Churchill je bio bitno manje fašistički od Hitlera

Churchill je bio bitno manje fašistički od Hitlera

U Jutarnjem listu objavljen je članak koji se bavi jednim poglavljem oksfordskog Priručnika o fašizmu, u kojem se govori o podrijetlu i ostavštini fašizma, talijanskom fašizmu, uspoređuje se nacizam i fašizam, te govori o fašizmu izvan Italije i Njemačke, gdje je uz druge zemlje, od Španjolske do Japana, jedno poglavlje posvećeno bivšoj Jugoslaviji, odnosno zemljama nasljednicama. U tom poglavlju, kojeg je uredio britanski profesor Richard Bosworth, raščlanjuju se prvi predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević. Napominjemo da se u ovom komentaru oslanjamo na tekst novinarke Jutarnjeg lista koja je prepričala navedeno poglavlje, i u koji nemamo ni najmanje razloga sumnjati. Dakle, uvaženi profesor Bosworth važe tko je bio manji, a tko veći fašist, ne dovodeći uopće u pitanje da li se uopće radi o fašizmu, dakle, ne poštujući ono što bi svatko, a pogotovo jedan profesor, trebao poštovati, a to su činjenice. Na tako izvrnutim “činjenicama” on gradi svoju nakaradnu sliku i nakaradnu usporedbu. Nakon detaljnije raščlambe oksfordske usporedbe, pozabavili smo se, na temelju činjenica, a ne izvrgavanja istih, usporedbom Churchilla i Hitlera, iz koje slijedi naslov ovog teksta kada se temi fašizma prilazi na način na koji se prilazi u ovom uratku iz Oxforda.

Lik i djelo Slobodana Miloševića, njegov uspon i pad, opisani su na temelju činjenica, počevši od njegovog preuzimanja apsolutne vlasti u Srbiji u okviru bivše Jugoslavije, do etničkog čišćenja koje je njegov režim proveo u zauzetim područjima Hrvatske i Bosne i Hercegovine. No, ono što u tekstu o Miloševiću nedostaje je činjenica da je Milošević bio komunist, a ne fašist. Čemu mu lijepiti etiketu fašista, kada je njegov režim strašne zločine počinio pod znakom zvijezde petokrake?

Sve što je Miloševićev režim radio, od rušenja zakonitog poretka, poticanja na pobunu protiv zakonito izabranih vlasti, etničkog čišćenja, sve su to obilježja komunizma, primjerice onog Staljinovog. Milošević je dakle u prvom redu staljinist. Sve što je, i kako, činio Milošević, činio je prije njega Staljin. Slažemo se da je Miloševićev režim imao i fašistička obilježja, primjerice, koncentracijske logore i istrebljivanje nesrpskog pučanstva, ali, nije li to činio i Staljin, i prije dolaska Hitlera na vlast i tijekom nacističke vladavine?

No Britanci ne bi bili Britanci, kad i kroz (pseudo)znanstvena djela ne bi provlačili svoju državnu, javnu ili manje javnu, politiku na prostorima bivše Jugoslavije. A njihova je pozicija odavno jasna, njihove su «simpatije», zapravo, interesi, uvijek na strani Srbije. Jasno nam je da bi pisac teksta u priručniku najradije napisao da je Tuđman bio fašist, veći od Miloševića. To, međutim, nitko ne bi povjerovao, i stoga treba pribjeći perfidnijoj taktici. Reći da je Milošević bio fašist, pa će uz to lakše proći da je to bio i Tuđman, «iako manji». Ništa novoga, Britanci od početka osamostaljivanja Hrvatske vode protuhrvatsku politiku, sjetimo se samo protivljenja priznanju Republike Hrvatske, ili salvete koje se «iznenada dosjetio» danas Sir Paddy Ashdown, ili pokušaja zaustavljanja Hrvatske vojske prije akcije Oluja pomoću 2000 britanskih komandosa poslanih u Bosnu i Hecegovinu.

