Rašomon haaškog tužiteljstva

U Jutarnjem listu objavljeno je u srijedu pismo bivše glasnogovornice Tužiteljstva Haaškog suda Florence Hartmann kojeg je ona poslala kao odgovor na pismo koje je neki dan istom listu poslao tužitelj istog, Haaškog suda, Geoffrey Nice. Hartmann tvrdi kako se tužitelj Nice borio za to da Milošević bude osuđen po mnogim točkama optužnice, što bi bilo dovoljno da provede godine u zatvoru, ali ne i za optužbu za genocid u Srebrenici (koja bi imala međunarodno-pravne posljedice). Pored toga, gospođa Hartmann spominje i prošli rad Geoffreya Nicea u britanskoj kontraobavještajnoj službi MI6. Čitatelji mogu u nastavku pročitati cjelovito pismo Florence Hartmann.

Vrijedi prokomentirati, međutim, raspravu između bivše glasnogovornice Tužiteljstva i tužitelja Haaškog suda u konteksta samog Haaškog suda i odnosa Hrvatske prema Haaškom sudu. Radi se o osobama iz istog odjela istog suda, tužiteljstva. Sukob bi izgledao jadno i tragikomično, da se ne radi o UN-ovom Sudu čiji će rad imati, i ima, ogromne posljedice na, između ostalog, sadašnjost i budućnost hrvatskog naroda i države.

Zamislimo da se umjesto Haaškog suda radi o bilo kojem Sudu u Hrvatskoj (ili u bilo kojoj drugoj državi) i da na njemu želimo dokazati nečiju krivnju, ili dokazati svoju nevinost kako vole reći neki hrvatski političari, sasvim svejedno. Da se pripadnici tužiteljstva javno prepucavaju oko ne poštivanja temeljnih načela sudskih postupaka, odnosno da glasnogovornik tog suda tvrdi da tužitelj nije želio iz političkih razloga određenu presudu, da je želio da optuženik bude pošteđen za određeno teško kazneno djelo, jedina normalna naša reakcija bila bi povući se s takvog neozbiljnog i neprofesionalnog Suda. Država u kojoj taj Sud djeluje bi istog trenutka morala pokrenuti istragu, točno utvrditi okolnosti pod kojima je došlo do nepoštivanja odredbi koje uređuju sudske postupke, kazniti odgovorne, i dovesti u pitanje sve prijeporne procese pred tim sudom.

Kod Haaškog se suda, naravno, to ne će dogoditi. Za početak zato što su kako vidimo, u taj "nezavisni", nadnacionalni sud uključene obavještajne službe, dakle, vlade najutjecajnijih država.

Zapravo, sve to, da se radi o političkom sudu, već poodavno je bilo jasno. Uostalom, na to su pojedinci, primjerice u mnogobrojnim kontakt emisijama na HTV-u, mnogo puta ukazivali. No, bili su uvijek u manjini, odnosno uvijek su bili, uz pomoć voditelja tih emisija, nadglasani od "eksperata" (Ivo Josipović, Ivan Šimonović, itd.) koji bi s visoka uporno ponavljali fraze o nezavisnosti haaškog sudstva.

Uostalom, u tom bi tonu govorili i predstavnici vlasti nakon 2000. godine, budući da je za hrvatsku vlast nakon 2000. godine sve što dolazi iz međunarodne zajednice napredno, zapravo, sveto, pa mi toj međunarodnoj zajednici, siroti i zaostali, moramo dokazivati svoju "vjerodostojnost" pod svaku cijenu. Ne može se reći kako se nije znalo da je Haaški sud podređen političkim ciljevima o čemu izravno danas svjedoče osobe koje su imale visoka mjesta u njegovom tužiteljstvu. Ovi politički ciljevi imali su do sada podršku hrvatske vlasti i (većine) medija, a u korist dijela međunarodne zajednice, tj. stranih, protuhrvatskih interesa.

