Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Hrvatski intelektualac Vinko Krišković

U plejadi vrhunskih hrvatskih intelektualaca koji su publicistički djelovali tijekom 19. i 20 st., neizostavno ime predstavlja ono pravnika, publicista i prevoditelja dr. Vinka Kriškovića. Dr. Krišković rođen je 18. svibnja 1861. godine u Senju. Pravo je studirao petnaestak godina u Zagrebu i Beču, s tim da je u tom razdoblju Vinko Kriškovićproputovao gotovo čitavu Europu, te naučio engleski i španjolski jezik. Svojom erudicijom i enciklopedijskim znanjem zapeo je za oko i svojim profesorima, stoga mu je nakon diplome ponuđeno mjesto docenta na Katedri državnog prava Bečkog sveučilišta.

Na toj se je ponudi Krišković, međutim, zahvalio te se 1892. zaposlio kao perovođa hrvatske zemaljske vlade u Zagrebu. Tri godine kasnije, 1895., doktorirao je na Pravnome fakultetu u Zagrebu. Nedugo zatim ban Khuen Héderváry ponudio mu je službeničko mjesto u Zemaljskoj vladi. Iako uvjereni starčevićanac, Krišković je prihvatio ponudu uz uvjet da smije „raditi samo po zakonima i svojoj savjesti". Héderváry je izvršio obećanje te na njega nije vršio nikakav politički pritisak. Zadivljen Kriškovićevom stručnošću na području uprave, Héderváry ga je kasnije zaposlio i u Personalnom odjelu Predsjedništva Zemaljske vlade.

Akademske ambicije

Krišković je, međutim, imao akademske ambicije te se je 1895. zaposlio na Pravnome fakultetu sveučilišta u Zagrebu, gdje je predavao upravno pravo. Radeći kao profesor upravnog prava i predstojnik katedre napisao je nekoliko važnih udžbenika i tako udario temelje tada još mlade katedre upravnog prava. U politički život Krišković je ušao 1911. kao narodni zastupnik izbornog kotara Gospić. Od ljeta 1917. do 29. listopada 1918. bio je podban Kraljevine Hrvatske i Slavonije i odjelni predstojnik za unutarnje poslove. Kao podban raspravljao je s carem i kraljem Karlom o mogućem trijalističkom uređenju Monarhije te je bio – kao što je napisao u autobiografiji - „poslije Mažuranića jedini pučanin političar Hrvat što je imao pristup k carskom dvoru".

Nakon raspada Austro-Ugarske monarhije, iako je imao ponudu regenta Aleksandra Karađorđevića, povlači se iz političkog života te se vraća na sveučilišnu katedru. Razlozi za odbijanje ponude bili su jednostavni: Krišković je bio protivnik jugoslavenske ideje i pozicioniranja Hrvatske na Balkan, kojemu kulturološki nikada nije pripadala. Od Vinko Kriškovićumirovljenja 1926. do 1933. preveo je dvadesetak Shakespearovih drama i o svakoj od njih napisao poseban esej. Za svoj je rad bio i nagrađen, tako što je bio izabran za člana Shakespearskog društva u Londonu.

Politička reaktivacija

Krišković se je politički reaktivirao 1942. ulaskom u HrvatskiJugoslavenska idejaNakon raspada Austro-Ugarske monarhije, iako je imao ponudu regenta Aleksandra Karađorđevića, povlači se iz političkog života te se vraća na sveučilišnu katedru. Razlozi za odbijanje ponude bili su jednostavni: Krišković je bio protivnik jugoslavenske ideje i pozicioniranja Hrvatske na Balkan, kojemu kulturološki nikada nije pripadala državni Sabor, a malo je poznato da ga je – prema svjedočenju švicarskog konzula u Zagrebu Friedricha Kaestlia – dr. Ante Pavelić nakon povratka u domovinu imenovao prvim osobnim savjetnikom, iako je nesumnjivo dobro znao da je Krišković uvjereni liberal, demokrat i anglofil. Pored sudjelovanja u radu saborskih odbora Krišković je odigrao i nezanemarivu ulogu u diplomatskim naporima koji su išli za time da Švicarska konfederacija prizna Nezavisnu Državu Hrvatsku.  Kao „najstariji intelektualac Hrvatske posljednjih desetljeća" (Horvat) umire 1951. u Zürichu.

