Davor DijanovićDavor Dijanović

Fragmenti hrvatske zbilje

Uz stotu obljetnicu smrti dr. Josipa Franka

Pored 140. obljetnice smrti dr. Eugena Kvaternika i 80. obljetnice smrti dr. Milana Šufflaya ove godine obilježavamo obljetnicu smrti još jednoga velikog pravaškog političara. Riječ je o dr. Josipu Franku, u očima jugoslavenske i velikosrpske politike bez dvojbe najomraženije osobe s kraja 19. i početka 20 st. Kao što je poznato, dr. Josip Frank u jugoslavenskoj je historiografiji slovio kao austrijski agent, izdajica, srbofob, mračnjak i karijerist, dok je Josip Frankpojam „frankovci" postao sinonim za radikalne hrvatske nacionaliste srbofobne orijentacije. U osobi Josipa Franka jugoslavenska je historiografija vidjela jednoga od idejnih preteča ustaštva, shvaćenog u onoj jasenovačko-mitološkoj verziji Milana Baste, Radimira Bulatovića, Vladimira Bakarića i sličnih moralnih horizontala. Čak ni osamostaljenjem Republike Hrvatske uloga dr. Franka u hrvatskoj povijesti nije doživjela objektivnu revalorizaciju, tako da Frankovo ime i dalje izaziva prijepore i mimoilaženja.

Kratki prikaz života i djelovanja

Čime je Frank zaslužio takvo mjesto u očima jugoslavenske historiografije? U ovome kratkom osvrtu nastojat ćemo u osnovnim crtama odgovoriti na to pitanje, kroz kratki prikaz njegova života i političkog djelovanja.

Dr. Josip Frank rodio se je u Osijeku 10. travnja 1844. g., Stranka pravaDolaskom u Stranku prava Frank se svojom elokventnošću, erudicijom i intelektualnom superiornošću vrlo brzo nametnuo kao jedan od stranačkih prvaka. No, u borbi za stranački tron morao se je sukobiti s masonom Franom Folnegovićem, koji je odstupio od izvornoga pravaškog programa dr. Ante Starčevića i prikonio se struji koja je bila za sporazum s protuhrvatskim mađarskim krugovima, što je praktički značilo legitimiranje dotadašnjeg dualističkog uređenja Monarhijea umro je u Zagrebu 17. prosinca 1911. U Beču je 1868. doktorirao pravo, nakon čega je stažirao u u odvjetničkom uredu austrijskog političara Karla Luegera. Godine 1872. otvorio je odvjetnički ured u Zagrebu. Pet godina nakon toga, 1877., pokrenuo je Agramer Presse (Zagrebačka štampa), a nakon toga Kroatische Post (Hrvatska vijest) koji je bio zabranjen od strane režima. Gradskim zastupnikom postaje 1880., a (nezavisnim) zastupnikom u Hrvatskom saboru 1884. Godine 1880. objavio je djelo „Die Quote Kroatiens" u kojemu je ukazao na nepodnošljivu financijsku ovisnost i preopterećenost Hrvatske nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe, te je općenito do svoje smrti slovio kao jedan od najpriznatijih financijskih stručnjaka u Hrvatskoj. Stranci prava pristupio je 1890. kao vrlo bogat i ugledan odvjetnik, iako je već i prije održavao određene veze s pravašima, pa je tako 1887. branio Davida Starčevića na sudskom procesu kojim ga je režim nastojao politički unišititi.

U vrijeme Frankova pristupanja Stranci prava Hrvatskom je vladao ban Khuen Hedervary, dok je Stranka prava što radi radi Rakovičkog ustanka, što radi kritike ustavnog poretka Monarhije, nosila epitet „veleizdajničke stranke". Riječ je ne samo o vremenu pojačane mađarizacije, nego i o vremenu kad među hrvatskim političarima i inteligencijom u Banskoj Hrvatskoj i Dalmaciji sve više jača misao o potrebi suradnje sa Srbima, kao i misao o „slavenskoj uzajamnosti". Među srpskim pak stanovništvom u Hrvatskoj sve više jača velikosrpska misao, a jednake tendencije možemo zapaziti i kod srpskoga stanovništva u BiH, posebno nakon okupacije BiH od strane Austro-ugarske 1878. Na ruku velikosrpskim aspiracijama, koje su išle toliko daleko da su Srbi tražili da u Hrvatskoj budu priznati kao konstitutivni narod, išao je i Khuen Hedervary, koji im je svojom izbornom geometrijom omogućio iznadprosječnu zastupljenost u Hrvatskome saboru.