D. J. L. 

 

 
Hartmann: 'Nice je bio špijun MI6'

Tužitelj Geoffrey Nice borio se za to da Milošević bude osuđen po mnogim točkama optužnice, što bi bilo dovoljno da provede godine u zatvoru, ali ne i za genocid u Srebrenici - ustvrdila je bivša glasnogovornica haaškog Tužiteljstva Florence Hartmann u pismu koje je danas poslala Jutarnjem listu. 

 U njemu Hartmann otkriva kako joj je bivši kosovski lider Azem Vllasi potvrdio da je, prema Niceovu vlastitu priznanju, Geoffrey Nice u prošlosti bio agent britanske tajne službe MI6, koja ga je 1966. poslala da “prati” brijunski plenum.

“Spomenula sam njegovu prošlost s MI6 u fusnoti, pozivajući se na intervju koji je Azem
Vllasi dao sarajevskim Danima u svibnju 2007. godine. U tom intervjuu Azem Vllasi otkrio je da mu je Geoffrey Nice (...) priznao da ga je MI6 poslao 1966. da prati brijunski plenum. Osobno sam 12. srpnja 2007. pri susretu s Azemom Vllasijem u Sarajevu provjerila je li to točno. Gospodin Vllasi rekao mi je isto što je rekao Senadu Pečaninu iz Dana”, navodi Florence Hartmann u pismu Jutarnjem.

Hartmann je, podsjetimo, 10. rujna u Francuskoj objavila knjigu “Mir i kazna”, u kojoj opisuje pritiske kojima je međunarodna poltiika utjecala na Haaški sud, među ostalim uporno sprečavajući uhićenje Karadžića i Mladića. Jutarnji je prenio kako Hartmann u knjizi navodida je tužitelj Geoffrey Nice pokušavao iz optužnice protiv Miloševića izbaciti najteže optužbe vezane uz Srebrenicu, Sarajevo i genocid. Nice je potom poslao pismo Jutarnjem u kojem poriče navode Hartmannove i kaže kako je ona interpretirala događaje tako da idu isključivo u korist Carle Del Ponte, za koju Nice tvrdi da je politizirala Tužiteljstvo.

Hartmann u svom pismu Jutarnjem odgovara Niceu vrlo detaljno, točku po točku. Pismo u integralnom obliku objavljujemo na web portalu jutarnji.hr, a ovdje donosimo najzanimljivije dijelove polemike. Prema Hartmann, problem je to što Nice donosi zaključke o knjizi koju nije ni pročitao, već je samo čitao njezine dijelove objavljene u novinama. “Hrvatska javnost uskoro će imati priliku pročitati knjigu u potpunosti.

Zasad, mogu samo naglasiti da nikad nisam napisala da je slučaj protiv Miloševića bio opstruiran i politiziran, kao što neki ljudi nastoje pogrešno interpretirati moju knjigu, nego da su neki specifični elementi slučaja bili suočeni s ozbiljnim preprekama i opstrukcijama. Ti otpori dolazili su iznutra, iz samog Tužiteljstva, kao i izvana, iz Beograda naravno, ali također i od velikih sila (SAD, Velika Britanija, Francuska). I uvijek su se odnosili na Miloševićevu upletenost u opsadu Sarajeva te genocid u Srebrenici. Ono što želim reći jest da je te otpore također zastupao Geoffrey Nice”, piše Florence Hartmann.

Ona u svom pismu podsjeća na nešto što piše i u knjizi: da je Amerika odbila dati prisluškivane razgovore Miloševića i srpskih ratnih vođa uoči i za vrijeme masakra u Srebrenici, što je Tribunalu trebalo poslužiti kao vrlo vrijedan dokaz. “Treća zemlja”, koju Hartmann nije imenovala, dala je “neke dijelove” tih dokaza, a bivša glasnogovornica u pismu Jutarnjem naglašava da su ti dokazi “nekoliko godina ‘spavali’ u kutijama u Tužiteljstvu jer osoba koja ih je gledala nije prijavila da su potrebni za slučaj Milošević”!?

