900 milijuna kuna iz Državnog proračuna za mlijeko ili tko je zaradio od prosvjeda seljaka

Prosvjed dijela hrvatskih poljoprivrednika završen je nakon dogovora predstavnika poljoprivrednika s dvoje potpredsjednika hrvatske Vlade. Naoko lijepa vijest, ali samo naoko. Traktori su, istina, napustili Zagreb, prosvjednici se vraćaju svojim kućama i svojim poslovima, Vlada je odahnula. Sve je to, međutim, samo privid, samo naizgled su seljaci dobili što su tražili. Ostali su ogromni problemi, koji traju odavno, a koji su samo pogoršani situacijom u koju je hrvatska poljoprivreda, i ne samo ona, dovedena tzv. «približavanjem Europskoj Uniji i usvajanjem europskih standarda», na način na koji to čine hrvatske vlade od 2000. godine, dakle od potpisivanja Pakta o stabilizaciji i pridruživanju EU. Ovaj je put razlog prosvjeda bilo mlijeko, njegova cijena. Naime, otkupna je cijena mlijeka pala s više od 3 kune na oko 2 kune, pa su uspaničeni proizvođači mlijeka pristali u pregovorima s predstavnicima hrvatske Vlade na zaštitnu cijenu od 2 kune i 20 lipa po litri mlijeka, bojeći se da bi mogli «dobivati» za litru mlijeka i daleko manje.

U potpunosti razumijemo proizvođače mlijeka, i razloge zbog kojih su pristali na tu cijenu, na obećanje Vlade da će stupiti u pregovore s HBOR-om i komercijalnim bankama u svezi moratorija na otplatu kredita kojima su izgradili svoje farme, te na mjeru privremene zabrane uvoza mliječnih proizvoda, prvenstveno sira. Te naizgled razumne mjere zapravo su samo gašenje trenutnog požara. Vatra se možda ne vidi, ali daleko od toga da je ugašena, ona tinja i tinjat će sve dok se ne izvrše korijenite promjene u hrvatskoj poljoprivredi. Te su promjene nemoguće bez korijenite promjene u načinu vođenja hrvatske države, A to zasigurno ne će učiniti sadašnja hrvatska Vlada, a isto tako niti jedna koja će Hrvatsku voditi na način kako su to činile sve vlade od 2000. godine. Tako bi nešto mogla učiniti samo neka buduća Vlada koja bi bila Hrvatska Vlada, i koja bi gledala interese Hrvatske i hrvatskih ljudi, bez onoga što su dosadašnje vlade činile i čine, a to je slijepa poslušnost i dodvoravanje Njihovom veličanstvu EU.

Europski standardi ili Europski harač

Stalno slušamo predstavnike naših vlada kako se moramo prilagoditi Europskoj Uniji, europskim standardima, i to, ako vole reći, ne zbog EU, već zbog nas samih. Ne kažemo da ne treba srediti sudstvo, ili razbiti korupciju, naprotiv, ali to nije tema ovog napisa. Zadržimo se na seljacima, na stočarima, koji su iz Zagreba otišli bar donekle zadovoljni, i na ratarima, koji su iz Zagreba otišli posve razočarani, osjećajući se izdanima, budući da su svojim dolaskom u Zagreb pomogli stočarima, ali se o njihovim problemima, prvenstveno zaštitnoj otkupnoj cijeni pšenice i još nekih žitarica, nije niti raspravljalo.

Dakle, otkupna cijena mlijeka pala je za kunu. Da li je mlijeko u trgovinama pojeftinilo? Naravno da nije. Kako je to moguće? Moguće je stoga što su mljekare prodane «strateškim partnerima», uglavnom strancima. Time su tim poduzećima omogućene strahovite dodatne zarade – uz istu prodajnu cijenu, ulazni su troškovi smanjeni za 1 kunu! Od litre mlijeka koju otkupi mliječna industrija napravi se nekoliko litara mlijeka, uz vrhnje, sir, jogurt i sve ostalo, tako da u cijeni, recimo, mlijeka otkupljeno mlijeko ne sudjeluje niti s 1 kunom, već s daleko manje. Mljekarska je industrija u privatnim rukama, i njoj je u interesu samo njen profit. Stoga su, kako smo mogli čuti u emisiji Otvoreno u utorak, u prosincu prošle godine, kad je cijena mlijeka na europskom tržištu bila vrlo niska (drugim riječima, kad su se države EU rješavale zaliha), uvezle istu količinu mlijeka kao ukupno u prvih jedanaest mjeseci prošle godine! Od tog su mlijeka napravili ogromne zalihe sira, i jasno je da odluka o privremenoj zabrani uvoza sira nije pomoć hrvatskom seljaku, već dodatna pomoć (pretežito stranim) mljekarama da prodaju nagomilane količine sira. A odgovor predstavnika hrvatske Vlade na sve to je uvijek samo jedan, «to su zakoni tržišta, i mi tu ništa ne možemo». Odnosno, ono što mogu je ono što je, primjerice, u svezi privremene zabrane uvoza mliječnih proizvoda, rekao državni tajnik za poljoprivredu, da će Ministarstvo kontaktirati Europsku komisiju.