Dolazak u Stranku prava

Dolaskom u Stranku prava Frank se svojom elokventnošću, erudicijom i intelektualnom superiornošću vrlo brzo nametnuo kao jedan od stranačkih prvaka. No, u borbi za stranački tron morao se je sukobiti s masonom Franom Ante StarčevićFolnegovićem, koji je odstupio od izvornoga pravaškog programa dr. Ante Starčevića i prikonio se struji koja je bila za sporazum s protuhrvatskim mađarskim krugovima, što je praktički značilo legitimiranje dotadašnjeg dualističkog uređenja Monarhije. Nakon što su hrvatski studenti 1895. prilikom dolaska Franje Josipa u Zagreb spalili mađarsku zastavu, Folnegović je oštro osudio taj čin, nakon čega su Ante Starčević, Eugen Kumičić, Mile Starčević i Frank izišli iz Stranke prava i osnovali Čistu stranku prava. Čista stranka prva pokrenula je svoje glasilo „Hrvatsko pravo", dok je Folnegovićeva Stranka prava izdavala „Hrvatsku domovinu", zbog čega su se ponekad nazivali i domovinaši. Domovinaši su kasnije fuzioniranjem s obzorašima (Neodvisna narodna stranka, do tada najveći protivnik Stranke prava u oporbi), sklonima nagodbenjačkoj politici, stvorili Hrvatsku stranku prava, koja je 1905. pristupila Hrvatsko-srpskoj-koaliciji.

Kao što je već rečeno, u vrijeme Frankova ulaska u stranku, među hrvatskim političarima počinje jačati ideja o potrebi suradnje sa Srbima. Ta ideja dobiva i svoje konkretne političke oblike u Zadarskoj i Riječkoj rezoluciji 1905., na temelju kojih je krajem te iste godine stvorena Hrvatsko-srpska koalicija. Do stvaranja koalicije došlo je unatoč tome što su hrvatski političari bili dobro upoznati s pravim ciljevima srpske politike, koje je još 1902. jasno obznanio Nikola Stojanović u svome poznatom članku kojim je Hrvatima najavio istrebljenje.

Vodeći čovjek Hrvatsko-srpske koalicije bio je Frano Supilo, koji se je od radikalnog pravaša u mladosti preobrazio u radikalnoga jugoslavenskog integralista, koji je zastupao tezu o „narodnom jedinstvu" Hrvata i Srba, tj. tezu da su Hrvati i Srbi jedan narod, a za ostvarenje svojih političkih ciljeva išao je toliko daleko da je Srbima u Hrvatskoj bio spreman dati status konstitutivnog naroda. S obzirom na to da je Frank bio hrvatski nacionalist, posve je logično da je morao doći u sukob sa Supilom. Taj se je sukob još dodatno pojačao nakon što je Supilo 1907. u Saboru izjavio da bi bilo bolje da Bosna i Hercegovina pripadne Srbiji, nego da ostane pod dominacijom Austrije, što je izazvalo veliki metež i prekid sjednice. Ovom izjavom Supilo ne samo da je pokazao svoju totalnu geopolitičku nepismenost – jer samo geopolitički nepismene osobe mogu misliti da je opstanak Hrvatske moguć ako se odrekne BiH – nego i to da je Supilo već tada posve usvojio političku logiku Srba i Srbije. Naime, nad ovakvom su izjavom mogli likovati isključivo (veliko)Srbi. Možda i nesvjesno Supilo je svojom gotovo iracionalnom mržnjom prema njemstvu i opasnosti od njemačkoga prodora na Istok (tzv. Drang nach Osten) poslužio kao oruđe velikosrpskome imperijalizmu u njegovu prodoru na Zapad, u kojemu mu je Monarhija predstavljala glavnoga protivnika.