Uz prijevode i komentare engleskih klasika, Krišković je pisao i političko-kulturološke eseje, koji su objavljeni pod naslovom „Anglia Docet" i „Širom svijeta". Vrhunac Kriškovićeve intelektualne djelatnosti obuhvaća drugu polovicu tridesetih godina 20 st.,, kad objavljuje niz eseja u publikacijama Matice hrvatske, u kojima komentira tadašnja politička i društvena kretanja u Europi. Ti su eseji skupljeni i izdani pod naslovima „U svijetu paradoksa" (I. i II., ogledi 1937. i 1938.), „Svjetska kolonijalna politika" (1939.), i „Na izmaku ove naše demokracije" (1940.).

Kritičar Starčevićeve politike pasivnosti

Iako je, kako rekosmo, bio uvjereni starčevićanac (te u mladosti, poput Starčevića, vatreni frankofon), Krišković je ipak bio kritičan prema Starčevićevoj politici pasivnosti i oporbenjaštva. Smatrao je, naime, da se, kako piše enciklopedist Pavao Tijan, „prava ljubav prema domovini sastoji u aktivnom radu za narod, a ne u pespomoćnom naglašavanju svoga Ante Starčevićprava", i „da se narodu može pomoći samo služeći mu, ali tako, da se uzme što više od vlasti, a ne pusti, da drugi njime vladaju".

Akademik Jelčić u tom kontekstu ispravno primjećuje:"Jedan je Starčević bio potreban: u vrijeme kad se on pojavio nacionalna svijest Hrvata bila je još uvijek neizgrađena; svojim govorima o hrvatskom državnom pravu on ju je konačno oživio i oblikovao. Drugi Starčević bio bi sasvim suvišan, štoviše i štetan. Valjalo je s idejom starčevićanskom graditi Hrvatsku, razvijati njenu svijest i braniti njene probitke, raditi za nju, ali praktično, u sustavu vlasti, a ne u opoziciji, koja se ograničila samo na verbalne kritike, često sličnije kritizerstvu nego istinskoj, plodonosnoj kritici". Upravo je zbog ovih razloga Krišković pristao na politički angažman u vrijeme banovanja Khuena Hédervárya.

U raščlanjivanju uzroka hrvatskih povijesnih neuspjeha Krišković je posebno kritičan bio prema hrvatskoj inteligenciji, koju je optuživao ne samo za nezrelost, izdaju i nesposobnost, nego i za neshvaćanje biti politike. U jednom eseju tako je zapisao:

"Hrvati poslije feudalnog i pokrajinskog austrijskog doba, a u golemoj razlici od Srba, nisu nikako mogli shvatiti, što je prava bit politike i kako je valja vršiti. Poistovjetili su je s patriotizmom i opozicijom. Politika je pravno poprište, gdje se može ispoljiti patriotizam jače nego igdje drugdje; a kako tuđin gospodari zemljom i narodom, jedino pravo mjesto patriotu je opozicija. Očito shvaćanje naopako, jer patriotizam nije tek osobina politike, nego je dužnost svakoga građanina, da svoje osobne probitke podredi općima. A opozicija nema nikakve veze sa samom biti politike, nego je nametnuta ili je dobrovoljna taktika neke političke stranke, koja ne može da oživotvori svoj program.

Pa opet je ta bit politike bjelodana. Svaki narod ima svoja prava, neke svoje kulturne, socijalne, ekonomske i političke probitke, koje treba da oživotvori, jer nije dosta da ih tek iznese i proglasi. A može ih oživotvoriti samo svojim moralnim i fizičkim snagama. Njima će dobiti i vlast, da ih izvrši. Ako ima tuđega gospodara, bit će njegov uspjeh smanjen, koliko su snage toga gospodara ili protivnika jače od njegovih. A tu je svrha i bit politike. Ona je omjer snaga, kojima se stječe vlast, da bi se oživotvorio neki kulturni, socijalni, ekonomski i politički narodni probitak.