Amerika, prema Hartmann, nije željela dati uvid u prisluškivane razgovore jer bi to pokazalo “da su Washington, London i Pariz mogli unaprijed znati i stoga su mogli pokušati spriječiti što se dogodilo Srebrenici”.

“A u isto vrijeme - i to je činjenica koju Geoffrey Nice ne može poreći - on je unutar Tužiteljstva osobno inzistirao na tome da masakr u Srebernici nije bio predvidiv”, zaključuje u pismu Hartmann. Na kraju, ona u pismu poručuje kako je knjigu “Mir i kazna” napisala na temelju dokaza koji su dokumentirani. “Ako ih Geoffrey Nice ili netko drugi želi dovesti u pitanje, trebali bi to učiniti jedan po jedan, umjesto da odgovaraju općim negiranjem pred javnosti koja još nema pristup knjizi.” Knjiga bi u Hrvatskoj trebala biti objavljena u studenom.
Točke spora bivših suradnika

Florence Hartmann

1. Nice se borio za to da Milošević bude osuđen po mnogim točkama optužnice, ali ne i za genocid u Srebrenici. To je činjenica koju Geofrrey Nice ne može poreći

2. Slučaj protiv Miloševića bio je suočen s opstrukcijama. Ti otpori dolazili su iznutra, iz samog Tužiteljstva, kao i izvana iz Beograda, ali i SAD-a, Velike Britanije, Francuske

3. Azem Vllasi potvrdio mi je 12. srpnja 2007. da mu je Geoffrey Nice priznao da ga je MI6 poslao 1966. godine da prati brijunski plenum


Geoffrey Nice

1. Moj pristup problemu optužnice protiv Miloševića u dijelovima Sarajeva i Srebrenice doveo je do dodatnog dokaznog materijala. Zahavaljujući tome i Sarajevo i Srebrenica ostali su u optužnici

2. Hartmann sve događaje interpretira tako da idu isključivo u korist Del Ponte. Napada cijeli svijet da bi obranila naslijeđe svoje šefice

3. Sugerira li to Hartmannova da sam radio 15 sati na dan više od četiri godine kako bih udovoljio nekakvoj bizarnoj britanskoj politici koju nije precizno definirala?  
 

Besmislica je da sam radio za MI6

- To je potpuna besmislica - rekao nam je Geoffrey Nice nakon što je došao k sebi od smijeha kada smo mu prenijeli tvrdnju iz pisma Florence Hartmann da je u mladosti, kao 21-godišnjak, bio agent službe MI6.

- Kako mogu znati da je gospodin Vllasi to rekao, ali ako je i rekao, onda je potpuno pogriješio - rekao je Nice koji tijekom 60-ih godina jest boravio u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, ali, kako kaže, u potpuno drugim okolnostima. Negdje 1962. došao je u Jugoslaviju kao dječak, boravio kod jedne obitelji na Jadranskoj obali, a zatim je bio u Beogradu. Nekoliko godina kasnije radio je za Atlas tours kao turistički vodič u Cavtatu. - Ali s MI6 nikad nisam surađivao. To ne samo da je besmislica, nego je i kleveta. 

Tomislav Krasnec
Jutarnji list 

 

Cjelovit odgovor Florence Hartmann Geoffreyu Niceu

"Kratka povijest dijela optužnice koji se tiče Sarajeva i Srebrenice izgleda ovako. Po primitku dužnosti u studenome 2001. bio sam suočen s neslaganjem sa statusom Sarajeva i Srebrenice u optužnici odvjetnika, istražitelja i analitičara koji su pripremali dio suđenja za BiH. Jedan od razloga za takvo stanje uznemirenosti bio je taj što je gospođa Del Ponte inzistirala da se Milošević optuži i za zločine u Srebrenici i Sarajevu protivno savjetima odvjetnika koji su smatrali da, u trenutku kad je optužnica sastavljana, ne raspolažu s dovoljno dokaza. Međutim, optužnicu je već bio povrdio i sudac. Donio sam odluku da počnemo detaljnu analizu postojećih dokaza za Sarajevo i Srebrenicu i potom odlučimo kako dalje”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu

Zbog povijesnih činjenica, važno je da je Geoffrey Nice dao svoje viđenje slučaja Milošević jer je zastupao Tužiteljstvo više od pet godina. U svojoj knjizi opisujem borbe koje je ICTY morao voditi - ne samo u mandatu Del Ponte nego od osnutka Tribunala - da bi ispunio svoj mandat unatoč teškim političkim okolnostima. Jedan od primjera je slučaj protiv Miloševića. Hrvatska javnost uskoro će imati priliku pročitati knjigu u potpunosti. Zasad mogu samo naglasiti da nikad nisam napisala da je slučaj bio opstruiran i politiziran, kao što neki ljudi nastoje pogrešno interpretirati moju knjigu, nego da su neki specifični elementi slučaja bilo suočeni s ozbiljnim preprekama i opstrukcijama. Ti otpori dolazili su iznutra, iz samog Tužiteljstva, kao i izvana, iz Beograda, naravno, ali također od velikih sila (SAD, Velika Britanija, Francuska), i uvijek su se odnosili na Miloševićevu upletenost u opsadu Sarajeva te vojnu operaciju i genocid u Srebrenici.

Ono što želim reći jest da je te otpore također zastupao Geoffrey Nice. On nije imao problema s ostatkom, ali bio je vrlo nesklon ovim dvjema točkama optužnice, ne samo u početku slučaja, što bi se moglo opravdati nedostatkom dodatnih dokaza koji u to vrijeme još nisu bili dostupni, nego tijekom cijelog slučaja, čak i kad su novi dokazi izbijali na vidjelo. Nisam ustanovila što su bili stvarni motivi gospodina Nicea. Ipak, ukazala sam na to da se protivio istim elementima koje su velike sile skrivale od Tribunala.

Gospodin Nice nije porekao da je blizak Foreign Officeu, a što se tiče njegovih veza s MI6 u prošlosti, to dolazi od njega samoga. Spomenula sam njegovu prošlost s MI6 u fusnoti, pozivajući se na intervju koji je Azem Vllasi dao sarajevskim Danima u svibnju 2007. godine.

U tom intervjuu Azem Vllasi otkrio je da mu je Geoffrey Nice, kad je Tužiteljstvo pristupilo Vllasiju kao potencijalnom svjedoku protiv Miloševića, priznao da ga je MI6 poslao 1966. da prati brijunski plenum. Osobno sam 12. srpnja 2007. pri susretu s Azemom Vllasijem u Sarajevu provjerila je li to točno. Gospodin Vllasi rekao mi je isto što je rekao Senadu Pečaninu iz Dana.

U svome pismu vašim novinama, Geoffrey Nice potvrdio je da se od početka protivio tome da Sarajevo i Srebrenica budu u optužnici protiv Miloševića jer nema dovoljno dokaza. Ali dodaje kako je “sudac potvrdio optužnicu”, zaboravljajući pritom da prema članku 19 Statuta Tribunala to znači da je sudac bio zadovoljan s time da je Tužiteljstvo utvrdilo “prima facie predmet”. Da sudac nije bio tako zadovoljan, odbacio bi taj dio optužnice. Međutim, posao je Tužiteljstva da nastavi skupljati dodatne dokaze kako bi ojačalo svoj predmet i rasprave unutar Tužiteljstva nisu bili samo uobičajene, nego potrebne.

Prepisala sam te rasprave u svojoj knjizi i Geoffrey Nice ih još nije komentirao. Upravo suprotno, jednostavno ih je ignorirao u svome pismu vašim novinama, kao što će se javnost uvjeriti kad knjiga “Mir i kazna” bude objavljena na hrvatskom jeziku.