Jačanje velikosrpske politike

Suočena s jačanjem velikosrpske politike među Srbima i projugoslavenske (a samim time i prosrpske) politike među hrvatskim političarima, Frankova je stranka – još za života Ante Starčevića – 1894. u svom programu odstupila od dotadašnje radikalne austrofobije i programa stvaranja samostalne i nezavisne Hrvatske izvan Monarhije, te se založila Velika Srbijaza stvaranje „velike Hrvatske unutar velike Monarhije" Klaonica HrvataDa je Frank bio u pravu, pokazala je budućnost. Plodovi politike Novoga kursa obilato su rodili otrovnim plodovima narednih devedeset godina: od ubijanja hrvatskih vojnika od strane Srba u Odesi za vrijeme Prvoga svjetskog rata, preko 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu, batinjanja hrvatskih seljaka i krvavoga političkog terora za vrijeme monarhofašističke Jugoslavije, preko klaonice Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i komunističke Jugoslavije pa do Vukovara, Škabrnje i Srebrenice(velika Hrvatska podrazumijevala je ujedinjenje svih hrvatskih zemalja, uključujući i BiH). Taj je potez, međutim, bio posve taktičke naravi i svoje je korijene imao u nadirućoj jugoslavensko-velikosrpskoj opasnosti koju je Frank odlično uočavao. Uostalom, nakon okupacije BiH 1878. i sjedinjenja Vojne krajine s Hrvatskom 1881. i u dvorskim se krugovima javljaju pristaše trijalističkog uređenja Monarhije, u čemu je Frank vidio priliku da Hrvatsku zaštiti od velikosrpsko-jugoslavenske politike i osigura joj ravnopravan položaj unutar Monarhije. Posljedica takve politike bila je i Frankova suradnja s banom Levinom Rauchom.

Dakako, takva je politika morala smetati pristašama politike „Novoga kursa", tj. onima koji su suradnjom s Mađarima i Srbima (tada već jasne velikosrpske orijentacije) radili protiv Beča i stvarali pretpostavke za čin koji će uslijediti 1. prosinca 1918. (proglašenje Kraljevstva SHS), pa je Frank od strane tih krugova bio nazivan „austrijskim agentom", a među pristašama jugoslavenske ideje – kao u svojoj biti rasističkoga konstrukta – znalo se je pronaći i lijepi broj onih koji su ga prozivali radi njegova židovskog porijekla. No, Frank im nije ostao dužan, nego im je proročki odgovorio:"Mi nemamo razloga sramiti se našega rada u prošlosti, sadašnjosti kao ni u budućnosti. Neka nam pokažu samo mrvu nevjere hrvatskoj domovini. Ako nam se kaže da smo tudjinski agenti, mi tu pogrdu bacimo novom kurzu natrag u lice i kažimo im: Sjetit ćemo vas na vaš kurz, kad će roditi plodovi vašega kobnoga sjemena, što ga sada sijete po hrvatskom narodu. Za vas bit će onda prekasno, samo da ne bude prekasno i za narod. Naprotiv naša će savjest ostati mirna i čista, jer ćemo moći kazati, da nismo nikad odstupili od naših načela, uviek smo radili za hrvatsku misao".

Novi kurs

Da je Frank bio u pravu, pokazala je budućnost. Plodovi politike Novoga kursa obilato su rodili otrovnim plodovima narednih devedeset godina: od ubijanja hrvatskih vojnika od strane Srba u Odesi za vrijeme Prvoga svjetskog rata, preko 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu, batinjanja hrvatskih seljaka i krvavoga političkog terora za vrijeme monarhofašističke Jugoslavije, preko klaonice Drugoga svjetskog rata, Bleiburga i komunističke Jugoslavije pa do Vukovara, Škabrnje i Srebrenice. U korijenu svih ovih zločina stoji rukopis iste, jugoslavenske politike koja je svoje konkretne političke oblike počela dobivati upravo politikom Novoga kursa, kojoj se je Frank energično suprotstavljao.

Da su pak optužbe o tome da je Frank bio austrijski agent bile obične besmislice, priznao je kasnije i njegov politički Bleiburgprotivnik Svetozar Pribićević, kad je zapisao:"Moram međutim priznati povijesnu istinu da ekstremni dio Stranke prava nije vodio takvu politiku zbog toga što se prodao Beču, kao što su im predbacivali, ili stoga što su njezine vođe očekivale za sebe osobnu korist u budućnosti - jednostavno su smatrali da takvu politiku nalažu interesi hrvatskog naroda".

Uostalom, trijalizam kao zahtjev za posebnom velikohrvatskom ili južnoslavenskom državnom jedinicom u okviru Monarhije po samoj je logici stvari suprotstavljen koncepciji Velike Austrije kao centralizirane države njemačke nadmoći, tako da su teze o Franku kao agentu Beča ne samo smiješne, nego i protivne elementarnoj logici.

