Tako su jugoslavenski komunisti došli na vlast, masovnim ubojstvima i pljačkama, a oni to zovu "antifašizmom"
Ljubaznošću naše suradnice gđe. Mire Ivanišević iz Splita dobili smo na uvid dopis, presliku kojeg objavljujemo. Taj je dopis „Treći član komisije za konfiskaciju Vrtlar Fabjan“ iz Upravnog odjela Kotarskog narodnog odbora Split uputio Državnom tužiocu sre. Dalmatinskog okruga 22. listopada 1945. Radi se o odgovoru na zahtjev Kotarskog suda koji traži popis „narodnih neprijatelja, strijeljanih ili ubijenih od strane Narodnooslobodilačke vojske od okupacije o oslobođenja“, a koji još nisu službeno proglašeni“.
U popisu su navedena imena i prezimena 88 žena i muškaraca, radnika, seljaka i ostalih iz Kučina, Žrnovnice, Sitnog Donjeg, Mravinaca, Lečevice, Stobreča, Vučevice, Bračanca, Muća, Solina, Vrlike, „negdje iz Hercegovine“, Poljica, Stomorske, Gornjeg Sela, Grohota, Milne, Kaštel Sučurca, Klisa, Donjeg Dolca, Kotlenice, Donjeg Sela, Kaštel Gomilice i Dugopolja.
Većina tih ljudi pobijena je 1942. i 1943. od strane „Udarne grupe“, pod raznim optužbama, bez suda i suđenja. No, za svakog Korijeni zlaOno što se danas naziva „Bleiburgom“ ili „Križnim putem“ bila je kulminacija zločina, ubijanja bez suđenja i pljačke. U to vrijeme, zadnjih dana rata i prvih dana mira, ljudi su bili ubijani brzinom nepoznatom otkako postoji ljudski život na ovom području. Sve je, međutim, počelo mnogo prije, već koncem 1942., kada je nakon bitke kod Staljingrada postalo jasno tko će pobijediti u ratu. Tada je počela brutalna i nemilosrdna borba komunista za vlast. Masovna ubojstva i pljačke završili su, tek tamo 1948., kad su se tijekom spora sa Staljinom komunisti uplašili da bi se u slučaju napada Sovjetskog Saveza narod okrenuo protiv njih. Naravno da je komunistička diktatura trajala i dalje, tako da je i nakon toga bilo i ubojstava i pljačkiod ubijenih naveden je točan i podroban popis nekretnina u njihovom vlasništvu.
Naravno, sva je ta imovina konfiscirana, bolje reći oteta od ubijenih, odnosno njihovih obitelji i nasljednika, i završila je, kao i u svim takvim slučajevima, ili u „državnom vlasništvu“, ili u vlasništvu izvršitelja tih zločina i njihovih simpatizera.
Posve je jasno da je pljačka i otimačina bila jedan od motiva za ove zločine, i to s borbom protiv fašizma nema apsolutno ništa. U skladu je to s planom Komunističke partije na čelu s Josipom Brozom Titom o preuzimanju apsolutne vlasti nakon završetka rata, o čemu su javnosti predočeni dokumenti, primjerice u seriji o Titu Antuna Vrdoljaka.
Ono što se danas naziva „Bleiburgom“ ili „Križnim putem“ bila je kulminacija zločina, ubijanja bez suđenja i pljačke. U to vrijeme, zadnjih dana rata i prvih dana mira, ljudi su bili ubijani brzinom nepoznatom otkako postoji ljudski život na ovom području.
Sve je, međutim, počelo mnogo prije, već koncem 1942., kada je nakon bitke kod Staljingrada postalo jasno tko će pobijediti u ratu. Tada je počela brutalna i nemilosrdna borba komunista za vlast. Masovna ubojstva i pljačke završili su, tek tamo 1948., kad su se tijekom spora sa Staljinom jugoslavenski komunisti uplašili da bi se u slučaju napada Sovjetskog Saveza narod okrenuo protiv njih. Naravno da je komunistička diktatura trajala i dalje, tako da je i nakon toga bilo i ubojstava i pljački.
Nemoguće je danas izvesti pred lice pravde krivce za te komunističke zločine. Dokazi za njih su mnogobrojni i neoborivi, baš poput dokumenta čiju presliku objavljujemo. No, i zbog istine same, i zbog poštivanja žrtava, čega su puna usta današnjim vlastodršcima u Hrvatskoj, trebalo bi službeno, jasno, glasno i nedvosmisleno osuditi i komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji kao zločinački, i vođe tog režima, kao i sve one koji su okrvavili ruke tijekom tog režima.
Vlastima u Hrvatskoj, međutim, to ne pada na pamet. Prvenstveno stoga što su mnogi od njih ideološki daleko bliži boljševizmu i Jugoslaviji, nego demokraciji i Hrvatskoj. Iako stalno o tome govore, njima uopće nije stalo do žrtava i do istine. Pomirba o kojoj pričaju bila bi moguća samo ako se prizna istina.
No, vlastodršce u Hrvatskoj ne zanima pomirba, njima je, kao što je to bilo čitavo vrijeme dok su vladali boljševici i komunisti, samo i jedino do vlasti. Oni nekad oslanjali su se na Jugoslaviju i njenog „najvećeg sina“, ovi danas se pokoravaju neoliberalnim ikonama i idolima. Oduvijek i uvijek su svi koji nisu uz njih neprijatelji, nekad kontrarevolucionari, nacionalisti i klerofašisti, danas nacionalisti i homofobi.
Hvala Bogu, hrvatskim braniteljima i hrvatskom državnom vodstvu iz devedesetih što je ipak danas drugo vrijeme i, prvenstveno, što smo stvorili vlastitu državu, pa ljudi više ne prolaze kao ovih 88 žena i muškaraca, ubijenih isključivo zbog želje komunista za vlasti pod svaku cijenu i za tuđom imovinom.
D.J.L.
Preslika dokumenta u formatu PDF: Narodni neprijatelji - likvidirani a neproglašeni