Bijeda i podmuklost

17. veljače ove godine u Jutarnjem listu je objavljen još jedan komentar Miljenka Jergovića. Ovaj put s naslovom “Blaga himna za divlji svijet” (Jutarnji.hr). Možda Jergovićev tekst i ne zaslužuje nikakav komentar, prvi je utisak pisca ovih redaka bio da se radi jednostavno o, oprostite na izrazu, idiotizmu. No, prvi me utisak prevario, radi se o organiziranom načinu djelovanja onih koji ne vole hrvatsku državu, a koji su gotovo posve okupirali medijski prostor. Stoga i ovaj komentar. U konkretnom slučaju pisac je Miljenko Jergović, o kome je već bilo riječi na stranicama ovog Portala. Ukratko, radi se o književniku i novinaru koji je tijekom opsade Sarajeva, može se slobodno reći, dezertirao iz Sarajeva u Zagreb (da, kada se radi o vojnom obvezniku, onda je prava riječ dezertirao). Svoje je napuštanje Sarajeva objasnio riječima da su oni koji brane grad isti kao i oni koji ga napadaju, čime se odmah jasno stavio na stranu svih onih kojima je cilj izjednačiti krivnje agresora i napadnutih, tj. onih koji se brane.

Nikada se u svojim tekstovima nije pitao, primjerice, što bi bilo da su svi vojno sposobni Sarajlije pobjegli iz grada. Jasno je što bi se dogodilo, srpske bi snage ušle u grad i došlo bi do masakra, kao što je došlo u svakom naseljenom mjestu kojeg su zauzele srpske snage bilo u Hrvatskoj, bilo u Bosni i Hercegovini.Ne možemo se ne prisjetiti jednog drugog novinara, pokojnog Siniše Glavaševića, koji je istinski volio svoj grad i svoj narod, i koji je iz svog grada pisao sve dok ga nisu ubili. Siniša Glavašević je volio svoj grad, Miljenko Jergović svoj mrzi. Kad su se pojavile slike koje pokazuju kako je u Sarajevu Miljenko Jergović koketirao s neonacizmom, on odgovara tekstom “Svatko ima svoj kukasti križ” (Jutarnji.hr ) u kojem piše upravo ono što stoji u naslovu tog teksta. Naravno da nakon toga u priču upliće Thompsona, i navodno buđenje neonacizma u Hrvatskoj. To je način djelovanje svih Jergovića. Svoje političko djelovanje relativiziraj, i usput napadni napadnute uvredama, podmetanjima i lažima. U tekstu Miljenko Jergović doslovno kaže: “Socijalistička Jugoslavija bila je čudna i ne baš jednostavna zemlja. Na štošta su se Hrvati u njoj mogli žaliti, pa je u posljednjih dvadeset godina to žaljenje na muke pod Jugoslavijom postalo i neka vrsta nacionalnog folklora, ali eto, u toj zemlji bilo je moguće da srpska himna bude zabranjena, a da s hrvatskom počinje svaki novi dan.” Što želi Jergović reći? Nazvati nacionalnim folklorom žaljenje na muke Hrvata u socijalističkoj Jugoslaviji, nakon stotina tisuća ubijenih, tko zna koliko zatvorenih i maltretiranih, pokvareno je i bezobrazno. A priča o himnama vjerojatno treba poslužiti tome kako je “dječak iz Sarajeva i Drvenika” od najranijih nogu bio politički korektan kozmopolit.

Zatim slijedi priča o Lijepoj našoj i njenom skladatelju za kojeg Jergović tvrdi da je srpskog podrijetla. Ono što se sa sigurnosti zna je to da je Josip Runjanin bio pravoslavne vjere, a to nužno ne znači da je srpskog podrijetla, osim za velikosrbe. Usput, istine radi, znanstvenici koji se godinama bave hrvatskom himnom i njenim autorima tvrde da ne postoji definitivni dokaz da ju je skladao Josip Runjanin, to je još predmet istraživanja. Ali to, u svakom slučaju nije ni važno, i s time mi (to naravno nisu oni “mi” u koje se svrstava Jergović) Hrvati nemamo nikakvih problema. Netko tko je na prekrasne Mihanovićeve stihove skladao tako lijepu i svečanu glazbu, Hrvat je u političkom smislu te riječi, kao što je to svaki građanin Hrvatske koji Hrvatsku voli i poštuje (tako je pojam Hrvat definirao pokojni general bojnik Blago Zadro). Priču o navijačima, povicima na utakmicama i zviždanju himni (usput, ne sjećamo se da se igdje nekoj himni, osim u zemljama bivše Jugoslavije, zviždalo kao Lijepoj našoj na Wembleyu 2007.) ne treba ni komentirati. Laži o životinjskim urlicima pri sviranju Marseljeze samo pokazuju zloću pisca.

I na koncu teksta slijedi ovo: “Tuđmanu nije mogla biti draga Lijepa naša, himna bez nadmenosti, mržnje prema drugima i manije veličine. Zato je i izmislio tu ruku na srcu, da bi nas učinio barem Amerikancima. Ta ruka na srcu postala je normom hrvatskoga sportskog nacionalizma. Neki dan nogometaš Ivan Jurić to nije znao i nije dizao ruku u tuđmanovski pozdrav. Sutradan su ga namah napali nacići iz sportskih rubrika. Rekao je da grešku neće ponoviti. Njemu je posvećena ova priča.” Toliko vrijeđati pokojnog predsjednika Hrvatske može samo besraman čovjek. I toliko insinuirati i lagati. Dakle, niti jedan novinar, koje Jergović naziva 'nacićima' nije napao Ivana Jurića. To što je on rekao da će ubuduće staviti ruku na srce znak je inteligencije Ivana Jurića, koji zna da reprezentacija mora biti “jedno biće”, ili to jednostavno nije. A nazvati ruku na srcu tijekom sviranja himne tuđmanovskim pozdravom i normom hrvatskog sportskog nacionalizma jadno je i glupo. Ne čudi to od čovjeka koji je tijekom svjetskog prvenstva u nogometu u Francuskoj rekao da navija “za sve momčadi osim za one koje drže ruku na srcu”.

Insinuirati bilo što mrtvim ljudima odvratno je, ali nas ne čudi. Iz iste je to škole kao i svjedočenja na sudu kako je nešto, loše za Hrvatsku, svjedok saznao od osobe koja je danas mrtva, ili kao navođenje referenci u doktorskoj disertaciji kao usmena priopćenja od, naravno, preminulih znanstvenika. Jasno nam je da Miljenko Jergović ne shvaća da je ruka na srcu tijekom sviranja himne znak ljubavi prema Domovini, ne može to znati netko kome je u srcu mržnja a ne ljubav. I jasno nam je koji su motivi, osim financijskih, da se Miljenko Jergović napustivši svoje u najvećoj nevolji za njih, dezertirao iz Sarajeva baš u “tuđmanovsku” Hrvatsku.

D.J.L.