Ako je i od njih, previše je

Ako je i od njih, previše je

Prošli tjedan održana je tribina “Mediji i politika” koju je organizirao Fakultet političkih nauka u Zagrebu. Tribinu je vodio Zoran Šprajc, a sudjelovali su između ostalih i Vladimir Šeks i Zoran Milanović. Već i kratak izvadak kojeg je prenio Jutarnji list govori o tome kako je tribina obilovala "umnim" izjavama. Navedimo samo izjavu Vladimira Šeksa “Ne treba nam 200 godina da Srbin bude predsjednik” ili biser Zorana Milanovića: “Politika bez medija ne postoji. Mi govorimo, oni prenose”. Ako je i od njih, previše je.

Vladimir Šeks svojom izjavom uspoređuje i izjednačava položaj crnaca u Sjedinjenim Državama s položajem Srba u Hrvatskoj. Takve je usporedba ne samo pogrješna, neinteligentna (da ne kažemo glupa) i posve promašena, nego je krajnje uvredljiva za sve Hrvate i druge građane Hrvatske koji poštuju hrvatsku zastavu (ova formulacija, usput, potječe od pokojnog general bojnika Blage Zadre).

Crnci su u Ameriku dovučeni nasilno iz Afrike, gdje su ih otimali britanski vojnici i na “brodovima smrti” prevozili u Ameriku. Tamo su ih kao robu prodavali na aukcijama na tržnicama bogatim američkim bijelcima britanske predionice (Iz Britanije u Afriku su Britanci prevozili između ostalog alkohol, koji su prodavali Afrikancima, i tom etapom je bivao zatvoren trokut smrti, koji po okrutnosti, dugotrajnosti i razmjerima vjerojatno nema premca u ljudskoj povijesti). Crnci su kao robovi radili sve do formalnog ukinuća ropstva nakon Građanskog rata u SAD, ali im se još cijelo stoljeće nakon toga položaj nije bitno popravio. Još pred tridesetak godina postojali su odvojeni autobusi, vlakovi, kina, itd. za “obojene”. Ti su Crnci, međutim, prihvatili SAD kao svoju domovinu, i formalno i stvarno, između ostaloga ratujući za SAD (u bitno većem relativnom postotku od bijelaca). Crnci se nikada nisu pobunili protiv svoje domovine.

Srbi u Hrvatskoj, s druge strane, živjeli su u posve drugim okolnostima. Da ne duljimo, s izuzetkom četiri godine, od 1941. do 1945., tj. tijekom razdoblja za kojeg su se događale stvari za koje bi ogromna većina Hrvata željela da se nikad nisu dogodile, Srbi su u Hrvatskoj imali povlašten položaj, posebno od ustanovljavanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. Usput, i tijekom tih ratnih godina u II. svjetskom ratu Srbi-četnici učinili su mnogobrojne pokolje nad Hrvatima u Hrvatskoj, posebice u suradnji s talijanskim fašistima (Danas su u Srbiji, koje su prepuni naši mediji, četnici po pravima izjednačeni s partizanima, i to ne smeta niti jednu hrvatsku nezavisnu udrugu, a kamoli predsjednika Mesića ili premijera Sanadera!).

Da ne govorimo o razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, kada su bili mnogostruko više zastupljeni u državnoj upravi (posebice u policiji, vojsci, diplomaciji) od svog relativnog broja. I tako privilegirani, Srbi su se pobunili protiv Hrvatske, države u kojoj su, i od koje su, živjeli. U toj su pobuni ubili više od 15.000 Hrvata (ovdje Hrvatima smatramo sve prema definiciji Blage Zadre), posve uništili 150.000 kuća (opljačkavši usput toliko hladnjaka, štednjaka, perilica, na desetke tisuća automobila, traktora, grla stoke, itd.), srušili stotine crkava, tvornica, bolnica, posijali milijune mina od kojih i danas stradavaju hrvatski pirotehničari i građani. Tijekom svih ovih godina nisu hrvatskoj vlasti predali niti jedan plan miniranja, a nekmoli nekog od ratnih zločinaca kojih je prema učinjenom zlu bilo jako mnogo. A i time bi neki od njih mogli pokazati svoju odanost Republici Hrvatskoj.

Povlačenje dakle bilo kakve paralele između položaja Crnaca u Sjedinjenim Državama i položaja Srba u Hrvatskoj bezobrazno je, besramno i zlo. Milanović pak kaže: «Bliskost Srbije i Hrvatske puno je veća nego što je bila bliskost bijelaca i crnaca». Da, toliko smo bliski da su tu bliskost izražavali gore navedenim zločinima, ili, oni u Srbiji, pozdravljanjem tenkova koji su išli masakrirati Vukovar i Vukovarce. Bijelci i Crnci u Americi nikada nisu ratovali, kao dvije strane u sukobu. U Građanskom ratu borili su se sjeverni bijelci i crnci protiv južnih, uglavnom bijelaca. Tragično neznanje vođe hrvatske oporbe!

A što se njegove izjave o politici i medijima, recimo mu samo da je politike bilo i u starom Egiptu, Kini, Grčkoj. Doduše, u pravu je kad kaže: “Mi govorimo, oni prenose”. Samo, gospodine Milanoviću, trebalo bi nešto i raditi, ne samo isprazno govoriti. Početi recimo s učenjem povijesti i razmišljanjem. Makar niti to ne može pomoći ljudima koji nastoje činjenice preokrenuti kako bi poslužili njihovim interesima, i čini nam se, ne samo njihovim.

D. J. L.

Ne treba nam 200 godina da Srbin bude predsjednik

Hrvatskoj ne bi trebalo 200 godina da izabere Srbina za predsjednika kao što je Amerikancima trebalo da izaberu predsjednika crnca - smatra član Predsjedništva HDZ-a i potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks.

Na jučerašnjoj debati “Mediji i politika” koju je organizirao Fakultet političkih znanosti postavljeno je naime i pitanje koliko bi Hrvatima trebalo da na mjesto predsjednika izaberu Srbina.

- Neću reći da bi bilo potrebno kao za Baracka Obamu, ali mislim da u Hrvatskoj puno brže sazrijevaju pretpostavke za to nego što su sazrijevale u Americi - odgovorio je Šeks. Predsjednik SDP-a Zoran Milanović kaže kako će se to dogoditi “kada se prestanu postavljati takva pitanja”.

- Bliskost Srbije i Hrvatske puno je veća nego što je bila bliskost bijelaca i crnaca - ocjenjuje Milanović. Govoreći o medijima i politici te tome tko je  moćniji, Šeks je priznao da političari “nisu nevini” jer neki znaju zloupotrebljavati svoj položaj prodajući državne tajne i informacije medijima, koji ih zauzvrat promoviraju.

- Politika bez medija ne postoji. Mi govorimo, oni prenose - dodao je Milanović.

Suzana Barilar
Jutarnji list