Te rasprave, upotpunjene preciznim citatima izjava, pokazuju da su se Geoffrey Nice i ostali, ne samo u početku nego tijekom cijelog slučaja, zaista protivili uvrštenju genocida, Srebrenice i Sarajeva u optužnicu unatoč dokazima koji su pristizali i inzistiranju ne samo Carle Del Ponte nego također i drugih odvjetnika, istražitelja i stručnjaka. Mnogi od njegovih podređenih koji nisu dijelili njegov stav o odustajanju od Srebernice i Sarajeva u optužnici protiv Miloševića bili su optušteni ili gurnuti u stranu na njegov zahtjev. Uključujući starije odvjetnike!

Analiza i traganje za dodatnim dokazima počeli su odmah nakon mog dolaska jer se očekivalo da će dio suđenja za zločine u BiH početi krajem 2002. g. Proces analiziranja dokaznog materijala išao je paralelno s konzultacijama s istražiteljima, analitičarima i odvjetnicima. Ovaj pristup problemu otvorio je put novim pravcima istraživanja i identificirano je mnogo novog dokaznog materijala. Jedan od primjera dokaznog materijala zatraženog i dobivenog između 2002. i 2005. su neke važne kolekcije dokumenata dobivene od vlasti u Beogradu preko Pravila 54bis, tj. pravila prema kojem Sudsko vijeće može narediti državama predaju dokumenata Tribunalu. Tako su dobiveni dokumenti Vrhovnog savjeta obrane (VSO). Ta je kolekcija zatražena u svibnju 2002., a dobivena je tijekom 2003. g. Međutim, ovi vrlo važni dokumenti, kako za javnost, Tribunal, tako i za Međunarodni sud pravde, nikada nisu postali javni u cijelosti zato što je Del Ponte prije nego što je itko iz mog tima mogao pregledati njihov sadržaj pristala ne suprotstaviti se zaštitnim mjerama velikog dijela te dokumentacije koji je Beograd namjeravao tražiti i na kraju dobio od Suda. Za taj njezin stav nije postojala pravna osnova ili praktični razlog”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu

Što se tiče dokumenata VSO-a, ključne stvari, Geoffrey Nice još jednom zavarava javnost, kao što je to radio u vašim novinama u travnju. Pojasnila sam taj dio u knjizi i to je vjerojatno razlog zašto preferira ponavljati iste nesuvislosti u Hrvatskoj, gdje moja knjiga još nije objavljena, umjesto da pošalje svoje komentare francuskim novinama.

Geoffrey Nice zaista se protivio zaštitnim mjerama u VSO dokumentima, ali ne samo riječju, nego i podnošenjem pravnog zahtjeva ili potezima prema Vijeću. Ti potezi bili su potpisani od glavne tužiteljice i podržani od svih starijih odvjetnika u tužiteljskom timu protiv Miloševića. Glavna tužiteljica u to je vrijeme bila, kao što svi znamo, Carla Del Ponte. Ponavljajući iste optužbe još jednom, Geoffrey Nice očito želi sakriti javnosti ulogu sudaca ICTY-ja u toj važnoj priči. Kao što znamo, samo sudac ili sudsko vijeće može odobriti zaštitne mjere nekoj državi. Tužiteljstvo čak nije ni pozvano da se usprotivi argumentima države za zaštitne mjere. Sve je to dokumentirano u knjizi “Mir i kazna”.

Od izlaska knjige donesena je nova odluka Žalbenog vijeća ICTY-ja koja Geoffreyju Niceu daje veću slobodu djelovanja da nastavi zavaravati javnost. Prošli tjedan, Žalbeno vijeće odlučilo je ne prihvatiti Del Pontin zahtjev da se javnosti objavi tajna odluka Žalbenog vijeća koja se tiče dokumenata VSO-a.