Naravno da je Europska komisija pristala na takav čin, budući da time pomaže svojim tvrtkama, vlasnicima ogromnog dijela mliječne industrije u Hrvatskoj. Dakle, Ministarstvo poljoprivrede, koje već godinama provodi politiku povećanja domaće proizvodnje mlijeka, što je za svaku pohvalu, mora tražiti dozvolu od Europske komisije, kako bi pomogla njenim tvrtkama. Naravno da je to prikazano kao spašavanje hrvatskih stočara koji provode politiku tog istog Ministarstva. Stočari su uzimali zajmove za svoje farme, od HBOR-a (koliko je bilo novaca, po 4% kamata)  i od komercijalnih banaka (po 6%, ali su danas kamate prešle 12%), a sada te zajmove moraju vraćati s većim kamatama, i uz više od 25% pad cijene njihovog proizvoda, mlijeka. Hrvati godišnje popiju otprilike 200 litara mlijeka po stanovniku. To je 900 milijuna litara mlijeka godišnje. A to znači da su mljekare barem za 900 milijuna kuna povećale svoj profit. Drugim riječima, od hrvatskih se stočara godišnje izravno uzima gotovo milijarda kuna, i prebacuje u dobit uglavnom stranih tvrtki.

No, za to što su banke gotovo u potpunosti u stranom vlasništvu, što ne postoji državna agrarna banka, što Hrvatska ne pregovara s EU već provodi «naputke naših prijatelja» kako to govore političari, od premijera Sanadera do predsjedničkog kandidata Ive Josipovića, to nije krivo ni tržište niti EU. Krive su hrvatske vlade i hrvatski političari, kojima je valjda vrhunac uspjeha u karijeri (uz besprizorno bogaćenje) kad se, poput jednog hrvatskog pregovarača, u svom društvu pohvale da imaju broj mobitela nekog aparatčika iz Europske Unije. Takav sluganski mediokritetski mentalitet nas uništava, ne samo u poljoprivredi nego u svemu.

Renesansni Mavrović

Tome treba još dodati i podmuklo nastojanje razjedinjavanja ljudi, u ovom slučaju poljoprivrednika. Za to je ovaj put poslužio predsjednik Hrvatskog seljačkog saveza Željko Mavrović, davši podršku vladinim mjerama. Kasnije je Mavrović djelomično promijenio retoriku, ali tu se radi (i) o nesnalaženju čovjeka na položaju na kojem nikako ne bi smio biti. U emisiji Otvoreno čuli smo predstavnike seljaka koji, naravno, zamjeraju Mavroviću. Uz to što ga ne prihvaćaju kao predsjednika Hrvatskog seljačkog saveza, što je isto tako razumljivo, jer je na mjestu koje je od ogromne važnosti za seljake došao «renesansni čovjek». Kako saznajemo iz reklama, gospodin Mavrović ima i svoj boksački klub u kojem vježba boksače, i poslovni je čovjek, i proizvođač zdrave hrane s pravom izdavanja atesta drugim proizvođačima. A uz sve to osjeća se pozvanim govoriti u ime onih koji se poljoprivredom profesionalno bave cijeli radni vijek, a ne jedva deset godina, i to, očito, ne profesionalno.

Gospodin Mavrović sam je u navedenoj emisiji Otvoreno rekao da «tek uči», i da «ne poznaje probleme stočara». Nije ga to, međutim, zasmetalo da stane na stranu Vlade. Ne želimo ništa insinuirati, ali se ne možemo oteti dojmu da je Vlada trebala baš takvog čovjeka na mjestu predsjednika hrvatskog seljačkog saveza – ležernog, opuštenog, čovjeka koga ljudi znaju, više poduzetnika nego poljoprivrednika. Jasno nam je da on može zamazati oči ljudima koji su daleko od sela i poljoprivrede, ali poljoprivrednicima ne može. U poljoprivrednoj proizvodnji ne može se zabušavati, niti se mogu sastancima i mobitelima rješavati problemi, kako to čini i preporučuje Željko Mavrović. U poljoprivredi treba raditi. Gospodin Mavrović je izrazio i svoje zadovoljstvo poticajima (koji su, usput, za proizvođače zdrave hrane 50% veći nego za ostale), i svoje mišljenje da je cijena, recimo pšenice, stvar tržišta. Uspio je razjediniti, nadamo se ne trajno, ratare i stočare. A njihovi su problemi zapravo isti.

Pšenica i mlijeko - isti problem

S pšenicom je u srži ista stvar kao i s mlijekom. Stalno slušamo da je naša pšenica najskuplja u Europi. Ratari tvrde da to nije točno. No, i da jest, kako to da je naš kruh jeftiniji od kruha na Zapadu? I što ćemo tu dobiti ulaskom u EU, pogotovo na način na koji nas tamo uvode hrvatske Vlade? Jeftiniju pšenicu za prerađivače, a skuplji kruh za Hrvate. Zaradit će posrednici još više nego do sada. Na to je valjda mislio Željko Mavrović kad je rekao da seljaci moraju postati poduzetnici, poput njega.

U medijima su se pojavili glasovi iz službenih krugova EU, da u EU građani ne bi poduprli seljačke prosvjede kao što podržavaju u Hrvatskoj. S jedne strane to izaziva tugu što su građani na Zapadu u tolikoj mjeri poprimili «poduzetnički» duh na račun proizvođačkog, a radi se o proizvodnji hrane koja je neophodna za život svih ljudi. S druge strane nas podrška građana Hrvatske seljacima raduje i budi nadu da kod hrvatskog čovjeka ima zdravog razuma. Trebat će nam.

Dok god će politička elita Hrvatske biti briselska, europska, regionalna, i ne znamo čija sve ne, uglavnom podanička, stvari će biti u svemu, pa tako i u poljoprivredi onakve kakve jesu, ili još gore. Bolje će biti tek i jedino kad će Hrvatskom vladati hrvatska politička elita, kojoj će na pameti biti hrvatski ljudi, a među njima i hrvatski poljoprivrednici, koji su vrijedni ljudi. A to vrijeme ne mora biti daleka budućnost. Izbori su blizu, predsjednički, pa onda i parlamentarni.

D. J. L.