A u nagodbeno doba Hrvati u bivšoj Banovini bježali su od vlasti kao od nečastivoga, kratili se preuzeti odgovornost za svaku političku djelatnost, kojom bi i vlast dobili, da ne bi izgubili časovite časti i ugleda u svoga neuka i fanatizirana naroda, koji je svejednako vapio:'Naše pravice! Naše pravice!', a da nije znao, što to znači, i držao svakog domaćeg sina u vladi za nitkova, koji se prodao za zdjelu leće. Tako je nastao u javnom životu nerad i nemar za narodne kulturne i ekonomske potrebe sadašnjice, nastao je u politici pasivan otpor slobodnih živalja narodnih – politička taktika ubitačna za male narode, jer slabi snage naroda, a pojačava vlast silnika. U Banovini su državni poslovi bili razdijeljeni u zajedničke i autonomne. Na prve su Hrvati, uz daleko snažniju vlast mađarsku, mogli slabo utjecati, a u drugima su sami svojim pasivnim otporom gubili i ono vlasti, što su je mogli steći za probitak svoje zemlje. (...)

Takva je bila rabota naše inteligencije na javnom polju, kada joj je poslije feudalne i policijske vladavine bila predana uprava zemlje.

Tu valja reći gorku, vrlo gorku riječ, da je u malo koga kulturnog naroda inteligencija u političkom poslu bila tako jalova kao hrvatska – rugavet stranoga političkog i diplomatskog svijeta, da je Roosevelt htio Hrvate poput kolonijalnih naroda Pravni fakultetpredati Ujedinjenim Narodima na staranje. U Banovini nagodbenog doba vodila je (hrvatska inteligencija, nap. D.D.) čisti domaći ideologijski rat bez vidnih praktičnih posljedaka. Povjesničari svejednako iz arhiva i zaprašenih listina iznosili su na svijet zastarjele zakonske članke stališa i redova. Onda bi se zapodjela na dugo i široko rasprava o njihovu smislu valjanosti za sadašnjicu. Filolozi određivali političke programe, a odvjetnici i novinari inatili se bez kraja i konca, koja je politička stranka poštenija i koji će političar narodu donijeti spas. Ali političare nisu prosuđivali po uspjesima, stečenim u njihovu javnom radu, nego po žilavosti i žestini njihove borbe, kao što su Rimljani gledali gladijatore i moderniji vijek gleda cirkuske akrobate".

Salonsko kritizerstvo

Krišković je, kao što je vidljivo, smatrao da je hrvatska inteligencija bila daleko od toga da bi bila spremna izvršavati svoje obveze prema narodu, te da se radije zadovoljavala salonskim kritizerstvom. Inteligencija se mora, piše kasnije u emigraciji, „i etički i politički i intelektualno pripremiti da bi jednoga dana mogla valjano vršiti zadaću državne vlasti. Utoliko više, što osjetljiv geopolitički položaj Hrvatske zahtijeva iznimno političko umijeće u vođenju državnih poslova, njihove organizacije i uspješnog djelovanja svih institucija". Nema sumnje da je i Kriškovićevo anglofilstvo jedan od razloga zašto je kritizirao neshvaćanje političke realnosti kod hrvatske inteligencije, s obzirom na to da su Englezi poznati po svojoj političkoj praktičnosti, oportunizmu, a često i beskrupuloznosti. Dakako, njegovo anglofilstvo, koje se više odnosilo na englesku literaturu i umjetnost, ne znači da je odobravao vanjskopolitičke poteze Velike Britanije.

Krišković je kritizirao i nadaleko poznatu hrvatsku servilnost, tj. činjenicu da Hrvati vrlo malo drže do svoga dostojanstva, što u politici i diplomaciji nužno mora rezultirati sluganstvom. Suvišno je napominjati da je Kriškovićeva kritika hrvatske inteligencije bila posve opravdana. Još je, naime, Antun Gustav Matoš ispravno zaključio da je najveća „naša nesreća što nemamo slobodnu inteligenciju", dok je dr. Milan Šufflay zapisao:"Samo hrvatska nema i ne može postići svoju državnu samostalnost. A zašto ne! Zato ne, jer je veći dio hrvatske inteligencije ropski raspoložen, pa u to ropstvo zavađa i svoj vlastiti narod".