Čitatelji se možda ne sjećaju da je, nakon “polemike” o tome tko je prihvatio zaštitne mjere na dokumentima VSO-a inicirane Niceovim pismom Jutarnjem listu proteklog travnja, Del Ponte tražila da se, u svrhu transparentnosti procesa odlučivanja, javno objavi odluka Žalbenog vijeća. Ali prije nekoliko dana suci su to odbili i odlučili da istina o tome tko je i temeljem čega odlučio da se zaštitne mjere dopuste Beogradu ostane daleko od očiju javnosti.

Moj pristup problemu optužnice u dijelovima Sarajeva i Srebrenice doveo je do dodatnog dokaznog materijala. Niti u jednoj fazi ovog procesa Hartmann nije sudjelovala, ali je to ne sprečava da izražava vrlo jake stavove o meni i ovoj temi. Ona nije ni istražitelj ni pravnik te njezina stručnost proizlazi iz njezina novinarskog rada i rada glasnogovornice Del Ponte. I ne samo to - po prirodi svog posla njoj ni nije bilo dopušteno sudjelovati u ovim procesima te nije imala radni pristup dokumentaciji o tim istražiteljskim procesima. Nema nikakve sumnje da je Hartmann imala pristup privatnom arhivu Del Ponte, ali i da je spomenutim događajima davala interpretaciju koja ide isključivo u korist Del Ponte. Ne bih o tome tko i kako joj je dao pristup tim arhivima. To treba istražiti administracija UN-a”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu

Kao član Neposrednog ureda glavne tužiteljice, također sam imala ulogu savjetnika. Sviđalo se to Geoffreyju Niceu ili ne, među moje dnevne dužnosti spadala je i ta da sam stručnjak za Balkan, regiju koju sam pratila na dnevnoj bazi od 1987. godine.

Dostignuća pristupa koji sam inicirao u slučaju Sarajeva i Srebrenice najbolje se mogu vidjeti u odgovoru Tužiteljstva na podnesak Amici Curiae u kojemu su oni nakon okončanja dijela suđenja koje je vodilo Tužiteljstvo tražili od Sudskog vijeća da se mnogi dijelovi optužnice izostave od daljnjeg suđenja. Njihovi su argumenti bili da Tužiteljstvo nije predočilo dovoljno dokaza u svom dijelu suđenja, uključujući Sarajevo, Srebrenicu i optužbu za genocid, da bi se te optužbe održale u optužnici u nastavku suđenja. Tim odvjetnika i analitičara Tužiteljstva je pod mojim vodstvom sastavio odgovor prezentirajući najbolje dokaze i pravnu teoriju po kojoj se Miloševiću sudi, uključujući Sarajevo i Srebrenicu. Suci su pozitivno odgovorili na naš podnesak pa su, među ostalim, i Sarajevo, Srebrenica i optužba za genocid ostali u optužnici u nastavku suđenja. Hartmannova “sugerira vezu između Geoffreyja Nicea i britanskoga Foreign Officea, detaljno navodeći slučajeve u kojima je Nice tražio da se Miloševića oslobodi najteže od svih optužbi”. Ove netočne i neutemeljene tvrdnje su toliko smiješne da ne bi vrijedile ni spomena. Zanimljive su samo sa stanovišta kredibilnosti knjige u cjelini”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu

Nakon što opširno opisujem kako je Geoffrey Nice tijekom cijelog postupka tražio povlačenje najteže od svih optužbi - one za genocid - u svojoj knjizi spominjem da je u ožujku 2004., kad su Amici Curae podnijeli svoje pismo vezano uz 98bis, Geoffrey Nice počeo govoriti svome timu i Del Ponteovoj da se želi složiti sa zahtjevom Amici Curae i odbaciti sve optužbe za genocid. Suočen s protivljenjem nekoliko odvjetnika dodijeljenih timu, izjavio je da će se barem izjasniti o “kompliciranosti genocida”. Nakon nekoliko tjedana, zahvaljujući specijalistima za genocid, od kojih su mnogi radili na ICTR u Arushi (sud za Ruandu, op.p.) prije nego što su se pridružili ICTY-ju u Haagu, Tužiteljstvo se izjasnilo da je riječ o genocidu i postiglo da se u 98bis preliminarnoj procjeni protiv Miloševića potvrdi najteža od svih optužbi. Sve je to do detalja dokumentirano u knjizi. Ne radi se o tvrdnjama nego o dokazima koje bi Nice, ako želi, trebao pobijati u Francuskoj ili čak i na sudu, umjesto u novinama u zemlji u kojoj knjiga još nije objavljena.