Frankovo srbofobstvo također je jedna od izmišljotina jugoslavensko-velikosrpske historiografije. Frank je, naime, nesumnjivo bio radikalni protivnik velikosrpske i jugoslavenske politike, jer je vrlo dobro znao da ove rade o glavi Hrvatskoj i Hrvatima, no protiv Srba generalno nije ima ništa pod uvjetom da su lojalni građani Hrvatske. To jasno pokazuje činjenica da je 1889. zajedno sa Skenderom Fabkovićem i Gjurom Stjepanom Deželićem nazočio u zagrebačkoj pravoslavnoj sabornoj crkvi „Preobraženja Gospodnjeg" proslavi 500. godišnjice Kosovske bitke, a to možemo jasno vidjeti i iz sljedećih rečenica koje je zapisao:" Nama je mio i drag svaki pravoslavni žitelj Kraljevine Hrvatske, koji hoće raditi za slobodu ove svoje domovine; protivni smo pako svakomu onomu, koji radi proti slobodi našoj i koji se bori proti naravnim i opravdanim našim težnjam". Riječ je o dosljednome poštivanju nauka dr. Ante Starčevića.

Trijalizam

Možda je i najpreciznije Frankovu politiku koja je išla za osiguranjem ravnopravnosti ujedinjene Hrvatske unutar trijalistički uređene Monarhije – što bi predstavljalo branu protiv velikosrpsko-jugoslavenske politike - opisao akademik Dubravko Jelčić kad je zapisao: "To što Hrvati nisu odmah shvatili Franka silno je išlo na ruku svim neprijateljima HrvatskaHrvatske. Srbojugoslavenskoj, a potom i jugokomunističkoj historiografiji Frank je bio živi trn u oku; a jedina je njegova krivnja u tome što je bio vidovitiji od ostalih, što je prozreo prave namjere hrvatskih Srba i opasnosti koje su se iz njih nadvile na Hrvatskom. Htio je spriječiti utapanje Hrvatske u velikosrpskome moru, htio je vezati Hrvatsku uz civiliziranu Srednju Europu, kojoj ona duhovno i pripada, a ne uz primitivni Balkan, kamo su je, ispunjavajući srpske želje, gurali otpadnici od pravaštva, kakav je bio na primjer Supilo. Tragično je da to u ono vrijeme nisu shvatili ni mnogi od najuglednijih Hrvata, a još je tragičnije da to naša povijesna znanost i njezini autoriteti ne uviđaju ni danas, držeći se slijepo i kruto svojih neobranjivih teza čak i nakon svih iskustava u posljednje dvije tri godine".

Vrijedi navesti i to što je o Franku rekao veliki hrvatski književnik Antun Gustav Matoš, koji ga je i sam napustio 1909., dakle dvije godine prije smrti:" Umro je dakle Frank, koji dva decenija žrtvovaše snagu svoju ideji hrvatskog nacionalizma, a sav svoj imetak još uvijek bezuspješnom organiziranju pravaštva, bivši popularan među vjernicima kao Mojsije i sv. Franjo Asiški, a susretan nezahvalnošću mnogih danas uvaženih i uvaženijih, koje je s ulice pobrao i prigrlio ih očinskom ljubavlju. Veliki je dobrotvor zatvorio oči kao monah, zaprisegnut na vječno siromaštvo. Zaboravljen, opsovan, neshvaćen i prevaren, kao siromah, najenergičniji i najveći duh Hrvatske u posljednja dva decenija, organizator i prvi apostol Starčevićeve ideje".

Frank je skončao život kao i mnogi drugi borci za Hrvatsku, koji ne samo da nisu dobili zasluženo priznanje za svoju muku i trud, nego su od suvremenika bili popljuvani, oklevetani i zaboravljeni. No, u svijesti hrvatskih nacionalista ime Josipa Franka – kao žestokog protivnika jugoslavenske politike i vezivanja Hrvatske u balkansko-jugoslavenske kreacije - i dalje svijetli kao putokaz slobode, kao putokaz koji Hrvatsku vidi kao slobodnu zemlju u svome prirodnom srednjoeuropsko-mediteranskome krugu, što dalje od Balkana i svih njegovih državnopravnih i kulturno-političkih inačica.

Davor Dijanović

Sri, 19-12-2018, 11:47:35

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).