Nedostatak državotvorne svijesti

Upravo je nedostatak državotvorne svijesti kod hrvatske inteligencije, što se, kako ispravno piše Šufflay, moralo negativno odraziti i na narod, bio razlog zbog koga Krišković u vrijeme Dvojne Monarhije nije istupao s programom stvaranja samostalne hrvatske države, nego je poput dr. Josipa Franka hrvatsko pitanje želio riješiti unutar Austro-Ugarske monarhije. U tu je svrhu neumorno radio na ojačavanju državnopravnog položaja Hrvatske unutar Monarhije, pa je tako uspio privoliti posljednjega habsburškog vladara Karla, da u svojoj inauguralnoj prisezi kao ugarsko-hrvatski Ivo Pilarkralj, na Silvestrovo 1916., zajamči integritet Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Također se je založio za pripajanje Bosne i Hercegovine (BiH) Hrvatskoj, za što je, kako stoji u Autobiografiji, uspio pridobiti i cara i kralja.

Uz Pilara, Krišković je tako bio jedan od rijetkih intelektualaca koji je prije kraja rata pokušavao pronaći način kako reformirati Monarhiju na hrvatsku korist. Pritom ga je, kao i Pilara, nesumnjivo vodio i strah od formiranja jugoslavenske države kojoj se je oštro protivio, dokazujući „da Hrvati kroz cijelu povijest nisu imali nikakve ni političke ni kulturne ni psihološke veze sa svojim istočnim susjedima, da su Hrvati i Srbi dva naroda sasvim različita i po svojoj državnoj svijesti i po svojoj civilizacijskoj pripadnosti, da su štoviše i njihove državne svijesti različite kvalitete, jer su im različiti i postanak i sadržaj i usmjerenost, dakle su međusobno inkompatibilne, što naravno već samo po sebi isključuje čvrst temelj za uspostavu njihove državne zajednice".

Osuda totalitarizama

Kao i Šufflay i Pilar, tako je i Krišković nakon svršetka Prvoga svjetskog rata i radikalne preobrazbe dotadašnje geopolitičke slike svijeta, proučavao i analizirao politička, društvena i kulturna stremljenja u Europi, te upozoravao na krhke temelje versailleske demokracije. Kao demokrat i protivnik totalitarizma u svim njegovima inačicama, osuđivao je i komunizam i nacional-socijalizam i fašizam te analizirao njihova idejna ishodišta.

U likovima Kriškovića, Pilara, Šufflaya i Lukasa hrvatska je politička misao imala ravnopravne ekvivalente tadašnjim misliocima Srednje Europe. A zašto se o tome kvartetu moderne hrvatske političke misli u hrvatskim školama ne uči gotovo ništa (Šufflay je jedini od njih koji se uopće spominje u udžbenicima za osnovnu i srednju školu), na to su pitanje upravo oni sami dali valjane odgovore kad su kritizirali servilnost hrvatske inteligencije kojoj je tuđinac uvijek bio draži od sinova vlastitog naroda. Jer, bilo se je potrebno odreći ove četvorice hrvatskih intelektualaca, da bi se napravilo mjesta za udbaške i skojevske poluintelektualce, čije ideje i danas u bitnome vladaju Hrvatskom. Pitanje je samo do kada? U svakome slučaju, dok Hrvatska jednom odluči postati državom, a ona to danas osim formalno nije, misli ove četvorice intelektualaca nesumnjivo će postati putokaz u uređivanju narodnog i državnog života, putokaz prema stvarnoj slobodi.

Davor Dijanović

Literatura:

Dubravko Jelčić (ur.), Vinko Krišković. Izabrani politički eseji, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

ISTI (ur.), Vinko Krišković. Izabrani književni i politički eseji, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.

Tomislav Jonjić, „Pitanje priznanja Nezavisne Države Hrvatske od Švicarske konfederacije", Časopis za suvremenu povijest, 31./2009., br 2., Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 1999., 261.-278.

Višeslav Aralica, „Tri sudbine hrvatskih nacionalnih intelektualaca: Vinko Krišković, Julije Makanec, Ivo Bogdan", u: 1945.- razdjelnica hrvatske povijesti, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 415.-422.

Helena Peričić, „Prolegomena analizi anglističkog rada Vinka Kriškovića", u: Senjski zbornik, zb. 22, Senj, 1995., 293.-306.

Josip Horvat, Hrvatski panoptikum, Ex libris, Zagreb, 2007.

 

Pon, 10-12-2018, 02:17:24

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).