Sanader bi u Bruxelles preko Beograda?

U hrvatskim je medijima najavljen jednodnevni posjet (u petak, 19. ožujka) predsjednika hrvatske vlade dr. Ive Sanadera Beogradu. Posjet se događa u vrijeme kada su odnosi sa Sanaderovom prvom ljubavi, Europskom unijom, «na čekanju», a odnosi sa Srbijom praktički u mirovanju nakon hrvatskog priznanja samostalnosti Kosova. Sam predsjednik Vlade je rekao kako će «njegov skorašnji posjet Beogradu biti dobar temelj za uspostavu boljih gospodarskih i političkih odnosa dviju zemalja te da Hrvatska sa Srbijom, želi graditi dobrosusjedske i prijateljske odnose, ocijenivši kako su hrvatsko-srpski odnosi glavni čimbenik mira i stabilnosti u jugoistočnoj Europi». Nemamo ništa protiv građenja dobrosusjedskih odnosa sa susjedima, ali ti odnosi moraju stvarno biti kao oni između susjeda. Osnovno je, dakle, da između susjednih «imanja» postoji jasno određena granica, i ona zemljopisna i ona u odnosima, jer to donosi ravnopravnost koja je preduvjet svakog zdravog odnosa. A bojimo se da hrvatsko rukovodstvo unaprijed Hrvatsku stavlja u podređeni položaj, dodvoravajući se i Srbiji, i, time, i Europskoj uniji.

Ponovno nam se čini da Hrvatska tj. u ovom slučaju Sanader, uz punu podršku predsjednika Mesića, trči pred rudu. Najprije je Sanader jasno rekao da «Hrvatska ne će ucjenjivati Srbiju pri njenim pregovorima o ulasku u EU, kako to čini Slovenija Hrvatskoj». Nakon toga se dogodio čin «dobre volje», Hrvatska je, kako izvještavaju mediji, Srbiji darovala prijevode briselskih pristupnih dokumenta u vrijednosti od milijun eura. Jasno je da nije lijepo ucjenjivati, i da je lijepo nekome pomoći. Radi se, međutim, o politici, u kojoj prijateljstva traju koliko traju interesi. Jasno je da treba rješavati «otvorena pitanja», kojih ima na pretek.

Navedimo na prvom mjestu gotovo 1200 Hrvata nestalih tijekom Domovinskog rata, čija se sudbina «još ne zna». Naravno da je ovo «nestalih» eufemizam za ubijenih, da je Srbija krivac za smrt tih ljudi. Bilo da su ih ubili pripadnici JNA i raznih četničkih jedinica koji su državljani Srbije, ili da su ih ubili četnici državljani Republike Hrvatske. Bilo kakvo «odleđivanje» odnosa, po našem mišljenju, može nastupiti tek kad bude poznato počivalište posljednjeg «nestalog». A o tome srpska strana mnogo toga zna i trebala bi reći. No, službeni Beograd o tome očito drugačije misli što se može iščitati iz riječi predsjednika vlade Srbije Mirka Cvetkovića izrečenih u intervjuu srpskim Večernjim novostima u povodu sutrašnjeg posjeta Ive Sanadera Beogradu: "Smatramo kako je veoma važno da Hrvatska pokuša smanjiti izuzetno veliki broj 'crvenih potjernica' za ratne zločine, kojih, kako se tvrdi, ima više od 900. Smatram da bi ta brana povratku bila otklonjena ukoliko bi Hrvatska objavila tzv. tajne optužnice".

Dakle, Srbija je za «političko», tj. dobrosusjedsko smanjivanje broja optuženih za ratne zločine u Hrvatskoj, što znači da je i za smanjivanje broja tih zločina, pa valjda i za smanjivanje broja žrtava tih zločina. Naravno da bi trebalo jasno reći da u svezi tog pitanja trgovine ne može i ne smije biti. Spominjanje «brane povratku» od strane predsjednika srpske Vlade je, da ne kažemo, bezobrazno. Zar ne bi trebao odgovarati svatko tko je počinio ratni zločin? Očito je iz Cvetkovićevih riječi da je onih koji su činili zločine daleko više od navodnih 900. Što se Hrvatske tiče, bolje je da se takvi nikada i ne vrate, makar i ne bili na potjernicama. Hrvatskoj ne trebaju građani koji su se ne samo pobunili protiv države koju bi trebali osjećati svojom, nego su pritom i činili strašne zločine. I to bi predsjednik hrvatske Vlade trebao reći svom srpskom kolegi, jasno i glasno, tj. javno.