Sugerira li to Hartmannova da sam radio prosječno 15 sati na dan više od četiri godine kako bih udovoljio nekakvoj bizarnoj britanskoj politici koju Hartmann nije previše precizno definirala? I da me nitko unutar Tribunala nije u tome kontrolirao, uključujući i gospođu Del Ponte?”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu

Već sam ranije odgovorila djelomično. Što se tiče britanske politike koji sam propustila definirati, želim dodati sljedeće. Spriječivši pristup dokazima vezanima uz ulogu srpskog vodstva u vrijeme ili netom prije genocida u Srebrenici, SAD, Velika Britanija i Francuska prihvatile su politiku koja je precizno definirana u mojoj knjizi i o kojoj su mediji u velikoj mjeri izvještavali. A to je da minimaliziraju ili negiraju Miloševićevu odgovornost za Srebrenicu jer bi suradnja s Tribunalom (koja je obvezna za svaku državu, uključujući velike sile) također otkrila da su Washington, London i Pariz mogli unaprijed znati i stoga su mogli pokušati spriječiti što se dogodilo Srberenici. A u isto vrijeme - i to je činjenica koju Geoffrey Nice ne može poreći - on je unutar Tužiteljstva osobno inzistirao na tome da masakr u Srebrenici nije bio predvidiv.

Bilo bi dobro da Hartmannova objasni koji su se to dokazi prikrivali i opstruirali jer, kako i ona sama kaže, dokaza protiv Miloševića u listopadu 2000. nije bilo. Kako onda objašnjava to da su najvažniji dokazi prispjeli između 2002. i 2005. godine, znači otkako sam ja preuzeo slučaj. Reagirao sam na svaki trag o informacijama s mogućim dokazima, dajući instrukcije istražiteljima. Jedan takav trag vodio je k presretnutim razgovorima između Miloševića i Mladića te drugih glavnih aktera srebreničke drame koji su, navodno, bili u posjedu jednog entiteta. Ovaj primjer konkretne opstrukcije u pribavljanju dokumenata za Srebrenicu je nekako izmakao pažnji Hartmannove. Godine 2005. počeo sam 54bis proceduru da bih od nadležnih autoriteta tog entiteta dobio te dokaze ili u svakom slučaju da se predstavnici tog entiteta izjasne na sudu o tome posjeduju li ili ne taj materijal. Tjedan dana prije zakazane sudske sjednice za pojavljivanje predstavnika tog entiteta pred sudom Del Ponte je imala kontakte s predstavnicima jedne treće strane, koji su joj rekli da povuče taj 54bis zahtjev Tužiteljstva, što je ona i učinila. Nikad nisam za to dobio nikakvo objašnjenje. Osjetiljivost Del Ponte na političke pritiske mene je stavljala u etičke probleme. O tom konkretnom problemu više sam puta razgovarao s njezinim direktnim pomoćnicima da bismo identificirali pravne parametre o tome što smo o ovom konkretnom primjeru dužni objelodaniti sudu i optuženome. To se, nažalost, nikada nije dogodilo zbog smrti optuženoga. Moja profesionalna dužnost nije bila samo to što bi ovaj dokazni materijal pokazao o Miloševićevoj kriminalnoj odgovornosti za Srebrenicu, nego i to što je međunarodna zajednica mogla znati unaprijed što će se dogoditi u Srebrenici”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu

Na ovo sam već odgovorila, ali mogu još dodati sljedeće. Geoffrey Nice nije još pročitao moju knjigu i ponovo je namjerno pogrešno interpretira. Napisala sam da je već 2000. bilo dokaza protiv Miloševića unutar Tužiteljstva i u javnosti. Kako bih inače ja mogla 1999. u knjizi “Milošević - dijagonala luđaka” pisati o Miloševićevoj kriminalnoj politici. U knjizi “Mir i kazna” pokazujem kako istraga nije bila pravilno vođena do 2000. unatoč ponavljanim instrukcijama Louise Arbour i Carle Del Ponte da se tom slučaju posveti više pažnje. Sve je to detaljizirano u knjizi i svatko će se moći uvjeriti u studenome.

Što se tiče “presretnutih razgovora između Miloševića i Mladića te drugih glavnih aktera srebreničke drame koji su, navodno, bili u posjedu jednog entiteta”, odgovaram sljedeće. Geoffrey Nice vjerojatno govori zaista o presretnutim razgovorima između ključnih ljudi srebreničke drame, ali to se ne događa istovremeno sa srebreničkom dramom ili čak 1995. godine. Mogli biste s njime provjeriti i tražiti ga da bude precizniji. Jer presretnutni razgovori između srpskog vodstva koji su se događali istovremeno sa srebreničkom dramom ili u proljeće 1995. nisu “navodno u posjedu jednog od entiteta” (misli se na BH entitete?) nego u posjedu SAD-a koji je odbio dati pristup njima. Kako navodim u knjizi, neki dijelovi su dani od strane treće zemlje, ali što propuštam u knjizi jasno reći je da su “spavali” nekoliko godina u kutijama u Tužiteljstvu jer osoba koja ih je gledala nije prijavila da su potrebni za slučaj Milošević!

Izjave o meni u vašem listu pripisane knjizi gospođe Hartmann su netočne, neprovjerene i neosnovane te se čini da imaju samo jednu svrhu, a to je štititi poziciju gospođe Del Ponte po principu “napad je najbolja obrana”. Sve teme identificirane u knjizi ustvari identificiraju slabe točke vladavine gospođe Del Ponte kojih je ona očito itekako svjesna. Napadajući cijeli svijet da bi obranila naslijeđe svoje šefice, Hartmannova je u stvari otvorila poklopac Pandorine kutije same gospođe Del Ponte jer primjeri o njezinu neprofesionalnom ponašanju i nepotrebnoj politizaciji Tužiteljstva tek trebaju ugledati svjetlo dana u potpunosti”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu

Napisala sam svoju knjigu na temelju dokaza, koji su dokumentirani. Ako ih Geoffrey Nice ili drugi žele dovesti u pitanje, trebali bi to učiniti jedan po jedan, umjesto da odgovaraju općim negiranjem pred javnosti koja još nema pristup knjizi. Pisala sam bez ikakve namjere da branim naslijeđe bilo kojih šefova, nego da branim borbu koju je međunarodna pravda morala i morat će voditi kako bi sačuvala svoju nezavisnost. Ne samo Del Ponte, nego i mnogi drugi, poput Louise Arbour ili Antonija Cassesea, vodili su te bitke koje opisujem u knjizi, ponekad uspješno, ponekad ne.

Kako onda objašnjava to da su najvažniji dokazi prispjeli između 2002. i 2005. godine, znači otkako sam ja preuzeo slučaj”, Geoffrey Nice u pismu Jutarnjem listu U knjizi sam odala priznanje trudu cijelog tima, uključujući i Geoffreya Nicea, da pribavi dodatne dokaze i one koje su najvažniji za slučaj. Ali bez obzira na nove krucijalne stavke, također sam objasnila kako se Geoffrey Nice borio da se Milošević osudi po mnogim točkama, dovoljno da provede godine u zatvoru, ali ne i za genocid u Srebrenici.

Florence Hartmann

{mxc}

 

Sri, 21-08-2019, 01:58:58

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)1/481-0047

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2019 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.