Hrvatska vojska 1995. i izraelska vojska 2009.

Područje Gaze nastanjeno Palestincima službeno se naziva “Palestinskom samoupravom”, što uključuje i mnoge atribute države. Školstvo, zdravstvo, sudstvo, gospodarstvo, šport, itd., sve je to u rukama lokalnog, palestinskog stanovništva, i priznato od međunarodne zajednice – primjerice, Palestina se pod svojim imenom natjecala na Olimpijskim igrama u Ateni, Sydneyu i Pekingu. Dok još, nažalost, traju napadi izraelske vojske na pojas Gaze možemo čitati i gledati brojna izvješća o masovnim civilnim žrtvama na palestinskoj strani. Pri tome, teško se je a ne prisjetiti se vojno-redarstvene akcije Hrvatske vojske i policije Oluja iz 1995. godine, i usporediti te dvije akcije.

Krenimo s pravnom stranom tih akcija. Oluja je bila akcija oslobađanja zaposjednutih hrvatskih područja, posve zakonita po međunarodnom pravu, što nitko objektivan i normalan ne dovodi u pitanje. Hrvatska je vojska napala Krajinu, paradržavu koju nitko, pa čak niti tadašnja Jugoslavija nije priznavao. Izrael je napao područje koje mu po međunarodnom pravu ne pripada, područje koje čini Palestinsku samoupravu, priznatu, službeno ili neslužbeno, od većine država u svijetu.

Što se žrtava tiče, prema dostupnim podatcima u Oluji je poginulo 174 hrvatskih vojnika i redarstvenika, a nestalo je njih 15. Na srpskoj strani bilo je  560 poginulih pripadnika krajinske vojske, a prema procjeni Hrvatskog helsinškog odbora, za koji teško vjerujemo da bi umanjivao brojke, poginulo je oko 400 srpskih civila. Dakle, na jednog poginulog hrvatskog branitelja, poginula su otprilike 3 srpska vojnika i 2,1 civila, tj. ukupno 5,1 žrtva.

Tijekom dosadašnjeg trajanja izraelskog napada na Palestinsku samoupravu poginuo je 1 izraelski vojnik od palestinske vatre i četvorica od “prijateljske”, izraelske vatre. Na palestinskoj strani broj žrtava je do sada 635 (najmanje 100 djece). Omjer je dakle 1:635, što treba usporediti s 1:5,1. Nerazmjer je zastrašujući. Na jednog poginulog od strane Hrvatske vojske tijekom Oluje dolazi 125 poginulih od strane izraelske vojske u akciji koja je još u tijeku. Dakle, radi se o omjeru 1:125!

Postoje naravno objektivne razlike u dvije akcije. Područje Gaze vrlo je malo, gusto naseljeno područje, manje od 400 km², na kojem živi oko milijun i pol ljudi. Naravno da takva gustoća stanovništva povećava rizik za civilno stanovništvo. No, za razliku od akcije Oluja, u pojasu Gaze izraelska vojska ne nailazi ni na kakav ozbiljniji organizirani vojni otpor. O brojčanoj i tehnološkoj nadmoći izraelske vojske ne treba niti govoriti. Osim toga, što se topničkog djelovanja tiče, reljef pojasa Gaze daleko je povoljniji od brdskoj područja  na kojem se izvodila Oluja. Hrvatsko je topništvo gađalo ciljeve na velikim udaljenostima, preko brežuljaka i brda, topovima i bacačima raketa. Mogućnost pogrješke pri gađanju, kao i “slika” pogodaka, odnosno rasap projektila, bitno se povećava s udaljenosti na koju se gađa.

Žrtve izraelskog napada stradale su u ogromnoj većini od tenkovskih granata. Radi se dakle o gađanju na udaljenosti do, recimo, 2 kilometra, pri čemu su ciljevi uglavnom optički vidljivi s mjesta gađanja, uostalom radi se o niskom području. Osim toga, tenkovski su topovi, zbog dugačke cijevi i kratkog dometa, izuzetno precizni, pa će imalo dobro obučeni nišandžija u tenku (a Izraelci to zasigurno jesu) na toj udaljenosti pogoditi bez problema što god poželi pogoditi, a do čega ima izravnu liniju gledanja (Sjetite se samo snimki sa srpskih položaja preko Dunava kod Vukovara na kojima se vidi kako tenk pogađa zvonik crkve!). A izraelski tenkisti vlastitim očima vide gotovo svaki cilj. Može se naravno dogoditi pogrješka, i pogoditi, primjerice, jasno označena škola za koju se zna da su u njoj djeca i izbjeglice pod zaštitom UN, ali se jednom topovskom granatom ne može srušiti veća zgrada. Za tako su nešto potrebni desetci “pogrješaka”. Navedene objektivne razlike mogu unekoliko promijeniti odnos 1:125, ali ne bitno.

Hrvatska vojska, s druge strane, nikada nije gađala neku kuću s ciljem ubijanja nekog krajinskog vojnog zapovjednika (a poznato je da su hrvatske obavještajne službe tada raspolagale takvim podatcima) uz rizik stradavanja njegove obitelji, što s druge strane Izraelci čine sa svim posljedicama onda u broju ubijene djece i civila.

Žrtva je Moh'd Saleh, Palestinac, 23 godine