Drugo je ključno pitanje granica između dviju država. Hrvatska polaže pravo i na zemljište koje katastarski pripada Hrvatskoj, a nalazi se na lijevoj obali Dunava, i to je zemljište osnovni razlog prijeporu dviju država u svezi granice. Srbija ponovno ima jasan stav o tom pitanju. Predsjednik srpske Vlade Cvetković kaže: "Na konstruktivan način prići ćemo rješavanju. Očekujemo da naiđemo na razumijevanje hrvatske strane za naš stav oko granice na Dunavu i da se napokon pomaknemo s mrtve točke". Dodao je «kako bi se brzim rješenjem izbjeglo politiziranje i eventualne poteškoće prilikom ulaska u EU», i naglasio je kako će «Srbija inzistirati da granica ide sredinom Dunava». Nismo čuli hrvatsko stajalište o granici i prekodunavskom zemljištu izraženo na tako jasan i nedvosmislen način. Očito je da tu sporazuma ne će biti ako Hrvatska ne popusti, a ne smije popustiti. Rješenje je, naravno, kao i u slučaju Slovenije, parnica pred Međunarodnim sudom. To bi, međutim, morao jasno izreći i dr. Ivo Sanader.

Srpska strana na visoko mjesto prioriteta postavlja i pitanje tužbe Hrvatske za genocid pred sudom u Haagu. I tu je srpski stav jasan: "Jedno od najvažnijih pitanja je ta tužba. To je velika prepreka razvoju dobrih odnosa. Dakle, pozvat ćemo Hrvatsku da svoju tužbu za genocid protiv Srbije povuče iz procedure. Srbija bi u tom slučaju odmah bila spremna da povuče svoju kontratužbu". Premijer Cvetković tako je čak dao do znanja kako bi «prva stvar u neposrednim razgovorima sa Sanaderom bilo povlačenje tužbe jer, kako kažu u Srbiji, tek nakon toga moguće je normalizirati odnose dviju zemalja». Cvetković još govori da bi "[odustajanje od tužbe] bio znak da smo kao susjedi otklonili tu prepreku naslijeđenu iz bliske prošlosti i nametnutu iz političkih motiva". Smatramo da nakon ovako izrečenog bahatog i bezobzirnog stava srpske strane predsjednik hrvatske Vlade nema što tražiti u Beogradu. Ako je i od Srbije, previše je. Radi se o ucjeni, o kojoj Hrvatska ne bi smjela niti razgovarati, a kamo li nešto poduzeti. Odustati od te tužbe znači odreći se više od 15 tisuća Hrvata ubijenih u velikosrpskoj agresiji, a nadamo se da to ne bi učinila čak niti aktualna hrvatska vlast.

Hrvatska dakle unaprijed govori da ne će ucjenjivati Srbiju i raditi probleme iz bilateralnih pitanja, a Srbija odgovara ucjenama i, zapravo, ultimatumom. Dobrosusjedski odnosi tako se ne grade, i to bi trebalo jasno i nedvosmisleno poručiti Srbiji.

A što se «znakova dobre volje» tiče, mišljenja smo da bi oni trebali doći s druge strane. Recimo tako da Srbija bezuvjetno vrati sva opljačkana kulturna i ostala materijalna dobra. Bezuvjetno! Kojeg li apsurda razgovarati o tome da li će lopov vratiti opljačkano! I to bi trebao biti preduvjet za bilo kakav razgovor o normalizaciji odnosa». Ili, primjerice, da Srbija preda Hrvatskoj nacrte minskih polja koje posjeduje, ili da prisili one koji za njih znaju da ih predaju Hrvatskoj. Većina minskih polja, posebice ona uz samu liniju koja je razdvajala hrvatske oružane snage od srpskih pobunjenika i JNA, postavljana su planski, a koliko nam je poznato još hrvatskoj strani nije predan niti jedan plan. Svojevremeno je «realni» političar Milorad Pupovac obećao da će, ako se neka zgrada u Zadru vrati Srpskoj pravoslavnoj crkvi, «nabaviti planove minskih polja». Nije ih nabavio, nije ih dostavio hrvatskim pirotehničarima, a trebao je to učiniti, i to bezuvjetno. Jer i danas u tim poljima ginu i bivaju teško ranjeni i hrvatski pirotehničari i drugi građani Hrvatske. Jasno je zbog čega smo na početak ovog odlomka znakove dobre volje stavili pod znakove navoda. To su stvari koje je srpska strana davno trebala učiniti, bezuvjetno i bespogovorno. No, zašto bi to učinili kad s druge strane imaju predsjednike hrvatske Vlade i države koji bi razgovarali, pregovarali, jednom riječju dodvoravali se, kako Europskoj uniji, tako i Srbiji. A zapravo, nije li dodvoravanje Srbiji zapravo dodatno dodvoravanje Europskoj uniji i njenoj politici Zapadnog Balkana? Odgovor je, bojimo se,  jasan.