Čime potkrijepiti tezu o Tuđmanu kao (manjem) fašistu? Tako, da se primjerice napiše da je Tuđmanov režim «imao nekih afiniteta prema fašizmu». To se «dokazuje» time da je «hrvatska valuta postala kuna, kao što je to bilo za Pavelićeva režima». Naravno da se ne spominje da je kuna bila hrvatska valuta i stoljećima prije NDH. Nadalje, navodi se Tuđmanova izjava  da “NDH nije samo kvislinška kreacija i fašistički zločin, već izraz povijesne aspiracije Hrvata da imaju svoju državu”. Što je u toj rečenici sporno? Nikom dobronamjernom ništa.

Što se izjave Stjepana Mesića iz 1991. tiče, a koja se također spominje u Priručniku, da “smo pobijedili i 10. travnja kada su snage osovine priznale Hrvatsku i nakon rata kada smo s pobjednicima sjedili za pobjedničkim stolom” ona stvarno jest na tragu fašizma. No teško se može krivnja pripisati samom Tuđmanu, pogotovo danas kada je jasno da je Mesićeva uloga u hrvatskom političkom prostoru bila uvijek, recimo to ovako - čudna. Napadati pak zamisao o nacionalnom pomirenju, kako to čini pisac Priručnika, suludo je. Zar se ljudi ne mogu izmiriti ni nakon 50 godina? Zar je to zločin? Ne znamo, s druge strane, spominje li se u Priručniku da su u Srbiji po svemu izjednačeni četnici i partizani. Čisto sumnjamo.

Pisati da je Tuđman mnogo manje koristio nasilje protiv oponenata bezobrazno je i zlo. Koje nasilje? Koje je to Tuđman oponente proganjao i nad njima primjenjivao silu? Što se nacionalne mobilizacije tiče, što je 1991. trebalo učiniti? Zavući se u mišje rupe i dopustiti velikosrpskoj agresiji i JNA raditi što hoće? Pa da se dogodi još jedan Bleiburg i Križni put?

Mnogi će reći kako je to zapravo bila britanska strategija na početku rata, pod svaku, pa naravno i tu, cijenu održati Jugoslaviju. Dovoljno je sjetiti se, uostalom, kako su Britanci podržali politiku koja je Beogradu dala mjesec dana za «sredi stvari». Zato stavljanje u isti koš Tuđmana i Miloševića može tumačiti kao sklonost autora prema daljnjem promicanju britanske politike na prostoru bivše Jugoslavije koja je konstantno protuhrvatska.

U vrijeme Drugog svjetskog rata, onog potpuno pogubnog za Hrvate, britansku je Vladu vodio Winston Churchill. Upravo su visoki britanski dužnosnici podčinjeni toj Vladi ljude koji su se predali britanskoj vojsci protivno Ženevskim konvencijama izručili onima od kojih su bježali. Dokumenti o tome trebali su 2005. postati javni, ali je njihova tajnost, zbog «britanskih interesa», produljena za još 30 godina. Zašto tajnost ako britanska strana nema što skrivati iz svibnja 1945.?

A kada pisac Priručnika toliko spominje koncentracijske logore, i njih uzima kao bitnu odrednicu fašizma i nacizma, s čim se slažemo, treba se sjetiti tko je prvi u suvremenoj povijesti napravio koncentracijske logore. Bili su to Britanci 1901. godine, dakle, u dvadesetom stoljeću. Ne mogavši usprkos izrazitoj vojničkoj nadmoći svladati Bure, dosjetili su se da bi pomoglo ako bi obitelji burskih ratnika zatvorili u koncentracijske logore. To su i učinili, u tim je logorima umrlo više od 20 tisuća žena i djece. (Jasno je i da sam kolonijalizam ima obilježja fašizma, sjetimo se samo kolike su milijune ljudi Britanci, i ne samo oni, istrijebili po Africi, Aziji i drugdje kako bi mogli pljačkati prirodna bogatstva tog dijela svijeta). A tko je provodio takvu politiku Britanije u Burskom ratu? Britanska vojska, naravno, i njeni časnici, među kojima se posebno istakao, kasnije postavši Sir, William Rundolph Churchill. Moglo bi se još mnogo toga napisati o britanskoj politici u vrijeme Churchilla, ali je već i ovo dovoljno da u potpunosti opravda naslov ovog teksta u svijetlu povijesnih tema i dilema kakve razvijaju oksfordski priručnikopisci.

D. J. L.