i kupova, i iako je uvjerljivo premalo Dinamovih igrača igralo u jugoslavenskoj reprezentaciji, Dinamo nikada nije prestao biti veliki klub, s određenim autoritetom.

Paradoksalno je što je u novijoj povijesti Dinamo dosegao najviši autoritet kada se nije smio zvati Dinamo, nego se, zbog jedne od brojnih fiksideja predsjednika Tuđmana, morao zvati Croatia.

No taj, Tuđmanov Dinamo bio je ozbiljna sportska institucija. Tuđmanov Dinamo znao je što želi: što bolji međunarodni rezultat i pun stadion.

U Tuđmanovu Dinamu igrale su nogometne zvijezde, od genijalnog Robija Prosinečkog do Marka Viduke. Tuđmanov Dinamo bio je, za hrvatske uvjete, moćan i velik klub s jasnim međunarodnim sportskim ciljevima.

Dinamo braće Mamić i Mirka Barišića nema baš nikakve sportske ciljeve, osim da zadrži primat u Hrvatskoj.

Budući da nema nikakve jasne sportske ciljeve, normalno je da ne može postizati rezultate. Jedini smisao današnjeg Dinama jest da donosi novac vlasnicima i da bude bolji od Hajduka da bi se uspijevao održati privid o uspješnom klubu.

Dok god Dinamo jasno ne definira svoje sportske ciljeve i metode kojima će do njih doći, neće moći postizati nikakve ozbiljne rezultate. Današnji je Dinamo, među ostalim, paradigma hrvatske nogometne laži.

Hrvatski je klupski nogomet kraljevstvo banalnosti, prevara, kriminala, nejasnih vlasničkih odnosa, svih mogućih oblika korupcije.

Nema čak ni elementarnih kriterija o tome što je dobro, a što je loše, jer je sve virtualno: danas prvenstvo može imati šesnaest klubova, sutra deset; danas možemo tvrditi da stvaramo tim za Europu, a sutra rasprodati sve igrače...

I tako će ostati dok se u nogomet ne uvede minimalna politika čistih računa. Primjerice, tko je vlasnik Dinama, tko zarađuje na Dinamu, a ako je Dinamo, ustvari, privatni klub, kakve bi veze s Dinamom trebali imati zagrebački porezni obveznici?

Tek kada odgovori na ta pitanja postanu jasni, tek kada dobije transparentnog vlasnika, Dinamo će, možda, moći postati uspješan nogometni klub i važna sportska institucija s precizno definiranim sportskim ciljevima. Do tada će porazi poput jučerašnjeg ostajati pravilo.

Ništa od "europskog Dinama" dokle god se temeljito ne rekonstruira HNL poznata još i kao Kuruza-ship. Liga nam je preslaba i Dinamo jednostavno nema jakih konkurenata i jakih utakmica gdje bio nabijao snagu i vježbao koncetraciju do zadnje minute. Do najduže 60. min. Dinamo većini momčadi u HNL-u uvali 5 komada i dalje igraju s pola gasa. A toga u europskim utakmicama nema, tamo se igra do sučeva zvižduka. I umjesto da se liga smanji na najviše 8 momčadi ( i time ipak dobiju jače utakmice) Štimac još ide proširivat. Ako se želi uspjeh u Europi ne smiju se prodavat ključni igrači, iako ne zamjeram Mamiću što ih prodaje jer u uvoj kuruza-ligi mogu samo stagnirat. A teško da će neki kvalitetni stranac dolazit ovdje, na onu sramotu od stadiona. Rješenje je da se liga smanji na najviše 8 klubova, da se izgradi novi stadion, da se više ulažem u omladinski pogon i ne dopušta da mladi igrači prelaskom u seniore propadaju (što je velikim dijelom i krivnja medija koji nakon jedne prosječne utakmice neke igrače odmah sele u Manchester i Real Madrid) i da se poboljša kvalitet skautiranja u smislu da se dovode zbilja kvalitetna pojačanja, a ne da se kupuje na temelju youtube klipova. Do tada ništa.

Izgleda, sada imamo i Davorova, tj. glasnogovornika Jutarnjeg lista!
A sada vidimo od kuda dolaze ideje i podpora BBB-ovcima!
Ipak na kraju se sve izbistri i sazna, pa tako i ova BBB enigma!

Mislio sam da može biti zanimljivo da Jutarnji list piše pozitivno o Tuđmanu, koliko je propao klub. Nešto mora zaista biti strašno crno da je Tuđman u Jutarnjem bijel. MIRu kojem to nije neobično predlažem da se pretplati na Jutarnji list, pa će mu vrlo brzo sve sjesti.