Svađa Jandrokovića i Jeremića zbog Oluje

Svađa Jandrokovića i Jeremića zbog Oluje. Tako glasi veliki naslov na naslovnici Jutarnjeg lista od 27. svibnja 2007. u povodu bezobraznog ispada srbijanskog ministra vanjskih poslova Vuka Jeremića na plenarnoj sjednici ministarske konferencije Jadransko-jonske incijative održanoj u Zagrebu 26. svibnja ove godine.

Što nam govori takav naslov? To da su se dvojica ljudi, ministri vanjskih poslova dviju država, posvađali zbog Oluje. Kao kad se dva građana posvađaju zbog parkirališnog mjesta, ili kad se dvije “zvijezde” Farme ili nekog drugog “reality showa” posvađaju zbog nekog “prevažnog” pitanja. Takav naslov automatski baca naglasak na svađu, sukob dvojice ljudi. A sama svađa je događaj sam po sebi, koji često potiskuje razlog za svađu u drugi plan. U svađi ljudi zbog parkirališnog mjesta nije važno samo parkirališno mjesto, pa ni to da li je to nečije privatno parkirališno mjesto, ili je javno parkirališno mjesto, ili je možda mjesto koje uopće nije predviđeno za parkiranje, ili ljudi tamo uobičavaju parkirati. Važna je svađa dvojice ljudi, ono što su ti, upleteni ljudi, jedan drugome rekli ili učinili. Dakle, radi se o, kako bi se zasigurno izrazio predsjednik Mesić, personalizaciji svađe. Navedeni naslov upravo to implicira: dvojica ljudi su se posvađali. Zbog čega? Zbog Oluje. Želi li Jutarnji list sugerirati da svađe ne bi bilo da se radilo o nekoj drugoj dvojici ljudi? Ili možda to da svađe ne bi bilo da nije bilo Oluje? A svađa i nije nešto strašno!

Netko će možda reći da se ovo napisano ne može izvući iz jednog naslova na naslovnici Jutarnjeg lista. Ovdje se, istina, radi o jednom naslovu, ali je u srži stvari opća politika većine vodećih medija u Hrvatskoj, među kojima je i Jutarnji list. Što drugo zaključiti kad se u povodu obilježavanja obljetnice Blajburške tragedije hrvatskog naroda izvještavanje o tom događaju svodi na prebrojavanje nekolicine koji su došli odjeveni u ustaške odore ili su nosili ustaška obilježje, a posve se potisne sama bit događaja, obilježavanje tragičnih događaja u kojima je jugoslavenska komunistička vlast pobila stotine tisuća ljudi, uglavnom Hrvata? Ne ćemo uopće spominjati sućut prema žrtvama, ali gdje je tu novinarska profesionalnost? Zar ne bi bilo, primjerice, logično pokušati istražiti tko sačinjava tu nekolicinu nedolično odjevenih, saznati njihov identitet. Kad bismo bili maliciozni, rekli bismo da nemaju što istraživati ono što znaju, a ovako ćemo samo reći da bi nas takvo bježanje od istraživačkog novinarstva trebalo čuditi. A ne čudi nas.

U samom članku naravno ne piše da je Vuk Jeremić član Demokratske stranke Srbije Borisa Tadića, dakle stranke koja se u hrvatskim medijima nastoji prikazati kao proeuropska demokratska stranka. Što tek o nama misle oni koji ne predstavljaju «demokratsku opciju», a koji su, prema nedavnim izvorima, u većini, pa su već i preuzeli vlast u «prestolnici».